Gost Milana Vujovića u “Promenadi četvrtkom” bio je istoričar i građanski aktivista iz Tuzi, nekadašnji član Liberalnog saveza, Dževdet Pepić.
RB/BI: Bili ste u ovom studiju prije deset mjeseci, u julu, šta se za to vrijeme promijenilo kod vas na ličnom planu, a šta na globalnom – mislim na Crnu Goru?
Pepić: Baš prošle godine imao sam infarkt i četiri baj-pasa. Promijenilo se mnogo toga. Ono što moram da kažem jeste da nama u Crnoj Gori apsolutno nikako nije dosadno. Ono što se kod mene promijenilo u tom javnom djelovanju, jeste da sam prije dvije nedjelje odlučio da se sa onog “građanski aktivista” prebacim na bavljenje politikom, iako je i jedno i drugo javni posao. Nadam se da će biti korisno i na jednoj i na drugoj strani, ali nije na meni to da sudim. Priključio sam se pokretu “Preokret”, Srđana Perića, Vuka Ikovića, Andrijane Radović, Darka Zarubice, da dalje ne nabrajam. Zašto sam to uradio? Zato što je, po meni, “Preokret” jedna čista građanska profilacija i njihovi politički stavovi su mi veoma, veoma bliski. Ono što mi je najbitnije, znam da su u “Preokretu” izuzetno časni ljudi iza kojih stoje, prije svega, djela a ne riječi.
RB/BI: Mogu li biti u politici “izuzetno časni ljudi”?
Pepić: A zašto mi gledamo politiku kao neku amoralnu kategoriju?
RB/BI: Zato što to vremenom tako ispadne. Svi krenu korektno, sa najboljim mogućim riječima, pa i djelima, ali se to nekako, posljie izvjesnog vremena, izgubi.
Pepić: Mogu da budem saglasan s vama. Ja mislim da to sve zavisi od karaktera, od ličnosti. Ono što je najveći problem: ljudi su kod nas, prije svega, ekonomski zavisni. Mnogi politiku shvataju kao moguću situaciju za stvaranje sigurnije ekonomske egzistencije. Zašto? Mi nemamo privredu. Ali, gospodine Vujoviću, bez obzira kakav ste Vi karakter, ili ja, ili bilo ko, ekonomski zavisan čovjek nikada u potpunosti ne može da bude svoj čovjek, da se ne lažemo. A politika ima svojih fantastičnih primjera. Prije svega, kada to kažem, moram da istaknem, i na to sam ponosan, što sam do sada bio pripadnik samo Liberalnog saveza Crne Gore. Oni su se pokazali svojim djelom, imali su svoju viziju, nažalost, većinska Crna Gora im nije pružila mogućnost da obave i misiju. O čemu se radi? Ako neko cijeni i poštuje to što radim i pođe za mnom, a ja ga prevarim – to nije u redu s moje strane. Veoma je bitno da moramo da shvatimo da politika nije nemoralna kategorija, kao što je većinski prihvataju i naši političari i građani Crne Gore, već bi trebalo da bude u službi javnog interesa. Ali da ne bude demagogije: ja hoću da živim u državi gdje polovina stanovništva neće znati kako se zovu članovi Vlade.
RB/BI: Pratio sam Vas jer ste često u medijima i imam utisak da ste govorili iz duše, iz srca, onako kako mislite. Da li mislite da ćete moći tako da nastavite da pričate sve vrijeme, i poslije ulaska u “Preokret”, pokret građana ili kako se već naziva? Poslije izvjesnog vremena, možda će Vam taj isti Srđan Perić koji je sada personifikacija tog pokreta, iako još niste formirali organe, u stranci kazati – Pepi, možda nije to dobro zbog našeg pokreta, zbog članstva… Sada se nešto, svakako, mijenja u odnosu na to kada ste bili “slobodni umjetnik”.
Pepić: Slažem se s vama. Ali, znate o čemu se radi: po meni, uspješan, pobjednički tim ne čine jedanaest Mesija ili jedanaest Maradona. Ono što moramo da shvatimo je da političke stranke i pokreti postoje zbog zajedničke ideje. U suštini, saglasan sam sa Vama, ali ako nešto ide toliko van vaših principa, mislim da je ljuski, da se sve napusti i kaže zbog čega, ali ne da se pljuje. Stvarno, nije problem napustiti neku političku partiju, grupaciju, bilo što, međutim, ako napustim da bih se dodvorio nekom jačem, e to je za mene pitanje moralne kategorije. Na kraju krajeva, i u kući imamo različita mišljenja.
Moramo i da shvatimo da političar mora da omogući drugima da žive, a ne samo on da živi. Da ne ispadne ovo demagogija, o ljudima treba da govore djela. To je kod nas problem i moram Vam reći da se ponekad pitam što će mi ovo…
RB/BI: Pretpostavljam i vaša porodica…
Pepić: Naročito porodica. Nažalost, ovdje kod nas porodica je najviše ugrožena. Uopšte, meni ne smeta kako Vi razmišljate u odnosu na to kako ja razmišljam. Ali, da li sam ja, kao političar, spreman da ugrozim nekog Vašeg? Kod nas su se dešavale katastrofalne stvari. Da budemo potpuno otvoreni: najveći dio političara se bavio politikom da bi nekom svojem omogućio ili radno mjesto, ili neki povoljniji tender, ili neke povlastice. Meni je stvarno ispod nivoa, degutantno, da budem sjutra na nekoj funkciji i da idem da tražim da se slikam sa košarkašima, da mi se ispunjavaju dječački snovi u Abu Dabiju, na trci Formule 1… Mi moramo da shvatimo, ako smo normalni građani, a jesmo, da je političar jedno zanimanje koje je u službi građana. A mi imamo takav stav da ako nisi na nekoj funkciji, da praktično ništa ne vrijediš. To je veliki problem. Moramo da doživimo ličnu katarzu, da krenemo od sebe. Znate li ko je najveća opasnost za Dževdeta Pepića? Upravo Dževdet Pepić, njegova porodica i njegovi prijatelji. Prvo moramo da se odbranimo od sebe i svoje pohlepe i sujete, svoje porodice i svojih prijatelja, jer mi smo čudna zemlja. Sigurno i Vi, a i ja, imate prijatelje koji su nekad tražili nešto da im završite, hajde da ne kažem da je protivzakonito, ali da je na samoj ivici zakona, samo da im se završi posao. Znate li koje su dvije najgore rečenice u Crnoj Gori: “Znaš li ti ko sam ja?” i “Ne učinje mi to”. To vuče od davne, davne prošlosti..
RB/BI: Da, epiteti “učinjen” i “neučinjen”. Nije bilo loše onda, ne znam da li je to ostalo na snazi, kad se uđe u politiku, da se čovjek legitimiše kakvo mu je imovno stanje, pa da vidimo kakvo mu je imovno stanje kad izađe iz politike. Naravno, neka se uveća malo, ali ne da se enormno, nekoliko puta uveća, jer nešto tu ne štima, je li? Neka ide u biznis ako misli da se obogati.
Pepić: Znate što je problem? Mi smo društvo gdje čovjek, ako je bio direktor preduzeća ili na nekoj funkciji, a nije se ovajdio, za većinsku Crnu Goru je bio makar čudan. Ili, kako se kaže, vrcao je med a nije polizao prste. To je žalosno.
Mi imamo jednu čudnu stvar: kod nas ima ljudi bez dana radnog staža, a veoma su bogati. Ono što moramo da shvatimo jeste da je najveći problem Crne Gore poremećen sistem vrijednosti. Protiv toga sistema vrijednosti se moramo boriti ličnim primjerom. Ono što je još gora stvar – mi smo postali tipično partitokratsko društvo, gdje partija zapošljava sve i svja. Ja do 30. avgusta 2020. godine nisam bio protiv DPS-a i gospodina Đukanovića isključivo iz ideološko-političkih razloga. Taj DPS, htjeli mi da priznamo ili ne, imao je neke dobre poteze, naročito na spoljnom planu. Najviše mi je smetalo partijsko zapošljavanje, nepotizam, korupcija. Danas se osjećam više nego prevareno, zato što se to, ne samo nastavilo, već u nekim segmentima postalo čak i gore. Partijsko zapošljavanje, partitokratija, jeste najveća rak-rana crnogorskog društva, htjeli mi da priznamo ili ne. Ako ja znam da ste Vi stručnjak, a niste član moje partije, meni će moji drugovi, prijatelji, da skoče na glavu: Nemoj, nije naš. Da li je naš onaj čovjek koga vi angažujete i sve uništi? Da li je moguće da kod nas postaju funkcioneri ljudi čak sa sumnjivim diplomama, ima dosta takvih primjera.
RB/BI: I zbog toga je bio ljekovit 30. avgust 2020. godine da može Crna Gora da pokaže, da narod može da pokaže, da se on pita i da će promijeniti svaku drugu lošu vlast koja bude dolazila.
Pepić: Apsolutno.
RB/BI: Da Vas pitam krucijalno pitanje ovih dana: da li će biti junskih izbora ili neće? U Crnoj Gori je predizborna kampanja svakog dana, ali ne pamtim kad je bilo u političkom smislu mirnije pred jedne parlamentarne izbore nego ovih dana. Manje je od mjesec do izbora, ako ih bude.
Pepić: Prvi sam rekao da mislim da su ovi izbori već zakasnili i da je trebalo puno ranije da se održe. Složiću se sa Vama, poslije 30. avgusta, ljudi su slobodniji, ali vjerujte mi da su i dosta razočarani. Zašto “Preokret”? Mi smo tražili promjenu, ali smo doživjeli zamjenu, a ne promjene. Mi moramo da počnemo da se mijenjamo, o tome se radi. Na vaše krucijalno pitanje da li će biti izbora, odgovor je: ništa se ne zna. Ja moram da priznam da se divim s kojom fantastičnom energijom se, naročito URA i SNP, bore da zadrže ovu i ovakvu vlast. Mislim da su izbori potrebni, jer na kraju krajeva “Vox populi-vox dei”, ali ako hoćemo otvoreno da pričamo, izbori su trebali već da budu. Plašim se da postoji velika mogućnost da se ovi izbori odlože za možda posljednju nedjelju avgusta, ili negdje u septembru, iako bi trebalo da se održe 11. juna.
RB/BI: Zasad, samo je bivši ministar Leposavić predao listu, doduše DIK je nije verifikovao. Ipak sve se mora znati u narednih dva-tri dana?
Pepić: Pa dobro, do 15. maja. Uvijek je bila praksa da se liste predaju u zadnji čas. Ako mislim da vrijedim, ja ću izaći na izbore. Ono što je meni upitno jeste činjenica da se uveliko pregovara oko koalicija, ne zbog ideja. Pošto dobro poznajem situaciju, između naših političkih partija, uvijek je bila veća svađa ne zbog ideoloških razlika, nego zbog podjele tog, takozvanog političkog kolača. Znate li zbog čega se posvađaju u partijama i zbog čega se partije posvađaju između sebe? Zbog toga kome će, koliko i kakvih mjesta pripasti.
RB/BI: Cinik bi rekao da vi nećete imati tih problema poslije ovih izbora. Objektivno, u teškoj ste situaciji, mlada ste politička grupacija, skoro formirana…
Pepić: Ja očekujem da ćemo ući u Parlament. Ali, bilo da pobijedimo, bilo da izgubimo, nije smak svijeta. U svakom slučaju, moramo da se zalažemo za vrijednosti i za stvaranje uslova da građani normalno žive. Žalosno je što ispada, ako nisi član partije ili funkcioner, da manje vrijediš od drugih. O čemu razmišljaju naši mladi? O tome da se učlane i dobiju neko mjesto.
RB/BI: Dobro ste rekli na početku, ekonomska nezavisnost je preduslov svake druge nezavisnosti. Zbog toga su nam plate i bile 200, 300, 400, 500. Onda dobro dođe 100 eura, možda i 50, uvijek je bila neka kalkulacija…
Pepić: Da je prosječna plata 1.500 eura, politikom bi se bavili isključivo i samo oni koji su zainteresovani za djelatnost javne uprave.
RB/BI: I koji bi nastojali da nešto pomognu čitavom društvu, a ne samo sebi.
Pepić: Svakodnevno srijećem ljude koji se pitaju gdje da se učlane, da bi dobili neko radno mjesto. I da budemo potpuno iskreni – u Crnoj Gori u zadnjih 30 godina, sve je bilo partijsko. Najžalosnije je što je tako i nastavljeno. Najveći gubitnici 30. avgusta su oni iskreni borci protiv onakvog sistema, koji je trebalo razmontirati. Porodice koje su situiranije, vjerujte, malo razmišljaju o ovim stvarima o kojima mi danas pričamo.
RB/BI: Bojite li se vi onoga: I poslije DPS-a – PES?
Pepić: Apsolutno. Tačno je da sam javno podržao gospodina Jakova Milatovića, ali ne bi dobro bilo, ni Dževdet Pepić, ni Jakov Milatović, bilo ko da dođe za predsjednika, da bude onoliko moćan koliko je bio gospodin Đukanović, kao što ne bi bilo dobro da, makar to bio “Preokret”, bude politička organizacija jaka kao što je bio DPS. To se ne smije dogoditi. Mi moramo da shvatimo da bez nekoliko promjena vlasti demokratska tranzicija nije baš toliko uspješna.
RB/BI: Šta je to što vas je motivisalo da uđete u pokret građana “Preokret”? Kakav je to program za koji se zalažete?
Pepić: Najviše što me motivisalo jesu djela, ono što je uradio gospodin Perić 27. januara 2016, meni je dobro povratilo nadu da u Crnoj Gori još stanuje čojstvo i junaštvo. Mene, prije svega, interesuju ljudi. Mi često pričamo o političkim programima, o idejama, floskulama, ali i najbolje programe i ideje, loši ljudi će da unište. A najteže stvari, dobri ljudi će da poprave. Kad sa nekim razgovaram, uvijek me interesuje što stoji iza njega. “Preokret” ima dobre ideje, prije svega mi se dopada, iako nijesam stručnjak u toj oblasti, ta “zelena ekonomija”. Ako hoćemo da budemo iskreni, nagrdismo sve živo oko nas. Ja sam primorski, kotorski, zet i kad pođem od Herceg Novog do Ulcinja, vidim praktično zgradu na zgradu. Ono što mi smeta jeste odnos koji mi imamo prema prirodi. Treba biti izuzetan majstor, pa da napravimo da od ovakvog prostora, sa 600.000 stanovnika, narod ovako loše živi. Mi smo zemlja koja ima više stambenih jedinica, stanova i kuća, nego što ima porodica.
RB/BI: Kažu da ima stanova za pet miliona stanovnika. Ko da ih napuni?
Pepić: Da ih napune ljudi koji su podstanari, koji teško žive.
RB/BI: Ali nikako ne pada stanarina, već ide naviše. Kvadrat stana je sve skuplji, a sve je više praznih stanova. U takvu matematiku se ne razumijem.
Pepić: Ovdje je najveći značaj dobila ta gradsko građevinska mafija, požari i sve što se dešavalo. Gledajte što se dešava sa jednim Institutom Igalo. Treba da nas je sramota, svakog građanina Crne Gore, ako dozvoli da se zatvori Institut Igalo, koji je brend. Nema porodice u Crnoj Gori kojoj taj Institut nije pomogao i nismo u stanju da ga sačuvamo. Nedavno sam bio u Institutu, moram da kažem da sam oduševljen kako ti ljudi rade, kako se odnose prema pacijentima, a nekoliko mjeseci nisu primali plate. To je sramota za naše društvo. Da li je nekome taj atraktivan prostor pored Titove vile “Galeb” zapao za oko, da to pretvori u stambeno poslovni prostor? To je pitanje. Jer, mi sve što nam ne donosi direktnu korist u privatne džepove, smatramo kao da je praktično nepotrebno. I onda se uhvatimo nekih velikih tema, filozofiramo nadugačko i naširoko. Ne treba da filozofiramo puno, nego treba da radimo. Prvi zadatak našeg društva je omogućavanje ljudima da žive od svojeg rada, na osnovu zakona, da ne zavise ni od Dritana Abazovića, ni od Andrije Mandića, ni od Dževdeta Pepića, Milana Vujovića, bilo koga, već da žive od svog rada. Ako hoćemo da budemo bogato društvo, moramo da shvatimo da se bez privrede to ne može i da postoje i druga zanimanja, sem politike.
RB/BI: Ali se moramo vratiti na politiku. Mislim da će vaša porodica da odmori od stalne treme kad vas vide na TV ekranu. Rekli ste da Vas je i previše u medijima. Bogami, sad više nećete toliko biti u medijima. Zašto? Zato što sad više niste nezavisni intelektualac, građanski aktivista, čovjek svima simpatičan, koji može da priča ono što misli. Sad ste već pripadnik pokreta “Preokret”. To sad ima malo drugačiju konotaciju kad ste član neke političke partije ili grupacije, svejedno. Ali, da nastavimo: htio sam da vas pitam šta mislite o drugim političkim grupacijama, recimo, o pokretu “Evropa sad”, o Bošnjačkoj stranci, itd?
Pepić: Potpuno ste u pravu. Svako žrtvovanje je na neki način ograničavanje slobode. Kad hoćete da žrtvujete nešto za zajedničko dobro, vi žrtvujete uvijek i dio sebe. Ja sam kao građanski aktivista imao, tako da kažem, uticaja da ukažem, ali da se ne pitam puno. To je sudbina građanskog aktivizma. Meni je najbliža definicija građanskog aktiviste “Onaj koji trči za džabe, priča puno, ukazuje, a ne može puno da uradi ako mu drugi ne pomažu”. Ja kazujem ono što znam i vidim, a najviše mi je godilo to što su mi ljudi govorili da to znam da iskažem prostim narodskim jezikom, da nisam političar i ne koristim fraze, citiram Kanta, Hegela, Platona, Aristotela… Ja ne znam ko me sluša u ovom trenutku, ali koliko volim da me čuje doktor nauka, toliko volim da me čuje neki penzioner, domaćica. Gdje god da ste, čime god da se bavite, ako hoćete, možete biti i ostati čovjek. Ja nikada nisam bježao od tabu tema. Mi imamo toliko problema o kojima se ne priča. Dugo sam bio u novinarstvu i znam, najveća cenzura je autocenzura, ako se ti plašiš od onoga što ćeš da kažeš. Ono što je najinteresantnije, bilo je ljudi koji bi mi rekli nisi u pravu, nije ti tačno, ali najčešće su mi govorili: “Što će ti to? Možeš se nekome zamjeriti”.
RB/BI: Da preformulišemo malo ovo pitanje – da li ste razmišljali da uđete u pokret “Evropa sad” ili u Bošnjačku stranku, a odlučili ste se za “Preokret”? Jedna je građanska, druga nacionalna partija.
Pepić: U pokret “Evropa sad” mogao bih da uđem, sa njima može da se napravi, ali postizborna, koalicija. Ako mene kao čovjeka pitate, uvijek bih ušao u neki pokret kao “Evropa sad”. Naravno, tu je prije svega “Preokret”. Ali moje shvatanje ne dozvoljava ni da pomislim da uđem u bilo koju nacionalnu, manjinsku partiju – bila to bošnjačka, bila albanska, bila crnogorska, bila srpska. Kad ste već pomenuli Bošnjačku stranku, kažite mi što je to Bošnjačka stranka uradila dobro za Rožaje ili za Bar, negdje gdje živi bošnjački narod? Da li je to zapošljavanje nekoliko ljudi. Bošnjačka stranka, kada je bila na vlasti, najveći dio Bošnjaka je napustio sjever Crne Gore. Ja sam veliki protivnik nacionalnih, manjinskih partija, na kraju krajeva, ko je većina, ko je manjina u Crnoj Gori?
RB/BI: A svim nacionalnim partijama su puna usta građanske Crne Gore?
Pepić: Htjeli da priznamo ili ne, to dobro dođe za Evropu i svijet, ali se po meni dosta svodi na getoizaciju. Prema mom mišljenju, nacionalne manjinske partije bile su prave pravcate agencije za zapošljavanje, prije svega članova svojih porodica, članova svoje partije i svojih prijatelja.
RB/BI: Fakat je da su se oformile iz jednog plemenitog razloga, očuvanja i zaštite svog identiteta.
Pepić: Ali, gospodine Vujoviću, ja nisam birao rođenje, naciju i vjeru. Spreman sam čitavog života to da branim. Ja ljudima kažem: Ja sam Dževdet Pepić, ali mi nacija i vjera nisu zanimanje. Oni treba da su mi identitet za kuću, za slavu. U čemu je problem? Svaka stranka koja ima nacionalni predznak praktično se svodi na isti princip djelovanja, uvijek su krivi oni drugi i to dovodi do getoizacije. Prema mom mišljenju, institucije u Crnoj Gori su izuzetno slabe, a za ovih 30 godina, institucija koja je najviše izgubila je institucija građanin. Kako može mene da predstavlja kao Bošnjaka, Albanca, Hrvata, čovjek koji je uzeo stan od države i prodao ga po tržišnoj cijeni. Kako može da me predstavlja neko kome je najvažnija uloga da navodno brani nacionalne i vjerske interese? Mislim da je ta priča o nacionalnom i vjerskom veliko i dobro pokriće za manipulatore, da se oko te priče obogate. Puno je lakše pričati o iracionalnom nego se baviti racionalnim. Smatram da je najveći problem građana Crne Gore njihov veoma težak ekonomsko socijalni položaj. Što je sa Romima? Zašto oni nemaju svojeg predstavnika, a brojna su populacija. Stvarno, ja nisam pristalica nacionalnih kolektiviteta, nisam za to da se iza toga krijemo. Ja sam za individualnu odgovornost – ako zgazim čovjeka na pješačkom prelazu, nisu ga zgazili svi Pepići, nego ja.
RB/BI: Samo još jednu temu da apsolviramo. Bili ste, rekli ste već, i novinar. Kakav je, po vašem mišljenju, status ove profesije u crnogorskom društvu. Da Vam dam šlagvort: to što je Radio Bar jedna od rijetkih institucija kojoj nije povećan budžet za ovu godinu, cijene naših emisija su ostale iste kao što su bile prije nekoliko godina. Da li to govori da smo mi dobri ili loši?
Pepić: Ja sam čovjek koji javno kaže, to sam nebrojeno puta do sad rekao: U ovakvom sistemu vrijednosti u kakvom se nalazi Crna Gora, najviše su se na udaru nalazili novinari i policajci. Zašto novinari? Zbog toga, ako meni odgovara Vaša priča, onda ste za mene dobar novinar. Čim nećete nešto da uradite po mojoj volji, ja hoću da udarim po Vama.
RB/BI: I ne samo verbalno, nažalost.
Pepić: Nažalost, ovdje je bilo i ubistava, da ne zaboravimo. Ja sam preko 20 godina profesionalno radio u novinarstvu. Kad nekome odgovara moj tekst: A, svaka ti čast! Čim ne odgovara, odmah sam ovakav i onakav. I gospodin Đukanović je napadao novinare, a to je bogami nastavila i ova nova vlast. Vi možete meni da se dopadate ili ne. Ali, ko sam ja da ugrožavam Vas i Vašu porodicu i Vašu profesiju?
RB/BI: Ali opet se sve to svodi na ekonomsku moć. Ako ste ekonomski zavisni…
Pepić: Znam, ali idemo iz krajnosti u krajnost. Ja znam dobro neke novinare u Crnoj Gori koji su bili enormno plaćeni, ali da služe u nečiju svrhu. Kažem svim medijima u Crnoj Gori: “Molim vas, nemojte da navijate za ‘Preokret’”, samo radite svoj posao. Zašto ja ovo pričam: i novinari i policajci su u ovakvom sistemu, ovdje je bilo puno problema, uvijek su slali policajce da regulišu probleme, novinare da izvještavaju. Ali novinari i policajci u sistemu potpuno poremećenih vrijednosti su prvi koji su se nalazili na udaru. I znate šta je: ako se ja s Vama ne slažem i nagovorim moje pristalice da Vas vrijeđaju, a Vi samo radite svoj posao. Istina, neki mediji se ponašaju kao portparoli. Ono što mi je drago kod Radio Bara, slušam ga često, pored vrhunske muzike, strašno mi se dopada što čujem različita mišljenja. Hajde da vodimo dijalog, bez dijaloga nema napretka. A ako radite dobro svoj posao, onda imate protivnike na sve strane. Ako navijate za nekoga, uvijek će se naći neki kanal da vas neko pljuje, a naći će se i taj kanal da vas neko pomogne. Zato ja stalno govorim: u Crnoj Gori samo treba da dozvolimo ljudima da rade svoj posao. Tako je sa sudstvom, sa Tužilaštvom, sa svima, pa i sa medijima. Mediji u Crnoj Gori imaju svoju težinu i svoj značaj. Prema mom mišljenju, taj posao treba poštovati ali, prije svega, novinare treba zaštititi u ekonomsko-socijalnom smislu.
