Gost emisije „Sunčanom stranom ulice“ bio je doktor Rade Stanisavljević specijalista urologije, koji ordinira u Opštoj bolnici Bar.
RB/BI: Doktore, mislim da je ovo prvi put da gostujete u programu Radio Bara, izuzimajući učešće u rubici Naslovna strana, kada ste u svojstvu odbornika, prije nešto više od godinu, sa mnom prelistavali crnogorsku dnevnu štampu, pa bi bilo dobro da se na početku predstavite i podijelite sa našim slušaocima kako je tekao Vaš obrazovni i dosadašnji karijerni put u svijetu medicine.
Dr Stanisavljević: Tako je, prvi je put da gostujem u programu Radio Bara u ovom svojstvu. Drago mi je što sam tu i što ću govoriti o onome što je moje primarno zanimanje – urologiji. Rođen sam u Baru 1985. godine. Po završetku osnovnog i srednjeg obrazovanja, upisujem Medicinski fakultet u Beogradu i 2011. godine diplomiram upravo na temi iz urologije. Moj diplomski rad je bio vezan za karcinom prostate i značaj trus biopsije u dokazivanju karcinoma prostate. Potom se vraćam u Bar i započinjem obavezni, jednogodišnji ljekarski staž. Najveći dio tog staža provodim u Opštoj bolnici u Baru. Potom radim u Hitnoj pomoći u Tivtu, kao doktor u Timu za hitnu medicinsku pomoć, a 2015. godine upisujem specijalizaciju za potrebe Opšte bolnice Bar, za specijalistu urologije. Taj put je tekao tako što sam jedan, kraći dio specijalizacije odradio u barskoj bolnici, a najveći na Klinici za urologiju Kliničkog centra Srbije i na ostalim klinikama tamošnjeg Kliničkog centra, gdje 2020. godine završavam specijalizantski staž i dobijam zvanje specijaliste urologije. Po povratku u Bar, te godine započinje moj specijalistički staž i svakodnevni rad u ambulanti i sali. Bitno je da kažem da 2015. godine, na predlog starijeg kolege, postajem član Evropskog udruženja urologa Džunior sekcije. Smatram da je za svakog od nas, mlađih ljekara, veoma važno da već tokom prvih dana budućeg zvanja budemo uključeni u sve što je moderno i potrebno da naš rad bude izgrađen po svim standardima i preporukama Evropske asocijacije. Ove godine će biti deset godina od kada sam član tog uduženja koje je, pored američkog Udruženja urologa, jedno od najznačajnijih esnafskih udruženja. Na taj način se osjećamo kao dio velike porodice, posebno uzimajući u obzir da u Crnoj Gori nema puno urologa, a pritom nisu čak ni svi članovi. Malo je porazno što određen broj kolega ne žele da budu članovi Evropskog udruženja urologa. Članstvo nije u tolikoj mjeri skupo, koliko benefita donosi.
RB/BI: Da li ste, kada ste upisivali Medicinski fakultet, željeli da urologija bude specijalizacija kojoj ćete se posvetiti?
Dr Stanisavljević: Ako bi Osnovne studije podijelili na prekliniku i kliniku, kliničari se, u suštini, dijele na hirurške i nehirurške grane. Kod mene neke velike dileme nije bilo. Uvijek sam znao da ću se baviti nekom hirurškom granom. Kada ste na prvoj godini Medicinskog fakulteta, ne možete tačno znati čime ćete se po završetku studija baviti. Već od četvrte, kada se upoznajete sa kliničkim predmetima, a posebno na petoj, kada smo imali Hirurgiju, ja sam odlučio da ću se potruditi da dobijem neku od hirurških grana. Upoznajem kolege i profesore sa Klinike za urologiju, kada počinje i naše intenzivnije druženje. Moram da kažem da već od tih dana kreće moj trud da dobijem tu specijalizaciju. Naravno, uvijek moramo biti svjesni da su jedno želje, a drugo mogućnosti, pa veliki broj kolega ne dobiju ono što bi željeli. Kod mene se sve poklopilo.
RB/BI: Sreća je bila na Vašoj strani.
Dr Stanisavljević: Tako je. Uspio sam da dobijem specijalizaciju koju sam stvarno želio, zbog čega se osjećam zaista srećan. To je bitno za rad, jer najveći problem kod određenog broja kolega je da dobiju bilo koju specijalizaciju, a smatram da to nije baš neka sreća ni za njih, ni za pacijente. Rade nevoljno, a to nije dobro.
RB/BI: Urologija je klinička grana koja se bavi oboljenjima urinarnih organa, kao i genitalnih organa muškaraca. Kompleksna je jer kombinuje upravljanje medicinskim, a nehirurškim stanjima sa upravljanjem hirurškim stanjima. Kojim zdravstvenim tegobama se bavi, na čemu je fokus Vašeg rada u Opštoj bolnici Bar?
Dr Stanisavljević: Dobro ste rekli – urologija je hirurška grana. Mi, prije svega, pripadamo hirurgiji kao matici odakle je sve poteklo. Sve hirurške grane kreću iz Opšte hirurgije. Urologija se još 1890. godine odvojila kao posebna grana. Profesor Vujoni je bio prvi profesor urologije na Pariškoj visokoj školi. Od tada kreće uži razvoj urologije kao grane koja se bavi, prije svega, problemima urogenitalnog trakta. Svi problemi vezani za bubreg, mokraćovod, bešiku, prostatu, genitalne organe muškarca, mokraćni kanal, predmet su našeg uskog rada. U Opštoj bolnici Bar, na tom sekundarnom nivou zdravstvene zaštite, zastupljeno je ono što je i u drugim centrima predmet rada. Najčešći problemi se tiču benignog uvećanja postate, uglavnom kod starije populacije. Veoma bitna je prevencija karcinoma različitih regija (prije svega karcinoma prostate), za šta se trudimo da koliko-toliko sprovedemo skrining, jer je to dosta kompleksna i nezgodna pocedura. Problem koji je zajednički za mušku i žensku populaciju jeste kalkuloza – kamenci u urotraktu. Što se tiče žena, kod njih u određenom periodu veliki problem u vezi sa kvalitetom života, jeste nemogućnost zadržavanja urina i, posebno, problem koji nastaje nakon teških vaginalnih porođaja, kada dolazi do poremećaja statike organa karličnog dna, pri čemu se pacijentkinje susreću sa različitim rektocelama i cistocelama. U tim slučajevima sarađujemo sa gionekolozima, jer su ti problemi zajedničko polje rada, gdje nastojimo da se rekonstruktivnim operativnim zahvatima dovede do toga da se kvalitet života pacijentkinje vrati koliko je to moguće u pređašnje stanje.
RB/BI: Jeste li zadovoljni rezultatima te operacije u barskoj bolnici?
Dr Stanisavljević: Moram da kažem da je naša jedna od prvih bolnica u Crnoj Gori gdje se ta operacija počela izvoditi. Doktor Jovan Ivović je prvi započeo te rekonstruktivne operacije i da, gledajući unazad, postižemo dobre rezultate. Ranije smo imali mnogo bolje i lakše uslove za rad u smislu što smo dobijali materijale od renomiranih svjetskih kuća. Nažalost, kako je vrijeme teklo, određeni broj kuća je prestao sa proizvodnjom nekih sintetskih materijala, pa u posljednje vrijeme imamo malo problema sa njegovom nabavkom. Bez čuvenih „mrežica“, kako se to narodski zove (a u stvari i jeste mreža) ne može se izvesti ta operacija, jer nam ona pomaže da nadomjestimo dio koji nedostaje, koji je oštećen, da li porođajem ili nedostatkom estrogena u postmenopauzi. Jedan od faktora zbog kojeg dolazi do problema dešava se kada koaptacija, odnosno zatvaranje kanala, nije adekvatno. Bitno je kod svake pacijentkinje procijeniti da li su tegobe isključivo urološke prirode ili su vezane za neurološke tegobe, probleme sa kičmenim stubom, inervacijom mokraćne bešike. Nekada naiđemo na nerazumijevanje pacijentkinje kojoj ne možemo da objasnimo da nećemo da je operišemo, da ne bi napravili još gore stanje. Važno je, dakle, napraviti kompletnu i detaljnu analizu svake pacijentkinje i nedvosmisleno utvrditi da li je za operativno liječenje ili nije. Koliko god bilo teško da je odbijemo, nekada je odluka da je ne operišemo bolja opcija.
RB/BI: Da li ste pobornik laporoskopskih hirurških zahvata i da li je ta metoda zaživjela u Opštoj bolnici Bar i, možda, preuzela primat nad tradicionalnim?
Dr Stanisavljević: Na samom početku specijalizacije, maltene od prvih dana sam uključen u program laporoskopske hirurgije. Veoma sam zadovoljan što sam kompletan staž iz Opšte hirurgije koji u okviru naše specijalizacije traje godinu, proveo u bolnici, u druženju i svakodnevnom radu sa kolegama hirurzima. Za svakog urologa je bitno da prođe taj dio vezan za Opštu hirurgiju. Laporoskopija ima svoje mjesto i u urologiji, naravno. Kao što smo bili pioniri u pogledu rekonstruktivnih operacija karličnog dna, na taj način je uvedena i laporoskopija. Mislim da se jedna od prvih, koja se tiče uroloških tegoba, vezuje za našu bolnicu. U pitanju je bila Varikocela (proširenje venskog spleta u skrotumu) kod mladića. Nakon toga je uvedena i resekcija ciste bubrega, kao i simpleksi radikalne nefrektomije i nefrourektomija kao radikalan način liječenja karcinoma bubrega. Gdje god procijenimo da je moguće uraditi minimalno invanzivnu hirurgiju, mi tu metodu i primijenimo. Sigurno da imamo veću populaciju, veći bi bio i broj pacijenata. Laporoskopske operacije, ta „hirurgija kroz ključaonicu“ preuzima primat nad otvorenom hirurgijom i trend je i u svijetu i kod nas.
RB/BI: Zbog kojih tegoba Vam se pacijenti najčešće obraćaju, koji su to simptomi koji ih „dovedu“ kod urologa?
Dr Stanisavljević: Najveći broj pacijenata, ako govorimo o muškom dijelu populacije, dolaze zbog problema sa prostatom. To su pacijenti stariji od 60, 70 godina, u kom dobu nastaju izraženije tegobe. U pitanju je, uglavnom benigno uvećanje prostate. Tendencija urologije, s obzirom na razvoj medikalne onkologije, je da se naša uloga u liječenju onkoloških pacijenata u smislu radikalnog hirurškog liječenja, vremenom smanjuje, pa će primat preuzeti bolji i lakši tretman – ljekovima. Što se tiče benigne hiperplazije prostate, podsjetiću da smo prije tridesetak godina gotovo svakodnevno imali operacije. Danas, kod određenog broja pacijenata, imamo mogućnost da procijenimo da oni mogu upotrebom jednog ili dva lijeka (kombinovanom terapijom) značajno povećati kvalitet života. Izbjegnemo, tako, stanja koja pacijentu narušavaju kvalitet života i, generalno, probleme sa donjim urinarnim traktom. Ljudi se često vezuju za postatu, ne znajući da prostatu, samu po sebi, ne boli ništa. Boli bešiku. Važno je da pacijenti znaju da kod uvećanja prostate i tegoba koje imaju, treba što ranije da krenu sa liječenjem i da ispoštuju terapiju. Vrlo često se dešava da samovoljno prekinu terapiju, pod izgovorom „bolje mi je“. Uporno im govorim da im nije bolje. Dešava se da imamo narazumijevanje da dobijemo anamnestički podatak kako pacijent kvalitetno i adekvatno mokri. Nekada ti zdravstveni problemi jako dugo traju. Dešava se da pacijent ima 70 godina, nikada nije bio kod urologa, a ima ozbiljan uološki problem. To je porazno i za nas kao društvo i za nas kao doktore. I ova emisija je način da pacijente upoznamo koliko je bitno da razmišljaju o sebi i prisjete se kako je bilo prije 20 godina, a kako im je sada. Sigurno da nije isto, da nešto moraju da promijene i da nam se jave, jer smo mi tu da im pomognemo. Što se žena tiče, ponovo ću se vratiti na inkontinenciju koja je ozbiljan zdravstveni i socijalni problem, ne samo u Crnoj Gori, nego na nivou Evrope i svijeta. Da rezimiram, ozbiljno radimo na tome da smanjimo broj ljudi sa problemima, jer kvalitet života pacijenta je nešto što je, pored izlječenja i samog procesa liječenja, primat u svakodnevnom radu ljekara.
RB/BI: Jesu li pacijenti iskreni?
Dr Stanisavljević: Pa… Kažem im „mene ne boli ništa, boli Vas, Vama smeta“. Trudim se da u razgovoru izvučem sve moguće informacije da bih te podatke upotrijebio i napravio plan na koji način da ih liječim. Najveći dio pacijenata bude iskren kad shvati našu dobru namjeru, da stvarno želimo da im pomognemo, da ne postoji stigma, da ne postoji želja da mi to nekome kažemo, da im napravimo štetu. Tu postoji, možda, i kulturološki problem, jer muškarci u Crnoj Goi smatraju da su oni Bogom dani i da im nikada ništa neće faliti, pa ne žele da prihvate da imaju problem. Ali, apsolutno treba da slušaju svoje tijelo. Ono šalje signale. Bol je naš najveći prijatelj, jer ako nešto boli, znači da nije dobro. Treba biti iskren prema sebi i onda će sve biti mnogo lakše.
RB/BI: U kom procentu Vam se javljaju pacijenti zbog tegoba iza kojih se krije neko od malignih oboljenja urogenitalnog trakta?
Dr Stanisavljević: Kod muške populacije imamo karcinom prostate, koji je nakon karcinoma pluća ili, u nekim zemljama karcinoma debelog crijeva, drugi po ukupnom broju karcinoma. Veliki problem, na nivou struke, je na koji način da sprovedemo skrining, odnosno da otkrijemo karcinom prostate u ranoj fazi. Sve preporuke koje su, na osnovu brojnih epidemioloških studija do sada napravljene, ukazuju da pacijenti stariji od 50 godina imaju obavezu prema sopstvenom zdravlju da jedamput godišnje dođu kod urologa i urade taj čuveni PSA (organspecifični marker) kojim ćemo, na osnovu kliničkog pregleda i dodatnih ultrazvučnih pregleda doći do početne tačke zdravlja njegove prostate. Svi pacijenti stariji od 45 godina, koji na muškoj strani nasljeđivanja (otac, brat, stric) imaju nekog ko je obolio od karcinima postate su obavezni prema sebi da urade taj prvi pregled kod urologa i da na taj način preduprijede, vrlo vjerovatno veliku mogućnost da i oni obole od te bolesti. Imamo izvjestan broj pacijenata u starijoj životnoj dobi kojima, nažalost, možemo samo palijativno da pomognemo, jer je zbog razvoja udaljene bolesti to mnogo teže za liječenje. I za mušku i za žensku populaciju je važno, a to je nešto što se apsolutno nikada neće promijeniti u urologiji je stanje koje nas sve plaši, a zove se bezbolna hematurija. Radi se o pojavi krvi u urinu, pri čemu pacijenet nema bolove, ali je alarm da se odmah javi ljekaru. Može biti benigno, tipa antikogulantne terapije koju veći broj pacijenata pije, ali primarno moramo da isključimo karcinom.
RB/BI: Jesu li prognoze za onkološke pacijente optimistične i od čega, osim od otkrivanja u ranoj fazi, još zavisi tok bolesti i oporavak?
Dr Stanisavljević: Optimistične jesu, ukoliko to bude lokalizovani stadijum. To je stalna priča – simptome i znake koje tijelo daje, ne smijemo da zanemarujemo. Prioritet je svakog od nas da prati i osluškuje svoje tijelo, jer ono će dati signale kada nešto ne valja. Što se tiče prognoze, sreća je što u Opštoj bolnici Bar imamo odličnu patohistološku laboratoriju koju vodi dr Amel Dacić. Tokom posljednjih pet godina, od kada ona radi, imamo mogućnost da sprovedemo sve pocedure koje se tiču patohistološke dijagnoze, bukvalno do molekularnog nivoa, gdje dobijamo adekvatnu analizu za sve pacijente čije nam tegobe nisu jasne, a to isključuje svaku mogućnost da nam promakne karcinom i da se ne dijagnostikuje na osnovu dobijenog materijala. Time zaokružujemo prvi stadijum liječenja, a nakon toga, ukoliko procijenimo da je potrebno, pacijent se upućuje na urološki ili uroonkološki (u zavisnosti od stadijuma) konzilijum Kliničkog centra Crne Gore, što je način da se sprovede adekvatno dodatno liječenje. Mislim da je prilika da podsjetim i mlade ljude na nešto što se zove samopregled. Znači, kao što kod žena tražimo da rade samopregled dojki, tako i dječaci, mladići pri tuširanju treba da praktikuju samopregled testisa. Samopregled testisa, makar jednom mjesečno će prevenirati taj rijedak, ali vrlo opasan, karcinom. Porazno je za nas kada nam dođe neko sa uvećanim testisom veličine dječje glavice ili rukometne lopte. Znači da je to jako dugo trajalo. Nečuveno je da u današnje doba postoji stigma i stid. Nema stigme, nema stida, ne postoji ništa što može da vas spriječi da se izliječite. U stadijumu kada bolest nije proširena, u 99 posto slučajeva dođe do potpunog izlječenja. Narednih tri godine pratimo, a nakon tog perioda se rukujemo sa pacijentom i kažemo: „Vi ste sada potpuno zdravi“.
RB/BI: Koliko često preporučujete preventivne preglede i u kojoj starosnoj dobi treba početi sa njima?
Dr Stanisavljević: Izuzimajući pacijente kod kojih ulogu igra nasljedni faktor, kada muškarac navrši 50 godina, treba da dolazi na godišnji pregled. Nije to tako strašno, od 365 dana izdvojiti jedan za dolazak na pregled, dobiti savjet, uraditi tu prvu, početku tačku i na osnovu toga znati kakvo je stanje. Ne smije se čekati, dostupni smo, stalno smo u bolnici, ima dovoljno termina, potrebno je samo zakazati pregled.
RB/BI: Koje sve procedure iz oblasti dijagnostike i tretmana uroloških oboljenja sprovodite u Opštoj bolnici Bar?
Dr Stanisavljević: Mogu da kažem da sada stvarno imamo dosta toga na raspolaganju – od neinvanzivnih do invanzivnih procedura. U barskoj bolnici radimo ultrazvuk, rendgen, skener urografije. Što se tiče invanzivnih procedura, prošle godine smo uveli transrektalnu (ultrazvukom vođenu) biopsiju prostate. To je standard koji smo uspjeli da postignemo i dobijamo adekvatne isječke koje šaljemo na patohistološku dijagnostiku. Naravno, i sve metode koje se tiču hirurškog, endoskopskog liječenja bez reza su nam sada dostupne, pa smo i sa te strane zaokružili priču od najjednostavnijih do najsloženijih procedura.
RB/BI: Prije godinu ste od Luke Bar dobili donaciju vrijednu 60.000 eura, kojom je kompletirana oprema savremene procedure Urološkog odjeljenja, a prije mjesec i po Urološko odjeljenje je donacijom 62.500 eura podržala i Vlada Japana. Šta je sve urađeno na ovom Odjeljenju tokom protekle godine i koje benefite je osavremenjavanje donijelo pacijentima?
Dr Stanisavljević: U pravu ste. Upravo smo završili sve tenderske procedure u vezi sa realizacijom donacija od japanskog naroda i naših vrijednih lučkih radnika, preko direktora i Odbora direktora koji su to kanalisali prema nama. Ono na čemu sam prilikom obje nabavke insistirao je da instrumenti budu kompatibilni. To nam je omogućilo da po prvi put u ovom dijelu Crne Gore uvedemo lasersku hirurgiju u jednoj državnoj ustanovi. Sada se svrstavamo u red modernih uroloških odjeljenja i operacionih sala gdje se sprovode sve savremene, minimalno invanzivne urološke procedure. Uveli smo, kao što sam kazao, laporoskopiju, ali je gro našeg rada endoskopija – od cistoskopije, renoskopije, ureterorenoskopije, fleksibilnih i semirigidnih procedura i, na kraju, definifivnog izlječenja, ukoliko se utvrdi da je to kalkulus koji može da se razbije na taj način. Ona se sprovodi u više faza i etapa. Kraj godine je obilježio početak izvođenja laserskih operacija kalkulusa, tako da je određen broj pacijenata uspješno izliječen u našoj ustanovi. Vrlo smo ponosni što je ta, vrlo složena procedura, koja ima puno malih koraka, uspješno implementirana. Naravno, čeka nas još toga kako bi sve to, u narednom periodu, postala standardna procedura, kao što je bio slučaj sa drugim intervencijama. Vrijednost endoskopskog stuba, donacija Ambasade Japana je generator koji nam je omogućio da uvedemo i savremene metode u liječenju prostate i tumora bešike. Time smo značajno smanjili vrijeme boravka pacijenta u bolnici i ono što je jako važno, sam način rada je za doktora mnogo lakši i brži, pacijenti se brže oporavljaju, a nije zanemarljivo i što je potreba za transfuzijom krvi nakon tih operacija značajno smanjena upravo zbog tog izvora energije koji je drugačiji od onih koje smo do skoro imali.
RB/BI: Ima li još nešto od opreme i sredstava što nedostaje, a što bi Vama olakšalo rad i, naravno, bilo korisno za pacijente?
Dr Stanisavljević: U narednom periodu je potrebna nabavka još jednog renoskopa. Nadam se da ćemo to realizovati u što kraćem roku, da bismo fluentnost, odnosno protok koz operacioni blok značajno povećali. Još jedan aparat za ambulatno dijagnostikovanje kvaliteta samog mokrenja, urofloumetar bi nam mnogo značio, jer anamnestičke podatke teško dobijamo, a njime bismo tegobe pacijenta i objektivizovali. Zajednički, uslovno rečeno, problem je i nabavka novog C-luka, rendgenskog pokretnog aparata, jer iako sa onim kojeg imamo na raspolaganju, još uvijek nekako funkcionišemo, on izlazi iz servisnog intervala. Mislim da je nabavka novog i za nas i za kolege sa Ortopedije, apsolutni prioritet.
RB/BI: Koliko ljekara i ostalog medicinskog osoblja je angažovano na Urološkom odjeljenju i da li je to dovoljno?
Dr Stanisavljević: Trenutno imamo dvoje specijalista urologije. Mi i Odjeljenje hirurgije i Ortopedije faktički dijelimo zajednički radni prostor. Za sada postižemo ono što je potrebno. Imamo svakodnevno ambulantu, sem srijede koja je operativni dan. Naravno, ni tada Opšta bolnica Bar nije bez urologa, već sva hitna stanja zbrinjavamo. Postižemo sve što se pred nas stavlja kao zadatak. U narednom periodu, zbog rasta populacije, treba razmišljati o proširenju kapaciteta i povećanju broja izvršilaca.
RB/BI: Da li na Odjeljenje urologije u Baru dolaze i pacijenti iz susjednih opština?
Dr Stanisavljević: Naša bolnica je određena za područje Bara, Ulcinja i polovine budvanske opštine, jer Budva nema svoju Opštu bolnicu, tako da tamošnji pacijenti mogu da budu upućeni kod nas na liječenje. Najveći dio Petrovčana dolazi kod nas zbog blizine, ali i zadovoljstva tretmanima koje pružamo. Dešava se ponekad da kolege iz drugih gradova pošalju pacijenta. Skoro smo, u dogovoru sa kolegom, imali pacijenta iz Nikšića, kojeg smo operisali i on je vraćen na nastavak liječenja u tom gradu. Mala smo zemlja, naš zdravstveni sistem je jedinstven i treba da se ispomažemo. Urologa je vrlo malo, svi se poznajemo, pa se uvijek možemo osloniti na kolege iz drugih bolnica da nam pomognu.
RB/BI: Kako se zakazuje pregled kod urologa u Opštoj bolnici Bar?
Dr Stanisavljević: Uglavnom preko Izabranog ljekara. Pacijent dobije svoj termin. Dešava se da se zbog operativnog dana ili zbog neke vanredne situacije u operativnom bloku, koja zahtijeva hitnu intervenciju, pacijent odloži za drugi termin, ili mora da sačeka u odnosu na onaj kada je zakazan. Ako se desi neka vanredna situacija, potrudimo se da ga, prije nego što stigne u bolnicu, nazovemo i odredimo drugi termin nekog od narednih dana.
RB/BI: Da rezimiramo – liste čekanja nisu duge.
Dr Stanisavljević: Liste čekanja nema. Malo mi je čudno kada neko kaže da ne može da nađe termin. Iako se dešava, jer kompjuterski sistem nije baš savršen, da imamo neke zatvorene termine, generalno, ambulata adekvatno i svakodnevno radi, izuzimajući kada smo na odmoru ili na nekom najavljenom odsustvu.
