Branko Kuč Pavićević imao je vrlo živopisan život, kao stvoren za kakav film, ali je upamćen po činjenici da je bio autor najmanje knjige na svijetu, o čemu su pisali svjetski mediji.
Branko Kuč je rođen 1925. u naselju Popovići, u kući pored puta od Pristana ka Biskupadi. U Baru je završio malu maturu, a peti razred Gimnazije upisao u Podgorici, gdje ga je, aprila 1941. godine, zatekla kapitulacija Jugoslavije.
Italijanski okupatori su ga krajem 1942. godine zatvorili u zgradu Načelstva na Volujici, skupa sa još desetak momaka iz Bara, pod sumnjom da su saradnici partizanskog pokreta. Otac Anto je, preko nadbiskupa Nikole Dobrečića, urgirao da barske momke puste iz pritvora jer ništa nisu uradili, ali su Italijani dozvolili samo njegovom sinu, 17-ogodišnjem Branku da ide kući. Anto Pavićević je bio jasan, i držao se kodeksa ondašnjeg Bara: “Ili svi, ili niko, ne samo njegov sin”. Italijani na to nisu pristali, i ubrzo su mladiće prebacili u Barski logor.
Juna 1943. godine je interniran sa oko dvije stotine logoraša brodom za Italiju. Iz Barija su prebačeni u logor Kolfjorito, u blizini Folinja, u kojem se nalazilo 3.000 logoraša, uglavnom Crnogoraca. Bilo je tu puno Barana, među njima Veliša Leković, Mašo Đonović, Jovan Prelević, Radovan Pavićević…
Na dan kapitulacije Italije, Danilo Đuranović iz Gluhog Dola je sjekirom razbio drvena vrata logora i svi su krenuli da bježe van. Stražari su uperili cijevi u vazduh, ne u meso, i pucali, a seljaci su postavljali ljestve pri međama, kako bi zatvorenici brže otišli. Kod saveznika je stigao tek u junu 1944. godine i prijavio se u Prvi padobranski bataljon, kojeg su u Italiji od jugoslovenskih interniraca formirali Britanci, i obučavali ih u Gravini. Tu je završio i kurs za radiotelegrafiste.
“Imao sam 34 skoka iz ‘Dakote’. Pri brzini od 140 km/sat izbace te u pijesak da bi te pripremili za skok. U padobranskoj jedinici bili su ljudi svih vjera i nacija, među njima četiri Crnogorca: Risto Janković, Mišo Vulević iz Berana, Dušan Krstović i ja. U Gravini sam bio i kad je stigao bataljon ‘Maršal Tito’, koji je probio front, i u njemu Borislav Mećikukić, Andrija i Marko Miranović, Nikola Janjić, Mirko Popović, Dušan Garić, sve Barani…”, govorio je Branko Kuč svojevremeno za “Nove barske novine”.
Iz Gravine, Prva padobranska je stigla u tek oslobođeni Dubrovnik, odatle pješice za Nikšić, pa Danilovgrad, Podgoricu, Tuzi, kanjonom Cijevne, preko Selca za Plav, do Peći i Istoka… Iz Istoka su vozom otišli u Beograd, gdje su bili stacionirani. Prva padobranska brigada je pripremana da izvrši desant na Zagreb, ali je grad pao ranije, pa je upućena u Ečku, u Vojvodinu.
Branko Kuč se, nakon nekoliko pokušaja, demobilisao 29. novembra 1945. godine na lični zahtjev, jer je želio da nastavi školovanje u nekoj od formiranih partizanskih gimnazija koje su imale internat. Tako je stigao u Smederevo, odakle se prebacio u prestižnu gimnaziju “Maršal Tito” u Zagrebu. Shodno potrebama nove države i republičkom “ključu”, upisan je na Poljoprivredni fakultet. Stekao je zvanje inženjera poljoprivrede, a usput je završio i fakultet koji je sam želio – Pravni.
U Zagrebu je proveo punih 15 godina, pomažući Crnogorcima, posebno studentima iz Bara. Radnu karijeru počeo je kao direktor Doma učenika u privredi u Zagrebu, a zatim je bio direktor Doma za besprizornike – sa 120 maloljetnih delikvenata u Bežanecu kod Zagreba. U to vrijeme, na sebe skreće pažnju medija iz Jugoslavije, ali i svijeta, jednim posve specifičnim projektom.
U doba kubanske krize, publikovao je najmanju knjigu na svijetu. Zove se “Ljudi”, ima samo korice i jedan papir unutra, na kome je fotografija atomske pečurke i dvije zemljine polulopte između kojih je traka sa natpisom “Mir”, na raznim jezicima (ilustracija Nikole Šaranovića). Publikovao je za zagrebački “Likos”, u A6 formatu, štampana je u tehnici ofsetne štampe, sa slogom tipa rukopisnog “timesa” i povezena je u kožni povez.
“Ovaj izuzetno nekonvencionalan književni projekat, koji je uz veliku pompu zabilježen i u domaćoj i u stranoj štampi, donio je autoru članstvo u nekoliko književnih asocijacija. Nakon promocije, knjiga je bila naprosto razgrabljena. Po jedan primjerak dobilo je sto najpoznatijih svjetskih biblioteka, a ostatak su otkupili bibliofili, umjetnici, političari, državnici, lovci na umjetničke raritete…”, pisali su mediji.
Pavićević je govorio kako se za ovaj poduhvat odlučio nakon što je kao student pročitao da je Radivoj Movriski nagrađen na konkursu za najkraću knjigu, kojeg je 1938. u Parizu organizovao francuski list “Le Matin”: “Da bi napisao knjigu o tome ko vlada svijetom, bila mu je dovoljna samo jedna riječ – novac. Odlučio sam se da ‘napišem’ kraću knjigu i mislim da sam u tome uspio”.
Šezdesete godine, vraća se u Bar na poziv direktora “Luke Bar” Đoka Lekića, kao pravni savjetnik preduzeća. Odatle je prešao u Lučku kapetaniju, a završio je i postdiplomske studije iz Pomorskog prava. Nakon desetak godina rada u “Montenegrokomercu”, 1988. godine je otišao u penziju.
Padobranstvom se nakon rata nije bavio, jer nije bilo uslova za to. Kad je JNA decembra 1967. u Nišu formirala 63. Padobransku brigadu, koja je formalni nasljednik Prve padobranske brigade iz Barija, pozvan je kao specijalni gost na proslavu.
Bio je, uz prof. Andriju Miranovića i Ljuba Vučićevića, jedan od prvih podvodnih ribolovaca u Baru, još 1948. godine. Puške su pravili od vojnog karabina, sa original kundakom i vođicama kroz koje je prolazila strelica umjesto cijevi. Lastika je bila od automobilskih guma, dupla, da bi dobila na snazi, a na vrhu puške su bile osti.
Mogao je, kako je govorio, da zaroni do 16 metara na dah. Šezdesetih je sa Radetom Pucom Perovićem učestvovao na Prvenstvu Jugoslavije u podvodnom ribolovu u Malom Lošinju. Ronio je sve do druge polovine sedamdesetih, kada je masku zamijenio “Elanovom” pasarom BR 317.
Ni u dubokoj starosti ovaj dugogodišnji sekretar barskog lovačkog društva, sudski prevodilac, svjetski putnik, ljubitelj društva, pjesme i žena, nije stao. Proučavao je, za svoju dušu, alternativnu medicinu, radiesteziju, uticaje mjesečevih mijena, kosmička zračenja, ozonski omotač… Nenadmašni majstor za brodet od dubinskih riba, ali i gulaš od divlje svinje, vozio je biciklo kroz grad sve do devedesete godine. Umro je 4. januara 2018. i sahranjen na gradskom groblju Gvozden Brijeg.
