Moji roditelji su poslije završenih studija u Skoplju, došli sa mnom u Bar 13. februara 1963. godine. Tata, sa dva kartonska kofera u rukama. U jednom su bile njegove knjige sa fakulteta, a u drugom pelene za mene. Majka, sa mnom, kao bebom, u naručju.
Putovali smo dugo: satima vozom iz Bitolja za Skoplje, a potom u Beograd, odakle je trebalo ići avionom za Titograd. Avion je, međutim, kasnio i nije se znalo hoće li uopšte moći da poleti, zbog zaleđenih pista. Bila je neobično jaka zima. Nemajući gdje, moji roditelji su tako iz JAT-ove poslovnice gdje su kupili karte, odmah pošli na aerodrom. Majka je prvi put na aerodromu vidjela automatska staklena vrata. Kad je zakoračila, onako umorna i promrzla, a nije očekivala da će se vrata ispred nje naglo i neočekivano otvoriti, zamalo je pala. Unutra, kaže, bilo je kao u raju, tako toplo, da im i nije bilo važno kada će avion poletjeti. Konačno su mogli da se ugriju.
Tata, iako treća generacija porodice Čejović koja je bila nastanjena u Baru nakon što je grad oslobođen od Otomanske imperije, nije imao sopstveni dom u kojem je mogao dovesti mladu suprugu i tek rođeno dijete. Pradjed Marko, medaljom za hrabrost odlikovan borac na Tarabošu, zapamćen u široj porodici kao jako strog, ali vrlo uredan čovjek (babe su govorile da ga nikad niko nije vidio sa opancima uprljanim blatom) imao je u svojini malu kućicu u Prljagama, iznad Starog Bara. Pradjed Marko je umro rano i iza njegove smrti ostala je njegova žena, prababa Velika, rodom Paunović iz Pipera i desetoro djece. Kuća je potom prodata, a moj djed Ljubo, preselio se sa svojom porodicom u Stari Bar, gdje su živjeli „pod kiriju“.
Odrasla sam, a da nikad nisam čula za Prljage, sve dok tata, sredinom 90-ih, nije poželio da vidi njihovu staru kuću. Pošli smo zajedno, vozila sam našeg „juga“, ali do Prljaga nismo stigli. Poslije dijela izbetoniranog puta, sa ulegnućima negdje i po pola metra, moj „jugo“, koji je svuda stizao, ipak je stao. Da nije naišao jedan prolaznik kojeg sam zamolila da me „izvuče“, ne bih znala kako da okrenem auto nazad. Do danas nisam uspjela da dođem do Prljaga i vidim kuću odakle je „potekla“ naša porodica, ali stalno sebi obećavam da ću to čim prije uraditi. Ne znam da li je u međuvremenu urađen put kojim se tamo sada može stići običnim autom.
Majka često voli da priča o tom našem dolasku u Bar. Za nju to je bila sredina u kojoj nije imala nikog svog, čiji jezik i običaje nije poznavala i gdje bukvalno nisu imali ništa. Skoro sam je pitala da li je bilo strah hoće li moći da se snađu i uspiju. Baš se začudila kako sam uopšte mogla da je to pitam. „Bili smo mladi i zdravi, imali smo završene fakultete, znali smo da ćemo dobiti posao i da ćemo zajedno uspjeti“, odgovorila mi je. Nije ni svjesna do koje mjere me dojmila ta njena rečenica. Pitam se ko bi to danas mogao reći sa takvim samopouzdanjem.
Kao stipendista Luke Bar, tata je odmah počeo da radi kao nadzorni organ na izgradnji luke, a majka ubrzo kao profesor francuskog jezika u Poljoprivrednoj školi. Tata je od Luke ubrzo dobio i dvosoban stan od čak 41-og kvadrata u jednoj od lučkih stambenih zgrada (u Ulici Maršala Tita, iza tzv. „Potkovice“). „To je za nas bio dvorac“, kaže majka. Tatin komšija iz Starog Bara, pokojni Maco Radovanović, stolar, napravio je noge na okvir sa šuštama za krevet i sa kupljenim madracima i jednim polovnim prostim „socijalističkim ormarom“ od furnirovane daske, kompletirana je spavaća soba.
Dječjeg krevetca nije bilo, nego malo veća korpa od pruća, za koju je pokojni djed Ljubo napravio noge sa točkovima, a majka je presvukla platnom. U dnevnoj sobi je bio zeleni kauč, tri niske fotelje sa po tri noge, različitih jarkih boja – crvena, plava i žuta, koje bi se prevrtale ako bi neko nedovoljno oprezno i opušteno sio na njih, jer su bile nestabilne, mala niska drvena komoda sa knjigama, na kojoj su bili radio i gramofon, stočić sa prvim crno-bijelim televizorom i manji preparirani krokodil, kojeg je pokojni stric Gojko donio sa jedne od svojih prekookeanskih plovidba. Skoro da sam na krokodila zaboravila, da me nedavno na njega nije podsjetio Igor Milošević. Kaže da je kao dijete bio impresioniran kad je kod nas vidio tog krokodila. Kad pomislim, imali smo dakle i mi nekog svog „saurusa“, pravog i prepariranog, toliko fascinantnog djeci.
U kuhinji su, pored prostog sudopera, bili frižider, šporet, niski kredenac sa kliznim vratima od ultrapasa i obični drveni kuhinjski sto, koji je imao malu fioku na sredini u kojoj se držao escajg, te četri drvene neglomazne stolice. Ispred kuhinje bio je balkon, a stan je imao i malu nišu, u hodniku odmah pored ulaznih vrata. Podovi u hodniku, kuhinji i kupatilu su bili od teraca.
Skoro sav namještaj iz tog stana i danas je u „životu“, a frižider „Obodin“ star 60 godina, koji će biti na neki način „protagonista“ ove priče, i dan-danas radi. Krokodila su, prije nekoliko godina, pojeli moljci.
U tom stanu smo proveli osam prekrasnih godina, u divnom komšiluku, tu su se rodili moja sestra Sonja i brat Branko. Svi smo mnogo voljeli taj stan i život kojeg smo tamo imali. Mi, djeca, imali smo ogroman prostor oko zgrada, gdje smo se igrali sa komšijskom djecom. Naselje je bilo tako koncipirano da smo svugdje mogli ići, a da ne prelazimo ulicu. Ispred pasaža između dvije zgrade, kojeg smo kao djeca zvali „tunel“ (kod današnje poslovnice „Telekoma”), bio je frižider za sladolede „Ledo“ i prostor koji smo takođe koristili za igru. I danas pamtim ukus tog sladoleda „na štapić“, od pavlake sa čokoladnim prelivom, i sladoleda u plastičnim čašicama u formi malih fudbalskih lopti. Nijedan današnji sladoled nema više takav ukus. U blizini smo imali čuvenu samoposlugu „Vračar“, čudo modernog koncepta samoposluga tog vremena sa izobiljem proizvoda koje su nudili. Tu sam, od predškolskih dana, naučila da idem u trgovinu, što je i danas ostala moja pasija.
U zgradi u kojoj je danas CKB poslovnica, bila je apoteka, u kojoj je, zapamtila sam, radila Žana Nikezić, a pored današnje poslovnice „Telekoma“ bila je prodavnica metraže u kojoj je radila pok. teta Juca Nikezić. Za mene kultna prodavnica „Borovo“ duže vrijeme je bila „preko puta“, u zgradi gdje je sada NLB, a u kojoj je, uvijek u besprekornom odijelu i sa uglađenim manirima, radio čika Bimo Garuc. Pamtim miris kože nove obuće u toj prodavnici (ni nove cipele danas više nemaju „onaj“ miris) i naše, svečane porodične odlaske početkom školske godine da nam roditelji kupe novu obuću.
Vrtić nam je bio u zgradama iza naše, u podrumu, sa divnom učiteljicom Mirom Martinović, uvijek dotjeranom i elegantnom učiteljicom Lolom, koje se sjetim kada god na televiziji prikazuju seriju „Paradiso delle Signore“ i učiteljicom Bebom. Odmah pored vrtića bile su dvije obućarske radnje.
Pijaca je bila ispred zgrade (kod „Turista“) u prekrasnoj borovoj šumi koja, nažalost, nije izdržala seriju skorašnjih „uređenja“, sa gvozdenom česmom na pumpanje na ulazu. U sjećanju mi je ostala teta Hilda Lazarević, koja je jedno vrijeme imala tezgu za ribu, gdje smo obično kupovali svježe sardele. Iz okolnih sela, najviše iz Mrkojevića, vrijedni domaćini, donosili su voće i povrće. Pamtim ogromne smokve „crnjake“, u korpama od pruća sa ogromnim listovima smokava između redova, kajsije fantastičnog, neponovljivog ukusa, poznatu barsku „pamidoru“.
Ispred zgrade, bila je i poslastičarnica, koju je držala jedna porodica Goranaca, sa jednostavnim kolačima, koji su koštali nekoliko para. Moja majka i komšinica, teta Anđela Nikočević, nisu nikad mogle da razumiju kako su mi se više sviđali kolači iz te poslastičarnice, od onih koje je majka pravila.
U „Prekookeanskim“ zgradama, prekoputa ulice, bile su prodavnice „Varteks“ i „Ateks“ u kojoj su radili supružnici Šćepanovići, a kasnije smo u blizini dobili i prodavnicu „Beko“ konfekcije.
U tom stanu imali smo nevjerovatan broj gostiju koji su nam dolazili u posjetu. Tatina braća Nikola i Gojko stanovali su sa nama u tom malom stanu kad god su dolazili sa prekookeanskih plovidbi, potom su nam dolazili brojni rođaci, naročito njegove sestre od tetke Raspopovićke, posebno Nataša (kasnije udata Bečanović), koji su inače živjeli blizu, u zgradama prekoputa ulice, iznad prodavnice „Borovo“, naša baba i tetke iz Makedonije sa svojim porodicama, mnogobrojni tatini prijatelji i kolege. Iza zgrade gdje je bilo „Borovo“, nalazila se kultna frizersko-berberska radnja braće Krajina, Tava i Alja, u kojoj su se „pretresali“ aktuelni događaji, a pored njih, krojačka radnja supružnika Jovanovića.
Tih godina išli smo i na prvo ljetovanje za Skoplje i Bitolj, tatinim prvim „fićom”. Sa nama je putovala Nataša Raspopović, koja je bila nerazdvojna sa našom majkom.
Bili smo dobra djeca. Ono što je naše roditelje moglo razljutiti bilo je ako bismo iskazali bilo kakvo nepoštovanje ili nezadovoljstvo u vezi sa hranom. Krišom bismo se kikotali i imitirali majku kad bi nas prekorila da izvoljevamo da nam se nešto ne sviđa, ponavljajući čuvenu rečenicu da „djeca u Biafri nemaju šta da jedu“. Nismo tada ništa od toga razumjeli, kao ni zašto je tata, nakon niza svađa sa majkom zbog toga što frižider nije bio pun hrane i što je majka uporno kupovala meso na grame („trista grama mleveno meso“), uhvatio frižider i sav zajapuren od ljutnje krenuo da ga izgura i baci preko balkona. Prije toga, nekoliko puta je majku zastidio, dovodeći nezvane goste i pozivajući je da nareže malo sira i šunke, znajući da u frižideru nema ništa. Kad je po ko zna koji put vidio da u frizideru ponovo nije bilo ništa, osim flaše vode i jedne jabuke – jer je majka uporno kupovala samo onoliko koliko bi se pojelo određenog dana, tata je skočio i rekao da nama frižider ne treba, jer nikad ništa nema u njemu i da će da ga baci. Onako podeblji, zaglavio se sa frižiderom na uskim vratima balkona. Majka je počela da zapomaže, na što je dotrčao inače vrlo uglađeni komšija Lazić. Šokiran prizorom, očigledno je pomislio da je tata potpuno sišao s uma, i počeo da ga smiruje govoreći mu da se ne sjekira, da će se sve srediti, da će sve biti u dobro. Tata kaže da ga je tek to porazilo. Tako nam je komšija Lazić spasio frižider „Obodin“ kojeg je majka čuvala i kad smo se početkom sedamdesetih preselili u našu kuću i kupili nov, moderan italijanski frižider. Frižider je preživio čak i prezir našeg brata i njegove prve supruge prema „starudiji“ kada su ga izbacili napolje i ostavili ko zna koliko vremena na kiši i suncu. Kad smo ga ponovo unijeli u kuću, bez greške je proradio. Malo zarđao i sa ispucalom originalnom jakom gumom na vratima, radi i danas.
Poslije ovog dramatičnog događaja, majka je konačno savladala nadaleko poznatu tipičnu makedonsku filozofiju štednje na hrani, na radost svih koji su dolazili u našu kuću – najavljeni i nenajavljeni, a koji nisu otišli a da nisu uživali u njenim već čuvenim gozbama i obilju raznih gurmanskih specijaliteta koje je pripremala. Do poznih godina mojih roditelja, ne pamtim jedan dan, a da kod nas nije bio neko ili na doručku, ili ručku ili večeri.
Kasnije, s godinama, počela sam da shvatam priče mojih roditelja o teškoj gladi u kojoj su odrastali i koja je ostavila trajni pečat – ali na potpuno različite načine na oca u odnosu na majku. Te priče su mi, kao djetetu odraslom u idiličnim uslovima, a i kasnije kao mladoj osobi, bile potpuno apstraktne.
Tata je odrastao bez majke. Kao bebu od šest mjeseci dali su ga na odgajanje ujaku, pokojnom Vasu Miliću, poznatom barskom knjižaru, predratnom komunisti i prvom poslijeratnom predsjedniku Opštine Stari Bar, koji je tada živio u Podgradu, sa svojom majkom Marom, tatinom babom i njene dvije sestre, Stanom i Miljom, inače kćerkama Mata Popovića (rođaka čuvenog Marka Miljanova Popovića), a koje su svi u Starom Baru zvali „Matovke“. Iako su tatine tetke bile jako vrijedne i preduzimljive žene, oskudijevalo se u hrani. Za doručak, parče kukuruznog hljeba, tvrdog i suvog kao pijesak, malo kozjeg mlijeka (imali su kozu „Jaricu“ koju je tata čuvao), za ručak neki čorbuljak (bez mesa naravno), a za večeru redovno tzv. „tarator“, bijeli luk česnak, istučen u avanu sa malo soli i preliven prilično oporim maslinovim uljem kojeg su tatine tetke „Matovke“ sticale kao pozrničarke. „Bili smo poznati pozrničari“, pričao nam je tata. Pozrničari su bili sirotinja kojoj su poslije završene berbe maslina, vlasnici maslina dopuštali da pokupe to što bi eventualno preostalo i palo na zemlju.
Poslije osnovne škole, koja je dekretom tadašnjeg nadležnog Ministarstva bila skraćena za jednu godinu, tata je, kao odličan đak, bio raspoređen da uči Srednju medicinsku školu na Cetinju, ali je, igrom sudbine, morao napustiti na samom početku. Nakon toga, njegov otac, moj djed Ljubo, poveo ga je u Podgoricu i upisao u Srednju tehničku školu, koja još uvijek nije bila završila upis učenika. Tako je tata krenuo putem građevinskog inženjera – umjesto nesuđenim putem ljekara.
Bile su prve poslijeratne godine, oskudijevalo se i u Domu učenika. Za doručak – parče hljeba sa marmeladom i čaj, za ručak i večeru – čorbuljak, uglavnom geršla, ponekad po jedno parče slanine „sapunjare“. U jednoj radnji kod Sahat kule u Podgorici, dijelio se za pionire besplatno „oriz u mlijeko” (sutlijaš). Iako formalno nije spadao u kategoriju pionira, već srednjoškolaca, po godinama, tata je zapravo bio u pionirskoj kategoriji, jer je imao svega 13 godina, a Srednjotehničku školu završio je 1950. godine, sa svega 16, postavši najmlađi građevinski tehničar u Crnoj Gori. U poratnim godinama, prosvjetne vlasti su skraćivale dobrim učenicima pojedine razrede, jer je trebalo što prije osposobiti stručni kadar koji bi mogao da se stavi u funkciju za rad na obnovi zemlje. Tako se naš otac, koji se ni u čemu nije razlikovao od ostalih pionira – ni po godinama, ni po rastu, a uz to vrlo neuhranjen, „švercovao“ za besplatan sutlijaš sa drugim pionirima, među kojima su mnogi od njih bili znatno krupniji od njega.
Na mjestu sadašnjih solitera kod zgrade „Beka“ u Podgorici, bila je radnja u kojoj se pravio kolač zvani mešpajz. Bile su velike gužve, i jedne prilike, kad je išao da kupi taj mešpajz, pritisla ga je masa, nije mogao da diše i onesvjestio se. Iznijeli su ga ispred poslastičernice, pokvasili mu lice i ruke i dali mu mešpajz za utjehu. Tako je, pričao nam je često, imao nastradati za mešpajz. Pitala sam ga da mi bliže opiše kakav je to kolač bio mešpajz – nije znao tačno, osim što je zapamtio da je bio sladak. Teško je shvatiti čak i našim generacijama, a kamoli ovim sadašnjim, da naši roditelji u djetinjstvu i odrastanju u stvari nisu imali šećer, koji se prije rata mogao nabaviti samo u apotekama, a poslije rata samo „na tačkice“.
Sa druge strane, majčina porodica, do poslijeratnih godina je živjela relativno pristojno. Prije svega, zahvaljući babi Simonki, majčinoj majci, koja je bila nevjerovatno vrijedna i spretna žena. Od kuvanja, spremanja zimnice (niko, pa ni majka nije pravila ajvar kao baba Simonka), do šivenja, tkanja, gajenja svilenih buba i proizvodnje i tkanja svile, izrade jambolija, rada na poljima i bezbroj drugih vještina. Te žene su, zapravo, bile prave male fabrike a meni je i danas nejasno kako su sve to postizale. I moja majka, iako veoma obrazovana žena, izuzetno talentovana pijanistkinja (republički pobjednik na takmičenju izvođača klasične muzike na klaviru, izvođenjem Vagnerovog „Poziva na ples“ i dobitnik stipendije za studije na konzervatoriju u Beogradu, na koje, opet igrom sudbine, nije pošla), ima nevjerovatne vještine. Pored svih poslova u kući, dočekivanja svakodnevnih gostiju, gajenja voća i povrća (uspijevala je da iz naše izuzetno male bašte dobija na stotine kilograma fantastičnog grožđa), gotovo svu garderobu koju smo nosili, ona je šila i plela. Tata je znao da kaže da jedino ne zna cipele da pravi.
Majčina porodica imala je pored svoje kuće, restoran, dućan, veliki vinograd, veliki vinski podrum, svoje vrtove. Sve su to, u stvari, bile male građevine, nalik na stare zgrade u starobarskoj čaršiji.
Poslije rata, sva imovina im je oduzeta, a djedu Jordanu, kao „kulaku“, nije bilo dozvoljeno da radi ni kao konobar u svom restoranu. Nisu očajavali, niti su se žalili. Na tuđoj zemlji koju su uzimali u zakup gajili su duvan i od toga i babinih rukotvorina su živjeli. Majka kaže da joj je ubjedljivo najteže bilo da bere duvan. Od tri sestre, ona je jedina pomagala svojoj majci u berbi duvana. Ustajalo se u tri sata ujutro, jer se duvan može brati samo do svitanja, pošto nakon toga bude ljepljiv. Bunovna, držala bi se za rep magarca da ne bi pala dok su ona i njena majka išle na polje. Jele bi hljeb umočen u rastvor vode, sirćeta i soli. Nije bilo drugog. Cio ostatak dana, potom, radile su na sortiranju i nizanju duvana kojeg su ubrale. Kad o tome priča, majka uvijek pomene i čuvenu pjesmu Koče Racina „Tutunoberačite“ (berači duvana):
„Na kantar studen „
so tuč go merat
a možat li da go izmerat
našiov tutun
našava maka
našava solena pot“
Nakon šest godina, koje je kao građevinski tehničar proveo na raznim gradilištima širom Crne Gore, moj otac je, na inicijativu i zajedno sa čuvenim Božom Ulićevićem, otišao na studije građevine u Skoplje. Kad je stigao na stanicu, otišao je u obližnju poslastičarnicu i prvi put imao prilike da jede burek. Toliko mu se svidio da je odmah naručio i pojeo još dvije tepsije bureka (dakle ukupno devet bureka) i popio dvije staklene litarske flaše jogurta.
Na studijama je sreo moju majku i od prvog plesa na igranki, organizovanoj za generaciju novih brucoša među kojima je bila i ona, cio život, do očeve smrti, proveli su zajedno.
Hranili su se u studentskom domu. Nekoliko puta mjesečno, prodavali bi bonove studentske menze, kako bi u restoranu „Pelister“ u Skoplju kupili jedan tavče grav. Ljeti, kada studentska menza nije radila, kupili bi kilo paradajza i kilo hljeba i to im je, sa malo soli, bio sav obrok.
Kad je konačno, naš otac poslije tolikih godina gladi, završio fakultet, dobio posao, dobio stan, kupio frižider, imao novca da kupi hranu, imalo je i gdje da se hrana kupi, a nikako nije mogao sa majkom da izađe na kraj da frižider bude pun, razumijem potpuno da mu je „pukao film“ i da je htio da ga baci preko balkona.
Čudno je, ipak, da poslije toliko godina napretka, kao da se krug na neki način zatvara i liči da se ide ka tome da se vratimo na početak, na način života generacija prije nas. Sada su frižideri prilično puni, ali je hrana uglavnom zatrovana pesticidima, hormonima i antibioticima. Mnogi kažu da je u stvari više otrov, nego hrana za tijelo. Možda se sada svi skupa moramo okrenuti autofagiji, kako se moderno zove ono što je bio način života naših roditelja i djedova, možda će se jednog dana zabraniti šećer i ponovo prodavati u apotekama, možda ćemo se vratiti tzv. primitivnom načinu uzgajanja, autohtonim, nehibridnim, manje izglednim i manje prinosnim sortama, a možda bude i nešto sasvim novo i potpuno drugačije.
