Gost Radio Bara ovog popodneva bio je dr Jovan Ivović, urolog iz Opšte bolnice, drugi Baranin koji je dobio bitku sa COVID-19. U razgovoru sa Nemanjom Jankovićem, ispričao je kako iz ugla pacijenta izgleda borba sa ovim izuzetno opasnim virusom, ali i koliko oboljelima teško padaju samoća i neizvjesnost i zašto je važno poštovati mjere Nacionalnog koordinacionog tijela za borbu protiv koronavirusa.
RB: Kada ste osjetili prve simptome?
Dr Ivović: Moram odmah u startu da kažem, da opovrgnem ono što se moglo čuti ovih dana, preko televizije i drugih informativnih sredstava, da su svi medicinski radnici zadobili infekciju virusom korona van sistema. To nije tačno. Ja i još nekoliko sestara ovu smo infekciju, nažalost, dobili usred naše bolnice, što je bilo kao jedna eksplozija. Neočekivano, jer naša bolnica je jedna od najspremnijih i najopremljenijih bila do tog trenutka u Crnoj Gori. Nažalost, ja sam to dobio od kolege kome želim da brzo ozdravi, da prebrodi ovu krizu kao što smo i mi ostali, koji smo imali mnogo više sreće i izborili se sa ovom bolešću. Što se tiče samoga početka, ja sam čak bio u dilemi kada se to tačno desilo, da li je to bilo 20. ili 23. marta, kada sam operisao u bolnici i oba puta imao susret sa oboljelim kolegom.
RB: Znači, petak ili ponedjeljak?
Dr Ivović: Da. U utorak smo zajedno operisali, on u jednoj, ja u drugoj sali, a već u srijedu on je bio pozitivan i cijela bolnica, cio operativni blok i ginekologija morali su da se testiraju i da budu u karantinu, jer ova bolest ne mora da se pojavi odmah, već se javlja u prosjeku od dva, pet do sedam dana, a zabilježeni su slučajevi da se bolest javlja i do 27. dana od početka infekcije. Preduzeta je preventivna mjera, mnoge kolege morale su da se nađu u karantinu i da provedu 14 dana do ponovnog testiranja. Srećom, oni su od juče na svojim radnim mjestima, jer ponovno testiranje pokazalo je da su korona negativni. Kako se to dešavalo u srijedu, a ja toga i sljedećeg dana nijesam bio u bolnici, nijesam bio čak ni predviđen da budem testiran. Međutim, osjetio sam da se dešava nešto što nije prirodno, da li je to bila posljedica moga straha i opreznosti, ali sam insistirao na testiranju i bio sam na tom prvom testu pozitivan.
RB: To je bilo 30. marta?
Dr Ivović: Jeste. Uveče kasno sam dobio to saopštenje, to je jedno užasno osjećanje odgovornosti, straha, krivice. Trebalo je to saopštiti ukućanima. Nije bilo težeg momenta u mom životu. Krenuli smo u tu borbu zajedno, oni su sjutra otišli u karantin poslije testiranja, a ja u bolnicu.
RB: Sada ste Vi bili u ulozi pacijenta?
Dr Ivović: Moram da kažem da je bolnica bila izuzetno spremna. Sačekale su me sestre u zaštitnim kombinezonima, skafanderima, maskama, uzeli su mi krv, vodili na snimanje i sačekao sam u sobi na Internom odjeljenju rezultate svega toga. Ja sam se dobro osjećao, nijesam imao temperaturu, niti ikakve značajne simptome koji bi mogli da ukažu na korona infekciju. U sobu je došla da čeka svoju sudbinu i jedna od babica koja je takođe dežurala sa našim dragim doktorom. Ta neizvjesnost je trajala dosta dugo, do predveče, kada smo uspjeli da se dogovorimo sa svojim doktorima, kolegama koji su nas pratili, da nastavimo praćenje i liječenje u svojim domovima, u izolaciji. Ja imam kuću blizu bolnice i tu sam se izolovao u jednom apartmanu. Te večeri su počeli simptomi, neuobičajeni, ali svakako opisani u kliničkoj slici koja se može javiti kod infekcije koronavirusom – otok sluznice nosa, otok samog nosa. Probudio sam se sa otečenim kapcima, sa podočnjacima, nijesam mogao da dišem. Nijesam imao nikakvo grebanje i bolove u grlu. Cijelo to vrijeme, nijesam imao povišenu temperaturu, svega jednog dana je temperatura skočila do 37.
RB: Sigurno nije bilo prijatno biti sam u tome.
Dr Ivović: Naravno, tu počinje taj oprez, taj strah, borba nade i straha i beznađa. Čovjek mora da preduzima neke mjere, ne znate šta da radite, nemate nekih specifičnih ljekova. Ono što sam radio, radio sam i mnogo ranije-prije početka epidemije korone u našim prostorima, ja sam u mojoj ambulanti držao rastvor joda, ispirali smo nos, ruke alkoholom prali, usta i grlo ispirali jodom. To sam radio i kući, sa slanim rastvorom i sa rastvorom joda. Ne postoje nikakvi dokazi da je to nešto efikasno, ali djeluje potpuno logično, jer slani rastvori ubijaju viruse, pa time i koronavirus, u tom slanom rastvoru puca njihova masna kapsula, a rastvor joda djeluje iznutra, u samom virusu. Virus nije živa ćelija, to je jedan genetski materijal koji se tako prenosi sa čovjeka na čovjeka putem kapljičnih infekcija. Uvjeren sam da sam tim svojim nekim postupcima uspio da spriječim silaženje virusa korone niže, niz respiratorni trakt.
RB: Najproblematičnije situacije su kada taj virus “siđe” na pluća?
Dr Ivović: Silazak koronavirusa na pluća predstavlja veliku opasnost i 80% pacijenata imaju sreću da to prebrode, ali 20% pacijenata dožive teške oblike infekcije pluća. Nažalost, jedan procenat, koji je u Crnoj Gori najniži u regionu, ne preživi infekciju. Tu je svakodnevni strah i neka borba da nešto pomognete sebi, a nemate čime. Jedino odbrambeno sredstvo u borbi protiv virusa jeste čovjekov imunitet, a to nije nešto što možete tek tako da dobijete, imunitet je nešto sa čime se rađate i što stičete, vakcinacijom ili tako što prebolite neku bolest. Kod infekcije KOVID 19 još uvijek se ne zna kakav se i koliko trajan imunitet dobija. Uspio sam uz pomoć, prije svega, imuniteta i opreznosti, prebolim ovu bolest. Vodio sam računa o higijeni ruku i lica. U prostoru u kome boravite i živite, zakašljete se i kinete, na taj način izbacujete te viruse iz sebe. Neophodno je da sve oko sebe čistite i da perete ruke, jer postoji mogućnost superinfekcije, odnosno da virus koji ste izbacili ponovo unesete u organizam.
RB: Kada je ovaj virus u pitanju, lijeka ni vakcine nema.
Dr Ivović: Činjenica je da danas, jedini lijek koji uslovno, postoji, jeste plazma iz krvi ljudi koji su izliječeni od Corone, u kojoj se nalaze određena antitijela. Davanje tih antitijela je pomoglo. Kinezi su prvi to opisali, kod pet teških slučajeva koji su se nalazili na respiratoru. Davanjem vrlo male količine te plazme, svega 200 mililitara, uspjeli su da četiri pacijenta izvuku i oporave, iako su bili u kritičnom stanju, dok jednog, nažalost, nijesu uspjeli. To je veliki procenat i to je bio prvi rad koji je objavljen o upotrebi krvne plazme rekovalescenata u liječenju infekcije COVID 19.
RB: Da li ste se plašili, s obzirom da spadate u rizičnu grupu pacijenata?
Dr Ivović: Ja sam spadao u grupu koja ima puno riziko-faktora, prije svega, operisan sam na srcu, zbog infarkta koji sam imao, imam dijabetes, tip II, koji evo nekoliko godina vučem i koji držim u normali. Moram reći da sam cijelo vrijeme bio pod samokontrolom i da se nivo šećera nije povećavao, ali sam imao jedan skok tenzije, koji sam ipak uspio da regulišem. Da, spadam u onu grupu koja je mogla da i fatalno završi.
RB: Prve lijepe vijesti ste dobili 6. aprila, praktično sedam dana poslije tog prvog, pozitivnog testa, stigao je negativan nalaz. Kako je izgledalo sve to?
Dr Ivović: Simptomi su počeli nakon četiri, pet dana da padaju i kada su došli da me testiraju ja sam bio bez ikakvih simptoma. Ta vijest me jako usrećila. Ipak, kad tu vijest uporedim sa onom da je moja porodica negativna, mnogo je veća impresija osjećanja koja sam osjetio u trenutku kad su mi javili da mi je porodica korona negativna. Ta radost je neopisiva.
RB: Osmog aprila je stigao i drugi negativni nalaz, što je značilo da ste Vi izliječeni?
Dr Ivović: Tako je. Po pravilima koja su uvedena od Nacionalnog komiteta za borbu protiv koronavirusa jeste da se nakon dva uzastopna negativna testa pacijent smatra izliječenim, ali zbog mogućnosti da je on i dalje infektivan i da može da i dalje sije virus Korone, zadržava se u karantinu i samoizolaciji narednih 14 dana. Ja sam u jednom takvom karantinu i mogu vam reći da ta samoća, ta izolovanost koja je preda mnom i bila sve ove dane iza mene, je nešto što sigurno mnogim ljudima teško pada. Ja sam neko ko možda zna da to sve prebrodi, ali sam razmišljao da bi mnogim ljudima trebalo pomoći u toj samoizolaciji, angažovanjem ljudi koji su u tom smislu obučeni- psihoterapeuta, psihologa, psihijatara, kliničkih psihologa, koji bi takođe mnogo značili onim pacijentima koji se nalaze na bolničkom liječenju. Preko dana naiđe vizita, sestra, donese neko doručak, ručak, večeru i vi vidite nekoga. Poslije toga ste u sobi, ako ste sami, to je užasna tjeskoba koja ubija, ako ste sa još nekim, onda gledate njegove patnje i muke. Jako dobro bi bilo da takvi ljudi imaju i psihološku podršku.
RB: Ljudi koji su izliječeni, kažu da im je najteža bila noć, strah da zaspu, a ne znaju da li će se probuditi…
Dr Ivović: Taj strah je baš jedno neprijatno osjećanje i ja sam tako nešto doživljavao kada nisam mogao da dišem. Sebe sam umirivao nekakvom sugestijom i koristio sam lijekove da bih lakše zaspao. Ja sam bukvalno, okrznut koronom, imao sam ogromnu sreću. Vidim da 80% ljudi ima slične tegobe, ili u nekom smislu malo jače, ali je užasno za onih 20%, koji preživljavaju ogromne muke i imaju osjećaj velikog tereta na plućima, ne mogu da udahnu. Kod čovjeka samo gušenje, nedostatak vazduha izaziva ogroman strah.
RB: Prije nego što Vam zahvalim na zaista ekskluzivnom razgovoru, koja je Vaša poruka, s obzirom na sve što ste Vi prošli, kako se najbolje zaštititi?
Dr Ivović: Ja mislim da su Nacionalni komitet i naša država preduzeli izvanredne mjere koje pokazuju odlične rezultate. Činjenica da u Crnoj Gori imamo 255 oboljelih, u trenutku kada koronavirus divlja po svijetu je izvanredan podatak. Takođe vidite da su iste mjere danas svuda preduzete- i u Italiji i Francuskoj, čak i u Americi se nalaže neka vrsta samoizolacije, karantina, uvode se neke zabrane kretanja. Treba poštovati sve mjere koje se preduzimaju, jer oni koji to prekrše, ne ugrožavaju samo sebe, već dovode u opasnost cio zdravstveni i društveni sistem. To su pojedinci koji ne vode računa o tome što će sjutra tu zarazu unijeti u porodicu, među prijatelje. Zato, najbolje da sjedimo svi doma, da se pridržavamo onoga kako je naloženo, a naravno, u kući ćete se upoznati jedni sa drugima, jer u ovom dinamičnom življenju nema vremena ni da se družimo, ni da ručamo zajedno kao nekad. Sada je prilika da se družimo, upoznajemo, da vratimo u naše porodice neke društvene igre koje smo zaboravili, da u svakom domu vladaju mir i radost, a ne strah od bolesti.
