Andro (Miško) Drecun, dugogodišnji rukovodilac u Opštini Bar, danas u Luci Bar, sportski radnik, dijete Tombe, gostovao je u petak u osmom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara.
Govorio je, pored ostalog, kako je dobio nadimak po kome ga svi znaju, o starom putu pored bolnice i crkve za Ulcinj, stranim turistima sedamdesetih, krađi voća iz komšiluka kao vrhuncu nestašluka tadašnje djece, zatim kako je nekoliko godina sticao životna i radna iskustva radeći kao konobar na Velikom pijesku, ali i o fabrici “Primorka” kao svojevrsnoj sudbini njegove porodice, gdje je Andro bio direktor, majka službenica, a on pripravnik koji je dogurao do direktora. Sjećao se i kako je došlo do prekida saradnje te velike firme i košarkaškog kluba “Mornar” zbog, kako je istakao, “specifičnog odnosa nekih igrača prema natpisu na dresu i njegovim bojama, nakon čega smo mi osnovali svoj tim”, o radu u diplomatiji i činjenici da su njegov otac, tast i on diplomirali braneći radove na temu masline…
Poseban segment priče bio je posvećen aktivnostima koje su umnogome oblikovale društveni život Bara osamdesetih – izviđaštvu i omladinskim radnima akcijama.
“Biti u izviđačima značilo je naučiti prirodu, snalaženje u njoj, imati kondicije, savladati crtanje, orijentaciju, osamostaliti se i donositi odluke. Sve sam čvorove znao da vežem, i danas znam signalizaciju rukama, abecedu čitavu. Znanje iz izviđača pomaže mi čitav život u orijentaciji u nepoznatim gradovima, odmah hvatam orijentire i šanse nema da se izgubim. Da nisam bio u izviđačima, možda bi u drugačijem pravcu moj život pošao. Tamo sam naučio šta je timski rad, da individua teško može sama. Mora biti timski rad, jer ti možeš da sve znaš, nije sporno, ali kroki ne možeš da napraviš bez drugih, mora da ti govore podatke. Jasno, neko mora da bude vođa patrole, Dragan Jovićević je nama to obično bio, kao stariji, ali vođa bez tima ne može ništa”, rekao je Drecun.
Kako je istakao, “tada su u izviđače svi srcem ulazili, da budu dio ekipe”.
“Tanjo (Miodrag Tanjo Masoničić, višedecenijski starješina odreda ’24. novembar’ – prim.aut.) je bio neprikosnoven, ali izuzetno strog, učitelji u školi su bili ništa naspram njega. Za druženje super, ali kad se radi – vojnički strog. Jedino tako je mogao suzbiti tinejdžerske bubice i našu buntovnost, pogotovo muškog dijela izviđača, dok sa mojom sestrom i drugaricama nikad nije imao problema. Čuveno upozorenje ‘Nećeš ići na takmičenje’ je bilo najopasnije, jer je nosilo najveću kaznu – tamo je bilo najbolje druženje, curice iz svih krajeva Jugoslavije… Obišao sam u uniformi i sa maramom mnoge gradove, od Celja do Skoplja, na žalost najbolje pamtim Suboticu jer mi je umro otac, pa sam morao da se vratim prije vremena”, sjećao se Andro Drecun, posebno apostofirajući kako je “u Tivtu najveći hit bila pjesma posvećena majoru – vojnom licu koji je zadavao staze, uz orijentire koje niko nije mogao riješiti. Aco Tabaš, poslije poznati muzičar, pjevao je: ‘Moj majore, evo pada veče, a gdje si ti, svuda tama, moje selo spava, čuješ li’, na muziku Zdravka Čolića“.
Ono što su mlađima bila izviđačka takmičenja, starijim tinejdžerima i odraslima bile su omladinske radne akcije.
“Bio sam na tri radne akcije: Bar, Niš i Kumrovec. U Baru smo radili nakon zemljotresa 1979, a Kumrovec pamtim po zelenim površinama, tamo sam završio i tzv. političku školu, i u trećem Gimnazije kao odličan učenik i primjeran omladinac primljen u Savez komunista. U Nišu smo na autoputu radili 1982. godine. Tu je na trasi bilo krpelja i svega, glavu i sve pokriješ jer kopaš šumu. Kad su nas prebacili da radimo škarpe na samom autoputu, bilo je mnogo zanimljivije.
Vodonoše smo, koliko se sjećam, bili Saša Vlahović, Ratko Ćipranić i ja. Voda je bila daleko, baš daleko, u nekom avionu koji je pretvoren u restoran, a Saša i ja smo samo jednom pošli do tamo, sjeli i doručkovali, dok su drugi čekali vodu. Drugi put samo shvatili da nam se ne ide toliko, pa smo skrenuli iza čoška, gledali ima li koga i punili bidone u rijeci Nišavi. Nismo se puno sjekirali, znali smo da su svi primili vakcine. Tako je bilo sve dok nismo došli do Dema Zagore, čuvenog akcijaša, zvali smo ga Demo bager kakav je bio. Kad je stavio onaj bidon na ruku, pogledao unutra i vidio pijesak, nastala je bježanija. Izvukli smo se, iako nismo prilazili spavaonicama. A znali smo da nas ne smiju vratiti doma, jer je postojao određeni broj brigadira koje moraš da imaš na trasi, a mi smo brojčano bili knap. Uz to, imali smo još jednu veliku dobru nafaku na akciji u Nišu – mi mlađi nismo spavali sa ostalima iz Bara, već u odvojenim prostorijama pri ulazu u kamp, u istom velikom objektu sa Novosađankama, s kojima smo dijelili kupatilo. Još uvijek čuvam razglednicu od tada, koju sam, sa stihovima, dobio od jedne akcijaškinje. Bila su to vrlo zanimljiva druženja, siguran sam da ih mnogi Barani odlično pamte”, sjećao se u emisiji “Priče s Baranima” Andro Drecun.
