Gastronomija i kulinarstvo su profesija ali, oni koji njome ozbiljno i posvećeno žele da se bave, moraju da u sebi nose ljubav prema pripremanju hrane. Upravo to je “začin” koji valja dodati u svako jelo za koje želimo da se izdvoji od onog prosječnog, koje se nalazi na svakodnevnoj trpezi. U Baru se možemo dičiti uspjesima vrhunskog, školovanog kuvara, koji je vanserijsko umijeće dokazao brojnim priznanjima u zemlji i inostranstvu. Dejan Aleksić profesor je gastronomije u Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi. Osim toga što znanje prenosi svojim đacima, želja da se posveti pripremi vrhunskih delikatesa, tu se ne zaustavlja – angažovan je i u poznatim u barskim restoranima. Kaže da je ljubav prema ovom pozivu naslijedio od majke.
“Majka je bila ta koja me je ’zarazila’ ljubavlju prema kuvanju. Još od malih nogu sam bio pored nje kad god je nešto pripremala, sve me je interesovalo, bio sam fasciniran njenim umijećem. Već tada sam znao što će biti moja profesija. Upisao sam srednju školu u Baru, krenulo je, dakle, spontano, a evo gdje me je dovelo. Obrazovanje sam nastavio na Višoj hotelijerskoj školi u Beogradu, potom sam završio i Visoku hotelijersku školu i dobio titulu diplomiranog menadžera gastronomije. Nisam prestao sa usavršavanjem. Postao sam član Crnogorske asocijacije udruženja šefova kuhinje Crne Gore. Od prošle godine sam i njen potpredsjednik. Naredni korak je bilo dobijanje licence za internacionalnog kuvarskog sudiju. Sada sam na master studijama i vjerujem da ću ih uspješno okončati do kraja ove godine”, sa ponosom o svom profesionalnom putu priča Aleksić.
Sa entuzijazmom i voljom koji odolijevaju vremenu, znanje već skoro petnaest godina, prenosi učenicima SEUŠ-a. Kaže da talenata među mladima ima, ali ih treba pravilno usmjeriti.
“Profesor sam praktične nastave, a pored toga imamo i kulinarske prakse. Naša škola broji oko 600 đaka. Djeca su postala svjesna da je kulinarstvo možda težak, ali vrlo unosan i interesantan zanat. Zaista nije lako, jer prvi dođete, a poslednji odete kada radite. Međutim, ono što mene tjera naprijed, a to prenosim i na svoje đake, je ta lepršavost, kao i kreativnost, koja je neophodna. Sve je to proces. Što se djece tiče, vidim da vlada veliko interesovanje za usavršavanjem, srećan sam kada otkrijem da neko dijete u sebi nosi talenat i želju da postane vrhunski kuvar. To je ono što je najvažnije. U SEUŠ postoji treći stepen za zvanje kuvara, i četvrti za zvanje gastronoma. Prva godina je, uglavnom, upoznavanje, čista teorija. Druga je već zanat, polako ih uvodimo u kulinarske vještine”, objašnjava Aleksić, koji ističe da je u kulinarstvu praksa, koju đaci obavljaju u barskim restoranima, od izuzetne važnosti. Neka od djece zadovolje kvalitetom, dobro se pokažu, pa nastave angažman kod istog poslodavca. Ima i onih koji ne žele da ostanu u toj priči, privuku ih neke druge profesije, gradovi… Sada je, ukazuje naš sagovornik, izuzetno popularan rad na brodovima i jahtama, na kojima veliki broj mladih ljudi, po okončanju srednjoškolskog obrazovanja, pronađe zaposlenje.
Posljednjih godina prijatna novina, koja dodatno stimuliše nastavni kadar je što ovaj odsjek sve više upisuju odlični i vrlodobri učenici, što nije bila praksa.
“Ranije su kulinarstvo i gastronomiju upisivali uglavnom oni koji nisu znali gdje će poslije osnovne škole. Sada je situacija bitno drugačija, promijenila se svijest kod ljudi. Ovo je veoma deficitarno zanimanje, izuzetno traženo. Deševa se da mjesečno dobijem i po nekoliko desetina poziva da preporučim nekoga za rad u restoranu ili lokalu. Zovu i iz Ulcinja, Budve, čak i sjevera Crne Gore. Međutim, želim da ukažem na specifičnu problematiku – mora se precizirati šta je kafana, šta je kafić, a šta je restoran. Razumijem da ljudi žele da zarade, ali neke stvari moraju precizno da se definišu. Mislim da u ovom trenutku Baru nedostaje jedan pravi nacionalni restoran. Kada već imamo toliko tradicionalnih proizvoda, što ih ne bi uvrstili u meni i isključivo takvu ponudu plasirali potrošačima?”, ideja je Aleksića.
Ipak, svjestan je da je “danas teško napraviti dobar meni”.
“Sve je to ‘lutrija’. Možete da napravite savršeni meni, ali da nemate konzumente za tu vrstu ponude. Zato je važno poznavati tržište. Sticajem okolnosti radim kao jedan od glavnih kuvara u poznatom restoranu sa pet zvijezdica koji ispunjava sve standarde. Čast mi je što sam dio toga tima. Ovo je zanimanje koja pruža mnoge mogućnosti. Zaposlenje nakon školovanja je gotovo izvjesno. Volio bih da jednog dana, imamo svoju školu i sopstvenu kuhinju, da ne dijelimo prostorije sa Gimnazijom. Bar je mediteranski grad, imamo sve preduslove, i treba ih iskoristiti”, zaključuje Aleksić.
