U srijedu, 5. oktobra u OŠ ’’Blažo Jokov Orlandić’’ nizom aktivnosti obilježen je Svjetski dan nastavnika. Učenici su crtali likovne radove, pisali na zadate teme, diskutovali sa svojim odjeljenskim starješinama o nastavničkoj profesiji. Pored toga održan je i okrugli sto za nastavnike na temu: “Izazovi nastavničke profesije u eri digitalizacije”. Učestvovali su nastavnici škole “Blažo Jokov Orlandić”, Radoje Stanišić, Fikrema Tošić, Biljana Ivanišević, Bojana Đukić, Daliborka Knežević, Jadranka Stanišić, Jelena Barjaktarović, Milica Milošević, Snežana Turković, Magdalena Jovetić, Irena Nikolić, kao i gosti iz škole “Anto Đedović”: Vlatka Gažević i Svetlana Knežević, i gosti iz škole “Jugoslavija”, Milanka Radović i Suzana Perazić.
Moderatorke su bile Tanja Vujović, pedagogica i Radmila Bajković psihologica.
Tokom diskusije učesnici su izdvojili najveće izazove za školu i nastavnike. Osim vršnjačkog nasilja, koje je postalo učestalije tokom pandemije kada su djeca više komunicirala putem društvenih mreža a mnogo manje vremena provodila u neposrednom druženju, prepoznaje se i značajno smanjenje sposobnosti zadržavanje pažnje onoliko koliko je potrebno da se prati izlaganje nastavnika ili riješi zadatak. Djeca su previše izložena elektronskim medijima, često prate sadržaje koji nisu adekvatni za njihov uzrast. Mnogo vremena provode na društvenim mrežama i video igricama.
’’Iz naših istraživanja saznajemo da je i djeci postalo jasno da imaju lošu pažnju i da sporije uče. Jedna učenica saopštava da je nekada mogla da nauči tokom jednog popodneva tri lekcije iz različitih predmeta, a da sada ne može nijednu’’, ističe Radmila Bajković, psihologica. Većina nastavnika prepoznaje da se djeca sve lošije izražavaju, naročio u pisanoj formi, imaju oskudan vokabular, ne znaju značenje riječi koje su često u upotrebi, rukopis im je veoma loš, miješaju ćirilično i latinično pismo, što je posljedica nečitanja. Većina djece ne čita ništa van školske lektire, a nije lako nastavniku da ih motiviše da pročitaju čitavo djelo a ne samo skraćene verzije knjiga koje mogu pronaći na internetu. Nastavnici maternjeg jezika Radoje Stanišić i Svetlana Knežević ističu da ne pamte kada su se posljednji put oduševili pismenim zadatkom učenika. Učiteljica Snežana Turković navodi da i učenici mlađih razreda burno reaguju kada treba da pročitaju malo duži tekst ili da ga prepišu u sveske.
’’Djeca moraju da nauče da čitaju i pišu, knjiga, sveska i olovka su u tome nezamjenljiva! Savremeni uređaji mogu kasnije da koriste djeci. Danas djeca imajuteškoće da pročitaju zadatak pored kojeg se nalazi neka slika – samo gledaju sliku i pitaju šta treba da urade, umjesto da pročitaju tekst’’, ističe Jadranka Stanišić, učiteljica.
Jedan od problema sa kojima se nastavnici svakodnevno susreću jeste i ocjenjivanje. Tako nastavnica italijanskog jezika, Milica Milošević-Franićević kaže: ’’Bila bih srećna kada bi se naše školstvo reformisalo na način, da nastavnici prenose znanje i pomažu učenicima da ga što bolje razumiju, a da ih neko drugi ocjenjuje. Uvijek se pitam da li sam pravilno ocijenila učenike, mislim da je skala od pet ocjena nedovoljna.’’
Roditelji su previše usmjereni na ocjene koje djeca dobijaju, što dodatno opterećuje i djecu i nastavnike. Ne smijemo zaboraviti da u školi djeca stiču socijalne i emocionalne vještine, grade prijateljske odnose s vršnjacima, rješavaju probleme, pomažu drugima, zazuzimaju se za sebe i za druge… Neophodan je uvid roditelja u ovaj proces i njihova podrška djeci. Nastavnici očekuju više povjerenja u njihov rad i metode od strane roditelja.
Školovanje tokom pandemije i povratak na redovan ritam rada u školi, dovelo je i do toga da nastavnici steknu uvid u sopstveni rad – šta im je prioritet, kako se razvija obostrano povjerenje između nastavnika i učenika, kako učenike motivisati za učenje i kako napraviti bolju atmosferu u odjeljenju.
’’Kako stičem iskustvo u radu s dejcom sve više uviđam koliko im je potreban razgovor, ranije sam bila više orijentisana na predmet i gradivo koje treba daim prenesem, a sad vidim da je jednako važno da razumijem svoje učenike i da imam vremena da ih saslušam’’, kaže nastavnica matematike Biljana Ivanišević.
Djeci je na većini časova dosadno, često uče samo pred ocjenjivanje, ne uviđaju zašto im je potrebno gradivo koje treba da uče. Škola je statična a uređaji koje koriste, posebno mobilni telefoni im nude sadržaje koji su dinamični, dominira slika, pokret, s malo riječi. Škole su loše opremljene, malo je računara i prateće opreme koja bi omogućila interaktivniju nastavu i upotrebu tih uređaja u edukativne svrhe.
Učesnici ovog okruglog stola su saglasni da škola ne može da ignoriše promjene koje se brzo dešavaju već mora značajno da se mijenja, da je neophodno uvođenje digitalnih tehnologija u nastavu u cilju efikasnijeg učenja i razvijanja digitalne pismenosti, ne samo kod djece već i kod nastavnika. Nastavnici treba da nađu način kako da pomognu djeci da pametno koriste mobilne telefone i internet, da otkriju koji su sadržaji pogodni za digitalno učenje, u kojim situacijama dati prednost digitalnom učenju – uvježbavanju gradiva, provjeri znanja, radu na projektima, domaćim zadacima.
Dilema i pitanja je mnogo, praktičari će morati sami da tragaju za rješenjima i da pronalaze načine da funkcionalno opismene djecu i nauče ih kako da kritički misle, donose odluke, odgovorno se ponašaju prema sebi, drugome, zajednici u kojoj žive i prema našoj planeti. Moderna nastavna sredstva im u tome mogu značajno pomoći. Zaposleni u školi očekuju podršku obrazovnog sistema i čitavog društva.
