Sinoć je, pred velikim brojem posjetilaca koji su popunili plato ispred Sportske dvorane “Topolica”, održan dugo najavljivani koncert violončeliste Stjepana Hausera.
Organizatori (Turistička organizacija Bar, pod pokroviteljstvom Opštine Bar i Vlade Crne Gore) su najavljivali spektakl, i dobili su ga, a grad je u tih nekoliko sati opravdao slogan TO Bar – “epicentar dobre zabave”. Jer, zabave zaista jeste bilo.
Dugo Sergej Ćetković, kao vodeća crnogorska pop zvijezda, nekome nije bio predizvođač, vjerujem još od vremena kad je kao onemanband pjevao u “Maši”, ali je svoj posao uvodničara u koncert izveo na odličan način, profesionalan, odmjeren, precizan, tačan. Izveo je set najpoznatijih numera i umnogome zagrijao publiku.
Uslijedila je gotovo polusatna pauza, nakon čega se pojavila zvijezda večeri.
Hauser je, u konkretnom slučaju kao koncertmajstor, mnogo više šoumen nego virtuoz na violončelu, i sve na nastupu podređuje zabavi, provodu i dobrom raspoloženju, od precizno iskoordiniranog ponašanja na sceni do repertoara iz tzv. “only hits” domena koje znaju svi.
Ulogu lead vokala preuzelo je violončelo, na kome je svirao glasovne dionice, bez mnogo odstupanja od originala.
Nakon intra, najprije je zaronio u romantične vode, na radost ženskog dijela publike kojeg je procentualno bilo kudikamo više u publici. Dio sporijeg tempa otvorio je “Caruso” Lucia Dalle kojeg je proslavio Pavarotti, nastavilo se uz horsko pjevanje “Hallelujah” Leonarda Cohena, a triling je završila Stingova “Shape of my Heart”.
Uz prepoznatljivu muziku “Pirata s Kariba” i “Game of Thrones“ i odgovarajuću vizuelizaciju ušlo se u razradu koncerta, a ona u Hauserovom slučaju znači igranje na sigurnu kartu – latino zvuk filovan funkyjem. Red plesa, red skupnog pjevanja, red solo dionica izvanrednog pratećeg benda sa biranim muzičarima, red dobro uvježbanih facijalnih ekspresija i scenskih pokreta – više nego dovoljno za žurku.
Krenulo se sa “Let’s get Loud” Jennifer Lopez, nastavilo sa “Livin’ la vida loca“ Ricky Martina, bio je tu i neizbježni “Despacito” Luisa Fonsija, zatim “Señorita” dueta Shawn Mendes / Camila Cabello, pa onda sigurni štihovi iz osamdesetih Madonnina “La isla bonita” i “Conga” Glorie Estefan i “Miami Sound Machine”.
Tzv. “stadionski dio” uveo je posjetioce u samo finale nastupa, uz sve prerogative koje ono nosi: horsko pjevanje, ruke u vazduhu, trčanje s kraja na kraj bine, komunikacija sa publikom i kao krešendo – silazak u nju. “Nel blu dipinto di blu” (kolokvijalno poznata pod nazivom “Volare”) Domenica Modugna otvorila je ovaj blok, nakon čega je perkusionista podigao publici ruke u vis uz “Bamboleio, bamboleia / Porque mi vida yo la prefiero vivir así” “Gipsy Kingsa”. Slijedila je, pored ostalog, Shakirina “Waka Waka”, pa italijanska partizanska “Bella Ciao“ (tu je atmosfera umnogome podsjetila na Kusturičin i Neletov “No Smoking Orchestra”) i za kraj meddley dobro poznatih “Ai Se Eu Te Pego” koju u originalu izvodi Michel Telo i “No Woman, No Cry” Boba Marleya.
A kraj je, u barskom slučaju, došao neočekivano brzo, poslije nešto malo manje od sat i po svirke, odjavni akordi su odsvirani još prije ponoći. I to bez bisa, što je za svjetske zvijezde, a i za gotovo sve muzičare koji nastupaju uživo, vrlo neuobičajena stvar.
U svakom slučaju, ono što su organizatori najavljivali – spektakl, to su i dobili – odličnu zabavu na otvorenom za veliki broj ljudi, bez pretenzija da to bude akademski performans, već žurka za kraj ljeta. A Hauseru za novi početak koncertne turneje. Uz nadu da u Barseloni, Cirihu, Rimu, Beogradu, Amsterdamu (što su naredne stanice)… neće napustiti binu nakon sat i 25 minuta, bez riječi pozdrava.
I da neće biti užasnog krčanja iz lijevog zvučnika, naročito u prvom dijelu koncerta, što tour manager velike svjetske zvijezde koja svira sa Stingom i U2, svom izvođaču ne smije da priredi.
