Dio tročlane ekspedicije koja je odnijela humanitarnu pomoć u zemljotresom pogođeni Drač, u jednom od najljepših jadranskih gradova, pored neizbježnog starješine IO „24. novembar“ Miodraga Tanja Masoničića i menadžera Opštine Bar Ćazima Alkovića, bio je i urednik Bar Infa Željko Milović.
Nekoliko dana izviđači Odreda „24. novembar“ su dežurali u „Okovu“, „2. decembru“, „KIPS-u“ i, uz veliku ljubaznost tih firmi koje su omogućile posebne pogodnosti pri kupovini artikala, sakupili robu za Albaniju u vrijednosti od 1500 eura – ćebad, cerade, čizme, patike, rukavice, podmetače, cipele, baterijske lampe, peškire, kišna odijela, vreće za spavanje…
Svako od trojice je u ovaj poduhvat ušao nošen svojim očekivanjima šta će vidjeti u zoni postradalog područja, i sputan svojim zebnjama i strahovima od onoga što nas očekuje ili nas može dočekati. Ali niko od nas nije vidio ono što je mislio da će vidjeti.
Još od graničnog prelaza Murićani zagledivali smo gdje ćemo opaziti prve ožiljke nastale snažnim zemljotresom od prije nekoliko dana. Prošli smo Skadar, Lješ, Tiranu… ništa. Ušli u opštinu Drač… isto ništa, uobičajena svakodnevnica – nedjelja je, pa su ljudi uglavnom odmarali, bili u dvorištima, posjećivali jedni druge, šetali… Na prvu naznaku nečega neuobičajenog naišli smo pri samom ulazu u urbani dio grada – u dvorištu škole petnaestak plavih šatora, pravo malo naselje (kasnije smo saznali da je to dio evakuisanih), ali i tu bez mnogo vike, žurbe…
Ulazak u grad je naša iščekivanja učinio još apsurdnijim. Gledali smo u velike stambene zgrade, kuće i grandiozne poslovne objekte stranih firmi – nigdje ni znaka zemljotresu. Toga nije bilo čak ni kad smo ušli u sam centar – sve je bilo u najnormalnijem redu, nigdje ni znaka da je katastrofa pohodila ovaj dio Albanije. Jedino što je upadalo u oči bila je gomila ljudi koji su se nagurkivali ispred opštinske zgrade u samom centru Drača – bilo je očigledno da se nešto dešava, a samo smo mogli nagađati što. Kasnije su nam rekli da je gradonačelnica Valbona Sako podnijela ostavku nakon što je izjava da je “zadovoljna” što je samo 50 ljudi poginulo u zemljotresu jer je mogao da bude mnogo destruktivniji, protumačena kao bezosjećajnost. Sako je istakla da je glavni krivac za smrt tolikog broja ljudi kršenje propisa gradnje, a to smo brzo i sami shvatili na terenu, za tih nekoliko sati provedenih u Draču. Naime, sve je bilo apsolutno na svom mjestu, osim zgrada koje su pale. Na svom mjestu i upotrebljivo, što je najbitnije.
Tražili smo pomoć kako da dođemo do crkve Svete Dominika, u Ulici Glaukia, gdje je trebalo da ostavimo pomoć za ugrožene. „Veza“ za tako nešto bio je koordinator Caritasa Barske nadbiskupije Marko Đelović koji se povezao sa kolegama iz Albanije. Jedan od direktnih načina dolaska humanitarne pomoći do pojedinačnih slučajeva bila je upravo distribucija preko crkve Sv. Dominika, koja je potrepštine dijelila ugroženim građanima sve tri vjere.
Nakon što je jedan od mladića sa trga ostavio djevojku i sav svoj posao, i išao s nama do odredišta, stalno se zahvaljujući na pomoći koja je poslata iz Crne Gore („Bio je jednom u Petrovcu, kaže), dočekao nas je nasmijani otac Bernard.
Malo ga je čudilo što smo se lično pojavili da sve to donesemo, još više ga je čudilo što su u barskoj ekspediciji bile sve tri vjere, a najviše se začudio Tanjovim izviđačkim značkama i epoletama, jer je, kako je rekao, i sam u djetinjstvu bio izviđač. „Jednom izviđač, uvijek izviđač“, brzo su Tanjo i on našli zajednički jezik.
U porti raskošne crkve smo ostavili sve što smo donijeli kao pomoć, a otac Bernard je objasnio suštinu drastičnog kontrasta kojeg smo naslućivali. Naime, ogroman postotak grada je bio gotovo netaknut i život se nesmetano odvijao, a 51 osoba je izgubila život samo u zgradama koje su podignute bez arhitektonskih pravila. Tih zgrada je bilo u različitim krajevima grada, ali pri moru, nedaleko od prelijepog šetališta. Pri tome, neke zgrade su pale do temelja, a one podignute tik do njih nisu čak ni popucale.
I da nam otac Bernard nije rukom pokazao na gomilu šuta nedaleko od same crkve, ne bismo ni primijetili da se nešto uopšte dogodilo, i da je tu nekad bila zgrada. Objasnio je kako nema porušenih kvartova, ni sela, tako da se nema gdje odnijeti pomoć „u većoj mjeri“, već je preko njihovih aktivista odnose nevoljnicima širom opštine. Najveći broj onih koji su ostali bez krova su u hotelima, školama, kolektivnim smještajima… Dok smo još istovarivali robu, pet-šest dječaka na biciklima je virilo iza ograde crkve i glasno zapitkivalo oca Bernarda kad će moći nešto da se dobije.
Nedaleko od obale, a i pored crkve, vidjelo se još nekoliko zgrada koje su imale popucalu fasadu, ili im je falio dio stepeništa ili nadstrešnice, i to bi bilo to. Čak ni stoljetne građevine nisu imale vidljivih oštećenja. Sami centar ostao je gotovo netaknut.
A jedno od najljepših šetališta na Jadranu je u fazi rekonstrukcije (ne zbog zemljotresa), ali plijeni sadržajima. Bio je sunčani dan, pa smo nakon obavljenog posla prošetali dugom rivom koja je zbog izbačenih morskih trava i čitavih grumena sunđera na suvom imala miris kao nekad starotopolička plaža prije „onog“ zemljotresa. Uz brdo djece i mladih mama i tata koje se igraju na njoj i šetaju. Na licima ni traga straha, niti ikakve zabrinutosti. Kao da se prije nekoliko dana nije ništa dogodilo, kao da najrazorniji potres nakon 1979. nije pogodio ovaj dio Balkana.
Svi su kafići bili dupke puni, narod nasmijan i veseo, potpuna suprotnost od onoga što smo očekivali. Ima naravno i onih kojima nije, niti će biti do smijeha… čitave su porodice izginule. No, tako vazda bude – plače samo onaj koga boli. A onaj što ga ne boli malo taj bol shvata.
Nedjelja u postzemljotresnom Draču – kao u čudnom filmu – kao da se ništa nije desilo, osim…
