Upravnik galerije dr Milun Lutovac, koji je bio i predsjednik stručnog žirija, pozdravio je okupljene i istakao značaj festivala, naglašavajući da ga smatra jednim od najljepših u Crnoj Gori, upravo zbog njegove posvećenosti djeci.

„Smatram da je ovo jedan od najljepših festivala u Crnoj Gori, jer pripada djeci, a djeca su naša budućnost“, kazao je dr Lutovac.

Govoreći o pristiglim radovima, ocijenio je da potvrđuju visok nivo dječje kreativnosti i maštovitosti, kao i raznovrsnost likovnih senzibiliteta u interpretaciji zadate teme.

„Originalnim stvaralačkim pristupima, mladi autori su prepoznali i uspješno materijalizovali složenu simboliku i emotivni naboj zadatog likovnog sižea. Pristigli radovi svjedoče o razvijenom osjećaju za kompoziciju, kao i o spontanom, ali sigurnom crtačkom izrazu, što nedvosmisleno ukazuje na visok kvalitet metodološko-pedagoškog rada u našim predškolskim i školskim ustanovama“, istakao je Lutovac.

Kako je naveo, radove odlikuju toplina, optimizam i estetska ravnoteža, uz zapažen nivo likovne pismenosti, originalnost i smjelu primjenu harmonije boja. Izložba 88 odabranih radova, prema njegovim riječima, predstavlja svojevrstan mozaik dječjih likovnih doživljaja i individualnih tumačenja teme „40 zlatnih niti u krošnji vremena“.

Na osnovu estetskih i umjetničkih vrijednosti, ekspresivnosti i autentičnosti interpretacije teme, stručni žiri donio je odluku o nagrađenima u tri kategorije: predškolskom uzrastu, osnovnoškolskom uzrastu od prvog do petog razreda i osnovnoškolskom uzrastu od šestog do devetog razreda. Dodijeljene su i dvije specijalne nagrade učenicima sa smetnjama u razvoju.

Stručni žiri činili su Neda Popović, specijalistkinja grafičkog dizajna, Dušica Trceta, specijalistkinja slikarstva, i dr Milun Lutovac, teoretičar savremene umjetnosti. Nakon razmatranja 985 pristiglih radova iz brojnih škola i gradova Crne Gore, žiri je jednoglasno donio odluku o nagrađenima.

U predškolskom uzrastu prvu nagradu osvojila je Nina Poleksić, polaznica vaspitne jedinice „Jelena Ćetković“, uz mentorstvo Snežane Šćekić i Dese Vukšanović, dok je druga nagrada pripala Emini Balić iz iste vaspitne jedinice, čije su mentorke Dragana Šćepanović i Maja Komatina.

U kategoriji osnovnoškolaca od prvog do petog razreda, prva nagrada pripala je Dilari Dedejić, učenici Osnovne škole „21. maj“ iz Podgorice, uz mentorstvo Rade Perović. Drugu nagradu osvojila je Mira Đuranović iz produženog boravka „Nova kućica“, čija je mentorka Cvjeta Vučinić.

U kategoriji od šestog do devetog razreda, prvu nagradu dobila je Milodarka Popović, učenica Osnovne škole „Vladimir Nazor“ iz Podgorice, uz mentorstvo Tatjane Raičević, dok je druga nagrada pripala Vanji Kocki, učenici Osnovne škole „Vuk Karadžić“ iz Berana, uz mentorstvo Borisa Vujovića.

Posebna priznanja dodijeljena su i učenicama sa smetnjama u razvoju, Jeleni Bulatović i Milici Leković iz “Igračkoteke” Nikšić, pod mentorstvom Vesne Lončar.

Zahvaljujući svim učesnicima, mladim autorima, njihovim mentorima i obrazovnim ustanovama koje su svojim stvaralačkim doprinosom obogatile festivalski program, Lutovac je ukazao na značaj podrške dječjem umjetničkom izražavanju i njegovanja kreativnosti od najranijeg uzrasta.

***

​Nakon svečanog otvaranja festivala, po ustaljenoj tradiciji, ovogodišnja laureatkinja Jagoda Iličić zasadila je maslinovo drvo u Pjesničkom parku i uputila poruku mira.

The post Dječja mašta satkana u 40 zlatnih niti vremena first appeared on BARinfo.

Na ovogodišnjem festivalu koji se realizuje pod nazivom „Kultura i umjetnosti – uhvatite se za ruke”, Jovančov se predstavlja crtežom iz ciklusa umjetničkih radova „Masline“ (2023).

“Pejzažni motiv sa maslinama, zelena i crvena koje zajedno zapisuju, prožimaju se i crtaju ambijent prirode. Zelena je topla i nerijetko se povezuje sa čovjekom, životom, prirodom, proljećem, biljnim svijetom, vodom itd. Korijenje ponire u zemlju, a na ovim crtežima korijenje izranja iz zemlje. Na površini je.

Crteži ujedno imaju elemente sottorealizma, jer prikazujem ono što je iza ili ispod površine stvarne slike. Čovjekove oči nisu objektiv fotoaparata – one su ′filteri′ naših misli. Crtež je stoga, prikaz onog što znamo a, ne onog što vidimo. Krošnja i njene grane visoko se izdižu stvarajući tako poetičku posrednost, odnosno povezivanje nebeskog svoda i tla.

Naglasak je zapravo na sveobuhvatnom drvetu masline, koji podrazumijeva njenu krošnju, stablo, a i korijenje. Na mnogim crtežima dominiraju zelena, crvena, plava, siva ali isto tako žuta, oker… Krošnja je prepletena granjem. Grane igraju jednu od ključnih likovnih funkcija jer prave povezanost između neba i tla”, zapisala je Jovančov o ovom ciklusu radova.

Barskoj umjetnici je ovo peto učešće na umjetničkom festivalu Geoje. Na prethodnim izdanjima festivala predstavljala se umjetničkim radovima iz istoimenog ciklusa.

Jelena Jovančov je za učešće na festivalu prošla selekciju međunarodnog stručnog žirija koji su činili predsjednica žirija Heidi Fosli (Norveška) i članovi Daniela Rossi (Argentina), Cristina Maya Caetano (Portugal), Alberto Insa (Španija), Preema Nazia Andaleeb (Bangladeš), Richard Buxani (Filipini), Nao Morigo (Japan), Adi Lasri (Izrael), Daniel Heinz (Njemačka), Mihaela Craciun (Rumunija), Shefali Ranthe (Danska), Chamini Weerasooriya (Šrilanka), Rocio Torres Guerrero (Kolumbija), Bernardo Echavarria Berro (Kolumbija), Abby Kirk (Australija), Andrea Stanić (Hrvatska) i Julia König (Italija).

The post Masline Jelene Jovančov na umjetničkom festivalu u Južnoj Koreji first appeared on BARinfo.

Tokom boravka u Baru, učesnici kolonije radiće u prostoru Kreativnog huba, a kroz organizovani program obići će grad i njegovu okolinu kako bi se neposredno upoznali sa bogatim kulturnim, istorijskim i prirodnim vrijednostima ovog kraja. Projekat je osmišljen kao intenzivan produkcioni program koji pruža podršku mladim i afirmisanim autorima, dok lokalnoj zajednici i publici donosi novu dimenziju kulturne i kreativne ponude.

Ovogodišnji saziv kolonije čini raznovrsna grupa umjetnika različitih generacija i stilskih opredjeljenja. Među učesnicima je Katarina Perić, crnogorska slikarka iz Ulcinja prepoznatljiva po ekspresionističkom izrazu, snažnom potezu i motivima crnogorskih pejzaža. Iz Podgorice dolaze akademski slikar i likovni pedagog Mirko Dragović, čije stvaralaštvo karakterišu apstraktne kompozicije i motivi imaginarnog pejzaža, te Nebojša Kavarić, dugogodišnji član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore čiji su radovi posvećeni motivima Mediterana i kulturne baštine. U koloniji učestvuju i Anita Kalač, likovna umjetnica porijeklom iz Rožaja povezana sa regionalnom scenom, kao i Tamara Osmajlić, akademska slikarka iz Berana sa završenim master studijama u Kosovskoj Mitrovici i brojnim priznanjima za dosadašnji rad. Domaću, barsku scenu predstavljaju Seada Škrijelj, umjetnica inspirisana motivima masline i duhom Starog Bara, te Marko Rakonjac, akademski slikar i kustos u Umjetničkoj galeriji „Velimir A. Leković“.

Svaki od sedam umjetnika tokom kolonije realizovaće po dva rada u slobodno izabranoj tehnici i tematici, u skladu sa sopstvenim umjetničkim rukopisom. Sva nastala djela postaće dio umjetničkog fonda JU Kulturni centar Bar, čime projekat ostvaruje trajnu kulturno-stvaralačku vrijednost za grad Bar i njegovu ponudu.

Po završetku rezidencijalnog boravka, za publiku će biti organizovana zajednička izložba radova, dok je u saradnji sa partnerskim ustanovama predviđeno da izložba do kraja 2026. godine gostuje i u drugim gradovima Crne Gore.

Kontinuiranom realizacijom ove manifestacije, JU Kulturni centar Bar i Kreativni hab dodatno se pozicioniraju kao važno mjesto susreta, stvaranja i razvoja savremene vizuelne umjetnosti.

The post Kulturni centar promoviše savremeno stvaralaštvo: Počinje III slikarska kolonija Creative Hub 2026. u Starom Baru first appeared on BARinfo.

Otvarajući izložbu, rukovodilac galerije dr Milun Lutovac istakao je da je Vuković „skroman stvaralac sa zanatskim strpljenjem, koji se ne eksponira i ne želi da bude u prvom planu“.

„Milo Vuković ima tihi, lijepi, zanatski, školovani pristup radu koji bi izazvao jednako oduševljenje posjetilaca bilo koje galerije na našim prostorima. Ova izložba je i jedna mala opomena da bi ovakvom stvaranju, iskrenom činu stvaralaštva, trebalo da se vratimo. Ovdje nema prevare i trikova. Vuković je posvećen svom djelu i to ne kažem reda radi. Izložbu poput ove nijesmo navikli da vidimo u našim galerijama. Ne kritikujem mladost, ali ovdje se vidi otklon od onog što je popularno i privlačno“, ocijenio je Lutovac.

Prema njegovim riječima, svaka izložena slika funkcioniše u „nekom sistemu znaka“.

 „Svaka slika ima svoju posebnu priču, neko sjećanje, miris ili ukus. Negdje ćete vidjeti klikere pored djece, paukovu mrežu, naziv ulice ili Tolstoja sa zagonetnom crvenom torbicom“, naveo je Lutovac.

Na slikama Mila Vukovića dominira čovjek, a zanimljivo je i to što radovi nemaju nazive. Autor, kako objašnjava, želi da posjetiocima ostavi slobodu da sami otkrivaju značenja i grade sopstvene interpretacije.

 „Za svaku sliku imam svoju priču, ali posjetiocima prepuštam da sami stvore sopstvenu. Slike jesu pune simbolike, posebno slika sa Lavom Tolstojem. On je bio jedan od najvećih intelektualaca svog vremena. Rus, pravoslavac, koji je bio u sukobu sa pravoslavnom crkvom i ruskim patrijarhom. Na ovoj slici su torbica Ane Karenjine, koja je izvršila samoubistvo, roman ‘Ana Karenjina’, hljeb i putir, kao simboli vezani za crkvu, i pismo koje je Tolstoj dobio od patrijarha, a u kojem mu se prijeti smrću“, ispričao je Vuković za Radio Bar i Bar Info.

U većoj ili manjoj mjeri, na radovima je prisutan Nikšić, grad u kojem je proveo radni vijek.

„Recimo, na jednoj slici su Ljubljanska ulica, u kojoj stanujem, moja kuća, česma iz moje ulice… Ja mogu da naslikam Ajfelov toranj, ali ja prema njemu ne osjećam emocije“, jasan je Vuković.

Opus Mila Vukovića karakteriše realistički likovni izraz, u kojem, kako naglašava, umjetnik može „da pokaže koliko zna i koliko promišlja umjetnost“.

„Ono što se danas stvara više liči na neku dekorativnu umjetnost, iako i na našoj sceni ima izuzetnih stvaralaca, poput Ratka Odalovića i Naoda Zorića, i mladih lica“, zaključio je autor.

Milo Vuković rođen je 1951. godine u Nikšiću. Završio je Pedagošku akademiju, Likovni odsjek u Nikšiću, u klasi profesora Đorđija Bata Pravilovića. Studirao je istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Živi i stvara u Nikšiću. Samostalno je izlagao u Nikšiću, Kotoru, Tivtu, Perastu, Podgorici, Petrovcu i Baru.

Organizator izložbe je JU „Kulturni centar“ Bar.

The post Otvorena izložba slika Mila Vukovića u barskoj Galeriji first appeared on BARinfo.

Istoričar umjetnosti i teoretičar dr Milun Lutovac u svom osvrtu ukazuje da su mentalna rekonstrukcija i likovna interpretacija ključne faze u radu ovog autora. Prema njegovim riječima, neposredni doživljaj realnosti tu se transformiše u autentičan vizuelni jezik.

„Mentalna rekonstrukcija je proces u kojem Milo Vuković prerađuje sjećanja, emocije i ideje”, ističe Lutovac. „Umjesto prostog kopiranja stvarnosti, autor vrši selekciju elemenata, dekonstruiše ih i ponovo spaja u novu estetsku i unutrašnju strukturu”, dodaje on.

„Likovna interpretacija, sa druge strane, predstavlja materijalizaciju te mentalne predstave na platnu ili papiru, gdje kroz upotrebu likovnih elemenata djelo dobija svoju vizuelnu formu i novo značenje”, navodi Lutovac.

U Vukovićevom stvaralaštvu ovaj odnos manifestuje se kroz sintetički pristup formi i prevođenje realnog motiva u apstraktni ili ekspresivni znak. Unutrašnji doživljaj prostora nadvladava doslovnu perspektivu, dok su izbor kolorita i rukopis direktan odraz unutrašnjeg stanja umjetnika.

The post Nova postavka u Galeriji: Slike Mila Vukovića od 14. oktobra first appeared on BARinfo.

Ćetković je, gostujući u emisiji „Mozaik“ Radio Bara, najavio učešće djece na manifestaciji koju treću godinu organizuje NVO „Roditeljska snaga“. Ovogodišnje izdanje ima i humanitarni karakter, prikupljena sredstva, prema najavi organizatora, biće usmjerena za unapređenje pedijatrijskog odjeljenja Opšte bolnice Bar.

Za Ćetkovića je upravo spoj djece, stvaralaštva i humanosti ono što ovom događaju daje posebnu vrijednost.

„To je sve za našu djecu – djeca za djecu, odnosno i mi za našu djecu. Mislim da nema ljepše prilike za okupljanje i djelovanje“, poručio je Ćetković, pozivajući roditelje i mališane da dođu i provedu nekoliko sati zajedno.

Posjetioci će na festivalu moći da vide kako se radi u ovom ateljeu, ali i da se sami uključe. Ideja nije da djeca budu samo posmatrači, već da sva djeca crtaju i zajedno stvaraju.

Ćetković vjeruje da ono što djeca danas dobijaju kroz umjetnost kasnije može da se vrati zajednici. Neko od njih, kaže, možda će nastaviti umjetničkim putem, dok će neko kreativnost usmjeriti u sasvim drugom pravcu, ali je važno razvijati osjećaj da mogu doprinositi sredini u kojoj žive.

Takav odnos prema gradu povezuje i sa sopstvenim životnim izborom. Iako je imao prilike da ostane van Bara, odlučio je da se vrati.

„Osjećam potrebu da ovom gradu vratim ono što je on meni dao“, kaže Ćetković, podsjećajući da je tokom studija bio stipendista Opštine Bar.

Jedan od načina da to učini vidi upravo u radu sa djecom. Tradicionalne završne izložbe polaznika „Dalijasa“ organizuju se već četiri godine, a namjera je da se ta tradicija nastavi, povezujući generacije, talente i ljubav prema umjetnosti.

„Crtanje je sastavni dio odrastanja svakog djeteta. Djeca vole da crtaju i to im treba omogućiti stalno i uvijek“, poručuje Ćetković.

.

Drugi dio razgovora u „Mozaiku“ donio je i priču o grupi „Nas devet“, koja je nastala nakon kulturnog projekta u Bosni i Hercegovini, gdje je Ćetković kao selektor okupio crnogorske umjetnike. Spontano nastali naziv njihove Viber grupe ubrzo je prerastao u umjetničko ime grupe.

Od tada su imali osam zajedničkih izložbi, pet samo ove godine, predstavljajući se u Nikšiću, Podgorici, Porto Montenegru i Rožajama, dok su njihovi radovi stigli i do Indije. Iako imaju različite likovne rukopise, Ćetković ih poredi sa mehanizmom sata i različitim zupčanicima koji pokreću jedni druge.

Ako planovi budu ostvareni, „Nas devet“ trebalo bi krajem godine, vjerovatno u decembru, da se predstave i barskoj publici.

Umjetnost je svakodnevica i u domu Ćetkovića. Njegova supruga Jasmina takođe slika, pa se, kako kaže, gotovo cijela kuća povremeno pretvara u atelje. O radovima razgovaraju, savjetuju i kritikuju jedno drugo, ali njeguju različite likovne izraze.

Jasmina priprema treću samostalnu izložbu, a Ćetković kaže da mu je posebno drago kada publika prepoznaje kvalitet njenog rada, čak i kada mu otvoreno kažu da im se neka njena slika više dopada od njegove.

A kada se završe izložbe, obaveze i časovi sa djecom, Ćetković se vraća praznom platnu. Za stvaranje mu je, kaže, najvažnije da bude rasterećen, jer tada inspiracija dolazi sama. Ideje zapisuje gdje god se pojave, a zadovoljstvo pronalazi u svakoj fazi, od prve zamisli i nastanka slike do njenog susreta sa publikom.

Priča Dalibora Dada Ćetkovića zato se, izgleda, ne završava pred platnom, već nastavlja tamo gdje umjetnost sreće ljude, na izložbama, među kolegama, u radu sa mladim talentima, a sjutra i ispred Sportske dvorane „Topolica“, gdje će papir, boje i dječja mašta dobiti i humanitarnu dimenziju.

The post Dado Ćetković: Kada umjetnost izađe iz ateljea first appeared on BARinfo.

RB/BI: Ova godina za Vas je bila prilično intenzivna: samostalne i kolektivne izložbe, međunarodna predstavljanja, rad sa mladima… Kada se osvrnete na sve što se od početka godine događalo, gdje se kao slikar danas nalazite?

Dado Ćetković: Kada ste u svijetu umjetnosti, siguran sam da nijednom umjetniku ne može biti dosadno niti sve može biti ustaljeno, jer se uvijek nešto novo dešava. Mnogo toga se, zapravo, i ne planira. Naravno, postoje konkursi na koje se prijavite, pa pola godine ili godinu unaprijed znate gdje ćete izlagati, ali se mnogo toga događa i u hodu. Shodno tome uređujem svoj plan, rad u ateljeu, vrijeme sa porodicom i rad sa djecom. Uvijek ima novih dešavanja, a ja nastojim da se uključim i odazovem koliko god mogu, bilo da su u pitanju izložbe, radionice ili neki drugi umjetnički programi.

RB/BI: Barska publika Vas dobro poznaje. Da li se posljednjih godina nešto promijenilo u Vašem slikarstvu, temama koje Vas zaokupljaju, likovnom izrazu ili načinu na koji pristupate platnu?

Dado Ćetković: Slikarstvo je nekako kao talasasto more. Nekada imate velike talase, a onda se more smiri. Upravo u prirodi pronalazim inspiraciju i životnu motivaciju. Imam blisku vezu sa morem, živim svega 400 metara od plaže i osjećam njegov miris. Sve to dođe kao dobro i loše vrijeme, u određenom periodu osjetite da je pravi trenutak i tada nastanu neka interesantna i značajna djela.

Ciklus „Antares“ sam, po mom mišljenju, priveo kraju i sada želim da započnem novi. „Antares“ je bio rasterećen figuracije, iako je ona postojala na nekoliko platana. Većina radova išla je ka potpunoj apstrakciji, ali uz mnogo crtačkih i grafičkih elemenata. Kompozicije su bile pojednostavljene. Publika je taj ciklus mogla da vidi najprije na onlajn izložbi, potom u Baru, a kasnije je krenuo njegov put kroz region i svijet.

Sada sam u fazi kada želim da se vratim prirodi koju sam vidio, doživio i osjetio. To mogu biti predjeli koje upoznam na likovnim kolonijama, planine, rijeke i jezera, kao promjena u odnosu na more, ali i različite destinacije koje posjećujem. Čak i kada ponovo dođem na isto mjesto, uvijek pokušavam da otkrijem neki drugi kutak. Zato za sada mogu samo da nagovijestim da ću se u narednom ciklusu više baviti prirodom i okruženjem. Moguće je da će biti i urbanih pejzaža. Imao sam 2004. godine u galeriji „Vega“ izložbu za koju je likovnu kritiku pisala Anastazija Miranović. Tada sam još bio student, jer sam diplomirao 2007. godine. Ta serija mi je i danas veoma draga, a pojedina djela iz nje nalaze se kod kolekcionara u Baru, ali i van Crne Gore, čak i u Americi.

Bile su to slike bogatog kolorita, uglavnom urbani pejzaži, pa je moguće da će se nešto od toga vratiti, u kombinaciji sa netaknutom prirodom. Gdje će u svemu tome biti čovjek i da li će biti zastupljen kao figura, tek ću vidjeti. Neka to ostane iznenađenje i za mene i za publiku.

RB/BI: Čini se da realističke motive koje vidite i doživite na kraju često pretvarate u apstraktnu umjetnost. Ove godine imali ste dvije samostalne izložbe, na Cetinju i u Beranama. Koliko se razlikuje osjećaj kada priliku za izložbu dobijete na konkursu od onoga kada poziv stigne direktno od ustanove kulture?

Dado Ćetković: To su možda dva najznačajnija i najpoželjnija načina na koja samostalni stvaralac može dobiti priliku da izlaže. Kada prođete na konkursu, to pričinjava veliko zadovoljstvo, baš kao i kada dobijete direktan poziv ustanove kulture.

Na Cetinju je bio raspisan javni konkurs na koji je mogao da se prijavi svaki umjetnik. Bilo je više od 150 prijava, a ja sam bio među petoro selektovanih za izlaganje tokom ove godine. Centar za kulturu Prijestonice Cetinje nema mnogo raspoloživih termina za samostalne izložbe, jer ima i sopstvene projekte i događaje koje realizuje tokom godine. Zato mi je bila velika čast što sam izabran.

Naravno, na izbor mogu uticati različiti faktori, od samog koncepta izložbe i toga koliko se uklapa u godišnji program ustanove, do drugih okolnosti. Dobio sam mogućnost da izaberem termin i odlučio sam se za početak marta. Tokom trajanja izložbe u istom prostoru održavane su promocije knjiga i drugi programi, pa radove nije vidjela samo publika koja je došla na otvaranje, već mnogo veći broj ljudi.

Kada je riječ o Beranama, tu sam posebno počastvovan jer sam dobio direktan poziv Centra za kulturu da budem jedan od umjetnika čija će izložba biti dio Beranskog kulturnog ljeta. Riječ je o značajnoj manifestaciji, kakav je kod nas Barski ljetopis.

Drago mi je što postoji ta vrsta razmjene. U Bar dolaze sjajni umjetnici iz drugih sredina i naša publika ima priliku da vidi njihove radove i upozna ih, a ja sam sa juga otišao na sjever i predstavio se tamošnjoj publici. Bio sam izuzetno zadovoljan prijemom, baš kao prethodne godine u Bijelom Polju. Nekada tamo gdje najmanje očekujete dobijete najviše, to je pravo čudo. I te kako postoji publika zainteresovana za likovnu umjetnost, što su pokazale obje moje izložbe na sjeveru.

Posebno mi znači što je Centar za kulturu Berane otkupio i jednu moju sliku za svoj fundus. Prije njih to je od ustanova kulture učinio Centar za kulturu Bar. U Beranama su otkupili sliku „Otac i sin“, rad inspirisan Posejdonom i Pegazom. Riječ je o diptihu dimenzija 160 puta 120 centimetara, koji se sada nalazi u kabinetu direktora Centra za kulturu. Drago mi je što je izbor upravo pao na tu sliku. Ljudi koji prate moj rad znaju o kojem djelu je riječ. Prvi put je predstavljeno 2023. godine u Smederevskoj Palanci, potom u Bijelom Polju, na Cetinju i, na kraju, u Beranama, gdje je završilo svoj put. Žao mi je jedino što barska publika nije imala priliku da tu sliku vidi uživo. Ali, biće novih radova. Radujem se novom ciklusu i uživam u stvaranju, a još više me raduje kada neko prepozna, cijeni i voli ono što radim.

RB/BI: Kada govorimo o izložbama na Cetinju i u Beranama, jeste li se predstavili istom fazom stvaralaštva ili je svaka izložba imala sopstvenu priču i atmosferu? Kako publika u različitim sredinama reaguje na iste slike?

Dado Ćetković: Radovi jesu iz istog ciklusa „Antares“, pa ih u osnovi prati ista poetika. Međutim, kao što svakom djetetu date drugo ime i ono postane ličnost za sebe, tako je i sa slikama. Svaka pronađe svoj put. Ciklus posmatram kao porodicu koja se grana, širi i dalje razvija. Zato nijedna izložba nije ista. Svaka postavka je drugačija, ima nešto drugačiji koncept i često se više oslanja na jednu sliku koja na određeni način prati ostale. Pojedini radovi iz „Antaresa“ ponavljaju se na izložbama, ali uvijek postoje i nova platna, a upravo neka od tih novih slika često odredi naziv čitave izložbe.

Tako se izložba na Cetinju zvala „Granice postojanja“, dok je izložba u Beranama nosila naziv „Susret odjeka“. Sve se one na neki način dotiču tih graničnih linija koje sam postavljao na slikama. Granice, zapravo, ne postoje, mi ih fizički vidimo, ali one mogu biti upravo mjesto susreta. Tako se priče iz jedne izložbe nadovezuju na drugu i treću.

RB/BI: Ove godine učestvujete i na IX Internacionalnom art festivalu „Zasjaće palaci“ u Kotoru, koji se održava sjutra. Riječ je o izložbi koja, zapravo, izlazi iz klasičnog galerijskog prostora, gdje se fasade istorijskih kotorskih palata pretvaraju u monumentalna platna?

Dado Ćetković: Jeste. Riječ je o veoma interesantnoj međunarodnoj izložbi, pa pozivam sve koji budu u prilici da prošetaju Kotorom i vide kako to izgleda. To je zaista neobična izložba, umjetnost će biti prikazana na zidinama i palatama Starog grada.

Na Trgu od oružja projektovaće se naša djela, video-poruke i slike preko zidina, prozora i balkona, u ogromnim formatima. Riječ je o devetom Festivalu svjetlosti i zaista mi je drago što sam prošao selekciju, jer se i za ovaj događaj konkurisalo. Uvršten sam među dvadesetak umjetnika, a osim autora iz Crne Gore učestvuju i umjetnici iz Francuske, Italije, Turske, Albanije i drugih zemalja. Mislim da će biti zaista sjajno.

Nastavak razgovora sa Daliborom Dadom Ćetkovićem na portalu Bar info biće objavljen u petak, 25. septembra.

The post Dado Ćetković: Slikarstvo je kao talasasto more first appeared on BARinfo.

Ovogodišnja bijenalna izložba osmišljena je sa koncepcijom da umjetnici izraze svoje ideje o prirodi i realizuju poruke unutar fiksirane kocke širine, dužine i visine 12 cm.

Bijenale je otvoreno u subotu 12. septembra i trajaće do 8. novembra, a Jovančov se na bijenalnoj izložbi predstavlja radom naziva “Ships – Time Without Time” (2026).

„Rad je realizovan u kombinaciji rezbarenog drveta i pokošene trave koja podsjeća na ovas. Brodovi i njegovi odrazi su ‘uklesani’ u drvetu. Simbolika broda se često povezuje sa slobodom ili spasenjem. Ima univerzalnu simboliku prolaska kroz život“, opisuje svoj rad Jovančov.

Ovogodišnje bijenale sadrži glavnu izložbu (na otvorenom i u zatvorenom prostoru) sa učešćem 32 umjetnika iz 17 država i specijalnu izložbu “Nature Art Cube 12x12x12+Nature” sa blizu 300 korejskih i međunarodnih umjetnika iz 48 država, a tako i međunarodne i nacionalne zajedničke projekte i druge prateće događaje.

The post Rad Jelene Jovančov na bijenalnoj izložbi u Južnoj Koreji first appeared on BARinfo.

Kako je kazala Ivana Milić iz Galerije „Velimir A. Leković“, izložba već svojim nazivom poziva da zastanemo, usporimo i obratimo pažnju na ono što u svakodnevnom životu često zanemarujemo: osjećajnost, bliskost, tišinu i ljepotu malih trenutaka.

Riječ je o originalnom likovno-poetskom konceptu u kojem se slika i riječ međusobno dopunjuju. Uljane slike izložene na galerijskim panoima prati narativna cjelina sastavljena od autorskih poetskih tekstova postavljenih na podu galerije. Tako posjetilac ne ostaje samo pred pojedinačnim slikarskim radovima, već ulazi u cjelovito osmišljen prostor u kojem vizuelni i poetski izraz grade zajedničku priču.

O izložbi je u katalogu pisao istoričar umjetnosti Saša Čilikov, koji u novom ciklusu Milanke Đuranović Bajčetić prepoznaje značajan zaokret u odnosu na njena ranija slikarska ostvarenja. Prema njegovoj ocjeni, umjetnica ovim likovno-poetskim iskorakom pokazuje udaljavanje od figuracije i tendenciju ka čistom apstraktnom izrazu.

Čilikov takav zaokret ocjenjuje kao hrabar i promišljen čin, netipičan za sredinu njenog umjetničkog formiranja u kojoj je figuracija predstavljala dominantan izraz. Posebno se osvrće na način na koji je umjetnica povezala slikarstvo i poeziju. Postavljanjem poetskih tekstova odvojeno od slika, prema njegovom tumačenju, izbjegnuta je zamka da likovni rad postane ilustracija narativne ideje.

Slikarske radove Milanke Đuranović Bajčetić karakterišu suptilan kolorit, lirska apstrakcija i minimalističke linearne naznake ljudskog tijela, dok spoj slike i autorskih poetskih zapisa zaokružuje koncept postavke čiji naslov podsjeća na potrebu da se, makar nakratko, zastane pred vrijednostima koje u užurbanosti svakodnevice često ostaju neprimijećene.

Prisutnima se na otvaranju obratila i Milanka Đuranović Bajčetić, zahvalivši publici na dolasku i podršci, nakon čega je izložba „Vrijeme za malo nježnosti“ proglašena otvorenom.

The post Vrijeme za malo nježnosti u barskoj Galeriji first appeared on BARinfo.

RB/BI: Seada, iz Bara ste stigli u Prizren na međunarodni festival „Buđenje umjetnosti“. Kako je uopšte došlo do toga da budete među učesnicima ovog festivala?

Škrijelj: Priliku da budem na tom festivalu mi je obezbijedio njegov organizator i direktor Etem Bajmak, kojeg sam upoznala prije nekoliko godina na koloniji “Stari most” u Starom Baru, u kompleksu “Stara čaršija”. Bila je to lijepa prilika da se sretnu renomirani stvaraoci iz regiona. Druženje sa Etemom je počelo tada, a odmah potom sam dobila poziv da učestvujem na likovnoj koloniji koja se održava u sklopu festivala “Buđenje umjetnosti”. Od prvog dana sam zavoljela festival, grad Prizren i stekla puno prijatelja.

RB/BI: Na listi učesnika su bili umjetnici iz Bosne i Hercegovine, Kazahstana, Kosova, Uzbekistana, Srbije, Turske i Njemačke. Kako je biti dio jedne tako šarolike međunarodne umjetničke priče?

Škrijelj: Biti dio tako raznolikog međunarodnog skupa je jako inspirativno iskustvo. Kada se na jednom mjestu okupe umjetnici različitih kultura i tradicije, umjetnost postaje univerzalni jezik. Upravo razgovori i razmjena ideja daju posebnu snagu cijelom festivalu, a utisak traje mnogo duže od njega samog.

RB/BI: Festival organizuje turska zajednica u Prizrenu. Koliko vam je bilo zanimljivo upoznati tu specifičnu kulturnu sredinu i spoj različitih kultura koji postoji u Prizrenu?

Škrijelj: Grad Prizren, njegova specifična kultura i dinamika su, sami po sebi, veliko iskustvo. To je grad u kome se istorija, tradicija i različiti kulturni uticaji prepliću. Uloga turske zajednice u organizaciji festivala dodatno obogaćuje atmosferu gostoprimstvom. Posebno mi je drago vidjeti kako umjetnost djeluje kao univerzalni jezik koji na jednom mjestu uvezuje različitosti.

RB/BI: Šta je tema ili osnovna ideja Vašeg rada kojim ste se predstavili na festival i šta ste željeli da prezentujete?

Škrijelj: Tema rada je bila preplitanje tradicije i prirode, koje sam pokušala da sastavim. Jedan od motiva bila je tkalja, koja je u svim kulturama bila jako bitna kao simbol prenošenja umjetnosti određenog vremena, a simbolizuje stvaranje i očuvanje identiteta. Drugi motiv je bio Prizren, grad bogat istoprijskim znamenitostima, čiji je duh prostora jako inspirativan. Na kraju, naravno, maslina, prepoznatljivi motiv mog stvaralaštva, simbol dugovječnosti, mira. Ukratko – djelima sam željela da prezentujem ljepotu onoga što traje kroz vjekove.

RB/BI: Naziv festivala – „Buđenje umjetnosti“, zvuči vrlo simbolično. Šta za Vas znači „buđenje umjetnosti“ i imate li utisak da je umjetnosti danas potrebno neko novo „buđenje“ kako bi zauzela mjesto koje zaslužuje u društvu?

Škrijelj: Za mene buđenje umjetnosti predstavlja trenutak kada umjetničko djelo prestane biti samo vizuelni ili estetski doživljaj, već postaje pokretač unutrašnjeg dijaloga. Danas nam je više nego potrebno novo, kolektivno buđenje jer živimo u vremenu brzine, površnosti i previše informacija. Umjetnost je nepravedno potisnuta. Mislim da joj se treba vratiti, jer je ona ogledalo društva, slobode i snažan je most među ljudima.

RB/BI: Koliko ovakvi međunarodni susreti mijenjaju samog umjetnika i da li iz Prizrena nosite nešto što će se odraziti na Vaš rad?

Škrijelj: Susreti ovog tipa imaju snagu da izmjeste umjetnika iz njegove svakodnevne rutine i otvore prostor za unutrašnju promjenu. Kada se na jednom mjestu spoje različite kulture, dolazi do širenja sopstvenih granica i prevazilaženja pogrešnih uvjerenja. Iz Prizrena nosim jake utiske i, prije svega, tu neposrednu energiju ljudi, specifičan duh grada, sva iskustva, razgovori, druženja, ostavljaju trag koji će sigurno naći odraz u mojim djelima.

RB/BI: Na festivalu su bili zastupljeni likovni stvaraoci iz različitih zemalja i različitih kulturnih tradicija. Jeste li primijetili da umjetnost zaista uspijeva da prevaziđe jezičke, nacionalne i političke granice?

Škrijelj: Itekako. Jasno se to, kroz radove i komunikaciju, vidjelo. Umjetnost koristi univerzalni vizuelni jezik koji je svima razumljiv, pa se sve prepreke pred tom snagom povlače. Čim smo počeli da razmjenjujemo ideje i zajedno stvaramo, nije bilo nikakvih barijera.

RB/BI: Kako su reagovali ostali učesnici kada su čuli da dolazite iz Bara? Da li poznaju naš grad i Crnu Goru?

Škrijelj: Mnogi znaju za našu zemlju, a neki su čak i posjetili Crnu Goru. Reagovali su pozitivno, čuli su za naše prirodne ljepote, mnoge ovdašnje umjetnike i rado bi došli da ovdje provedu odmor.

RB/BI: Bar ima veoma bogatu kulturnu i istorijsku baštinu – od Starog Bara do savremene umjetničke scene. Šta biste Vi voljeli da međunarodna publika zna o Baru?

Škrijelj: Voljela bih da znaju da Bar nije samo primorski grad, već grad sa velikim kulturnim i istorijskim identitetom. Voljela bih da znaju da se naše nasljeđe izuzetno bogato, o čemu svjedoče i manifestacije poput upravo završenog Barskog ljetopisa – događaja sa kojim bi se mogle ponositi i mnogo veće sredine od naše. Moram pomenuti i Stari grad Bar, koji je kao muzej na otvorenom, potom Staru maslinu, simbol mira i dugovječnosti. Ipak, najveće bogatstvo Bara su suživot i harmonija njegovih žitelja.

RB/BI: Smatrate li da Bar dovoljno koristi svoju multikulturalnost i istoriju kao inspiraciju za savremenu umjetnost i može li jedan ovakav festival biti i svojevrsna promocija Bara, odnosno prilika da umjetnici iz našeg grada otvore vrata za neke nove međunarodne saradnje?

Škrijelj: Bar ima veliki potencijal, a za takvu inicijativu je nužno da se umjetnici odvaže i naprave prvi pa, potom i drugi, korak… Mene uvijek gura naprijed ideja da bi neki korak koji ja napravim mogao da inspiriše i ohrabri još nekoga. Vjerujem da su veze koje stvaraju umjetnici zaista dragocjene – da su umjetnici zaista ambasadori svoje zemlje, grada… Kako je Bar za mene, sa svojim ključnim simbolima, izvor neiscrpne inspiracije, tako se nadam da sam svojim djelom uspjela da na dostojan način promovišem grad koji iskreno volim.

RB/BI: Šta je ono što vas je u Prizrenu najviše iznenadilo – kao umjetnicu, ali i kao Baranku?

Škrijelj: Povezanost među ljudima. Razgovor za stolom je, iako se koriste četiri, pet jezika u jednom momentu, tako normalan, opušten, srdačan. Fascinirala me je živopisna arhitektura koja, zaista, ostavlja bez daha, kao i spoj starog i savremenog, a posebno mjera po kojoj lokalna zajednica živi sa umjetnošću.

RB/BI: Da li je bilo nekog umjetnika ili rada sa festivala koji Vas je posebno zainteresovao ili inspirisao i da li se iz ovakvih festivalskih priča vraćamo samo sa lijepim uspomenama i poznanstvima, ili se zaista mogu otvoriti vrata za nešto mnogo veće?

Škrijelj: Nekoliko umjetnika me oduševilo i ostavilo utisak jak u mjeri da me podstakao da razmišljam o novim tehnikama. Festivali ovog tipa su odskočna daska za razmjenu ideja, grade se nova prijateljstva, prave planovi za zajedničke izložbe i nove radne projekte.

RB/BI: Ako se umjetnost „budi“, šta biste voljeli da se nakon ovog festivala probudi u Baru?

Škrijelj: Voljela bih da se probudi ambiciozna energija kod umjetnika i osjećaj da Bar može biti živ i inspirativan centar u službi umjetnosti tokom cijele godine. Želim da pomenem “Street in art” koji pomaže na tom putu, okuplja umjetnike i djeluje nu procesu stvaranja nove energije u sferi umjetnosti.

RB/BI: I za kraj – šta biste poručili mladom umjetniku iz Bara koji ima talenat, ali još nema hrabrosti da izađe iz lokalnih okvira?

Škrijelj: Poručila bih mu da ne čeka “savršen trenutak”, jer talenat vrijedi tek kada se podijeli i pokaže svijetu. Hrabrost je u pokazivanju svog rada jer, bez obzira na neke trenutne neuspjehe, moramo biti istrajni i strpljivi i graditi svoj svijet u umjetnosti.

The post Seada Škrijelj, učesnica festivala Buđenje umjetnosti: Talenat vrijedi tek kada se pokaže svijetu first appeared on BARinfo.