Barani su prošle srijede, u Kući maslina, u organizaciji Nacionalnog savjeta muslimana Crne Gore, bili u prilici da se upoznaju sa pričom djeteta rođenog iz zločina „Ja sam Alen” autora Alena Muhića. Razgovarali smo o odrastanju, životnim borbama i stavovima, borbi da se ova kategorija društva prepozna i na taj način preduprijedi transgeneracijska trauma. Ljubav i podrška su svima potrebni, smatra Alen, koji poručuje da se manje bavimo politikom i podjelama, a da se više trudimo da budemo ljudi.

RB/BI: Priča koju ste u ovoj knjizi ispričali je teška i bolna, podsjeća na vremena kojih se svi nerado prisjećaju, na ratne godine i grozne zločine počinjene u njima. Ipak, napisali ste je kako biste destigmatizovali djecu rođenu iz čina ratnog silovanja i pružili podršku hiljadama silovanih žena. Kada ste i kako odlučili da napišete ovo djelo?

Muhić: Ja knjigu nisam htio uopšte da pišem, pravio sam spise koje sam ostavio na amanet svojoj djeci, mislio sam čitaće nekad, kad mene više ne bude bilo. Igrom slučaja, dok sam radio jedan od filmova, a radio sam preko 20 filmova koji se odnose na ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini, odnosno silovanja žena u Bosni i Hercegovini, a u daljem kontekstu djece rođene iz silovanja. Nikada nisam bježao od te teme, da budem neko sa strane ko će to samo posmatrati iz nekog ugla i biti neutralan, uvijek sam bio u žiži problema te traume u Bosni i Hercegovini. A pisao sam samo ono što bi trebalo da ostane zapisano za moju djecu. Igrom slučaja ti spisi su došli u ruke Mladena Obrenovića, koji je urednik moje knjige i njegove supruge Slađane Vučić, sa kojom sam tada radio film. Kada su pročitali te spise, za koje nisam bio spreman da izađu u javnost, oni su rekli da bi bilo od velikog značaja za djecu koja su rođena na isti način na koji sam rođen i ja, jer imamo iste traume, iste priče, samo drugačije biološke očeve. Nakon ubjeđivanja koje je trajalo nekoliko mjeseci, ta knjiga je ugledala svjetlost dana uz pomoć Ministarstva za obrazovanje, nauku, sport, mlada i kuturu bosanskog kantona u mom rodnom Goraždu. Dali su mi stvarno veliku podršku, a ja nisam bio ni svjestan što sam napisao i kakve će posljedice i rezultati proisteći iz toga. Ta prva promocija u Goraždu prošla je jako emotivno. To mi je jedna od većih promocija, zbog toga što su tu ljudi sa kojima sam odrastao, poznanici, kolege, porodice. Po prvi put sam izašao tako u javnost, sa najintimnijim dijelom svog odrastanja. To je nešto što se ne može porediti ni sa jednom promocijom.

RB/BI: Sigurno nije bilo lako.

Muhić: Nije bilo, zato što su u prvim redovima sjedjeli otac Muharem i mati Advija. Meni je bilo jako teško da govorim o bilo čemu u tom momentu. Kada je bio taj veliki aplauz, bilo je oko 700 ljudi na toj promociji, jednostavno, oni nisu mogli da ostanu. To je mene oborilo s nogu i poremetilo taj neki koncept koji sam imao u glavi i ono što sam htio da kažem, ja sam zaboravio. Čak i tekst koji sam bio pripremio, nije bio prilagođen, jer nisam znao šta da očekujem od te svoje promocije, pa sam morao da improvizujem, da govorim iz srca kao što sam inače navikao. Shvatio sam, za ovo se ne možeš pripremiti ni na jedan način, već jedino da srcem moraš ići kroz ovo. Mislim da je to obilježilo ovu knjigu.

RB/BI: Vas je, kao osobu, i formirala ljubav ljudi koji su vas usvojili i , koliko shvatam, oni su vaša prava porodica. Kakvo je bilo vaše odrastanje?

Muhić: Moje odrastanje bilo je jako sretno. Jeste istina da sam ja, kao dijete od devet godina, koliko sad moj ima najstariji sin, saznao na jedan jako ružan način, tokom obične dječje svađe u školskom dvorištu da sam ostavljen, da ljudi s kojima živim u stvari nisu moji roditelji, da sam četničko kopile, da sam nađen u kontejneru. Mene je povrijedila ta rečenica da sam pronađen u kontejneru i da su me uzeli iz kontejnera i odveli svojoj kući kako bi me spasli. Mene u tom momentu nije zaboljelo to što sam dobio epitet četničkog kopileta ili četnika i slične stvari, jer nisam znao u tom momentu šta znače. Ja sam tog dječaka udario i pobjegao kući. Moji roditelji, Muharem i Advija, su tada rekli da je to u stvari istina, ali da ja nisam četnik, niti četničko kopile, da sam ja njihovo dijete. Mama je plakala, zavrnula je majicu i pokazala ožiljke od carskog reza kad je rodila kćeri i mali rez od operacije slijepog crijeva. Kazala je da je to dokaz da me je rodila i da nije istina to što je taj dječak rekao. Ja sam tada samo želio da imam ljubav i pažnju koja mi je bila potrebna, ali ta ljubav nije nikada ni prestala, jer danas Muharem i Advjia odgajaju moju djecu. Imam osjećaj da ja svoju djecu ne volim koliko mene njih dvoje vole. Ta ljubav mi je uvijek bila vjetar u leđa, bez obzira što je bilo posljedica moje borbe, Muharem i Advija su uvijek bili moja podrška, kao i supruga, Dženana. Znaju u svakom momentu kroz što prolazim, nije lako pričati, a moramo se vratiti 30 godina unazad i pričati o prošlosti, kako bismo bolje razumjeli sadašnjost, situaciju u kojoj se nalazimo i kako bismo pripremili teren za bolju budućnost i spriječili prenošenje transgeneracijske traume.

RB/BI: Pretpostavljam da su vam oni i dali snagu da prevaziđete stigmu koja vam je nametana od strane društva.

Muhić: Mene su Muharem i Advija uvijek čuvali od svega. Mama je čekala satima ispred škole da ja završim sa časovima, kako bi me odvela kući da ne bih saznao da sam usvojen. Međutim, istina se ne može sakriti. Mama je uvijek bila spremna na raspravu kad bi srela ljude na gradskom mostu koji su joj govorili da vodi četničko dijete za ruku, da će ih sve pobiti kad poraste. Ona je bila spremna da se potuče sa njima. Otac je bio tiha stijena, kako sam ga u knjizi i opisao, nosio je breme, ali nije pokazivao  da se ljuti. Od njega sam i naučio empatiju i da se ne rješava sve nasiljem. Istina, znao sam ja biti konfliktan, znao sam se i potući.

RB/BI: Vjerovatno u nekim mlađim godinama.

Muhić: Sa nekih 17 do 20, bio sam  problematičan, pubertetlija, koji nije znao kako da se nosi sa tim nekim stvarima. Onda sam uvidio da šake ne rješavaju apsolutno ništa, već samo razgovor i svu svoju borbu preusmjerio na to da se borim za ljudska prava – ne samo prava djece, već i prava naših majki. Drago mi je da su susjedne države u regionu to prepoznale, poput Crne Gore, Srbije i Hrvatske, da znam da moja borba nije uzaludna. Dok god jedna osoba bude dolazila na promociju ove knjige, znam da to vrijedi. Ljudi koje ja lično ne poznajem, izlaze u javnost, zato što sam im ja inspiracija, nevezano za ratnu temu, već i u drugim segmentima života. To mi je najbolja podrška i znak da radim pravu stvar.

RB/BI: Kada ste odlučili da upoznate biološke roditelje? Mora da nije bilo lako ostvariti kontakt, a odnos među vama, zbog svega što se dogodilo, ne može biti jednostavan.

Muhić: Ne bih mogao da preciziram period kada sam želio da upoznam biološku majku, jer sam odrastao u porodici u kojoj su ljubav i poštovanje. Imao sam sve, lijepo djetinjstvo, ljubav, poštovanje roditelja. Oni su mi vratili dostojanstvo. U stvari, nije mi ga niko ni uzeo, samo je bilo pitanje vremena kada ću shvatiti da imam poštovanje. Ali uvijek je falilo to nešto. Tek kada sam upoznao biološku majku, shvatio sam što mi je falilo. Slagalicu svog života sam upotpunio kad sam se oženio, čekao dijete. Falio je taj komad slagalice, u momentu kada sam je vidio na vratima, shvatio sam da sam je upotpunio. Mislim da sam sa nekih 15-16 godina želio da upoznam biološku majku. Nisam smio da o tome govorim Muharemu i Adviji, ne što bi se oni ljutili, nego da ne pokvarim taj odnos koji smo stvarali godinama. Nisam htio da ih uvrijedim, da me ne bi pogrešno shvatili, da ne bih bio odbačen, da ne bi mislili da želim da živim sa svojom biološkom majkom. Svako od nas se boji da iskaže ono što želi. Kada smo snimali drugi film, mislim da je trebalo da upoznam biološku majku , ali to se nije desilo, tek par mjeseci nakon promocije stupio sam u kontakt sa njom.  Imao sam tu želju da je upoznam, bez ikakvog interesa ili nade da ćemo ostati u kontaktu. Ona ima svoj život, ja takođe.

RB/BI: A sa ocem?

Muhić: Nisam nikada imao veliku želju da ga upoznam.

RB/BI: Što je razumljivo, s obzirom na okolnosti.

Muhić: Ne mrzim biološkog oca, da bude jasno. Uvijek sam gledao da nikoga ne mrzim, niti osuđujem. Danas sam u jednom intervjuu, mislim da je bila TV Crne Gore, rekao da nisam kadija ni sudija, da nekome sudim. Samo sam želio da ispričam svoje iskustvo i da u njemu i druga djeca, koja su rasla na isti ili sličan način, nađu nadu i razumijevanje. Zaista, bez ikakve patetike, ja ga ne mrzim, nije on meni ništa uradio. Boli me to što je uništio život jedne mlade žene. Ono što mi je još teže od toga palo je to što je nju sistem u BiH dotukao, presudivši u njegovu korist, da je oslobođen ratnog zločina, zbog nedostatka dokaza. Kada vratim film u to vrijeme, optuživao sam one koji su ga oslobodili. To je bila jedna Bošnjakinja, koja ga je oslobodila, a osuđena je 2016. godine na zatvorsku kaznu od dvije i po godine zatvora. Kad se vratim tih desetak godina unazad, zapitam se kolika je vjerovatnoća da baš ta sutkinja, koja ga je oslobodila, bude na njegovom slučaju. To otvara mnoga druga pitanja, da li je suđenje bilo validno, na osnovu čega su donešene te presude… Nije mi problem što je on oslobođen, već je to pokazatelj koliko je sistem, koliko je sud pravičan prema žrtvama koje su preživjele ratno nasilje. Oni su zatvorili vrata svim ženama, da više ne smiju prijaviti nijednog počinioca, zato što ne vjeruju u pravosuđe BiH, to su veliki problemi. To je kršenje prava osobe da prijavi zločin. To je ono što me boli, ja radim na tome da se dokaže silovanje, bez obzira na posljedice, da se pravda zadovolji, zbog dostojanstva žrtava i zbog nas, djece, koja gledamo svoje biološke očeve koji slobodno šetaju, kao da se nikada ništa nije desilo. Mene, nakon svega, zabrinjava njihov mentalni sklop. Tokom rata, ostavio je topao dom, uništio jednoj ženi život i nju kao osobu – silovao je, a onda se vrati kući, i kao najbolji otac na svijetu, uzima svoju kćer u naručje. Ne mogu taj mentalni sklop da razumijem. I njihove žene znaju da su oni radili te zločine, jer su bile na sudu zbog toga, a i dalje sretno žive, bez obzira na posljedice – uništene živote, da li žene ili djeteta za koje znaš da postoji, a nikada nisi imao osjećaj krivice. To su problemi.

RB/BI: Ostvaren ste čovjek, imate karijeru medicinskog tehničara, porodicu. Koliko vam sada stvari izgledaju drugačije, iz ugla osobe koja je odgovorna za vaspitanje i odrastanje djece? Je li vaš stav sada oštriji nego kad ste bili dijete?

Muhić: Mislim da je oštriji, zato što sam dovoljno sazrio da mogu da razlučim neke stvari. Ljude apsolutno nikad nisam razdvajao po nacionalnosti, vjerskoj pripradnosti ili građanskom pravu, jedino na dobre i loše, tu se sva priča kod mene završava. Mi sami biramo kakva će nam biti budućnost, bez obzira kakva nam je bila prošlost. Ja sam imao problematičnu prošlost, prolazio sam kroz jako težak period u životu, ali nisam se dao. Nisam htio da ostanem zarobljen u tom oklopu žrtve, htio sam da se izborim i pokažem da smo živi, da postojimo, funkcionišemo, radimo, imamo porod. Uspjeli smo u tome – u BiH je donijet zakon, udruženje “Zaboravljena djeca rata” i Ajna Jusić, koja je na čelu tog udruženja, izborilo se da se donese zakon u kome smo prepoznati kao ugrožena kategorija društva, civilne žrtve rata, potkategorija djeca koja su rođena iz zločina silovanja. To je veliki pomak u BiH, a pri tom je BiH prva u svijetu koja je prepoznala ovakvu kategoriju društva. Jako je to velika stvar. Prepoznato je prvo u distriktu Brčko, prepoznato je u Federaciji. Još uvijek se borimo da se prizna u Republici Srpskoj. Oni ne žele ništa da čuju o tome, ali ima i tamo djece, stvar je koliko su oni spremni kao narod da prihvate tu kategoriju djece.

RB/BI: Sa koliko njih ste u kontaktu?

Muhić: Njih je jako veliki broj. Trenutno smo u javnost izašli Ajna, Jelena, Lejla i ja. Mi se aktivno borimo, jako veliki broj djece nije spreman da izađe u javnost, iako su članovi, a neki i osnivači udruženja. Oni se drže podalje od javnosti upravo zbog toga što njihovi očevi žive na samo dva do tri kilometra od njih. Zato ne žele da imaju veze sa javnošću, ne smiju da govore zbog posljedica koje bi mogli da imaju, zbog biološkog oca. To je ono na šta skrećem pažnju, mi znamo ko je počinilac, ko je žrta, ali se zaboravlja glavni segment čitave priče – šta je sa posljedicama? Mi, djeca iz ratnog zločina smo u stvari, kolateralna šteta, nikada nismo prepoznati dok nismo digli glas. I uspjeli smo u tome.

RB/BI: Ali i dalje ima onih koji ne smiju da izađu u javnost, upravo zbog njihovih očeva, koji su u blizini, a nikad ih nisu priznali.

Muhić: Tako je, ili ne žele da izlaze u javnost da njihove majke ne bi ponovo prolazile kroz te traume. Jer, jako ih se malo oporavilo. Čvrsto vjerujem da svako od nas, koji smo svjesni načina na koji smo nastali, ima traume. Da li blaze, da li teže, a jako mali broj nas naučio da živi sa tim. Kada radim, vezano za knjigu i prava djece, ja sam jedan Alen – beskompromisan, čak i drzak. Međutim, kada je riječ o privatnom životu, to su dva različita lika. U privatnom životu volim društvo, da se šalim, da putujem, volim prirodu. Naučio sam vremenom da svakodnevno izlaganje toj traumi ne donosi ništa, jer ona poremeti unutrašnji mir koji se godinama gradi. Moja porodica nije dužna da sluša moje problem. A opet, morate djecu voditi u tu traumu, kako bi shvatili zašto sve ovo radim.

RB/BI: Oni će to gledati iz ugla posmatrača.

Muhić: Zbog toga sam i odlučio da napišem ovu knjigu. Iskreno, nisam se nadao ovolikom publicitetu knjige. Mislio sam da će to biti samo za lokalni nivo, u Goraždu. Knjiga je već prešla granice BiH, u dalekom Torontu, u Kanadi, prevodi se na engleski jezik, za univerzitete i klinike koje se bore sa traumama. Zatim je Srbija prihvatila ovu knjigu, zakazane su promocije u Zagrebu i Beogradu, čekamo potvrdu za Prištinu. Ovo nije samo priča Alena Muhića, već je priča čitavog Balkana i čitavog svijeta.

RB/BI: Koliko je djeci nastaloj u ratu, teže da nađu svoj mir i utočište, s obzirom da od rođenja, za razliku od djece rođene iz ljubavi, nemaju iste izglede? Koliko je njih našlo neku svoju sreću?

Muhić: O brojkama ne mogu da govorim, dotaći ću se samo toga da, što se tiče brojki, u BiH trenutno živi oko tri hiljade djece nastale u ratnom činu silovanja. Dakle, ne samo u Feredaciji, već i u Republici Srpskoj. Druga stvar, koja mene zabrinjava, je da daleko veći broj, između pet i osam hiljada, živi van granica BiH. Neki znaju svoju životnu priču, kako su nastali, neki nisu svjesni toga, a neki ne smiju da pričaju. Neki bi pričali, ali ne vide svrhu, nakon trideset godina. Ispričaću vam priču jedne djevojke iz BiH, koja je bila prinuđena da se preseli u drugu državu, Francuska ili Italija, nisam siguran, uspješna je žena, ima savršen brak, dvije kćerke. Međutim, ona nikad nije rekla svom suprugu da je nastala iz ratnog čina silovanja, kako se ne bi taj odnos promijenio i kako ne bi nju drugačije gledao. Ona nije kriva za svoje rođenje, nije kriva što je njena majka silovana, nije kriva što je njen otac ratni zločinac, nije kriva ni zato što zbog stigme ne smije to da kaže. Ona bi to rado rekla, ali ne želi da naruši odnos koji je sticala godinama. Zamislite kakav je to oblik stigme, kada to ne zna njen suprug, čovjek sa kojim ima porodicu, dijeli hljeb i postelju i život i djecu odgaja. A ne smiješ progovoriti, jer ne znaš kako će on to da prihvati. To je oblik stigme o kojem govorim.

RB/BI: I teret koji nosi čitavog života.

Muhić: Iskreno se bojim da ona tu traumu ne prenese djeci. To su te transceneracijske traume, protiv kojih se borim.

RB/BI: Ovaj razgovor bih završila pitanjem: Balkan je čudan – psihološki, politički, geografski… Uglavnom tražimo ono po čemu se razlikujemo, nesvjesni brojnih sličnosti. Iz vašeg životnog iskustva, što biste poručili onima koji nam, svima “kroje kapu” i stvaraju razne, pa i ratne narative?

Muhić: Ja bih ih najradije opsovao, ali neću ih psovati. Želim da poručim svim ljudima koji žive na Balkanu da se ne hvataju toliko politike, da se prestanu dokazivati ko je veći Srbin, Crnogorac, Bosanac, Hrvat – već da se bude čovjek. Ljude ne treba razdvajati, ja nemam ništa od toga da li ste vi Crnogorka, Hrvatica ili ste Bošnjakinja ili Srpkinja – to je vaše pravo. Ja se borim za razumijevanje, za dostojanstvo. Jer, svako dijete je rođeno bez imena i prezimena, bez religije, bez ikakvog razloga da bude nešto što nije. Ja sam mogao biti pravoslavac, da me usvojila pravoslavna porodica, ali nije. Odgojila me muslimanska porodica, ja sam musliman i tu se ta priča završava. Isto tako, poštujem drugu vjeru i ne želim da se zbog jedne skupine ljudi čitava nacija stavlja u isti koš. Oni jesu bili ratni zločinci, ali nije čitava Srbija kriva što su oni takvi kakvi jesu. Imam dosta prijatelja koji žive u Srbiji. Kad odem u Beograd, Novi Sad, Čačak, Valjevo ili Suboticu, isti su ljudi. Ne želim da ih nazivam pogrdnim imenima samo zato što su te religije i nacije. Poruka je da se trudimo da budemo ljudi. Samo to.