Povodom crnogorskog praznika kulture Njegošev dan – 13. novembar, za Radio Bar i Bar Info razgovarali smo sa dr Srđom Pavlovićem o tome kakva je percepcija Njegoševog djela danas, kako ga tumačimo, ali i zlouptrebljavamo, koliko su njegova ličnost i stvaralaštvo značajni sa sociološkog i etnološkog aspekta.

Dr Srđa Pavlović je diplomirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, odsjek Etnologija umjetnosti. Naučno zvanje – magistar etnologije, stekao je na fakultetu u Ulan Batoru, državnom Univerzitetu Mongolija. Doktorat iz oblasti Istorija filozofije, odbranio je na Univerzitetu u Alberti. Uža naučna interesovanja dr Pavlovića usmjerena su na istoriju, književnost, kulturu i politiku moderne Evrope, Balkana i Mediterana. Specijaliozovao je modernu političku i kulturnu istoriju Balkana i Istočne Evrope, s naglaskom na problematiku nacionalizma i konstrukcije/rekonstrukcije nacionalnih identiteta kod Južnih Slovena. Bio je profesor na Univerzitetu Grant Makjuan i Portage College u Kanadi. Autor je više istorijskih monografija, uređivao je brojne naučne zbornike i književne antologije. Suosnivač je časopisa “Spaces of Identity” – multidisciplinarne međunarodne web publikacije posvećene pitanjima tradicije, kulturnih granica i formiranja identiteta u Centralnoj  i Istočnoj Evropi. Bio je i politički angažovan – jedan je od osnivača  Pokreta za promjene, a bio je i član Savjetodavnih vijeća Demokratskog fronta, aktuelni je član UO i jedan od osnivača NVO “Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru” – STEGA.

RB/BI: Kakva je situacija u savremenom trenutku, i kako izgleda moderno viđenje Njegoša? Što je ostalo od te tradicije, etike, ideala, da li je uopšte, sačuvana?

Dr Pavlović: Mislim, a moje mišljenje ne mora da bude relevantno, da se moderno viđenje Njegoša i odnos prema njemu, tek konstituišu. Za razbijanje kanona, o čemu smo razgovarali, potrebni su, ne samo iskustvo i znanje, već mladost i hrabrost, potrebno je biti spreman na to da izgubiš neku komfornu poziciju, privatnu, društvenu, socijalnu, da bi se čovjek oslobodio. Nema primjera u istoriji da je sloboda dolazila jeftino i lako. To je proces, koji se u Crnoj Gori polako odvija, jer ove matrice epske, koje sam pomenuo,  predstavljaju značajan teret mladim generacijama, koje nastoje da iskorače iz prošlog – epskog svijeta, u ovaj sadašnji – digitalin, i koje ispoljavaju određenu odioznost prema ideji statičnosti. Taj iskorak nije ni naivan, ni emotivan, niti sobom nosi želju za potiranjem onog što zovemo tradicija. To je, u stvari, iskorak ka neophodnom istorizovanju tradicionalnih matrica, kako one ne bi dominirale savremenim identitetima i stremljenjima mladosti. Taj pokušaj mladosti, što je važno naglasiti, ne predstavlja potiranje onoga što predstavlja tradiciju i tradicionalne moralne kodove, koji su, možda, nekada postojali, i koje je Njegoš, definitivno, kroz svoju poeziju popularizovao. Mislim da je njihov iskorak u pravcu neophodnog procesa tzv. istorizacije tradicionalnih matrica i autora iz tog perioda, uključujući i Njegoša, iz vrlo specifičnog razloga – da te matrice ne bi dominirale našim identitetima i stremljenjima. Kada se ujutro probudimo i pogledamo u ogledalu, mi smo sami za sebe dovoljno identifikacija. Ne moramo svaki svoj dan da podređujemo moralnim kodovima iz XIX vijeka, zato što nam je to država “naredila” ili zato što to predstavlja neki kanon. Postoji jedna interesantna stvar koju bih želio da pomenem kao ilustraciju ovoga što sam rekao  – da je epska tradicija teret i o naporima mladosti da se toga oslobodi. Nedavno smo u Crnoj Gori imali priliku da svjedočimo jednom takvom, umjetničkom iskoraku, koji smatram vrijednim pažnje, a koji nije ispraćen na način na koji to zavrjedjuje, i žao mi je zbog toga. Film “Otapanje Vladara”, u režiji Ivana Salatića, koprodukciji Dušana Kasalice i Jelene Angelovske, savremeni je pokušaj dekonstrucije mita o Njegošu i tradicij,  koji dominira našim životima. To je, istovremeno, upozorenje da savremena Crna Gora nema snage i volje da istorizuje svojeg vladara – pjesnika, kako njegov opus i epska matrica koju je uokvirio desetercem, ne bi danas određivali ko smo i šta moramo biti. U ovoj tački, mi ulazimo na politički teren vladanja raznih nacionalizama, koji su nam, doskoro, čak i kroz medijske sadržaje poručivali “budi ono što ti je đed”. To je statičnost koja negira progres. U ovom filmu se koristila upravo ona muško-epska matrica koju je poetizovao Njegoš, kako bi se savremena mladost nje oslobodila. Film se bavi posljednjim zemaljskim danima Vladike Rada, čiji mladi posilni sluga funkcioniše kao cinični narator koji hvali vladara, a kudi narod, tako što stalno ponavlja da je “naš gospodar napisao sve što treba da bude napisano”, ali da ga narod niti čita, niti razumije. Jasno je da mladi sluga stenje pod teretom vladarske slave i želi da se oslobodi okova zapisane apsolutne istine. Režiser se, kao i vladika Danilo iz Gorskog vijenca, odlučuje za kinematografsku predstavu nasilja, kako bi započeo proces oslobađanja mladosti, pa sluga uspavanog gospodara šalje na onaj svijet tako što mu jastuk pritisne na lice. To je scena svojevrsnog oceubistva, i označava početak nekog novog vremena. Taj zločin svih zločina su vrata u njegovu slobodu, jer samo na gospodarevom grobu može “iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje” (Gorski vijenac). Ova filmska dekonstrukcija Njegoša ukazuje na neophodnost da vladara – pjesnika i našu tradiciju istorizujemo i smjestimo u svojevrsni muzej sjećanja, čije eksponate uvažavamo i pamtimo, ali ne kao kanon i obaveznu građu za naše savremene identitete, naše savremene moralne uzuse i naše savremene poglede na svijet i sebe u tom svijetu. Ja ne moram da budem isto ono što mi je bio đed ili pađed.  Ovo nije čin zaboravljanja, već čin izuzetnog poštovanja Njegoševog djela i tradicije iz koje je ono izraslo. Ono što je jednako važno, ako ne i važnije za nas danas, jeste čin samopoštovanja i prepoznavanja promjena koje donose progres i novo vrijeme. Ako to ne prepoznamo, mi ćemo ostati zarobljenici stare tradicije. Njegoševo djelo bi, vjerujem, trebalo da nam služi kao podsjećanje na ono što smo nekada davno, možda, i bili, ali ne i na ono što danas i sjutra moramo biti. Takav intelektulani i mentalni otklon od vladara – pjesnika, je potvrda naše pažnje prema tradiciji, ali i naše spremnosti i snage da se oslobodimo njenih okova koji nas čine statičnim i prijete da nas pretvore u eksponate u tom istom muzeju sjećanja.

RB/BI: Lijepo ste to objasnili, koristeći i zanimljivo kinematografsko djelo, ali složićete se, da takav stav i razmišljanje o Njegošu, neće biti dočekan sa simpatijama kod velikog dijela građanstva, jer Njegoš se doživljava ikonički, kao neprikosnoveni autoritet, duhovna vertikala i etički stožer. Bilo kakva kritika ili pominjanje Njegoša u negativnom  kontekstu, izaziva oštre reakcije. Čini se posebno danas, sa aspekta našeg duhovno i moralno posrnulog društva poslednjih decenija. Da li mislite da se upravo zbog toga, još čvršće treba držati za neke etičke postulate i ideale koje nam je ostavio u nasljeđe?

Dr Pavlović: Slažem se sa Vama da je takva reakcija javnosti očekivana i tipična za društva koja su, gotovo isključivo, omeđena ideologijom i vjerskom uskogrudošću, i ja to u potpunosti razumijem. Vrlo često se u našem savremenom diskursu govori o Crnoj Gori kao pretpolitičkom društvu. Ta floskula u mojoj glavi podrazumijeva i neemancipovano društvo i zajednicu. Njegoš i tradicija iz koje je on izrastao, kanon koji je on definisao i koji smo mi prihvatili, odnosno generacije u Crnoj Gori i političke elite, kao svoje, imaju u tom smislu upotrebnu vrijednost, prije svega. Ali, mislim da je neophodno ukazati na činjenicu da je centralna tačka priče o bilo kojem nacionalnom identitetu, priča o stablu i korijenima. To je mit o Anteju, mit o vezanosti za jednu tačku u prostoru koja postaje vaša i koju nikada ne napuštate. To je priča o odbijanju ideje progresa, kao što sam u prethodnom dijelu razgovora pomenuo. Reinterpretacija Njegoša i njegove poezije, kao i njeno značenje za nas danas, politički i ideološki, kao i talasi koje mogu ta tumačenja da izazovu, ne znače, naravno, da su usmjerena na nipodaštavanje njega kao vladara ili pjesnika, već znače da su to savremene interpretacije mlađih generacija, koje žive neku drugu realnost. One ne moraju, ili ne žele da budu, da ne kažam “taoci”, to je teška riječ, ali ne žele slijepo držanje za tradiciju, koja za njih ima vrlo malu upotrebnu vrijednost.

RB/BI: Da, ali da li je ta realnost koju, kao što ste kazali, žive mlade genaracije, dobra? Očigledno je, nezavisno od identitetskih pitanja, već kada govorimo o etičkom i našem duhovnom poimanju stvari I vrijednostima, da smo doživjeli degradaciju na svim poljima. Vraćam se na moje prethodno pitanje – da li  zbog toga posežemo, ili bi trebalo da se još više vraćamo, Njegošu, Marku Miljanovu i drugim veličinama, pa se i vraćamo, makar deklarativno ili na pogrešan način?

Dr Pavlović: Slažem se da smo doživjeli degradaciju, uz ogradu – ja ne znam gdje je u prošlosti  i da li je , uopšte, postojala neka tačka kada su te vrijednosti bile na vrhuncu.

RB/BI: Da, čak se i Njegoš u svom djelu kritički odnosi prema Crnogorcima, ali je nesumnjivo i da ukazuje na to kakvi bi trebalo da budemo i kojih ideala da se držimo, što promoviše  u svom pjesničkom djelu i filozofskim promišljanjima, zar ne?

Dr Pavlović: Da, nemojte zaboraviti da je Njegoš živio i pisao u vremenu “narodnog buđenja”, emancipatorskom vremenu. Njegoš je pisao o idejama pravde, časti, slobode, pravu na izbor. Upravo to pravo na izbor se često zaboravlja, jer u interpretaciji Njegoša bi i to trebalo da bude sadržano.

RB/BI: Zašto se danas ne bismo držali tih ideala?

Dr Pavlović: Svako ima svoje razloge, moji bi bili, otprilike, sljedeći – veliki dio tih ideala ja interpretiram kao produkt prosvjetiteljstva. Ideja pravde, ideja slobode, ideja empatije, kao društveno kohezionog faktora. Sve su to ideje o kojima je i Njegoš govorio, u lingvistički arhaičnom i tradicionalno plemenskom semantičkom okviru. Ali, Njegoš nije propagirao ideje koje su tada bile nepoznate ondašnjoj prosvjetljenoj Evropi. Dakle, nisu one bile unikatno crnogorske, već univezalne, opšte, kao proizvod čovječanstva, uopšte, i nekog humanizma koji se redefinisao u tom periodu. Ako prihvatimo da je Njegoš bio integralni dio, ili dio “talasa” kojim je taj humanizam “zapljusnuo” Crnu Goru, onda je kontraproduktivno da kanonizujemo to što je on pisao, i njega, kao nešto apsolutno nepromjenljivo od koga ne smijemo da odstupimo niti jednu stopu, jer bismo onda “pljunili” na tradiciju, bili manje dobri Crnogorci, ili smo neko ko ne poštuje istoriju. Onda smo “pokvarena roba”. Mlade generacije žele da žive drugačije živote. Zato imamo stidljive pokušaje da se napravi strip o Njegošu, kao o Zagoru, na primjer, da se kanon šeretski prikaže kao lak za dekonstrukciju. Mislim da je to zdravo, a koliko će se ljudi sa tim složiti, to je već druga stvar.

RB/BI: Doktore Pavloviću, da rezimiramo – gdje je danas iz Vašeg ugla, to optimalno mjesto koje Njegoš treba da ima? 

Dr Pavlović: Kao što sam već pomenuo – Njegoš bi trebalo da bude istorizovan. Pod tim terminom podrazumijevam nešto što je standardni dio profesije istoričara, kako bi određene teme iz prošlosti bile smještene u neke fioke u kojima se one čuvaju, poštuju, analiziraju, istražuju, ali nam ne određuju ko smo i što smo danas. Ja sam u potpunosti svjestan tradicije u kojoj sam izrastao, ja je poštujem i uvažavam, ali mi ona ne određuje svakodnevni identitet, ne određuje mi socijalne interakcije. Ona vodi neke moje moralne uzuse i to je tačka u kojoj su empatija, čast, iskrenost, poštovanje prava drugoga da živi svoj život na način na koji želi, to su tradicionalne vrijednosti o kojima je i Njegoš pisao. To je nešto što bi trebalo zadržati, ali ponavljam, to nije nešto isključivo crnogorski ili njegoševsko, to su univerzalne vrijednosti humanizma. Trebalo bi da istorizujemo Njegoša kao našeg predstavnika tih civilizacijskih vrijednosti. On je humanizam ispisao u desetercu i to je elegantni elemenat naše tradicije. Njegov izraz je elemenat naše specifičnosti, ali same ideje nisu. Njegoša bi trebalo tumačiti i kao standard empatije prema drugima. Niko, bar meni nije poznato, u epskoj poeziji nije napisao ljepše stihove o Stambolu, nego Njegoš. Mislim da to može da bude dobra ideja vodilja za novo promišljanje njegovog čitanja.

RB/BI: Svakako, Njegoš se i u pjesničkom i u filozofskom smislu može čitati na više nivoa. On je, li tako, neprokosnoveni autoritet i, vratiću se na početak, naša duhovna vertikala, koja se kao takva veličina prepoznaje i u širim okvirima ?

Dr Pavlović: Apsolutno, ali ja sam u tom smislu malo netradicionalan, pa svaki put kada čujem sintagmu “duhovna vertikala’, instinktivno se pobunim protiv toga, jer me to podsjeća na statičnost. Vi ste potpuno u pravu – Njegoš jeste standard, ali mi u Crnoj Gori, kroz taj standard treba da pročitamo vrijednosti i generacijsku upotrebljivost i značaj svih humanističkih ideja o kojima je on govorio. Ako njega ne čitamo tako, on postaje lokalni, vizantijski pjesnik u desetercu, koji je opisao neko plemensko društvo glavosječa koji sanjaju o ljepotici pored sjenokosa.

RB/BI: Vi ste dugo živjeli u Kanadi i predavali na tamošnjim univerzitetima. Da li je i to jedan od razloga, što iz drugačije perspektive posmatrate i naš savremeni trenutak i našu prošlost?

Dr Pavlović: Da. Crna Gora se mnogo promijenila, demografski i u svakom drugom smislu. Vraćam se ponovo na empatiju, koja kao kohezioni elemenat u društvu u kojem sam ja odrastao, gotovo da više ne postoji. Empatija nije samo lični osjećaj. Ona može biti ogromna snaga za političku i društvenu promjenu i koheziju. Zato je marginalizovanje, ili čak normalizacija odsustva empatije u društvu, integralni dio cinične političke računice vladajućih struktura. Mi živimo to vrijeme u Crnoj Gori. Dijeliti ljude i podgrijavati animozitet u društvu može biti korisno u procesu osvajanja vlasti, kako nas uči istorija od antičkih vremena do danas. Savremena istorija Crne Gore to jasno ilustruje. Ove podjele neminovno imaju dugoročan i čak generacijski negativan uticaj na zdravlje i stabilnost cijele zajednice. Ovo je jedan od razloga zašto crnogorsko društvo danas tavori u raznim torovima podjela i etnofederalizacije. Zato je logično da se javlja potreba da se vratimo u neko vrijeme u kojem smo vjerovali jedni drugima, u kojem smo mogli da se oslonimo jedni na druge i u kojem nijesmo razmišljali da li nas je neko prevario ako nam je rekao “dobar dan”. Ta vrsta socijalne kohezije se izgubila u poslednje tri, četiri decenije, koliko sam ja živio u inostranstvu, odnosno, promijenila je formu. Možda tu leži razlog što želimo da se vratimo nečemu što percipiramo kao čisto, iskonsko, iskreno, jer ono ima istorijsku dimenziju, ono pripada nekim starim, dobrim vremenima. Da li se mi možemo, ili, da li bi trebalo da se vraćamo u epske modele, to je već drugo pitanje.

RB/BI: Da li su teška, turbulentna vremena, koja de facto živimo poslednjih decenija, razlog i za sve češće vraćanje vjeri?

Dr Pavlović: U nesigurnim vremenima, svaka zajednica, svako društvo, pokušava da nađe neke “ankere”. Kod nas je situacija specifična, jer smo u jednom dugom četrdesetogodišnjem, pedesetogodišnjem periodu, imali jedan ili dva “ankera” koji su bili konstanta. Jedan je bila crkva. Politički sistem i društvena kohezija su mijenjani u zavisnosti od izbornih ciklusa, ali konstanta u društvu je bila crkva. Kanon crkveni, i crkvena dogma, se potvrdilo kao nešto čemu se može vjerovati, jer je nepromjenljiva. Ljudi stalno traže, prvo da izraze sebe, a zatim da se osjećaju kao dio nečega što je veće od njih samih. Kada se oko nas sve mijenja, od politike, socijalne strukture, obrazovanja, tragamo za nečim za što ćemo se uhvatiti. Ovdje se ponovo možemo vratiti Njegošu, jer se ‘davljenik hvata za slamku’. U ovom slučaju, kod nas u Crnoj Gori, to je bila crkva. 

RB/BI: Da li se i Njegoš iz istog razloga (on je bio duboko religiozan) “hvatao” za vjeru, jer i on je živio u iznimno teškim vremenima i strahovao za svoj narod i zemlju?

Dr Pavlović: Tačno. Bilo bi veoma dobro za kolektivno zdravlje, kada bi počeli čitati nešto drugo od Njegoševih djela, osim Gorskog vijenca, “ Luču mikrokozma”, na primjer.

RB/BI: Ali i njegovu lirsku, pa zašto da ne, je li tako, i ljubavnu poeziju, koja nije obimna, svodi se na jednu pjesmu, ali vrhunsku?

Dr Pavlović: Apsolutno. To je divna pjesma, i ljepota tog poetskog izraza, taj Njegošev pokušaj da izrazi lirsku, žensku matricu, uz činjenicu ko je bio , kakva je bila njegova duhovna, crkvena pozicija, svemu tome i toj pjesmi, dodaje specifičnu težinu. Naravno, i pokazuje da ljubav , čak i fizička želja, prevazilaze  religiju i mnoge druge, ako ne i sve okvire , zakone i zabrane, i plemenskog i savremenog društva.

RB/BI: Da li je to često zanamareno kada tumačimo Njegoševo djelo ?

Dr Pavlović: Mislim da jeste. Njegoš se u jednom od svojih pisama požalio “eh, da mi je da mogu da obrijem bradu, sjeo bih na  brod i otišao u Ameriku”. Tako ne govori duhovnik, već neko koga su istorijske okolnosti stavile u poziciju duhovnog i svjetovnog vladara. To, naravo, ne znači da on nije bio vjernik, već pokazuje i jednu Njegoševu racionalnu stranu.

RB/BI: I tu vječitu unutrašnju borbi koju je vodio?

Dr Pavlović: Da, unutrašnju borbu, koja je borba između dobra i zla, između pravde i nepravde, između Boga i Sotone, između toga ima li ga ili nema, jesmo li ga vidjeli, i šta da radimo sa rezultatima takvih istraživanja. Njegova pjesma  “Crnogorac svemogućem Bogu” je divna deseteračka iteracija jednog životnog očaja, i istovremeno jedne strašne životne energije i duhovne potrebe da se postoji u jednomprostoru kojine oprašta. Ne oprašta ni fizički, ni duhovno, ni ekonomski. Mislim da se ona može čitati i na taj način.

RB/BI: To je karakteristično za Njegoša – duboki slojevi u njegovoj ličnosti, pjesničkom i flozofskom promišljanju, koje ćemo sasvim sigurno uvijek iznova otkrivati, tumačiti, ali za kraj, doktore Pavloviću, na “Njegošev dan” i crnogorski praznik kulture, kakva je Vaša sublimirajuća poruka?

Dr Pavlović: S obzirom da je to praznik velikog pjesnika, mogu da kažem da Njegoševo stvaralaštvo treba čitati kao poeziju, a ne kao istoriju i potvrdu da se nešto desilo ili se nije desilo. To je čitanje pjesnika koji želi da svoju stvarnost “provuče” kroz rešeto raznih poetskih formi, da preispita tu istu stvarnost i ponudi neku “elegantniju” verziju. Mislim da je to najupotrebljivije i najkvalitetnije čitanje Njegoša. Želio bih da ga građani što više čitaju, jer poslije drugog razreda gimnazije malo se govori o njemu. Treba ga vratiti u obrazovni sistem, kako bi bio prisutan što više, on i sva njegova djela, jer ovom vremenu, koje je otrovano politički i ideološki, to je veoma potrebno. Obavezno, iščitavati njegova pisma, kako bismo upoznali, uz Njegoša pjesnika, i Njegoša kao političara, i napravili neki balans.