Napustio nas je veliki čovjek i umjetnik, pjesnik kamenog neba – Mijo Mijušković.
Bila je privilegija poznavati Mija i njegovo djelo, još veća biti među njegovim prijateljima.
Mijuškovićevo djelo, nastalo u višedecenijskim umjetničkim ciklusima, izolovano egzistira mimo svih tokova crnogorske savremene i svake druge umjetnosti. Možda je i zbog toga uvijek aktuelno, svevremeno. Uticaji koji su iz centara pristizali na periferiju umjetničkih zbivanja, mimoilazili su ga, neskrnavivši djelo, dovoljno umjetnički samosvjesno, da opstaje kao posebna fenomenološka datost.
Mijova Akademija bila je Priroda. Od nje je sve naučio. Pred/sa njom je polagao i padao na ispitima. Stvorivši autohtono/autonomno djelo, zasebni, umjetnički entitet koji opstaje i kada ga namjerno zanemaruju, zaboravljaju i ruše – ono se ponovo rekonstruiše/redefiniše u novu oblikovnost. Od meteorološke stanice “Meteor” u nikšićkoj opštini, negdašnjem čudesnom svjedoku Mijovih istraživačkih i sakupljačkih poriva, riznici umjetnina/artefalija, u kojoj je umjetnik sabirao svoje i radove svojih kolega i prijatelja, do višegodišnjih, sutomorskih skulpturalnih izricaja, trajala je Mijova permanentna borba, ne s prirodom, ona je njegov “saborac”, već s čovjekom, odljuđenim subjektom civilizacije u posrtanju. Želeći da sačuva od uništenja esenciju Prirode/prirodnog umjetnik je stvorio djelo, materijalizovano svjedočanstvo, neobnovljive ljepote u nestajanju.
Ponukan silama prirode Mijušković je u njoj intervenisao na način da je nanovo konstruisao, integrišući je u novu pojavnost, kojom je potencirao arhetip, prvotni nemir prirode, njena slojevita sakupljanja/taloženja i mimoilaženja kroz/u čudnovate strukture materije. Taj svojevrsan čin reintegrišućeg povratka prirodi odvija se u živuće dinamičnom, Mijovom „kamenom maskenbalu“, gdje poput nekog reinkarnacijskog procesa bića ove i minulih epoha postaju ono što prepoznajete/vidite – apstraktne, amorfne forme ili okamenjene ptice, ribe, zvijeri i ostali mnogobrojni asocijatvno – zoomorfni identiteti. U tom nestajućem/nastajućem svijetu Mijo je, kao „prorok koji se sjeća praoblika“, sintezičko-reduktivnim metodom klesao, brusio, perforirao, glačao, polirao.
Gestualne grimase, naslućujući/zaustavljeni pokreti mobilišu silinu mentalnih opservacija, angažuju čula, podstiču akciju. Tu se dramsko i lirsko, kroz neponovljiv, iskričav susret, spajaju u zagrljaj, grčevit i snažan, istovremeno, nježan i krh, radostan i tužan, dihotomno kontrastan kao i sam život.
Mijova svekolika istraživačka putešestvija nosila su sobom cikluse stvaranja kojima je nadijevao imena – Boje kamena i boje kanjona Tare, Ostroški ciklus, Kamen u kamenu-Sv.Petka, I kamene lutke imaju dušu, U slavu Milutina Milankovića, Kompozicije-kolaži …u zavisnosti od topsa sa kojeg je poticao kamen, drvo, materijala za rad/obradu, kao i od koncepta koji ga je podstaknuo na određena promišljanja.
Sva ta Mijova „kamena lica“ nose nevinu naivnost, pulsirajuću mobilnost u poruci, koja podstiče unutarnje vitalne kretnje i upitanost, poput stanja duha koji se ne miri sa „zatečenim“, već želi suštinske promjene koje će voditi povratku, zaštiti i očuvanju prirode i prirodnog u čovjeku.
Od Milutina Milankovića do Sv.Petke, od ostroških greda do subotičkih, pozorišnih kamenih lutki, od cetinjske pećine do kanjona Tare, Spičanke i sutomorskih umjetničkih realizacija, sve je to Mijov „kamen u kamenu“ – nestvarano lijep, neuhvatljivo blizak – „kameni domaćin“ s gostujućim primjesama zemlje i bilja. „Čuvarkuća“ istinskog duha/identiteta/duše…
Mijušković je u kamenu klesao i polirao svoje misli, ne u želji da reprodukuje svijet, već u stamenom nastojanju da uobliči njegove očiglednosti. U kamenoj materiji čuvao je izvornost, ničim ne skrnavivši njenu autohtonu ljepotu. Naprotiv, u egzekutivnom smislu, materijalizacija ideje pratila je zatečenu suštinu kamena. U međusobnom (su)djelujućem, zavodničkom odnosu, Mija i kamena, nikada se ne nije znalo ko će u konačnici, biti vinovnik kontemplativnog, egzekutivno-estetskog sučeljavanja. Dug je to bio proces. Počinjao je iznenada, nekim čudnim usudom ili tragalačkim nemirom koji je trajao sve do momenta kada bi pronašao baš određeni kamen/drvo/meteorit ili neku drugu „priliku za znak“. Među najljepšim susretima materije/materijala u kojima je intervenisao Mijo pronalazi „zagrljene“ kamen i drvo. Minimalno intervenišući u impostaciji tog suodnosa naglašavao je je njihovu prirodnu sjedinjenost i kohabitaciju.
„Kameni portreti“, Mija Mijuškovića nose karakter, emociju, stav. U njegovim sklupturama osjećamo dihotomiju bića prirode – krhkog, poroznog, nestalno-nestvarnog i jednako prisnu čvrstinu, stamenu odlučnost, toplo-hladnu taktilnost, dramsko-lirsku poetičnost, baš kao što je i sam bio satkan od najmekšeg senzitivnog materijala i onog dijamantske tvrdoće, tvrdoglave upornosti i strastvene, žestine stvaranja.
(autorski tekst dr Anastazije Miranović, istoričarke umjetnosti i likovne kritičarke)