Evo već 63 godine od kada sam u starobarskoj bolnici ugledao svjetlost barskog sunca, osjetio povjetarac sa Rumije i možda srknuo malo vode sa Kajnaka. Nekima je to možda odredilo život. Meni sigurno.
Tu mi je oštro i neizbrisivo zacrtana staza, na kojoj, uz male prepravke, još uvijek slobodno hodam. Trasa koja me uputila na lijepo, radosno i ujedno otvorila vrata nade. Vjetar sjeverni je meo, kiša južna prala ono što nije bilo dobro, ali na kraju je sunce barsko obasjalo put kroz život.
Maltene, sve je počelo na Topolici u novoizgrađenoj zgradi “Sedmica”, sa mojih nepunih godinu dana. Tada najmlađi dio grada, trebalo je, konačno, da smiri seljakanje gradskog jezgra iz Starog Bara, pa onda Pristana.
Nije bilo mnogo zgrada, ali su svakako dominirale “Željezničke”. Imale su neku svoju karakterističnu arhitekturu i mnogo neobičnih ljudi. Za razliku od njih, izgled “Sedmice” je donio neke nove linije za novi grad. Tu zgradu je krasila toplina njenih stanara, koji svako kroz svoju prizmu, kulturnu, radnu, obrazovnu, donosi ono što je bila karakteristika: otvorenost, ljudskost, širokogrudost, vedrina, duh, optimizam. Vrata se nikada nijesu zaključavala! Ruka pomoći, riječ podrške, uvijek su bile prisutne.
Ćalasani, Đinđinovići, Nikezići, Simovići, Mileva Dostinić, Milići, Vukazići, Đurišići, Kneževići, Mijovići, Pejanovići, Šarbajići, Pekići, Škuletići, Bokani, Gojnići, Jordanovići, Lekići, Zoranovići.
Ono što je bilo najvrednije jeste druženje, pogotovo nas djece, koje nije bilo malo. Imali smo čak i fudbalski tim. Često su se zakazivali mečevi između timova zgrada. Igralo se u kutiju keksa. Pobjednik nosi sve. Poseban doživljaj je bio otvaranje kutije i još veći da se u slast pojede. Sa nestrpljenjem se očekivao sljedeći meč.
Iza zgrade bio je fudbalski teren koji smo zajedno održavali sa rivalskom zgradom “Šestica”. Toliko je bio pogodan za igru da smo ga često tapacirali našom kožom i natapali krvlju. U izuzetnim slučajevima pravila se reprezentacija dvije zgrade, radi uspješnijeg suprostavljanja nekoj trećoj ekipi. Najveći rival je bila ekipa Željezničkih zgrada. Vedeta našeg tima bio je Vuko Pekić alias Pijurača. Moje dvije lijeve noge znale su biti od koristi.
Ispred zgrade je bio “elipsasti tok”, možda preteča ovih današnjih kružnih tokova. Njime se završavala Titova ulica. Malo neobično, ali ispalo je da je Titova ulica slijepa. Tako sve do 1976. godine kada se puštala u promet pruga Beograd-Bar. Dan i noć prije proslave, krenulo se udarnički, kao što smo do tada sve radili, u produžetak i povezivanje sa drugim ulicama. Angažovala se silna mehanizacija, mnoštvo radnika, materijala na sve strane. Prvi ozbiljniji potez bio je premošćavanje ni pet metara širokog kanala. Kanal koji je nama djeci iz “Sedmice” pravio veliki problem. Kad god smo željeli da osvajamo tajne velikog parka oko Dvorca, mnogi od nas su znali završiti do grla glibavi.
Svečanog dana, ulica Maršala Tita dobila je potpuno novi izgled. Poljoprivredna škola i Mali dvorac, umjesto do tada prašnjavog, dobili su asfaltni prilaz. Ulica zakićena, asfalt još miriše, a most prkosno premostio potok. Izašli Barani da pozdrave Predsjednika koji je stigao vozom, razdragano mašući zastavama i veselo se smijući. Došao voz, prošao Predsjednik, a most sjutradan… pao!
Stan nam je gledao ka moru. Svjetloplavo gore, tamnoplavo dolje, razdvajalo je horizont. Kao štafelaj za tu divnu sliku bio je parapet. Taj mi pejzaž i dan danas puni oko i mogu reći da sam čitav život proveo na pjeni od mora. Ta mi se vizura pomjerila za desetak stepeni, ali je i dalje prva linija.
Pogled ulijevo udarao je na pedesetak prelijepih primorskih borova. Pravili su hlad maloj pijaci, ali velikoj po ponudi koju je imala. Često sam dobijao zadatak da kupim potrebno. Volio sam da budem među tim raznobojnim tezgama. Budno oko majčino, sa balkona, pratilo je svaki moj korak. Nažalost, ostala su još tri-četiri bora, kojima nije dug vijek. Možda se neko sjeti da i dalje postoje primorski borovi.
Parapet i ulica pored njega vodili su prema Dvorcu kralja Nikole. Kada se ljeti korzo premještalo uz more i kada je svaki njegov kamen bio zaposjednut, umješniji momčići su sa novopridošlim curicama završavali u gustišu Kraljevog parka. Za razliku od ovog današnjeg, nije te mogla naći ni majka rođena.
Put dalje vodi pored kuće Veliše Šarbajića. Za sve nas je bio neko mistično biće. Uvijek sam se pitao kako tako krupni čovjek može da uđe u toliko malu kuću.
Asfalt je tu prestajao. Od tadašnjeg bunkera (danas poslastičara “Martina”) i naselja “Trudbenik”, koje je nadahnuto opisao moj dobri drug Peđa Milović, u svojoj knjizi “Košarkaške i druge priče”, počinje Madžarica.
Nepregledno, sablasno prostranstvo, zaraslo u trnje, žuku, trsku i poneko drvo primorskog bora. Držeći oca za ruku, mogao sam da se odvažim i pređem preko te nedođije. Često smo je znali prelaziti. Uvijek smo se spremali kao da idemo na ne znam kakav put. Na kraju nas je čekalo još jedno iskušenje. Prelazak rijeke Željeznice. Prelazak preko nje je, na mjestu gdje je sada most, iziskivao posebnu vještinu. Kameni koji su služili da se premosti, uvijek su bili klizavi, oštri, mokri i prekriveni nekim zelenim algama. Često su mi koljena bila mjera njene dubine. Taj izlet, završavao se u toplom domu, očevog dobrog prijatelja Veliše Lekovića. Njihov je susret uvijek bio iskren, uz osmijeh i neku šalu. Sa nestrpljenjem sam čekao da se i meni malo okrene. Uvijek dobronamjeran, blagog pogleda, oštrih crta lica, sijede, razbarušene kose, koščatim rukama znao je da me prigrli i povede do ateljea, pričajući za mene, neke čudne priče. Dok su njih dvojica sjedjeli i pričali, ja sam razdragano trčao po dvorištu, za ošašavljenim paunovima. Njihov mir je poremetio jedan novopridošli divljačić. Svojim prodornim kricima stavljali su mi do znanja da nijesam baš poželjan. Znali su da moje prisustvo podrazumijeva manji broj perja na njihovom kitnjastom repu. Teta Anđela, čudnog akcenta (Italijanka), uvijek vedra, nasmijana i neke nepresušne energije, gostila je prijatelje. Nijesam ni ja loše prolazio.
Povratak kući istim putem. Kameni, šipražje, trlezina… Čvrsto stisnuta očeva ruka, ali sada zakićen perima pauna, dar koji je krasio naš dom.
Jedva sam čekao da uđem u moju “oazu mira”, mali park pored zgrade (potkovica “Pasarela”). Dragi ljudi iz komšiluka i nestašno društvo “Šestice” i “Sedmice”. Oaza mira, ali i oaza čistoće. Iako je bio park, iako cesta pored parapeta, dvorište Poljoprivredne škole pune đaka, pijaca sa svim što nosi, nije se mogao naći niti jedan papirić. O tome se starao jedan jedini čovjek. Radio je u gradskoj čistoći ili kako se god tada zvala. “Francuzica” nabijena do obrva, košulja zakopčana do grla, pantalone sa štepanim šavovima, možda zakrpa. Sako sa sjajnim površinama, valjda od peglanja, uvijek zakopčan. Crne cipele, nakremane, izlaštene. Njihovi vrhovi podignuti, vjerovatno od silnih voda koje su gazile. Kišobran okačen o kragnu na leđima dopirao je do koljena. Bila je to njegova uniforma. Odavala ga je metla, lopata i kanta na točkiće. U svakom času znao je koje je tačno vrijeme, a nikada nije imao sat. Kako? Niko nije znao. To je bio naš Rapacko. Drugo ime nijesmo mu znali. Znali smo sa njim da se šalimo, ali i da se družimo. Jednoga dana, samo je nestao. Gdje? Niko nije odgonetnuo.
Zemljotresi su posebna poglavlja u životu našeg grada. Godina 1968. je u našoj Jugi po mnogo čemu bila interesantna. Tome se pridodao i zemljotres, mislim novembra. Rano izjutra probudila nas je jaka tutnjava, a zatim ples sa zvijezdama. U trenutku ne znaš što nas snalazi, a onda surova istina. Zid iznad moje glave je bio toliko napukao da sam mogao provući prste! Vitrina sa majčinom dragom garniturom tanjira, našla se u paramparčad. Kristalne čaše, koje su se koristile za posebne prilike, pretvorene u srču. Televizor, crno-bijeli, EI Niš, zalijepljen za pod. Sve stumbano. Majka je uzela samo najpotrebnije i izašli smo ispred zgrade. Svi su već bili dolje. Preplašeni pogledi, zbunjena lica prestavljali su posebnu galeriju karaktera. Šćućuren na jednoj torbi uz striktnu naredbu da nigdje ne mrdnem, slušao sam komšijske doživljaje, svako iz svog ugla. Horor sa primjesom humora. Zgrada je bila u lošem stanju. Nije se moglo dalje živjeti, svi su konstatovali. Ubrzo smo se počeli razilaziti. Ko je imao gdje, pošao je sa ono malo stvari a mi sa još nekoliko komšija smješteni smo u hotel “Agavu”. Gradski, kultni hotel i glavno mjesto tadašnjih zbivanja. Dobili smo informaciju da ćemo tu provesti naredni period, sve dok se zgrada ne sanira. Super, pomislio sam. Tako sam se lijepo privikao na atmosferu recepcije, lobija, restorana, da mi je povratak u saniranu “Sedmicu” pobrkao film u kome sam igrao jednu od glavnih uloga.
Godina 1979. Vjesnici tadašnjih turističkih sezona bile su đačke ekskurzije. Dočekivali smo i pratili skoro svaku. Tako je bilo i tog 15. aprila. Vraćali smo se iz Čanja rano ujutro. Mjesec nikad crveniji i nikad puniji. Čudan prizor. Ušunjao sam se u krevet da ne probudim roditelje. Zaspao kao zaklan. Probudio se u štoku od vrata, zaglavljen sa ocem koji me držao čvrsto oko struka, tako da mi je glava dodirivala koljena. Nije imao kad da me budi nego me je onako iz kreveta, zgrabio i stao na sigurno mjesto, kako mi je kasnije objasnio. Za ubuduće da znam. Još jedna lekcija dobrog pedagoga. Tog 15. aprila je bio i Dan škole “Blažo J. Orlandić”, u kojoj je moja majka radila. Bila je angažovana oko školske priredbe, pa je poranila. Tu je i zadesio zemljotres. Uznemirena, dotrčala je do zgrade. Svi smo bili već izašli. Već viđena slika, od prije 11 godina. Svako komentariše doživljaj na svoj način. Pogledao sam u pravcu “Sedmice”. Stajala je! Zgrada u kojoj smo živjeli već dvije godine nije imala nikakvih oštećenja. Došetao sam do “Sedmice” da vidim što ima tamo. Ispred zgrade stara, draga lica. Srećom niko nije povrijeđen, ali svima je bilo jasno da povratka u nju nema. Nije prošlo dugo, sravnjena je sa zemljom. Ponijela je sa sobom i 19 godina topoličkog sjećanja. Poslije dosta godina počela je izgradnja nove zgrade na njenom mjestu. Početak radova otkrio je i temelje stare “Sedmice”. Stajao sam iznad njih i sjećao se svih komšijskih dešavanja. Sada je tu zgrada “Vujačića”, za mene vječito “Sedmica”.
Milanov poziv i iskazana želja da nešto napišem, oduvao je prašinu sa moje galerije sjećanja kao onaj sjever sa početka priče. Mnogo toga se otvorilo. Ipak moram stati, jer Bar je kako za mnoge, tako i za mene, vječita i neiscrpna inspiracija.
