Imam privilegiju, čast i zadovoljstvo da vam na intiman način predstavim jednu damu par excellence, ženu veoma moćnu, i moj odnos sa njom. To sve, naravno, ukoliko dijelimo isto mišljenje: da je jedina prava otmenost – otmenost duha, a jedina istinska moć snaga karaktera.
Kao profesor književnosti, u skladu sa svojom profesijom, smatram da je, da biste nekoga upoznali, važnije zagledati se u njegovu biblioteku nego u ličnu kartu. Gete je zapisao: “Reci mi sa kim se družiš, pa ću ti reći ko si.” Budući da je knjiga naš najbolji prijatelj, ovu Geteovu misao prevodim ovako: “Reci mi šta čitaš, pa ću ti reći ko si.”
Babin omiljeni pisac bio je Emil Zola, čija je izabrana djela brižljivo čuvala u svojoj biblioteci. Posebno je voljela njegove romane “Nana” i “Žerminal”. Veliki utisak na nju ostavio je i Pasternakov “Doktor Živago”. Od književnih epoha preferirala je realizam i naturalizam.
Možda je u skladu sa duhom tih epoha ovdje neizostavno dati baba Olgin cjelovit portret, u literaturi poznat kao spoljašnji i unutrašnji književni portret. Moju babu Olgu Vujačić mnogi u Baru pamte kao učiteljicu, a zatim i kao nastavnicu istorije i geografije. Ti će se sigurno sjetiti da je bila naoko krhka. Rastom niža od mene, a ni mene ne broje u visoke. Bila je otmenog držanja. Odijevala se decentno, svedeno i sa mjerom. Voljela je i znala da štrika i hekla i mnogo šta što je nosila bio je njen ručni rad, kao uostalom i brojni stolnjaci, šustikle i šta sve ne u njenom domu i domovima njenih bližnjih. Baba je štrikala i za svoju djecu i unučad. Tati je, dok bješe momak, jednom za noć isplela džemper kakav je želio za neku momačku svečanost na koju se odlučio da ide u potonjem trenutku. I danas pamtim kako su izgledali džemperi koje je plela meni još dok sam bila osnovac.
Međutim, ja, za razliku od brojnih sugrađana koji su mi o njoj govorili, predstavljajući mi se kao njeni nekadašnji učenici, babu ne pamtim iz vremena dok je radila u osnovnim školama “Meksiko” i “Blažo Jokov Orlandić”, već je se sjećam kao penzionerke. Ubrzo po odlasku u penziju, ona je započela nov život u Crmnici. Nakon gradske vreve, živjela je, kako je govorila, na svom ranču, u miru i tišini i najčešće u samoći koju je voljela i cijenila jer joj je ostavljala slobodu za uvijek nove planove i beskonačan niz poslova i zadataka koje je sama sebi zadavala. Svi smo mi išli kod nje na selo, ali je često tamo bila posve sama i kada god o tome razmišljam, u misli mi dođu Ničeove riječi: “Prava mjera naše snage je koliko i kako možemo da budemo sami”, pri čemu je filozof, naravno, razlikovao samoću od usamljenosti. Seoski život ispunio je babine dane radom i spokojem.
Na radiju je obično pratila vijesti, a na televiziji je rijetko gledala kako drugi žive jer je uglavnom gledala uvijek svoja posla i vodila ispunjen i smislen život, pa je se nije mnogo ticalo šta neko drugi radi, bilo u svom dvorištu, bilo na TV ekranu. Ostavila je i prije penzije duvan i kafu, a alkohol nije ni morala da ostavlja jer ga nikad nije ni pila. Prije nego što su izmislili makrobiotiku, organsko voće i povrće, veganstvo, etc, govorila je da je najbolje piće izvorska voda i da treba jesti ono što sam uzgajaš. U Podgoru je krčila djelove zemljišta gdje su nekada divlje svinje dolazile, napravila je svoj rasadnik, sadila je paradajz, mrkvu i luk; posadila je divan voćnjak, i u dubokoj starosti se penjala na drvo da bere lipu ili smokve. Brala je i gorske trave i sušila ih, pravila je od njih čajeve…
Sazidala je i namjestila novu veliku kuću u selu u kojoj je potom živjela i u kojoj je svaki gost bio čašćen kao da je došao u najbolji gradski salon. Svega je uvijek tu bilo na njenoj trpezi: rakije, pršute, sira, pite, kolača, voća, čak i torte! Baba je govorila da je ona uvijek ista i da sve mora biti kod nje isto, bez obzira na to što ona nije u gradu, već u Crmnici, u kraju u kojem ni na puškomet nema dućana. Govorila je da je dama uvijek dama, bila ona u Parizu ili u Podgoru i vječito je ponavljala jednu od svojih omiljenih izreka: Omnia mea mecum porto, koju je, u skladu sa svojim prosvetiteljskim stavom, koji je nikada nije napuštao, znala i da prevede za one koji nisu učili latinski: Sve svoje sobom nosim.
Nikada je nisam vidjela bez zlatnih minđuša u obliku alki i bez punđe, pa ni onda kada sam je zaticala da kopa na međi, sprema kuću, loži vatru ili mijesi hljeb. Voljela je duge nokte i njegovala ih je i kada je radila cio dan na zemlji. Govorila je da žena kada stane pred psihu (taj naziv za toaletni sto naučila sam od nje i sretala ga docnije tek kod rijetkih pisaca) uvijek mora da se sjeti ko je, bez obzira na to odakle je pred ogledalo došla i kuda se zaputila dalje. Šta god pred ogledalom da odjene ili presvuče, žena mora da se sjeti da je to i dalje ona, a da to ne bi zaboravila tu su: dostojanstveno držanje, frizura i nakit. To uvijek mora da ima. Tako je mene baba Olga učila otmenosti i samopoštovanju, a i da nije, sama sam to sve kod nje vidjela i znala sam da je u pravu…
Mnogo je cijenila i pažljivo bi slušala lijepu i mudru riječ. Svoje je riječi mjerila trudeći se da nikoga ničim ne uvrijedi, a da svakome iskaže pažnju koju je zaslužio. Ko god je kod nje došao i donio dar, otišao je sa uzdarjem. Nije propuštala nijednu priliku koju je smatrala značajnom da iskaže svoju ljubav, naklonost, poštovanje… bez obzira na to da li se radilo o rođenju, kumstvu, diplomi, vjenčanju, posjeti bolesniku ili odlasku na sahranu. Podjednako je poštovala i rodbinske i prijateljske veze ponavljajući: Nije važno koliko smo svoji, već koliko se svojimo. Nikada nije zaboravila da mi čestita nijedan rođendan, čak ni onda kada je prevalila devedesetu i kada čovjek već odavno nije dužan da išta pamti. Zvala me i na mobilni koji je u dubokoj starosti naučila da koristi a, dok je vid služio, slala je i SMS poruke.
Baba Olga je bila uvijek ponosna na svoju djecu, na uspjehe unučadi i posebno na praunučad. Veoma joj je bilo drago što, kao i ona, radim u školi. Sticajem okolnosti, karijeru sam započela kao i ona, prvo u OŠ “Meksiko”, a zatim u OŠ “Blažo Jokov Orlandić”. Govorila mi je: “Ideš mojim stopama.” Radovala se što u Baru opet predaje jedna nastavnica Vujačić, a kada sam se odselila, nastavila je da prati moju karijeru u Subotici. Za svaku moju posjetu njoj, pripremila bi mi neki poklon za moj novi dom. Sve ih čuvam a najdraži su mi: ibrici, tacne, činije, vaze, ručno tkani i bojeni ćilimi… Sve je to u mom stanu našlo svoje mjesto i sve me podsjeća na nju. Često se sjetim i nekih riječi koje sam od nje naučila kada slušam dalmatinske pjevače, jer baba je bila novljanski đak. Išempjati, izgubiti pamet ili zašašaviti, sjećam se kad mi je objašnjavala te semantičke nijanse.
Zanimljivo je to da mi nikada nije govorila o istoriji i geografiji, iako je to predavala. Možda zato što o tome nije ni vredjelo govoriti meni, koja sam bila oduvijek u svom svijetu u kom je vrijeme relativno i granice ne postoje, duboko uvjerena da su istoriju pisali oni koji su vješali heroje i da se granice država često mijenjaju, a glavni se gradovi povremeno sravne sa zemljom ili bar promijene nazive. Baba je, naravno, kao i sve njene kolege iskreno vjerovala da je predavala egzaktne nauke, koje su vrlo korisne i poučne jer ukazuju na ciklične tokove istorije i omogućavaju čovječanstvu da sagleda svoje civilizacijske greške (Što ono, opet, ako mene pitate, volšebno, iz nekog razloga nikada ne čini, ili čini vrlo rijetko, zbog čega se istorija, eto i ponavlja!).
Baba Olga je, međutim, vjerovala da čovjek, pa i čovječanstvo, može da uči na svojim greškama i da je greške moguće ispravljati, kako lične, tako i istorijske nepravde i znala je da citira često: Historia est magistra vitae, njoj omiljeni dio Ciceronovog stava da je upravo njen nastavni predmet, historija, svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, vjesnik davnina. Što se pak geografije tiče, mišljenja sam da je baba Olgina ljubav prema našoj planeti, osobito prema veličanstvenosti prirode, više ličila na pasiju jednog biologa nego geografa.
U svakom slučaju, za razliku od moje struke, o njenoj nikada nismo razgovarale, ali mi je pripovijedala rado o svojim utiscima sa studijskog putovanja u Rim i na Vezuv, sa kog nam je, između ostalog, prije neke četiri decenije donijela i pepeljaru na kojoj je bila figura vučice i, naravno, figurice Romula i Rema. Ljetos, kada mi je Milan Vujović predložio da napišem ovaj tekst o baba Olgi, sjetila sam se da pitam tatu da li pamti kada nam je baba donijela taj suvenir. Odgovorio je: “Još uvijek ima neđe ta piksla, samo su otpali Romul i Rem”, a ja kroz smijeh pomislih: Nadam se samo da to ne predskazuje skori krah Rima…
Od baba Olge sam ne jednom slušala i o njenom djetinjstvu u Peći, o tome kako je krštena u Pećkoj patrijaršiji, kako je bila među brojnom braćom očeva mezimica, i kako je njena majka Jana, moja prababa, bila veoma učena, toliko da su je pozivali da bude sudski tumač i prevodi sa grčkog i turskog.
Veoma sam ponosna na ovaj moj ženski rodoslov. Babina kćerka, moja tetka Lidija, jako liči svojoj majci i što je starija, sve više, kako po držanju, tako i po boji glasa i načinu govora. Ima babine pomalo grčke crte, njene oči, čelo, nos, na sličan način sa lica sklanja kosu… Tako da je ona moja najživlja uspomena na moju baba Olgu i uvijek kada dolazim u zavičaj, žurim i da vidim tetku koja je na svoju majku i velika domaćica i jako čazbena, pa mi uvijek ugađa i sprema mi delicije koje najviše volim. Neizostavno mi pokaže i svoje prelijepe biljke, a ja se tada najviše divim njenim ljubičicama, jednako onako lijepim kakve su uvijek bile i babine.
Tata je nekada, kada bih mu iznosila neke svoje stavove, znao da mi kaže: “Ličiš babi dobro!” Misleći pri tom više na njen karakter, a manje na lik. Pošto je njegova majka, a moja baba Olga, bila koliko patrijarhalna, toliko i emancipovana, tradicionalna, a ipak modernih shvatanja, neumorni radnik, okrenuta vrlini i čestitosti, vedra i nesalomive volje, voljela bih da je tatina opaska tačna.
Za razliku od brojnih žitelja naše planete koji kroz život putuju ne opterećujući se principima, etikom, životnom filozofijom, i drugim za njih tricama, baba je uvijek sa sobom na tom putu nosila dva kofera. Na jednom je pisalo SAVJEST, a na drugom SVIJEST. Nikada ih ni na trenutak nije ispuštala kako bi od tog tereta, preteškog za mnoge, odahnula. Njeni principi bili su njeno sidro, gdje god da je plovio ovaj naš ludi svijet. Nikome ih nije nametala i svačije uvjerenje i vjeru je poštovala. Govorila bi mi: “Mene se ne tiče ko u šta vjeruje, može neko da vjeruje i u mačku, njegova stvar!” Ali je zato ljude bez bilo kakvog uvjerenja i bez principa smatrala neozbiljnim, pa i opasnim.
Baba Olga je tvrdila da život nikome ne duguje ništa i da nam daje onoliko i onako kako se sa njim pogodimo i koliko se tog dogovora pridržavamo. Govorila bi mi: “Kad je neka teškoća, ja znam da je to moje i gledam kako da je prevaziđem, a kada mi nešto dođe lako i bez truda, onda prvo pričekam da vidim da li je to zaista moje prije nego što prihvatim nešto tako lako stečeno.”
Široke ruke kada se daruje, ali čuvarna i štedljiva, čuvala je i branila sve što je stvorila i odgajila, svaki poklon koji bi dobila. Tako mi je jednom prilikom, kada sam bila kod nje u posjeti sa tatom, poklonila zlatne minđuše i privjezak, komplet koji joj je moj tata kupio dok je studirao, od novca koji je kao student zaradio. Rekla je tada da je to sada moje, jer tom nakitu su se divile nekoć u zbornici sve njene koleginice, pa je došlo vrijeme da mu se sada dive moje jer sam sada ja nastavnica. Kao uspomenu na nju i tatu, čuvam taj nakit i nosim ga na školskim priredbama, uvijek misleći na baba Olgu kada ga stavljam pred psihom, kako ona govoraše. A kada na poslu ili u životu naiđem na teškoće koje mi se učine nepremostivim, opet se sjetim babinih riječi: Život je, ako ga ne poznaješ, tragedija, ali kad ga upoznaš, postaje komedija. Zato, kad mi život, nerijetko, ne ide na ruku, često pomislim da nije sve baš turobno, nego da vjerovatno nemam dovoljno informacija o onome što me muči i da zato i ne vidim širu sliku. I zaista, kada uspijem da je sagledam, a posebno kada ono što je danas, bude juče, mnoge velike moje drame budu mi zaista smiješne.
Svi mi, potomci Olge Vujačić, gajimo nadu da smo naslijedili njene gene, ne samo zbog njenog snažnog karaktera, koji je, kako učaše Heraklit, čovjekova sudbina već i zbog njene dugovječnosti i besprekornog zdravlja. Uvijek se hvalila da je kod ljekara išla samo da rađa djecu i vadi zube! Liječila se narodnim ljekovima. Imala je dobar apetit, ali je u hrani bila umjerena i uvijek sve nas podsjećala da je hrana i lijek i otrov i da je, kako bi rekli Francuzi, čovjek ono što jede.
Kada je zašla u devedesete, baba Olgino čelično zdravlje popustilo je pred starošću. Vrijeme je, nakon devet decenija, u, za sve nas nepravednoj (u ovom slučaju sasvim sigurno i herojskoj!) borbi pobijedilo jednu damu koja je često bila i vitez. U devedeset trećoj godini potpisala je sa ljutim protivnikom primirje, otišavši od nas i sa ove planete, koju je toliko voljela. Iza nje je ostalo mnogo toga što je od divljine otela, što je pripitomila i posadila, velika i jaka stabla, kuća koju je izgradila, potomstvo koje je podigla… Ostali su naraštaji koje je opismenila i podučavala kao obrazovana žena u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata kada je obrazovanih žena bilo zaista malo. I, naravno, ostale su meni mnoge uspomene na nju.
Uživala sam da ih evociram kako bih ih ovom prilikom podijelila sa svima vama koji ste je možda poznavali iz nekog drugog ugla. Ovom prilikom se, u ime svoje porodice i u svoje ime, zahvaljujem svima koji čuvaju uspomenu na nastavnicu Olgu Vujačić, pogotovo onima koje je podučavala i koji je pamte iz učionice, jer, budući i sama prosvjetni radnik, iz iskustva znam da se mi u prosvjeti često pitamo šta je to što naši učenici sa naših časova zapamte, dokle sve seže naša riječ i njen uticaj. Ko ju je sa sobom ponio iz škole u život, kako je interpretira i kome ju je dalje prenio. Velika je čast biti učitelj i podučavati. Samoga Hrista apostoli su zvali “ravi”, što znači učitelju, a on im je govorio: “Ako moje riječi u vama ostanu, biću u vama i vi u meni.” Svi mi koji podučavamo nadamo se da smo živom riječju oplemenili druge i da smo im svjetlošću znanja obasjali životne puteve i raskrsnice. Takođe, vjerujem i da se svi trudimo da svojim učenicima sopstvenim primjerom pokažemo kuda i kako bi tim putevima valjalo hoditi i kamo stići.
Sigurna sam da su svi oni koji su na baba Olginim časovima bili marljivi đaci, pažljivo je slušali i posmatrali je kao uzor, na ovom malom geografskom prostoru na kojem je tako mnogo istorije, pa i šire i dalje, diljem meridijana, morem života plovili mirnije i lakše, jer su imali kompas.
