Učenici trećeg razreda Osnovne škole “Jugoslavija” imali su priliku da kroz razgovor, priču, kviz i kreativne sadržaje upoznaju zemlju iz koje dolaze jedni od najpoznatijih dječijih književnih junaka, Mumini.

Na početku radionice učenicima se obratio ambasador Finske, Nj.E. Niklas Lindkvist. Govoreći o radu i ulozi Ambasade Finske, ambasador je posebnu pažnju posvetio značaju koji Mumini imaju u odrastanju djece u Finskoj. Prisjetio se i svog djetinjstva, govoreći o tome kako je odrastao uz priče o Muminima i koliko su ovi neobični i simpatični junaci sastavni dio finske kulture i odrastanja generacija djece. Podsjetio je i da je prošle godine obilježeno 80 godina od nastanka Mumina, koji su od tada postali svjetski prepoznatljivi likovi, čije tople i nježne price govore o prijateljstvu, porodici, avanturi, prihvatanju različitosti i odnosu prema prirodi.

O najsrećnijoj zemlji na svijetu, njenim zanimljivostima, načinu života i posebnostima, djeci je govorila Svetlana Garić, koordinatorka za kulturu u Ambasadi Finske. Njeno izlaganje bilo je sadržajno i prilagođeno najmlađima, a učenici su imali priliku da saznaju brojne zanimljive činjenice o Finskoj. Ipak, jedna tema ih je posebno oduševila, a to je Deda Mraz i njegovo “finsko porijeklo”. Nakon prezentacije, Garić je organizovala i mali kviz kako bi provjerila koliko su učenici pažljivo slušali i šta su zapamtili. Pokazalo se da su mališani bili veoma zainteresovani, jer su na sva postavljena pitanja odgovorili tačno i kao nagradu za znanje i pažnju osvojili su knjige namijenjene školskoj biblioteci, dok je Ambasada Finske za njih pripremila i dodatne poklone.

Književni dio radionice upotpunila je bibliotekarka Osnovne škole „Jugoslavija“ Maja Laman, koja je učenicima pročitala priču „Posljednji zmaj“ iz knjige Pustolovine u Mumijevoj dolini, približivši im na taj način čarobni svijet Muminovih avantura. Tako su najmlađi ljubitelji književnosti, kroz jedan čas ispunjen pričom, pitanjima, odgovorima i neobičnim junacima, otputovali, makar na kratko, sve do Finske! A možda je upravo to najljepša strana ovakvih susreta, kada nas knjiga i priča ponesu preko granica naše zemlje, iako smo u stvarnosti i dalje u Narodnoj biblioteci i čitaonici “Ivo Vučković”.

The post Uz Mumine do najsrećnije zemlje na svijetu first appeared on BARinfo.

Nakon uvoda u veče koji je priredio Goran Jovanović iz JU Kulturni centar Bar, u dijalogu Đukića i Šćepanovića, ali i u interakciji njih dvojice sa posjetiocima, “Odiseja” je sagledana iz više uglova.

Dok se Đukić, koji je moderirao ovo veče, bavio filozofskim aspektima Homerovog epa, Šćepanović je iz ugla profesije govorio o autorskom pristupu znamenitog filmskog reditelja iz SAD Kristofera Nolana realizaciji aktuelnog filmskog superhita “koji je bio  veoma zahtjevan projekat, odnosno zadatak”.

“Prije svega, treba ukazati da je Nolan u ovom filmu, sa tehničke strane, pribjegao bukvalnom oživljavanju zastarjele filmske tehnologije koja je primijenjena na potpuno inovativan način. Poenta je da je Nolan snimio film onako kako se snimao 70-ih godina prošlog vijeka-upotrebom tadašnjih filmskih kamera  i filmskih traka iz tog perioda koje  odavno, sve do ovog ostvarenja, faktički više nisu postojale. “Odiseja” je i snimljena na klasičan način,  kao što su to radili  velikani režije Ingmar Bergman i Džon Ford, bez brzih rezova i naglih pokreta kamere. Dakle, tradicionalni filmski stil je uzet za jednu od najstarijih priča u istoriji koja je u Nolanovoj rediteljskoj egzekuciji  snimljena na ‘Old school’ način”, kazao je Šćepanović.

On je ustvrdio da ovakav “staromodni” pristup “ne da funkcioniše danas, već je film na bioskopskim blagajnama širom svijeta ostvario najveću zaradu u istorii”,

Đukić i Šćepanović su se osvrnuli i na brojne zamjerke kritike da se film ne drži vjerno Homerovog djela.

“Smatram da u suštini nije bitno tako pristupiti djelu, jer Nolan nije radio  adaptaciju epa već već sopstveno autorsko djelo oslanjajući se na tu Homerovu nit. Film i nem ulogu, a Nolan nije imao ni namjeru,  da rekostruiše ono što već postoji, već da to autorski nadgradi, i Nolan je u tome uspio. Napravio je svog Odiseja. Ovo jeste priča o putovanju i povratku, ali, i sa drugim motivima”, ukazao je Šćepanović.

U osvrtu na komentare da je film previše oslonjen na takozvanu Woke kulturu, Šćepanović je naglasio da je od filmskog studija autor trebao da dobije i dozvolu i novac da snimi film od 600 miliona dolara.

“Taj njegov potez- uvođenje glumaca različitih etniciteta, što  odudara od tradicionalnog filmskog čitanja Odiseje, najmanji je mogući ustupak filmskom studiju koji je mogao da napravi da bi dobio željeni budžet, a da se u krajnjem ne utiče na samo djelo”, dodao je Šćepanović.

Stefan Đukić je tokom programa pozvao posjetioce da predstave po sopstvenom sudu uspješne filmske ekranizacije književnih klasika. Među odgovorima su bili “Kum”, “Odiseja u svemiru 2001”, “Solaris”, pa i “Hari Poter”.

Đukić je priču o “Odiseji” otvorio prvim asocijacijama na ovaj ep:

“To su najčešće avanture, Troja, junaštva… a kada se uzme tekst, vidi se da je u njemu najviše molitvi, običaja, ugošćavanja. To je u stvari  knjiga o dobrom ponašanju. Interesantno je, kada sa te strane pogledamo danas, da  Homeru nije bio cilj da zabavi, nego da edukuje onoga ko sluša-kako se dočekuju gosti, kako se slave bogovi”, istakao je Đukić.

On je naveo da, kada se uđe u suštinu kako adaptirati djelo, “tražimo i nešto čega ni nema u originalu”.

“Kod filma je izuzetno što je imao isti taj motiv kao antički pjesnik, da da neku edukativnu pouku, a sve ovo ostalo-junaštvo, čudovišta, pjesme-samo je ukras. Kada analiziramo književno djelo i filmsko djelo, budimo uvijek svjesni da pričamo o različitim jezicima izražavanja. Metod pjesnika su riječi, a filmovima vrijeme. Ovo djelo, iako je staro preko 3.000 godina, ekstremno je moderno-nema linearnu radnju, više je pripovjedača u njoj, nismo sigurni da li likovi govore istinu kada prepričavaju. To su, da tako kažem, narativni fazoni za koje mislimo da su novijeg doba, a izmišljeni su još tada. Zaista je fascinantno da je toliko stara Odiseja toliko moderna, pa imamo pored ove ove antičke i Odiseju u svemiru, na američkom Srednjem zapadu, pa u Dablinu… Toliko je različitih odiseja, tako da ona nikada ne umire”, poručio je Đukić, ocijenivši da je Nolanova “Odiseja” jedno od najboljih filmskih ostvarenja u posljednjih nekoliko godina. 

Program je bio upotpunjen projekcijom odabranih filmskih scena.

The post U Narodnoj biblioteci analizirana Odiseja između knjige i filma first appeared on BARinfo.

Među najboljima ovog međunarodnog konkursa našli su se i jedna učenica i dva učenika iz Bara. Drugo mjesto u kategoriji literarnog stvaralaštva za osnovne škole osvojila je Nikolina Magovčević, učenica V razreda OŠ „Kekec“, uz mentorstvo prof. Mirjane Lučić. Treće mjesto pripalo je Balši Đonoviću, učeniku IX razreda OŠ „Anto Đedović“, čija je mentorka prof. Ljiljana Milović. U kategoriji srednjih škola treću nagradu osvojio je Matija Ćetković, učenik I razreda Srednje ekonomsko-ugostiteljske škole u Baru, pod mentorstvom prof. Ivane Kecojević.

Na svečanosti održanoj 26. septembra  učenicima su uručene povelje i prigodne nagrade, dok su školama i mentorima dodijeljene zahvalnice za posvećen rad i podršku talentovanim učenicima. U okviru programa promovisan je i zbornik nagrađenih učeničkih radova.

,,Kroz ovakve projekte gradimo mostove prijateljstva među najmlađima, čuvamo uspomene na pretke i podstičemo ljubav prema korijenima, porodici i duhovnom nasljeđu…“, stakli su organizatori, koji kroz svoje aktivnosti njeguju naš jezik, kulturu i tradiciju, promovišu porodične vrijednosti i povezuju djecu iz matice i dijaspore.

Boravak u Beču obilježio je i prijem u Ambasadi Crne Gore u Austriji, koji je za nagrađene učenike i njihove mentore i porodicu upriličila ambasadorka Stanica Anđić. Susret je protekao u razgovoru o značaju njegovanja jezika, kulture i tradicije, kao i o uspjesima mladih koji svojim radom dostojno predstavljaju Bar i Crnu Goru.

Tokom boravka u austrijskoj prijestonici Barani su obišli neke od najznačajnijih kulturno-istorijskih znamenitosti – Palatu Belvedere, Mocartovu kuću, Katedralu Svetog Stefana, kao i kuću u kojoj je stvarao Dositej Obradović.

Nagrađena barska delegacija izrazila je zahvalnost svima koji su prepoznali značaj ovog projekta i pružili podršku njihovom učešću. Posebnu zahvalnost uputili su Opštini Bar, koja je obezbijedila avionske karte za nagrađene učenike, Turističkoj organizaciji Bar na promotivnom materijalu, direktoru Srednje ekonomsko-ugostiteljske škole na podršci, medijima koji su ispratili njihov uspjeh, kao i Ambasadi Crne Gore u Austriji na srdačnom prijemu i gostoprimstvu.

The post Barski učenici među laureatima međunarodnog konkursa u Beču first appeared on BARinfo.

Na prethodnoj konferenciji, takođe održanoj u septembru u Baru, 2024. godine, učestvovala je sa studijom na francuskom jeziku „La Traduction littéraire et les réflexions sur la traduction dans l’œuvre de Danilo Kiš“ – Književno prevođenje i misao o prevodilaštvu u djelu Danila Kiša. Rad je objavljen na francuskom jeziku u časopisu „Logos et Littera“ br. 11, a kasnije u odlomcima i na našem jeziku. Predgovor dr Leković za knjigu Branke Bogavac „Pisci svijeta“ pod naslovom „Dijaloški književni eseji“, na 30 strana, u kojem je jedan odjeljak posvećen lingvističkim temama zastupljenim u razgovorima sa poznatim svjetskim piscima (čistota jezika, dvojezičnost i višejezičnost, izbor jezika na kojem se piše, lingvostilistika, prevođenje i teorija prevođenja) izazvao je izuzetnu pažnju i pohvale kod stručne i naučne javnosti.

RB/BI: Kao što smo kazale na početku razgovora, u septembru je u Baru, u organizaciji Filološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore, održana Međunarodna konferencija „Jezički, prevodilački i književni horizonti u XXI vijeku“, pretpostavljam, takođe, sa refleksijama na sve važne septembarske lingvističke teme. Vi ste prezentovali rad o savremenom lingvističkom trenutku, stranim jezicima, normiranju upotrebe anglicizama i drugim pitanjima u oblasti standardizacije jezika. Na prethodnoj, koja je, takođe, održana u Baru, 2024. godine, imali ste veoma zapaženo izlaganje. Sa kojim ciljem je ustanovljena konferencija, koliko je značajna sa aspekta savremene lingvistike i na što ste ukazali u svom radu?

Janjušević Leković: Međunarodna konferencija u organizaciji Filološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore (ICFP) održava se uvijek u septembru, upravo iz razloga koje ste Vi pomenuli. Septembar je mjesec u kojem se obilježava Međunarodni dan pismenosti, Evropski dan jezika i Međunarodni dan prevođenja, kada se, inače, u Evropi i svijetu otvaraju važne, velike, zanimljive i potrebne teme vezane za jezik(e), lingvistiku i s njom povezana interdisciplinarna područja. Ove godine održana je 18. i 19. septembra u našem gradu. Hotel „Princess“ otvorio je svoje konferencijske sale i pružio svu potrebnu logistiku (prostornu, tehničku, ugostiteljsku) za ovaj naučni događaj. Nema sumnje da je konferencija (ICFP7) opravdala visoka očekivanja, kako kvalitetom, brojem i tematskom raznovrsnošću predstavljenih naučnih radova, tako i odličnom organizacijom. Treba istaći pažljivo osmišljen program i raspored aktivnosti, blagovremeno informisanje tokom svih proteklih mjeseci u kojima je ovaj naučni događaj pripreman, precizne i brze odgovore na upite, dakle – vrlo dobru saradnju sa učesnicima (za šta se pobrinuo Organizacioni komitet ICFP7 pri Filološkom fakultetu), a sa druge strane i kvalitet prostornih i tehničkih uslova, i, uopšte, svih usluga potrebnih za nesmetan rad, o čemu se hotel koji je ugostio učesnike konferencije, takođe, sve vrijeme valjano brinuo. Bio je domaćin ljudima koji su došli iz različitih država, sa različitih univerziteta i predstavili svoje radove na raznim jezicima. Prvo plenarno predavanje („keynote“) održao je Bas Aarts, profesor lingvistike engleskog jezika sa Londonskog univerzitetskog koledža (UCL), a drugo, 19. septembra, profesorica Borbala Samu sa Univerziteta u Peruđi. Osim iz Velike Britanije i Italije, bilo je učesnika iz Mađarske, Ukrajine, Njemačke, Albanije. Naravno, iz Crne Gore takođe, a najviše sa različitih univerziteta iz zemalja regiona – iz Novog Sada, Beograda, Sarajeva, Kragujevca, Mostara, Banje Luke, Skoplja, Ljubljane, Zagreba, Splita… Iz Splita je došla prof. dr Jagoda Granić, poznata lingvistkinja, koja je prije četiri godine već učestvovala na ICFP. Možda će biti zanimljivo da pomenemo i to da je Jagoda Granić, kao profesorica fonetike i fonologije, svojevremeno često bivala angažovana i kao savjetnik, stručni konsultant za rad sa glumcima, spikerima, ljudima koji se služe jezikom u svom poslu svakodnevno i za koje je precizan jezički izraz važan – bilo da treba da savladaju dijalekat za potrebe neke uloge (unutrašnja pravila prirodnog jezičkog varijeteta), ili da usavrše normativnu upotrebu jezika (sada govorimo o eksplicitnoj normi) – fonetsko-fonološku, ako se bave npr. novinarstvom, spikerskim pozivom i slično. Pa kada su je jednom pitali šta misli o važnosti ove druge norme (pošto posljednjih decenija nasuprot jezičkom purizmu imamo i jezički anarhizam, „standard nije važan“, što je priča koja apsolutno ne stoji), odgovorila je, parafraziraću, da je i te kako važan – dovoljno je da čujete Zlatka Crnkovića i Helgu Vlahović pa da shvatite kakva je to kultura govora i koliko je tu uloženog truda da se odnjeguje jezički izraz do tog nivoa.

RB/BI: I danas pamtimo ta velika novinarska i spikerska imena, a oni, poput, uz Helgu, Dušanke Kalanj, Dine Čolić, Dunje Lango, potvrđuju, je li tako, koliko se nekada u medijima i na javnoj sceni vodilo računa o jeziku, izgovoru, tonalitetu, boji glasa?

Janjušević Leković: Kako da ne! Oliver Mlakar, Mića Orlović, ali i da ne idemo dalje, kada slušamo Vas, Vesna, jasno je kolika je to govorna kultura.

RB/BI: Hvala Vam, u Radio Baru imamo više odličnih spikerskih i novinarskih glasova, sa sjajnim akcentom i izgovorom.

Janjušević Leković: Sasvim sigurno. Pomenimo još i prateći kulturno-umjetnički program konferencije (koncert koji je za učesnike ICFP7 održao proslavljeni gitarski duo Srđan Bulatović – Darko Nikčević), a nije izostao ni izlet po završetku radnih dana konferencije. U nedjelju, 20. septembra, zainteresovani učesnici posjetili su Stari Bar, a zatim i Dvorac kralja Nikole, koji je poslije renoviranja ponovo otvoren za posjetioce. Ne zaboravimo da je ova naučna manifestacija ujedno prilika za promovisanje turističke ponude našeg grada. I, kao što je dekan Filološkog fakulteta poželio učesnicima u svojoj prigodnoj pozdravnoj riječi (Welcome Message), bio je to skup sa kojeg će prezentacije i diskusije sigurno biti inspirativne i za neka buduća istraživanja. Pomenuli smo ko je sve pomogao oko organizacije, ali treba prije svega reći da je kvalitet predstavljenih radova bio na vrlo visokom nivou.

RB/BI: Da se vratimo Vašem radu koji je prezentovan na konferenciji. Koju problematiku ste obradili?

Janjušević Leković: Moj rad pod naslovom „Strani jezici i savremena lingvistička situacija: O normiranju upotrebe anglicizama i drugim otvorenim pitanjima u oblasti standardizacije jezika“ predstavljen je, najavljen i jednim dijelom (u izvodu) objavljen u knjizi sažetaka (Book of Abstracts ICFP7), tako da o tome sada mogu nešto ukratko reći, srazmjerno tome što je već prezentovano. (Radovi sa nedavne konferencije tek treba da budu objavljeni u cjelini.) U prvom dijelu rada polazim od stavova prema standardnom jeziku, prvenstveno od onih međusobno oprečnih, pretjeranih, u rasponu od jezičkog purizma do jezičkog anarhizma. Sagledani su uzroci, a i najčešći argumenti kojima se služe oni koji ovakve stavove zastupaju i promovišu. U nastavku rada riječ je o potrebi za pažljivijim uređenjem standarda, naročito u dijelu koji se odnosi na upotrebu tuđica, a posebno anglicizama, koji čine visok procenat novijih pozajmljenica. Napomenimo činjenicu da su, kao i kada je riječ o jezičkoj normi, stavovi prema upotrebi tuđica često međusobno oprečni, ambivalentni, čak i među stručnjacima za jezik, lingvistima. U tom smislu, internet i omladinski sleng, preplavljen novim slojevima leksike, takođe predstavlja izazov. Sve je više kovanica, neobičnih morfemskih spojeva zasnovanih na riječima pozajmljenim iz engleskog jezika, naročito iz kompjuterske leksike. Dok jedni u tome radije vide kreativnost, neku vrstu stvaralaštva u jeziku, pa ih sa velikim zanimanjem bilježe, analiziraju, i na kraju sačinjavaju leksikone – drugi su više zainteresovani za štetu koju pretjerana i neprimjerena, neodmjerena upotreba tuđica može nanijeti sistemu domaćeg jezika. I jedni i drugi imaju jasne i logične argumente i predlažu određena rješenja o kojima vrijedi razmišljati.

RB/BI: Tu dolazimo opet do jezičkog patriotizma?

Janjušević Leković: Upravo o tome je riječ.

RB/BI: Jer, sve se to može reći i na našem jeziku, je li tako?

Janjušević Leković: Ne baš sve, ali postoji jedan principijelni stav – ako za nešto nemamo domaću riječ, upotrijebimo pozajmljenicu. Ako koristimo riječ stranog porijekla, onda je treba prilagoditi domaćem jeziku samo onoliko koliko je to neophodno, ne udaljavati se od izvorne upotrebe previše. O tome sam, takođe, razgovarala sa profesorom Bugarskim, u vezi sa upotrebom glagola „kontaktirati“, koji je svuda u zapadnoevropskim jezicima prelazni, a kod nas je to neka konstrukcija „sa“ + instrumental, što nema veze sa izvornim značenjem i upotrebom. To mi je potvrdio profesor Bugarski, rekavši da on „niti kontaktira koga, niti kontaktira s kim“, nego se povezuje, obraća, javlja se nekome itd. Koristi, dakle, naše riječi.

RB/BI: Dakle, upotreba tuđica samo kada je to neophodno?

Janjušević Leković: Jeste. A ako bi baš birao između te dvije varijante (kontaktirati nekoga ili kontaktirati s nekim), onda varijantu sa instrumentalom (kontaktirati s nekim) smatra „još gorom od one sa akuzativom“. Dakle, podržao je moj stav o ovom jezičkom pitanju, koji sam iznijela i obrazložila u prvom dijelu jednog teksta koji je već bio objavljen, a onda smo njegovo i slično mišljenje prof. dr Slavice Perović objavili u drugom dijelu mog članka (pod naslovom „O semantičkoj vrijednosti pozajmljenica u sistemu domaćeg jezika“). I da pomenem ponovo prof. dr Igora Lakića. U jednom svom radu prezentovanom na Njegoševim danima 2019. godine, profesor Lakić je tako lijepo skrenuo pažnju na neke riječi koje su uplovile u administrativni funkcionalni stil, bez ikakve potrebe. Na primjer, ukazuje na to da se „ljudi više ne prijavljuju za posao, nego apliciraju za poziciju, i pritom popunjavaju formu, a ne formular“. Za kancelariju se kaže „ofis“, a za službenika „oficir“ (takođe, uticaj engleskog jezika), iako je ta riječ kod nas uvijek bila vezana za vojno zanimanje. Zašto „agenda“, a ne „dnevni red“, i tome slično. I druge, odlične primjere loše upotrebe anglicizama naveo je u tom radu.

RB/BI: Uprkos tome što je on anglista, odnosno profesor engleskog jezika?

Janjušević Leković: Da, anglista, profesor engleskog jezika, ali je protiv pretjerane i neodgovarajuće upotrebe anglicizama. I profesor Bugarski je podsjetio na jedan od osnovnih principa kada je o tuđicama riječ – ako se koriste, onda treba voditi računa o njihovom izvornom značenju. Kod nas se često upotrebljavaju sa značenjem koje je udaljeno od izvornog. Čemu onda, zašto pozajmljivati riječi? A ako to činimo, i po obliku, i po značenju, one treba da budu što sličnije originalu. Može da bude simpatično, dopadljivo, šarmantno i interesantno kada čujete „bliznismen“ (blizu + biznismen – osoba bliska vlastima), ili pak da će neko društvo da „afteriše“ (organizuje „after-parti“) poslije nekog drugog okupljanja – kao kad naši maturanti poslije maturske večeri odu na neki svoj after-parti pa se čude zašto mi o tome brinemo – kud odoše, gdje su, je li tamo sve u redu, kad su oni već zreli ljudi, a mi samo njihovi gosti na zvaničnom partiju. Može vam biti simpatično i kad oslušnete internet sleng i shvatite da je neko nekoga „anfolovao“ ili „anfrendovao“. Međutim, kad čujete npr.: „Koji krindž! It’s giving očaj!“, dođe vam da se zapitate da vam nije neko ipak „hakovao“ jezik! Da nije neki tuđi lingvistički kôd izvršio upad u sistem domaćeg jezika, pa ga podriva iznutra i urušava polako ali sigurno, dok ne dođe do osjetne erozije rječnika, sintakse, prirodnog morfološkog sistema i tako dalje, i tako dalje. Onda već počinje da se budi purista u vama, onaj nepopularni „jezički čistunac“, koji će ipak na kraju da konstatuje da jeziku nije svejedno. Postoji jedna publikacija pomalo provokativnog naslova „Jeziku je svejedno“, objavljena u Zagrebu 2019. godine, koja je kod nas predstavljena u prikazima kao nešto potpuno novo, „otkrivanje Amerike“ maltene, međutim – nije, nema tu mnogo novoga. Tu se zaista pominje jezička nesigurnost, jezička samomržnja, predrasude prema jeziku (i ja o tome pišem deset godina ranije u svom udžbeniku „Svijet jezika“). To je tačno, postoje predrasude prema jeziku. Profesor Bugarski je davno divno napisao da nema smisla ismijavati govor onih ljudi koji nijesu imali tu privilegiju da uživaju prednosti formalnog obrazovanja. Nemojmo se smijati onima koji se nijesu dovoljno opismenili i razvili svoju jezičku kulturu, nemojmo ih vrijeđati zbog nepoznavanja (eksplicitne) norme i jezičkih grešaka te vrste, jer time samo možemo da pokažemo neki drugi vid nedostatka jezičke i opšte kulture. Inače, onu implicitnu, unutrašnju jezičku normu svaki govornik jednog jezika usvaja spontano i služi se jezikom poštujući ta pravila, jer inače sporazumijevanje ne bi bilo moguće, a o čemu su takođe lingvisti pisali još prije nekoliko decenija (npr. prof. dr Milorad Radovanović u svojoj knjizi „Sociolingvistika“). Ali, to je jedna stvar, a druga jeste da moramo da njegujemo, razvijamo i usavršavamo jezički standard. Što se tiče jezičke nesigurnosti, jezičke samomržnje, to su, inače, termini američkog lingviste Vilijama Dejvida Labova. Još krajem pedesetih i tokom šezdesetih godina prošlog vijeka, kada se formirala sociolingvistika kao međudisciplina, Labov je uveo te termine (čak i indeks jezičke nesigurnosti). Uveo je i termin kôd-svičing (promjena idioma, jezičke varijante ili jezika u zavisnosti od situacionog konteksta) i smatrao da je to nešto normalno: kao kad iz papuča „za po kući“ uđete u patike, pa tamo na kraju dana možda i u nešto elegantnije; takav vam je i jezik – nećete na isti način govoriti kod kuće i u nekoj formalnoj ili svečanoj prilici itd. Najzad, Labov je uveo i termin „hiperkorekcija“. Opet dolazimo do one vajkadašnje potrebe da se razvije neki „viši“ jezički varijetet. To znači da ta vrsta nesigurnosti može biti i dobra, jer podstiče govornike da usavršavaju svoj jezički izraz, čak i da sami kreiraju neki vrlo visok stil izražavanja. Može biti, dakle, pozitivan i konstruktivan. Labov navodi primjere visokih jezičkih varijeteta nastalih baš na taj način u velikim američkim gradovima, koji dokazuju ovu tvrdnju.

RB/BI: Da se vratimo Kišu, on je bio svjetski priznati pisac, ali isto tako, možda ne baš tako, ali je veoma bio posvećen prevodilaštvu i veliki značaj je pridavao toj, po mnogima, pa i njegovom shvatanju, posebnoj vrsti umjetnosti. Kakve su bile Kišove ideje i razmišljanja o prevodilaštvu, koje nalazimo u njegovim esejima?

Janjušević Leković: Ostalo je malo vremena, a tema je toliko široka i inspirativna meni, ali ću se potruditi da kažem ukratko samo ono najvažnije.

RB/BI: Koja djela, žanrove i sa kojih jezika je prevodio?

Janjušević Leković: Žanrove – sve! Maltene sve! I filozofe je prevodio, i pisce, i prozu, i poeziju… Ja sam se najviše bavila njegovim prevodima sa francuskog, ali takođe je sjajno prevodio i sa ruskog i mađarskog jezika. Kiš je i sam bilingval, rođen u bilingvalnoj porodici (otac mađarski Jevrejin, majka Crnogorka), u Subotici…

RB/BI: Dakle, Kiš je bio poliglota, ali značajna je činjenica da je nekada pisao poeziju i prestao da to čini, ali je nastavio da prevodi pjesme drugih autora?

Janjušević Leković: Naravno, ali ističem da je rođen u bilingvalnoj porodici, u višejezičnoj sredini, tako da je njemu višejezičnost bila prirodno stanje. Reći ću samo nešto o Kišovom prevođenju poezije i doprinosu idejama o prevodilaštvu, teoriji prevođenja, pošto sam se time najviše i bavila. Ima Kiš jednu rečenicu koja je meni draga: „Ja sam se spremao za pesnika.“ (iz jednog intervjua). Napisao je nekoliko pjesama. Među prvima, ili, možda, čak prva koju je napisao bila je pjesma „Oproštaj s majkom“, dirljiva i autentična, koju sam prevela na engleski jezik u želji da upoznam govornike drugih jezika s tim Kišovim ostvarenjem u stihovima. (Bilo je tu i ličnih motiva. Negdje u sebi i za sebe, posvetila sam prevod uspomeni na svoju majku.) Uopšte tu pjesmu ne smatram neuspjelom, naprotiv. Imao je Kiš dobrih stihova. Međutim, on nije bio zadovoljan svojim pjesmama. Mislio je da mu nešto nedostaje da bi bio pravi pjesnik. Smatrao je da u sebi ima dovoljno pjesničkog senzibiliteta (pomenuli smo to u prvom dijelu razgovora), ali istovremeno i jake racionalnosti, zbog koje ne može da bude pjesnik. Jer poezija traži neko stanje (Laza Kostić bi rekao „među javom i međ’ snom“), neku marginu nejasnog, nešto što nije ni sasvim zvuk ni sasvim smisao, a istovremeno je i zvuk i smisao. A on, sa svojom jakom, ponekad i hladnom racionalnošću, bez obzira na to što je u njegovom biću postojala uporedo sa finom osjetljivošću, nije mogao da dosegne to. Na pitanje intervjuera da li mu to uspijeva u prevodima, odgovara: „Ja mislim da da. Mislim da ‘da’ zato što prevodim pjesnike koji odgovaraju mom senzibilitetu.“ Iz njegovih prepjeva i prevoda uopšte (Kiš koristi riječ „prepjev“ u preciznom značenju, tj. samo onda kada piše o prevodima u kojima je iz nekih razloga morao malo više da odstupi od originala, uobičajeno upotrebljava riječ „prevod“), kao i iz eseja o poeziji, jasno je da je prevodio pjesnike koji su mu bili bliski, u kojima je sebe samog nalazio na neki način. Svugdje možemo pratiti tu „marginu nejasnog“, gotovo kao njegov programski iskaz kad je riječ o poeziji. Obratimo pažnju na njegov prevod Verlenove pjesme „L’Art poétique“. Ima tamo onaj stih „ništa lepše od pesme sive / gde se Nejasno s Jasnim spaja“. To je to što je on želio da dosegne u poeziji, ono nešto pomalo mutno, gdje pjesnik gotovo u polusnu dotiče onu marginu nejasnog između zvuka i smisla: „gde se Nejasno s Jasnim spaja“. Ono što je smatrao da njemu samom nedostaje da bi bio pjesnik, ali ona jaka racionalnost koja ga u tome ometa čak mu pomaže u prevođenju poezije.

RB/BI: Upravo je potencirao zvukove, muzikalnost u poeziji, koje bi trebalo da osjeti i prenese u prevod onaj koji se bavi prevodilaštvom. Čini se da je sa posebnim žarom i zadovoljstvom prevodio poeziju?

Janjušević Leković: Da, Danilo Kiš je svom eseju o Verlenu dao naslov „Verlen ili: O muzici“, jer Verlen je sav u muzici, njegov stih karakteriše impresionistička eufonija. Smatrao ga je odličnim versifikatorom. Ali, pazite, prevodio je i Bodlera. A Bodlera vidi kao mučenika versifikacije i martira poezije, ali niko nije toliko dao poeziji i, uopšte, modernoj evropskoj književnosti koliko Bodler. Tu se Kiš i Verlen baš i ne slažu – čitala sam Verlenove tekstove o Bodleru i on smatra da nije Bodler takav „martir“, ne muči se on sa versifikacijom, nego i tamo gdje to djeluje nesavršeno, to je baš onako kako treba i kako je on htio da bude – i kako jedino i treba da bude, da ne bi bilo sve previše umiveno i skladno. Kiš je smatrao ovo drugo, možda i zato što je opet sebe vidio u Bodleru, u tom dijelu. Dalje, kad pogledate – koga je prevodio? Pa prevodio je pjesnike od davnih vremena do naših dana: Korneja i klasičnu francusku tragediju. Preveo je tragediju „Sid“ i govorio gotovo u zanosu o tom Kornejevom aleksandrincu, o tom stihu koji je savršen i koji je nastojao da što tačnije prenese u naš jezik, jer je i taj stih tako tačan, sa cezurom koja ga pravilno, simetrično dijeli napola, tako precizno i po strogim zakonima, „kao što su strogi“, kaže Kiš, „moralni zakoni na kojima taj svet počiva“. U svakom od tih autora ima nešto Kišovo i svakom je posvetio neki svoj esej ili čitavu studiju. Prevodio je Sartra („O temporalnosti kod Foknera“), Anri–Levija (neko će se sjetiti onog „tortiranja“ koje već ide uz njega, ali je Kišova priča mnogo ozbiljnija) koji je po Kišovom mišljenju vratio čitaocu sumnju, taj najpouzdaniji intelektualni kompas. Kaže i da se „Kornej i Cogito“ javljaju uporedo (ujedno naslov eseja, aluzija na Dekartovo „Mislim, dakle postojim“) i da nije nimalo čudno da je to tako. Anri-Levi i sumnja, nije li to opet Dekart, ne ispoljava li se tu ponovo ona Kišova jaka i hladna racionalnost koja mu ne dâ da piše poeziju, ili je on makar sebi zabranio? Ne znamo šta bi bilo dalje da je nastavio sa pisanjem pjesama, ali Kiš je za sebe izabrao prozu.

RB/BI: Doktorko Leković, da rezimiramo, povodom Međunarodnog dana prevođenja, 30. septembra – što je za Kiša prevođenje?

Janjušević Leković: Ukratko, osvrnula bih se samo na esej „O prevođenju poezije“, to je najinteresantnije.

RB/BI: Da li je upravo prevoditi poeziju najteže, najkompleksnije?

Janjušević Leković: To je sigurno. Kiš polazi od onog platonovskog koncepta da pjesma prvo postoji kao ideal izvan jezika. Sada me to podsjeća na ideje ultralingvističke škole (o čemu je govorila Jagoda Granić na ovoj konferenciji): „Čitav svijet je tekst.“ Kiš toj tvorevini koja još nije iskazana riječima daje smisao platonovskog ideala. Pjesnik originala je takođe „prevodilac“: on prevodi svijet (miris cvijeta, boju neba) na jezik poezije. Pravi „kavez“ za svoju pjesmu, a to je, dakle, forma, riječi, ono što je izraženo jezikom. Tu će smjestiti pticu – pjesmu, koja do tog trenutka postoji kao doživljaj, „svijet“. Kiš, dakle, doživljava i samu izvornu pjesmu kao određeni prevod. Šta je sada posao književnog prevodioca, a naročito ako prevodi pjesmu? Prvo mora da pusti pticu da izleti iz kaveza, jer ona je bila u „kavezu“ tog jezika. Okovana jezikom originala. Ptica je ponovo slobodna, ponovo postaje onaj platonovski ideal koji prethodi pjesmi. Ono što je važno za prevodioca poezije to je da doživi taj svijet poetske tvorevine izvan jezika, na isti način kao i pjesnik originala, a onda, da ta osjećanja, tu atmosferu prenese sada u drugi jezik, stavi u drugi lingvistički kôd, a to opet znači da će da stvori drugi kavez za istu pticu. I zato je to klesanje „novog kaveza“ u materiji drugog jezika stvaralački čin, gotovo isto kao i onaj prvi. Tako to vidi Kiš. I zato se književno prevođenje (naročito poezije) nikako ne može uporediti sa izradom kopije, obične reprodukcije u slikarstvu ili vajarstvu, na primjer. Književno prevođenje jeste umjetnost.

Tema ovogodišnjeg Međunarodnog dana prevođenja je „Linguistic Diversity and Language Rights: The power of being understood“ – Jezička raznolikost i jezička prava: Moć razumijevanja.

The post O septembarskim lingvističkim temama – ugroženosti jezika, višejezičnosti, prevođenju i svjetskoj književnosti sa dr Gordanom Janjušević Leković (2) first appeared on BARinfo.

„Kengur se vraća kući“ je srpski komično-dramski film po scenariju i režiji Miroslava Momčilovića.

Ovo je priča o poznatom golmanu Kenguru koji se nakon naglog prekida karijere u Engleskoj vraća u Srbiju, a to sve prati jedna TV kuća koja snima dokumentarac, ili fudbalmentari.

Nakon završetka svoje briljantne igračke karijere i ne baš briljantne trenerske karijere u Engleskoj, Kengur se vraća u Srbiju zajedno sa svojom tamnoputom vjerenicom, Elektrom. Stiže u velikom stilu, pun planova i patriotskog žara. Toplog srca i maničnog u isto vrijeme, Kengur ima sve moguće probleme osim finansijskih.

Ima ideju da izvuče svoj rodni klub, svoj rodni kraj i svoje prijatelje iz blata. Ali, kao što je uvijek slučaj sa blatom, što se više mučite, dublje tonete. Srbija koju je napustio na početku svoje igračke karijere nije ista Srbija u koju se vraća. Niti je on isti mladić svježeg lica koji je nekada napustio svoj rodni grad i krenuo u blistavi bijeli svijet fudbala. Slava, novac i noćni život u velikim gradovima ostavili su svoj trag…

Uloge tumače: Andrija Kuzmanović, Čuama Atuanga, Jelisaveta Orašanin, Vesna Čipčić, Nataša Ninković, Vladimir Kovačević, Aleksandar Đurica, Miljan Davidović…

„Kengur se vraća kući“ na repertoaru je u petak, 2. oktobra u 18 časova, subotu 3. oktobra i nedjelju, 4. oktobra u 21 čas.

Svaki put kada film Kristofera Nolana dolazi u bioskope taj događaj postaje fenomen.  Reditelj, za koga mnogi smatraju da je najbolji svih vremena, ovoga puta napravio je film koji nadilazi prostor i vrijeme i koji stoji sam, bez konkurencije, nepokolebljivo spreman da pokori svijet i ostane zauvijek u sjećanju publike.

Epski spektakl koji briše granice žanra, glumci koji bude likove uljuljkane u milenijumska predanja i priča koja vraća vjeru u snagu pojedinca – sve to je „ODISEJA“.

Bogovi i ljudi, sujeta i čast, pohlepa i ljubav, a iznad svega dom za kojim žudi kralj Itake i putovanje dugo 20 godina, pred našim očima pomjeraju granice kinematografije!

U glavnim ulogama gledaćemo Meta Dejmona, Toma Holanda, En Hetavej, Roberta Patinsona i Lupitu Njongo, kao i Zendeju i Šarliz Teron.

„Odiseja“ je na repertoaru u petak, 2. oktobra u 21 čas i subotu, trećeg oktobra u 18 časova.

Tom Kruz je gotovo neprepoznatljiv u ulozi Digera Rokvela, najmoćnijeg čovjeka na svijetu koji kreće u očajničku misiju da dokaže da je upravo on spasitelj čovječanstva – prije nego što katastrofa koju je sam pokrenuo uništi sve.

Injaritu donosi satiričnu crnu komediju katastrofalnih razmjera, koja spaja crni humor, napetost, političku satiru i spektakularne prizore, dok Tom Kruz ulazi u jednu od najsmjelijih uloga svoje karijere, koja je sasvim drugačija od svega što je do sada radio.

Pored Kruza, impresivnu glumačku postavu čine oskarovac Riz Ahmed, Džon Gudman, Sandra Hiler, Majkl Stulbarg, Džesi Plemons, Robert Džon Berk, Ema D’Arsi, Bern Gorman i Sofi Vajld.

Scenario potpisuju Alehandro G. Injaritu, oskarovci Aleksander Dinelaris i Nikolas Đakobone, kao i Sabina Berman, dok su producenti Injaritu, Meri Parent, Tom Kruz i Majkl Šarp.

Satirična komedija „Diger“ na repertoaru je u nedjelju, 4. oktobra u 18 časova i srijedu, 7. oktobra u 21 čas.

Nakon što njihov brod zahvati misteriozna oluja, kuce iz Patrolnih Šapa prinudno su se nasukale na neistraženo tropsko ostrvo prepuno dinosaura. Tamo upoznaju kucu Reksa, koji je godinama zarobljen na ostrvu i postao je pravi stručnjak za sve što ima veze sa dinosaurima. Međutim, njihov glavni rival, gradonačelnik Hamdinger, u pokušaju da iskoristi prirodne resurse ostrva, započinje nepromišljeno kopanje i slučajno izaziva erupciju ogromnog, uspavanog vulkana. Kuce iz Patrolnih Šapa suočene su sa nizom opasnih, dinosauruski velikih spasilačkih misija kakve do sada nisu imale, jer moraju da zaustave Hamdingera prije nego što sve na ostrvu zauvijek nestane.

Dječji, animirani film „Patrolne šape: Dino avantura“ na repertoaru je u subotu, 3. oktobra i nedjelju 4. oktobra u 11 časova.

The post Bogat repertoar barskog bioskopa first appeared on BARinfo.

Odgovore na ova i brojna druga pitanja publika će moći da čuje večeras, 1. oktobra, od 19 časova, u čitaonici Narodne biblioteke i čitaonice „Ivo Vučković“ u Baru, na interdisciplinarnom programu „Od Homera do Nolana: Odiseja između knjige i filma“.

O književnosti, filmu, Odiseji i načinima na koje se ova dva umjetnička svijeta susreću razgovaraće Stefan Đukić, profesor filozofije, pisac i analitičar iz Bara, i Milija Šćepanović, reditelj i upravnik barskog bioskopa.

Program će biti upotpunjen projekcijom odabranih filmskih scena uz ozvučenje, koje će poslužiti kao povod za razgovor i analizu. Publika će takođe imati priliku da se uključi u diskusiju i postavi pitanja gostima.

Program traje oko sat vremena, a ulaz je slobodan.

Večeras u 19 časova — od Homera do Nolana, od stranice do filmskog platna, navodi se u saopštenju iz Kulturnog centra Bar.

The post Od Homera do Nolana: Odiseja između knjige i filma first appeared on BARinfo.

Na prethodnoj konferenciji, takođe održanoj u septembru u Baru, 2024. godine, učestvovala je sa studijom na francuskom jeziku „La Traduction litteraire et les reflexions sur la traduction dans l’oeuvre de Danilo Kiš” – Književno prevođenje i misao o prevodilaštvu u djelu Danila Kiša. Rad je objavljen na francuskom jeziku u časopisu Logos et Littera br. 11, a kasnije u odlomcima i na našem jeziku. Predgovor dr Leković za knjigu Branke Bogavac „Pisci svijeta” pod naslovom „Dijaloški književni eseji”, na 30 strana, u kojem je jedan odjeljak posvećen lingvističkim temama zastupljenim u razgovorima sa poznatim svjetskim piscima (čistota jezika, dvojezičnost i višejezičnost, izbor jezika na kojem se piše, lingvostilistika, prevođenje i teorija prevođenja) izazvao je izuzetnu pažnju i pohvale kod stručne i naučne javnosti.

RB/BI: Prije nego što se osvrnemo na sve ove teme konkretno, podsjetila bih na Vaše intervjue sa prof. dr Rankom Bugarskim, jednim od najvećih stručnjaka za jezik na bivšem jugoslovenskom prostoru i šire (Vašim profesorom). Bilo bi zanimljivo čuti kakva su njegova razmišljanja i poruke kada je riječ o savremenim kretanjima u lingvistici?

Janjušević Leković: Hvala puno na lijepoj i preciznoj najavi i srdačan pozdrav za Vaše slušaoce i čitaoce. Imamo mnogo tema, nadam se da ćemo uspjeti da odgovorimo na sve što smo planirali za današnji razgovor.

Povod za intervju iz 2008. godine, objavljen pod naslovom „U svijetu nestaju dva jezika mjesečno“ (rečenica iz samog razgovora, koja se odnosi na globalnu jezičku situaciju), bio je dolazak te godine Dejvida Kristala, britanskog lingviste poznatog po tome što se temeljno i posvećeno bavio problemom ugroženih jezika, njegovo gostovanje na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu (Kristal je i stručnjak i za Šekspira, pa se čak i pozorištem bavio – imali su bogat program u okviru te saradnje i druženja u Beogradu), njegova knjiga Smrt jezika prevedena na srpski jezik – sve je to bila tema razgovora, a najviše sami jezici i uloga profesora Bugarskog u prepoznavanju i rješavanju ovog problema na evropskom nivou i unapređenju statusa manjinskih i ugroženih jezika. (I ovi septembarski datumi imaju veze ponajviše s tom lingvističkom situacijom, odnosno sa potrebom da se nešto uradi kako bi se sačuvali jezici svijeta kao dio kulturne, civilizacijske, prirodne svjetske baštine.) Profesor Bugarski, koji je nažalost preminuo prije dvije godine, nešto više od mjesec dana poslije objavljivanja našeg posljednjeg intervjua (mislim da mu je to inače bio posljednji intervju – dao ga je nama, za crnogorski list ART-Vijesti), bio je od početka i sam uključen u tu priču – kako oporaviti jezike kojima prijeti odumiranje, kako im pomoći da prežive (znate, u „zelenoj lingvistici“ na jezik se gleda kao na živu vrstu) i šta u tom smislu učiniti na području Evrope. A priča počinje davno, još od Uneska (UNESCO), koji je kao globalna međunarodna organizacija kreirao prvi sveobuhvatni program za sistematsku zaštitu ugroženih jezika, s tim što je tada najvažnije bilo učiniti nešto za one jezike koji čak nemaju ni pisma ni pismenosti – oni su najugroženiji. (Napomenimo da je Unesko to učinio na inicijativu sa Međunarodnog kongresa lingvista u Kanadi 1992. godine).

Što je jezik bolje dokumentovan (imate, dakle, alfabet, ili već bilo koji sistem pisanja, normativnu gramatiku i rječnik tog jezika, knjige na tom jeziku u okviru različitih funkcionalnih stilova) – to je on bezbjedniji. Lingvisti su već radili decenijama na tome, bavili se tim problemom i prije nego što je Unesko reagovao na pomenutu inicijativu i donio 1993. godine Program za ugrožene jezike (Endangered Languages Programme), sa kojim počinje institucionalizovana briga o jezicima svijeta. Mi znamo da čak i oni jezici koji su se dugo smatrali „mrtvim“ (nije baš najbolja riiječ, ali dugo je taj termin u upotrebi), izumrlim – ako su bili dokumentovani, dešavalo se čak i da „vaskrsnu“ (koristi se i ova riječ jer se gotovo kao žive vrste posmatraju jezički sistemi). To je bio slučaj sa hebrejskim, na primjer. Postoji grana nauke o jeziku pod nazivom ekolingvistika. Dakle, ta međudisciplina se time bavi: kao kad se trudite da očuvate živu vrstu.

Međunarodni dan pismenosti (International Literacy Day) obilježava se na inicijativu Uneska od 1966. godine. Tema jubilarnog Međunarodnog dana pismenosti 8. septembra 2026. godine bila je „Pismenost za ljude, planetu i napredak” (Literacy for people, the planet and prosperity). Bez pisma i pismenosti jeziku prijeti nestajanje i zaborav.

RB/BI: Koji jezici su najugroženiji ?

Janjušević Leković: Najugroženiji su oni u dalekoj Africi, ili u zabačenim djelovima Azije, među primitivnim plemenima na tlu Australije, pa i Amerike… Međutim: da bi se oni očuvali, prvo treba opismeniti izvornog govornika. Napravi se jedan sistem pisanja, obično alfabet, jer potrebno je zapisivati tekstove na tom jeziku – dokumentovati lingvistički kôd. Ali da se vratimo evropskoj priči: u Evropi se smatraju manje ili više ugroženim svi jezici sa relativno malim brojem govornika. Naravno, najbezbjedniji je engleski jezik, kao vodeći, najmoćniji jezik današnjice. Uvijek sa političkom i ekonomskom moći države raste i moć jezika (tu moć imao je francuski jezik u prethodnim stoljećima, ili latinski, davno).

RB/BI: Da li i latinskom jeziku prijeti odumiranje ?

Janjušević Leković: Ne, zato što je latinski dobro dokumentovan jezik: iz njega su, naravno (iz „vulgarnog latinskog“, kako se to kaže) proizašli romanski jezici kakve danas imamo; to je jedno, a drugo – latinski je službeni jezik države Vatikan i latinski je jezik nauke. Znači, on se koristi. On se možda ne koristi u svakodnevnoj, živoj komunikaciji, ali u upotrebi je, ima važne funkcije i ne može se smatrati ni „mrtvim“ni ugroženim.

RB/BI: Koristi se u medicini, prije svega, zar ne?

Janjušević Leković: Da, on je jezik nauke – imamo ga u medicini, u biologiji (botanici, zoologiji), u pravu, pravnoj nauci i u svim onim “živim jezicima“ koji su proizašli iz sistema latinskog jezika. E, dakle, svi ti jezici koji su bili moćni (da ne zaboravimo i turski jezik) dovodili su do situacije poznate pod terminom “jezici u kontaktu“, u ovom slučaju politički, istorijski, a ne samo geografski uslovljene. To je činilo većim i njihov uticaj na druge, u ovakvom odnosu moći, „inferiorne“ jezike. Naš jezik, na primjer, bio je u kontaktu sa turskim.

RB/BI: Šta je sa italijanskim?

Janjušević Leković: U kontaktu je i sa italijanskim, naravno – jer smo blizu, jer komuniciramo – opet se geografski faktor ispostavlja kao važan. Međutim, danas je engleski jezik u neposrednom kontaktu sa svim jezicima svijeta, jer je ovo doba interneta, elektronskih medija, i engleski je u kontaktu sa svim jezicima na taj način, tako da teško da je ijedan jezik u istoriji čovječanstva do sada imao tu moć i taj upliv, mogućnost da utiče i da potiskuje druge jezike. Ne samo da im pozajmljuje leksiku (novije anglicizme) nego upravo da ih potiskuje. Dejvid Kristal je, recimo, izvorni govornik engleskog jezika, ali je izjavio da će, ako se to desi, što su neki predviđali, da engleski jezik bude jednoga dana jedini (ili jedan od malobrojnih) kojim će se govoriti, to biti najveća intelektualna katastrofa čovječanstva. Jer, na raznim jezicima sačuvano je toliko toga što je dio civilizacije, kulturne baštine čovječanstva. Dakle, u Evropi, ugroženi su svi jezici sa relativno malim brojem govornika, a „na bezbjednom“ su engleski, njemački, francuski, španski…

RB/BI: Ponovo se vraćam na Italijanski, kakva je njegova budućnost?

Janjušević-Leković: Italijanski je radni jezik u evropskim institucijama, bori se za neki bolji status (službenog jezika), jer „nema Evrope bez Italije“ – oni se toga drže, a nije da nisu u pravu. Dakle, italijanski nema tako veliki broj govornika u svijetu kao, na primjer, francuski, kojim se govori i u Sjevernoj Americi (Kanada je puna frankofonih stanovnika), ili španski i portugalski koji se govore u Latinskoj Americi. Engleski jezik, naravno – svuda se u svijetu govori, a van Evrope najviše u Sjedinjenim Američkim Državama, u onim djelovima drugih kontinenata gdje je Velika Britanija imala svoje kolonije, u Australiji, gdje su se izvorni govornici engleskog kroz istorijske migracije svojevremeno doselili. Znači, veoma je rasprostranjen; španski, portugalski i francuski takođe, a italijanski već i nije, ali ima veliki simbolički značaj za Evropu – i italijanski, a i latinski jezik od kojeg potiče – tako da jeste njegov status značajan u evropskim institucijama. Ali nema tako veliki broj govornika, a to štiti jedan jezik.

RB/BI: Štiti njegov opstanak?

Janjušević Leković: Da, politika Savjeta Evrope jeste unaprjeđivanje pojedinačne višejezičnosti sadašnjih i budućih Evropljana, a kada je riječ o profesoru Bugarskom, trebalo bi mi dosta vremena da nabrojim na kojim sve funkcijama je kao naučnik bio, u raznim lingvističkim udruženjima, u domaćim i međunarodnim institucijama – na vrlo visokom nivou. Pomenuću samo da je bio član Evropske akademije nauka (uz to, naravno, dugogodišnji redovni profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu – to je poznata činjenica), te da je kao osnivač i prvi predsjednik Društva za primijenjenu lingvistiku Jugoslavije pokrenuo mnogo toga što je uticalo na dalji razvoj lingvistike, a naročito interdisciplinarnih područja u okrilju nauke o jeziku. Takođe, da je kao jedan od najuglednijih lingvista svoga vremena i član Evropske akademije nauka, bio imenovan od strane Savjeta Evrope i izabran za člana Komiteta eksperata, stručnog tijela koje je Savjet osnovao sa ciljem da brine upravo o situaciji u Evropi kada je riječ o manjinskim i ugroženim jezicima (da li su dovoljno zastupljeni, kakav im je status, šta je sa pravima govornika u pojedinim državama itd.). Razgovarali smo o tome 2008. godine, kada nije izgledalo da je situacija baš „ružičasta“. A šesnaest godina kasnije, u jednom segmentu tog velikog intervjua iz 2024. godine pitala sam ga da li je zadovoljan rezultatima koje je Komitet eksperata, čiji je on bio član, u međuvremenu postigao. Odgovor je glasio: „Sve evropske zemlje, osim Islanda, imaju u svojim granicama jedan broj manjinskih jezika, najčešće zapostavljenih od državnih organa i otuda ugroženih. Posmatrajući te jezike kao važan činilac jezičke raznolikosti i deo kulturne baštine našeg kontinenta, Savet Evrope je 1992. godine doneo Evropsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima, u cilju njihovog očuvanja i promovisanja. Među potpisnicama Povelje su i sve postjugoslovenske zemlje osim Severne Makedonije. Pod njenim okriljem u Srbiji je, na primer, značajno unapređen status bosanskog, bunjevačkog, romskog i vlaškog, a u Crnoj Gori albanskog i romskog. A, i na širem evropskom planu u proteklom periodu dosta je učinjeno i pored različitih teškoća, ali još mnogo toga ostaje da se uradi.“ To je dakle izjava profesora Bugarskog, koji je svojevremeno bio i moj profesor na postdiplomskim studijama, osnivač i šef katedre na smjeru Sociologija jezika.

RB/BI: Ima li nasljednika?

Janjušević Leković: O svemu tome smo razgovarali. Postoje dvije struje u lingvistici – jedna koja naginje interdisciplinarnosti (sociolingvistika, psiholingvistika, pragmatika, socijalna psihologija jezika – ima raznih usmjerenja), čemu je i on sam naginjao, ali tek poslije anglistike i opštelingvističkih tema kojima se dugo bavio (meni je na pomenutom postdiplomskom odsjeku predavao Opštu lingvistiku i Sociolingvistiku, a studentima engleskog i Sintaksu engleskog jezika), postoji i sosirovska struja koja se isključivo bavi jezikom kao sistemom. Njen predstavnik kasnije, poslije Sosira, bio je Blumfild, ali i Noam Čomski, na neki način, sa svojom generativnom gramatikom. Predviđanja (o čemu se može čitati u našem intervjuu iz 2024. godine) jesu da će i dalje uporedo postojati obje te struje i da će se međusobno dopunjavati.

„Oba opšta pristupa su lingvistici kao celini neophodna i razvijaće se kao i dosad, naporedno a po mogućnosti i u interakciji, na zajedničku korist. („Vorfovim stazama“, 6. jul 2024)

Naravno, Bugarski ima mnogo sljedbenika, njegovi nekadašnji studenti (eto, među njima sam i ja, što mi je čast) i danas slijede njegov put, tako da će se sigurno njegova misao o jeziku razvijati u zanimljivim pravcima i svakako će biti i onih o kojima se može govoriti kao o njegovim nasljednicima. Ne bih da izdvajam imena, ni on to nije činio, ali svaki naučni kongres ili konferencija sa temama iz oblasti primijenjene lingvistike iznova potvrđuju da se nastavlja put prof. dr Ranka Bugarskog. On sam ga je simbolično utirao idući „Vorfovim stazama“, kako smo i naslovili posljednji intervju. I, da ne zaboravimo reći da se profesor Bugarski gotovo smatra pretečom kognitivne lingvistike, sa jednim radom davno objavljenim, par decenija prije nego što se uopšte počelo govoriti o kognitivnoj lingvistici. Na ovaj intervju, rađen prije dvije godine, sigurno ćemo se još osvrnuti tokom razgovora. I, još nešto u vezi sa ovim datumima. Pomenula sam Unesko, početak institucionalizovane brige o ugroženim jezicima. Sačuvati jezike! Svaki jezik je vrijedan. Ali, da li ćemo ga sačuvati, zavisi i od nas. Od govornika maternjeg jezika! Bugarski je govorio upravo i o tome da je politika Savjeta Evrope „unapređivanje pojedinačne višejezičnosti građana Evrope“, sadašnjih i budućih Evropljana, da svaki građanin treba da sačuva obavezno svoj maternji jezik, prvenstveno, i da obavezno nauči i engleski, jer danas to više i nije ‘strani’ jezik.

RB/BI: Danas je to nužnost, je li tako?

Janjušavić Leković: Da. I oni ga nazivaju „dodatnim jezikom“. Engleski jezik je „dodatni“, pa se podrazumijeva. Uz to, još jedan svjetski jezik, a ako je ikako moguće, bilo bi veoma dobro naučiti i neki od jezika vaših susjeda. To se preporučuje, a za nas bi to bio italijanski ili albanski. Nekako je dugo, u Baru makar, praksa da se uči italijanski kao drugi strani jezik. (Nažalost, sve je manje francuskog u školama. Kao frankofil, ja moram tako da kažem: nažalost). Praktični razlozi za to su postojali i preovladao je italijanski.

RB/BI: Nekada je u našim školama postojala mogućnost izbora, kada je riječ o drugom stranom jeziku, engleski je , je li tako, uvijek bio obavezan predmet, drugi jezici nisu imali tu privilegiju?

Janjušević Leković: Engleski moraju svi da uče. Italijanski se sve više uči kod nas. Ima njemačkog, španskog, ali mnogo manje nego italijanskog. Francuskog najmanje.

RB/BI: Jedan dio našeg razgovora posvetićemo i prevođenju, i u tom kontekstu postaviti pitanje da li je stvaralački jezik samo jedan? Za to nam može poslužiti i knjiga „Pisci svijeta” Branke Bogavac, za koji ste Vi, po ocjeni stručne javnosti , uradili sjajan predgovor, jer u tim intervjuima sa najvećim piscima današnjice, Branka Bogavac razgovara i o tome. Ali, osvrnućemo se i na velikog , možemo reći svjetskog pisca, kojim se Vi u svom naučnom, teoretskom istraživanju puno bavite – Danilo Kiš, koji je bio i prevodilac, prevodio pjesnike, odnosno njihovo stvaralaštvo, a sam je prestao da piše poeziju, smatrajući da to ne radi dovoljno dobro. Koliko je za prevođenje, koje jeste vanredni kreativni čin, važno da prevodilac bude pjesnik, književnik, što jeste u slučaju Kiša. On je i kazao da je najbolje da onaj koji prevodi književna djela i sam bude pisac, jer prevođenje zahtijeva upravo to – kreativnost i poseban senzibilitet?

Janjušević Leković: Naravno, autorski rad traži talenat, apsolutno. Najbolje je da prevodilac poezije i sam bude pjesnik. Kiš sebe nije vidio među pjesnicima, ali je imao pjesnički senzibilitet. Sebe je smatrao neostvarenim pjesnikom, o tome ćemo kasnije nešto reći, ali je bio zadovoljan svojim prevodima poezije.

RB/BI: Vaš predgovor za knjigu Branke Bogavac je naslovljen „Dijaloški književni eseji”, a u njemu je jedan odjeljak posebno posvećen lingvističkim temama zastupljenim, kao što sam kazala, u Brankinim razgovorima sa poznatim svjetskim piscima (čistota jezika, dvojezičnost i višejezičnost, izbor jezika na kojem se piše, lingvostilistika, prevođenje i teorija prevođenja). Prije osvrta na to, citirala bih prof dr Draška Došljaka koji je, između ostalog, za Vaš predgovor napisao: „U obimnom, sjajnom predgovoru ‘ Pisaca svijeta’, dr Gordana Leković ističe: pred čitaocima je univerzum pisaca svijeta. U njemu je svaki stvaralac patriota sopstvenog jezika . To je sabrano iskustvo epohe, trajno svjedočanstvo o izazovima jednog vremena, koje je bilo i tragično i teško, i u svojoj toplini, ljudskosti i stvaralačkoj energiji, nasuprot tiraniji ideologija, na svoj način lijepo…” Zanimljiva je sintagma ‘patriota sopstvenog jezika”. Što znači?

Janjušević Leković: Ja sam predgovor, koji ima trideset strana, podijelila na odjeljke sa podnaslovima, a na kraju je dio čiji ste Vi podnaslov pročitali, a koji je meni najdraži, iako je u razgovorima koje je Branka vodila mnogo zanimljivih tema. Ali neke su nam posebno važne za ovaj razgovor. Mnogi Brankini sagovornici, znameniti pisci svijeta, imali su iskustvo emigracije, ili su bili politički disidenti, pod nekim velikim pritiskom, možda ne pod neposrednom prijetnjom smrću ili zatvorom, ali pod nekim političkim, “finijim“pritiskom, napustili svoju zemlju i vodili neke lične borbe.

RB/BI: Između ostalog i borbu da očuvaju svoj identitet?

Janjušević Leković: Da, da očuvaju svoj identitet, a neodvojivi dio tog identiteta je jezik. Dakle, mnogi imaju to iskustvo izmještanja, seobe u drugi prostor i drugi jezik. Oni su, naravno, prirodno postajali bilingvali u svakodnevnom životu, bili su višejezični u datim životnim okolnostima. Međutim, ja ih nekako dijelim, uslovno rečeno, na one koji su nastavili da pišu na svom maternjem jeziku, i na one koji su se ipak odlučili za drugi jezik, ali svi su sa velikom ljubavlju i nostalgijom govorili o prostorima i zemlji iz koje su potekli, a naročito o svom maternjem jeziku. Ja bih se ovdje ponovo vratila Kišu, stalno ga pominjemo, iako smo rekle da ćemo o njemu malo kasnije… On nikada nije napustio svoj maternji jezik, sebe je predstavljao kao jugoslovenskog pisca srpskohrvatskog jezika (srpska varijanta ekavskog narječja sa prostora njegovog rođenja i odrastanja). To je jezik na kojem je pisao do kraja života i smatrao je da je jezik najvažnija odrednica piščevog identiteta. Sve drugo – koje je on nacionalnosti, kojoj konfesiji pripada, sve je to manje važno. Važno je na kojem jeziku piše. Kiš se, dakle, nikada nije odrekao maternjeg jezika kao stvaralac. On je prevodio na francuski, sa francuskog, ali je stvarao svoja djela isključivo na srpskohrvatskom jeziku. Naravno, imao je i on dobre prevodioce, kao što je i sam bio odličan prevodilac za druge autore. Prevodilaštvo je po definiciji, još od Getea, uslov da bi postojalo nešto što je veliki njemački pisac još tada, u XIX vijeku, nazvao Weltliteratur – svjetska književnost.

RB/BI: Što znači biti svjetski pisac: dvojezičan, višejezičan, ili bezjezičan?

Janjušević Leković: Danilo Kiš u jednom svom eseju kaže: „Jezik je sudbina. Čak je i Nabokov prelazak iz jednog idioma u drugi doživio kao traumu“. Zašto čak i Nabokov. A, još je nešto napisao: „Nemojte se truditi da budete svetski pisac – jedini svetski pisac je Nabokov“. Zašto je njega svrstao kao jedinog u to vrijeme (danas bismo mogli govoriti da ih ima još). U to vrijeme ga je izdvojio kao jedinog svjetskog pisca upravo iz razloga što je Nabokov pisao i na ruskom i na engleskom jednako dobro, i čak sve više na engleskom jeziku, kao emigrant, potomak jedne porodice koja je pripadala krugovima carske Rusije. Tu se postavlja pitanje – kako onda ipak nije moguće? Crnjanski je smatrao da nije moguće. Kad mu je neko javio, na primjer, da Rastko Petrović objavljuje poeziju u Francuskoj na francuskom jeziku, on je rekao (iako je govorio sedam jezika) da je uvijek smatrao da se na stranom jeziku može pisati naučni članak, može se voditi rasprava, mogu se pisati razni tekstovi u prozi, određenih žanrova, ali da se poezija može pisati i da je treba pisati samo na jeziku maternjem. Dakle, to je stav mnogih književnih stvaralaca. Ali imamo ovdje, među Brankinim sagovornicima u knjizi Pisci svijeta, lingvistu Efima Etkinda, koji je takođe morao da emigrira (sada bi nedostajalo vremena da ispričamo njegovu zanimljivu priču). Etkind izražava stav da pisac može biti bilingvalan, može biti i višejezičan u svakodnevnom životu. Ali, stvaralački jezik je samo jedan. I on je smatrao da je taj stvaralački jezik gotovo uvijek maternji (i za njega kao naučnika u emigraciji važilo je isto pravilo, iako je odlično govorio nekoliko jezika), a da je Nabokov jedan izuzetak koji potvrđuje to pravilo. Nabokov zapravo nije više znao jezik one Rusije koja je postojala poslije njegovog odlaska iz te zemlje, jezik ulice, kojim se služio Majakovski i ostali koji su stupili na scenu, pošto je on otišao kao dijete iz carske Rusije. Ponio je u sebi jezik svog djetinjstva na kojem je u emigraciji pisao, a kojim tamo u domovini više niko nije govorio, i zato Etkind kaže: „Nabokov nije bio dvojezičan. Nabokov je kao stvaralac bio bezjezičan“. Dakle, izuzetak. Međutim, među Brankinim sagovornicima ima i onih koji su izabrali i drugi jezik, nematernji, kao stvaralački. Jedan od njih je Atik Rahimi, avganistanski pisac koji je emigrirao u Francusku kad su talibani tamo došli na vlast, osamdesetih godina prošlog vijeka, a koji je prije toga pisao na persijskom jeziku. Zatim je prvo u Francuskoj morao da nauči francuski jezik i učio ga je uz rječnik, i književnost. Njegova omiljena francuska književnica bila je Margerit Diras (kako Branka voli da kaže u originalu: Duras, ali mi to drugačije izgovaramo, naravno, prilagodimo našem fonološkom sistemu jer taj glas nemamo). I tako je naučio francuski jezik malo-pomalo. Dirasovu je upoznao kroz njeno djelo, počev od filma „Hirošima, ljubavi moja“, a zatim je čitao njene romane i nalazio je da u njenim djelima, u njenoj rečenici, sintaksi i stilu uopšte, ima nečega što ga je podsjećalo na njegovog omiljenog persijskog pisca iz srednjeg vijeka, kojeg je u mladosti čitao (ne potvrđuje li se time ona stara misao da u umjetnosti nema granica). Ali je, jednostavno, shvatio da on više, u Francuskoj, ne može da piše na persijskom jeziku (i iz praktičnih razloga, teško bi našao čitalačku publiku za persijski jezik.) Tako je Rahimi jedan od tih koji su prešli na drugi jezik, a Branka ga onda podsjeća da je u dobrom društvu, jer tom krugu pisaca pripada čak i Semjuel Beket, koji je pisao na francuskom u jednom periodu (prvo izdanje njegovog djela „Čekajući Godoa“ bilo je na francuskom) ili Milan Kundera, čuveni češki pisac, koji je, takođe, emigrirao u Francusku i pisao i dalje na češkom, ali i na francuskom jeziku. Ima i onih koji se nikada nisu odrekli maternjeg jezika kao stvaralačkog. Među njima je Giljermo Infante, koji kaže da mu domovina „bolno nedostaje“ u emigraciji, a da je to što je mogao ponijeti najlakše u sebi, iz domovine, njegov jezik, i on ga se nikada neće odreći. To ostaje njegov stvaralački jezik zauvijek. Beskrajne su ove teme…

RB/BI: Da se vratimo citatu iz Vašeg predgovora za knjigu Branke Bogavac, o ‘piscima svijeta kao patriotama sopstvenog jezika’, i njegovom značenju?

Janjušević Leković: “Patriota sopstvenog jezika“, da, napisala sam to – „Pred čitaocima je univerzum pisaca svijeta“… Možda, ipak kasnije, kad budemo o Kišu još malo razgovarali…

RB/BI: Biće nam to jasnije.

Janjušević Leković: Da, biće jasnije… Jedna poznata francuska teoretičarka književnosti, Paskal Kazanova (Pascale Casanova), koja je napisala knjigu „La République mondiale des lettres“ („Svjetska književna republika“) govorila je, kao što i naslov kaže, o književnosti svijeta kao o posebnom univerzumu, literarnoj „republici“ koja postoji izvan svih granica. To je i Kiš naglašavao – da je književnost „jedna i nedeljiva“ – nikad nije dozvolio da ga svrstaju u bilo koju i bilo čiju manjinsku književnost; već sam rekla da se predstavljao kao pisac određenog jezika, koji potiče iz određene zemlje, ali nikad nije dozvolio, a to su mu predlagali, da ga svrstaju u jevrejsku književnost (jer mu je otac bio Jevrejin, to je poznat podatak, a majka Crnogorka sa Cetinja, koja je, da bi spasla svoju djecu za vrijeme Drugog svjetskog rata morala da ih krsti u hrišćanskoj pravoslavnoj crkvi. To je jedna veoma teška i tragična priča o Kišovom djetinjstvu i odrastanju, kojom sada nemamo vremena da se bavimo.) On je jedan od „mojih“ pisaca. Znate, ja pisce, svoje omiljene, dijelim na one koje sam zavoljela „na prvo čitanje“, znači – prvi tekst, prva knjiga, i meni je to bilo dovoljno. Od tog trenutka, iz rane mladosti do današnjeg dana, moji omiljeni pisci su Kiš, Crnjanski, Dostojevski, da ne nabrajam i one koje sam zavoljela kasnije, poslije druge, treće pročitane knjige. I njih volim i dan-danas. Ali, Kiš je zaista neko ko me je osvojio prvim pročitanim djelom. Dakle, u toj knjizi („La République mondiale des letters“ – „Svjetska književna republika“), gdje se takođe autorka zalaže za to da nema diskriminisanih, nema manjinskih, postoji svjetska književnost, postoji univerzum književnosti (iako su tu u blagoj prednosti, opet dolazimo do onoga o čemu smo na početku govorili – pisci jezika koji imaju veliki broj govornika, a time i veći broj čitalaca koji ih mogu čitati na izvornom jeziku) Kiš je jedan od najcitiranijih pisaca, a citira se i ono njegovo izrečeno da je Pariz „prestonica literature“, iz eseja „Pariz, velika kuhinja ideja“. No, malo smo preskočili ono što ste htjeli da me pitate o jezičkom patriotizmu, vratiću se na to. Ima jedan pisac u Brankinoj knjizi, najstariji njen sagovornik, koji se sjeća (sjećao se, jer nije više živ) kako je izgledao svijet prije Prvog svjetskog rata, koji je poznavao Valerija, Galimara, amblematske ličnosti nekadašnjeg Pariza, Francuske, i koji je dao vrlo zanimljivo svjedočenje o ljudima, o epohi, ali meni je najzanimljivije bilo to što je on rekao o jeziku. Neko može da mu prebaci da je on jedan od onih francuskih purista, „čistunaca“ jezičkih, ali on je izjavio da je počeo da se bavi svojom postpoezijom (postpoésie) iz revolta prema kvarenju francuskog jezika. Ukazuje na to da pisac nikako ne treba da se prepusti klizanju ka nekoj ideologiji. „Ideje stare s vremenom, nisu nam čak ni potrebne. Potrebno nam je samo da se izrazimo“, kaže Fransis Ponž. U tom smislu, baviti se jezikom znači stvarati svijet. Neimenovani svijet je haos, a rječnik je sigurna vrijednost, i kaže da nikada ni za živu glavu ne bi dozvolio sebi da upotrijebi riječ koja tačno ne izražava ono što misli i što želi da kaže. Šta to znači? Znači da odbija da ne govori istinu na svom jeziku (naravno makar to bila ona umjetnička istina koja je posebne vrste).

RB/BI: Umjetnička sloboda?

Janjušević Leković: Svakako, ta vrsta istine podrazumijeva umjetničku slobodu, ali riječi treba tačno da izraze ono što on želi da kaže, i zaključuje rečenicom koja je meni sjajna: “Ja sam uvijek bio patriota francuskog jezika“. Dakle, poslije svih ideologija XX vijeka, velikih zabluda, kada je i sam vjerovao u komunizam, u socijaliste (iako kaže da su mu nadrealisti, koji su kasnije postali komunisti, skoro svi, ostali prijatelji bez obzira na to što se on kasnije distancirao od ideologija; nisu ga više zanimale, zanimao ga jezik, koji je sam po sebi dovoljno i subverzivan, i pun stvaralačkog potencijala). On je patriota sopstvenog jezika. I ja mislim da nam je ta vrsta patriotizma svima potrebna. Ne ona druga vrsta patriotizma…

RB/BI: Nacionalistička, odnosno nacional – šovinistička?

Janjušević Leković: Da, nacionalistička, ideološka, kada smo se iscrpljivali bespotrebno, do iznemoglosti, na pitanjima tipa – kako jezik treba da se zove (i ta pitanja su u redu, nekad se moraju staviti na dnevni red) ali, to se činilo s nekom nevjerovatnom negativnom energijom. Meni to nije jezički patriotizam. Nama je potrebna briga o jeziku. Briga o našem jezičkom sistemu, očuvanje, prije svega, našeg jezika u današnjem svijetu kada je sve teže izboriti se za njegov opstanak, a to zavisi od nas – da li ćemo se služiti našim maternjim jezikom i koliko ćemo brinuti o njemu.

RB/BI: Nažalost, i jezik je kod nas poslednjih decenija bio razlog za podjele. Težili smo , nakon raspada nekadašnje zemlje, svi nekom svom jeziku, umjesto nekadašnjeg srpskohrvatskog, i u tom kontekstu da li je to ispravno, iz Vašeg ugla?

Janjušević Leković: Smatram da je srpskohrvatski jezik u svojoj standardnoj varijanti, odnosno u svojim standardnim varijantama (i tada su postojale varijante jezika, ali razlika nije bilo prevelikih), od Vuka pa sve do raspada te države, doveden do jednog vrlo visokog nivoa, o čemu svjedoče brojna djela. Imamo i nobelovca koji je pisao na tom jeziku. Jezička politika je bila jedinstvena na nivou države (ondašnje Jugoslavije). A onda se počeo dodatno raslojavati iz političkih razloga, i sada imamo situaciju takvu kakva je. Uvijek je bio, a i danas je – jedinstven jezički sistem sa različitim varijetetima i varijantama. Što je govorio profesor Branislav Ostojić nekada davno (rečenica sa jednog predavanja, dok je bivša država još postojala), a vjerujem da bi i sada to isto rekao – „nijedan ozbiljan lingvista ne može reći da to nije jedan jezik“. U lingvističkom smislu! Dakle (podvlačim) – u čisto lingvističkom smislu. Jer to su međusobno razumljivi jezici, što je najveći pokazatelj da li varijante pripadaju istom lingvističkom kôdu ili ne. Međutim, dobili smo – u sociolingvističkom i političkom smislu – nove jezike, a sa tim novim jezicima i pravo svake države da vodi svoju jezičku politiku i da uspostavlja sopstveni standard. Još uvijek su ti jezici međusobno razumljivi, nesmetano se odvija komunikacija među govornicima. Šta će biti dalje, to ćemo tek da vidimo.

Ovogodišnji Evropski dan jezika obilježen je pod sloganom „Languages unite!“

„Jezici ujedinjuju!“

Kraj prvog dijela.

The post O septembarskim lingvističkim temama – ugroženosti jezika, višejezičnosti, prevođenju i svjetskoj književnosti sa dr Gordanom Janjušević Leković (1) first appeared on BARinfo.

U Londonu je, u svečanim prostorijama “The Groove”, u organizaciji udruženja “Montenegro – UK Society” prikazan ovaj film po scenariju Momčila Zekovića Zeka, u režiji Dejana Senića, sa Petrom Strugarom u glavnoj ulozi.

“Iako je priča smještena u Budvi, i u sebi nosi budvansku tradiciju i vrijednosti, prepoznali smo u njoj mnogo više od jednog grada. Prepoznali smo sebe. Glavni junak, nakon mnogo godina provedenih daleko, vraća se tamo gdje je nekada pripadao. Ali, grad koji pronalazi više nije isti. Nema majke. Nema djevojke koju je volio, nema prijatelja sa kojima se družio, igrao karte. Nema onih ljudi koji su činili njegov svijet. Ostali su prazna kuća, prazan sto, poznate ulice i uspomene koje više nemaju kome da se vrate. I upravo tu ‘Budvanska barka’ postaje mnogo više od priče o Budvi. Postaje priča o svima nama koji živimo daleko od Crne Gore. Hvala autorima što su nam vratili ono što nam toliko nedostaje – osjećaj doma”, istakli su organizatori u propratnom pismu.

Premijeri u Londonu prisustvovala je Nataša Jovović, otpravnica poslova u Ambasadi Crne Gore u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Prethodno je na TEF Festu Krk 2026 – međunarodni festival turističkog i etnografskog filma – ovo ostvarenje osvojilo tri nagrade: drugo mjesto u kategoriji dokumentarnog filma, priznanje za najbolju fotografiju i nagradu za najbolji scenario.

Na TEF festival su ove godine pristigla 104 filma iz 63 turističke zajednice, muzeja i etno udruženja iz Hrvatske i zemalja regiona, a “Budvanska barka“ našla se među nagrađenim ostvarenjima.

“Veliko mi je zadovoljstvo što je film ‘Budvanska barka’ nagrađen sa tri priznanja. Ona za mene imaju poseban značaj, jer su lijepa potvrda rada i energije koju smo uložili u ovo, ali i dodatna motivacija da nastavimo da stvaramo i razvijamo nove filmske priče. Posebno bih istakao da je Zeko napisao odličan scenario, koji je u velikoj mjeri nosio cijeli projekat i dao mu jasnu priču, emociju i posebnu atmosferu… Premijera u Londonu imala je posebnu dimenziju i čini me posebno zadovoljnim što je naša dijaspora prihvatila priču kao svoju, jer poruka filma jeste univerzalna, nije gradom geografski omeđena”, rekao je za Bar Info i Radio Bar Dejan Senić.

Film je koprodukcija cetinjske kompanije “Džep sa tajnama” i barske “SEN production”, a realizaciju projekta podržali su Akademija znanja i “Megapromet” iz Budve. U filmu se, pored Strugara kao glavnog glumca i naratora, pojavljuju i Iskra Zeković u ulozi Crvene marame, Tihomir Fabris u ulozi njenog oca, kao i Mia Mitrović, Emilija Zec, Dušan Ljubanović i Aleksa Dapčević u ulogama djece Budve.

U Baru je film premijeru imao u okviru ovogodišnjeg bARS-a, na autorskoj večeri posvećenoj video stvaralaštvu Deja Senića.

The post Film Deja Senića, nakon nagrada u Hrvatskoj, prikazan i u Londonu first appeared on BARinfo.

Na promociji su govorili direktor škole Sami Dodić, zatim Ali Đečbritaj i jedan od autora Zijo Madžurić. Škola je dobila veći broj knjiga za sopstvene potrebe i za podjelu zainteresovanim ljudima iz Krajine. Organizovana i je i prigodna postavka panoa i fotografija.

„Dokumentarnim fotografijama u monografiji nastojimo afirmisati i doprinijeti jačanju svijesti o vrijednosti očuvanja suvomeđa kao tradicije i kulturne baštine Krajine. Njome ističemo važnost održavanja i sprječavanja razaranja suvomeđa usljed nepovoljnih vremenskih faktora, od zarastanja neželjenom vegetacijom, do nedovoljne i neadekvatne brige kako bi se sačuvao i održao karakterističan izgled tradicionalnih pejsaža. Zaštitom suvomeđa odalo bi se priznanje svim graditeljima koji su napravili spomenik borbi za opstanak na rodnoj škrtoj zemlji, zaštitio bi se kamenom pisani dokument o mudrom suživotu sa prirodom naših predaka, što bi u krajnjoj liniji bila odlična turistička priča. Kako postoji evidentno interesovanje u EU za ovu tematiku, zaštitu i turističku valorizaciju u regionu Mediterana, ovim izdanjem dajemo dobru osnovu za to“, istakao je medijima jedan od autora Anto Baković, dodajući da su „suvomeđe bile prvi nepisani katastar, naše nacionalno bogatstvo koje nam je ostavljeno u nasljeđe i koje moramo ostaviti u nasljeđe budućim generacijama”.

„Suvomeđe su grubi kameni zidovi bez veziva, građeni od kamena iz kamenjara okoline. Vrijedan su elemenat kulturne baštine. Poštovanja vrijedna ova graditeljska djela u škrtom kamenjaru rađena su prostim alatkama – macom, polugom, zidarskim čekićem, uz strpljenje i volju. Osnovna svrha suvomeđa je bila stvoriti i zaštititi obradivu površinu, spriječiti eroziju, onemogućiti prelazak stoke u plodno zemljište, obilježiti komunicu, privatan posjed, urediti staze i puteve, u krajnjoj liniji humanizovati prostor. Ljudi su tako prisvajali dio po dio prirode i stvarali novu strukturu – plodno zemljište i fascinantne kamene čipke suvomeđa na ovim prostorima, ali i širom mediteranske Crne Gore.

Ljudi su tako prisvajali dio po dio prirode i stvorili novu strukturu prostora. Suživot sa prirodom značilo je to stapanje sa njom. Suvomeđa može da razdvaja, može označavati granicu, a u suštini ipak spaja.

Suvomeđe u Crnoj Gori nisu zaštićeni dio kulturne baštine, a kako se nalaze na privatnim imanjima, niko ne može spriječiti njihovo uništavanje. Tradicijski način zaštite sitnih poljoprivrednih prostora time iščezava zauvijek. Sve manje je mlađih vlasnika i seljana koji bi imali strpljenja i volje ponovno graditi suvomeđe kao dio identiteta prostora, kada se to šalovanjem i mješalicom da uraditi za jedan dan“, kažu autori ove knjige čiji su izdavači Mediteranski centar fotografije i „Nekazano“.

The post U Ostrosu promovisana knjiga fotografija suvomeđa, autora Anta Bakovića i Zija Madžurića first appeared on BARinfo.

Scenario za predstavu uradio je poznati aforističar i satiričar, Velizar Radonjić. Tekst je adaptirao i režirao Dragan Buzdovan, a glume Ilko Marović, Nađa Radonjić, Dušan Kustudić, Nikola Božović, Nikolas Katharos i Anastazija Sredojević.

Scenograf  je Marko Ševaljević, a muzičke numere i audio efekte potpisuje Kristijan Đuranović.

Igrokaz je sačinjen od dijelova Radonjićevih nagrađivanih satiričnih priča „Pismo“, „Ispovijed“ i „Bal pod maskama“ koje grade snažnu satiričnu sliku Crne Gore.

Glavni lik, Bezmetković, nastao je iz potrebe da se čovjek ispovijedi – neko Bogu, neko ljekarima, a on svom Vrhovnom komandantu, drugu Starom.

Riječ je o slojevitoj priči o Crnoj Gori, koja kroz smijeh i satiru želi potaknuti na razmišljanje i poslati snažnu poruku o važnosti zajedništva i razumijevanja.

Predstava počinje u 20 sati.

The post Predstava Oprosti druže Stari (Bezmetković) Teatra 303 pred ljubiteljima pozorišta u Baru first appeared on BARinfo.