Povodom smrti Mija Mijuškovića, jednog od najvećih crnogorskih likovnih stvaralaca i najznačajnijeg vajara, Opština Bar i Kulturni centar su danas u sali Zavičajnog muzeja organizovali komemorativnu sjednicu, na kojoj su se grad, kulturni poslenici, prijatelji i rodbina, oprostili od velikog umjetnika.
Sjednicu je otvorio predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević koji je, nakon što je zamolio prisutne da minutom ćutanja odaju počast istaknutom umjetniku, kazao:
“Sa dubokom tugom opraštamo se od Mija Mijuškovića, jednog od najvećih likovnih stvaralaca i najznačajnijih vajara u istoriji crnogorskog umjetničkog stvaralaštva, jedinstvenog i prepoznatljivog umjetničkog izraza. Mijo Mijušković je rođen u Nikšiću 1931. godine. Od samih početaka bio je snažno povezan sa Crnom Gorom, njenim kamenom i drvetom kojima je posvetio svoj stvaralački vijek, a od kojih je napravio skulpture i djela kojima se divimo i kojima će se generacije posle nas diviti. Kako je i sam govorio stvarao je u sadejstvu sa prirodom, u ambijentu gdje se na malom prostoru dodiruju bogatstvo vegetacije, tvrdi kamen i more. Iako je odlazio često u različite krajeve svijeta, sa namjerom da upozna sve karakteristike, ljepotu i složenost prirode, uvijek se vraćao tamo odakle potiče, kako bi na svoj način iskazao ono što osjeća“, kazao je Raičević.
Raičević je potom govorio o njegovom umjetničkom putu, podsjećajući da je Mijušković prvu samostalnu izložbu imao 1964. na Cetinju, a posljednju 2020 u Berlinu, u Galeriji modernih umjetnosti „Fora“.
Ostvario je ukupno 41 samostalnu izložbu, a izlagao je i na više od 150 kolektivnih. Njegova djela se nalaze u više galerija i muzeja, kao i u brojnim zbirkama kulturnih institucija. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade za likovnu umjetnost 1992. god, kao i ostalih strukovnih priznanja.
„Naša je obaveza da učinimo sve da njegovo umjetničko nasljeđe ne pokrije prah zaborava. Upravo zbog značaja koje njegovo stvaralaštvo ima za lokalnu zajednicu ali i sveukupno crnogorsku kulturnu baštinu, te kako bismo pokazali da nismo i nećemo zaboraviti naše istaknute kulturne stvaraoce, Opština Bar je prije izvjesnog vremena preduzela korake kako bi obezbijedila zaštitu i valorizaciju Mijuškovićevog umjetničkog opusa“, objasnio je Raičević.
Dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka se na vrlo emotivan način oprostila od znamenitog umjetnika.
„Napustio nas je veliki čovjek i umjetnik, pjesnik kamenog neba – Mijo Mijušković. Bila je privilegija poznavati Mija i njegovo djelo, još veća biti među njegovim prijateljima.
Mijuškovićevo djelo nastalo u višedecenijskim umjetničkim ciklusima, izolovano egzistira mimo svih tokova crnogorske savremene i svake druge umjetnosti. Možda je i zbog toga uvijek aktuelno, svevremeno. Uticaji koji su iz centara pristizali na periferiju umjetničkih zbivanja, mimoilazili su ga, ne skrnavivši djelo, dovoljno umjetnički samosvjesno, da opstaje kao posebna fenomenološka datost.
Mijova Akademija bila je Priroda. Od nje je sve naučio. Pred njom je polagao i padao na ispitima.
Stvorivši autohtono-autonomno djelo, zasebni, umjetnički entitet koji opstaje i kada ga namjerno zanemaruju, zaboravljaju i ruše – ono se ponovo rekonstruiše, redefiniše u novu oblikovnost. Od meteorološke stanice u nikšićkoj opštini, negdašnjem čudesnom svjedoku Mijovih istraživačkih i sakupljačkih poriva, riznici umjetnina, u kojoj je umjetnik sabirao svoje i radove svojih kolega i prijatelja, do višegodišnjih, sutomorskih skulpturalnih izricaja, trajala je Mijova permanentna borba, ne sa prirodom, ona je njegov ‘saborac’, već s čovjekom, odljuđenim subjektom civilizacije u posrtanju“, rekla je između ostalog Miranović.
Od velikog umjetnika oprostio se i njegov prijatelj, publicista i novinar, Pero Radović.
„Ja sam sa njim bio blizak, bezmalo tri decenije. Na tu bliskost me je podsjetila smrt i čin njegove sahrane u koju spada i ova komemoracija. Kada sam prošle subote ujutro došao u Mijov dom i poklonio se njegovoj sjeni na čudan način u meni je bilo dvostruko osjećanje-Mijo nije među živima, ali Mijo nije mrtav. Da li se to desilo zato što sam se u tim trenucima nalazio okružen obimnim i besmrtnim Mijovim djelom, koje je meni tada djelovalo životnije nego ikada“, rekao je Radović.
U ime porodice Mijušković na organizovanju komemoracije, zahvalila se njegova supruga Olja.
„Zahvaljujem u ime porodice na organizovanju ovog okupljanja u znak sjećanja na Mija, samosvojnog, dragog, nadahnutog, plemenitog, ogorčenog, nežnog čoveka koji je zračio mudrošću i dobrotom. O delu i talentu su drugi govorili, ali ja moram, da ne bih ovde stajala samo konvencionalno ispred porodice, da se sjetim ovim povodom romana iz 80-ih godina, autora Veselina Mišnića pod nazivom ‘Bolest vajara Gabrijela’ sa posvetom u podnaslovu- vajaru Miju Mijuškoviću“, rekla je njegova supruga.
Ona je zatim objasnila da se pomenuti vajar razboljeva svaki put kada neko bilo gdje ošteti njegovu figuru.
„Tu je naslućena buduća sudbina Mijova i njegovog dela. Ozljede koje je on dobijao kroz uništavanje, skrnavljenje i krađu njegovih radova i divne umjetničke kolekcije koje je cijelog života sakupljao, bile su teške i neprebolne“, prisjetila se gospođa Mijušković.
Na kraju komemoracije prikazan je dokumentarni film TV Crne Gore o životu i djelu velikog umjetnika Mija Mijuškovića.
