Vjerovatno ni organizatori nisu očekivali da će na plato ispred župne crkve Svetog Ivana u Zupcima, na prvu promociju dvotomne monografije “Ljudi iz grada bez vratî – (Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” Željka Milovića, doći toliko ljudi.
Izuzetno interesovanje izazvala je i atraktivna lokacija, izabrana za početak prve književne turneje u barskoj opštini, koja će obuhvatiti deset nastupa, od Zubaca do Sutomora.
Uvodnu riječ imala je Marija Babić, koja je goste upoznala sa istorijatom sela i crkve ispred koje se nalaze, i upoznala ih sa koncepcijom ove i ostalih promocija, nakon čega se publici obratio autor.
“Naravno da sam želio da turneja počne ovdje, jet taj put od Grandovice ili Begova, pa skraj Smosta do Carina i gore do Milovića utisnut mi je u glavu istim nesmanjenim intenzitetom kao kad sam kao mali skupljao kućice škrokača pored mlina, brstio antiperke da nas dondo Petar ne vidi, hladio noge u jažu izviše kuće, odlazio na kupanje na B’zd’n, držao čaršav kad se tresu murve, pokušao da ulovim jegulje dižući kamene u rijeci, trpao gnjilu u kesu za likovno…”, objasnio je Milović.
On je govorio o svome djelu, kako je nastalo i ko mu je na putu realizacije knjige pomogao.
“Ako se za ijednu može reći da je barska, to je ova. U njoj su biografije 72 ličnosti koje su značile Baru, a i Bar njima, i sa kojim su bili neraskidivo vezani. Naslov je simboličan – to je, u stvari, rečenica koju je izgovorio obućar Šeko Bubić kada su ga pitali kako izgleda Novi Bar, odnosno Topolica, u odnosu na nekadašnji Stari Bar: ‘Ajde more, to ti je grad bez vrati’”, objasnio je Milović.
Po njegovim riječima, “ova knjiga je prava barska, ne samo po sadržaju”.
“U njenoj izradi su učestvovali svi koji su mogli, pomažući fotografijama, dokumentima, sjećanjima, i morao sam pola strane uvodnika da potrošim kako bih se svima zahvalio. Imao sam sreću da se trogodišnji posao ‘otvarao sam od sebe’, jer su me svugdje dočekivala širom raširena vrata. Knjigu ne bi bilo moguće napisati bez pomoći potomaka i/ili bliskih rođaka i prijatelja ljudi čije su životne priče obrađene u njoj, na čemu im najiskrenije zahvaljujem. I možda i najvažnije – kad smo došli u finansijski cajtnot i kad se ispostavilo da će biti dva toma knjige, pa je falilo još dosta para da se odštampa jer su troškovi bili izuzetno veliki, nismo znali više šta da radimo i kome da se obratimo. Opština nije finansijski stala iza ovog projekta i bio sam blizu da ostavim sve na pola rabote, pa da čekamo razne konkurse za nevladin sektor, ali su se tada pojavili Barani. Naši, pravi Barani. Iz svojih džepova su na žiro-račun NVO ili lično meni i u kasu kod doktorice Gine donosili novac, 10, 20, 50, 100, 200 eura koliko je ko imao, slali iz Austrije, Njemačke, bila je jedna uplata sa mora ispred daleke Aljaske i sve se skupilo. Bilo je stvarno dirljivo kako su obični ljudi prepoznali važnost ovog projekta, donirali pare i knjiga je mogla da krene u štampariju. Zato kažem da je ovo baš barska knjiga”, rekao je Milović.
Promociju su prirodnim i neformalnim obraćanjima uveličali gosti. U ime sela domaćina, te kao saradnik na knjizi, Ilija Vukotić je zamjerio autoru što “kao Zubac tek sad prvi put govori u selu”, ali i čestitao na “izvanrednom enciklopedijskom djelu koje svim narednim Baranima mora značiti još više”. On je takođe sugerisao da u narednim knjigama treba biti obrađen još neko od znamenitih seljana, od nekoliko generacija Vickovića i Ivovića do autorovog oca Ilije, čuvenog konobara i poliglote.
Specijalni gost promocije stigao je iz Podgorice samo za ovu priliku. Čitav Balkan i danas govori o Kuču koji je živio u Zupcima u vrijeme kad mu je jedan događaj promijenio život – Vojin Radovanović se trkao sa vozom od Pristana do Sutormana i pobijedio, a sjećanja na taj događaj prenio je njegov sin Novica. “Ovdje sam među svojima, porodično preko Marinovića, i srcem”, rekao je Radovanović.
U emotivnom obraćanju, Dolores Doda Ćetković se prisjetila oca Nikole i majke Daniele, koji su doveli prvi zabavni park u barsku opštinu – čuveni autobus kod Pionirskog parka i kanala Rene, i objasnila kako je sve to funkcionisalo iz njenog ugla djeteta koje odrasta na specifičan način. “Sva djeca su rođena u različitim gradovima, jer su roditelji išli na zabavne turneje po Bosni, a nakon što smo se skrasili ovdje, jedino smo Bar osjećali kao svoj grad”, kazala je Ćetković.
Serijal govornika završio je prof. Neđeljko Necko Đurović, govoreći o svom prađedu, Kolji Barjaktaru, koji je prekinuo ovaj surovi običaj 89 puta: “Poseban slučaj je bio u Mrkojevićima, đe su se dvije porodice izmirile dok je prađed bio na putu ka njima, ne čekavši da se on pojavi, jer su znale ishod razgovora i njegovu upornost i volju”.
Među brojnim posjetiocima sinoć bio je i potpredsjednik Opštine Bar Radomir Novaković Cakan. On je kazao da mu se tema posebno dopada. “Mislim da će ova knjiga jako značiti Baranima, da će probuditi emocije mnogim porodicama, a smatram i da će biti dovoljno dobro dočekana od strane naših sugrađana”, kratko je saopštio u razgovoru za Bar Info.
Košarkaški trener u Francuskoj Savo Vučević je nakon dužeg vremena boravio u svojim Zupcima i vidio poznate ljude: “Na mene je najveći utisak ostavila retrospektiva. Mi koji smo rođeni u Baru, koji volimo Bar i koji se uvijek vraćamo Baru, poznajemo veliki broj ličnosti koji su se našli u knjizi i to je prilično zanimljivo za mene“. Dodao je kako mu je drago što je prva promocija održana u Zupcima i što je vidio veliki broj ljudi ‘i sa strane’, a ne samo iz sela.
Erol Marunović, direktor Kulturnog centra Bar, rekao je da mu se više dopada drugi tom knjige, budući da je imao priliku da upozna većinu ljudi o kojima se govori, i da to u njemu budi puno emocija. “Proveo sam veći dio svog djetinjstva kod teta Danijele, o kojoj je Željko pisao, tako da me vežu neke lijepe uspomene i osjećao sam se baš prijatno zbog toga”. Za ovu knjigu predviđa veliki uspjeh u našoj opštini ali i “van njenih granica”.
Muharem Muratović je veče ocijenio kao “neobično i originalno”: “Oživjeli smo trenutke koji su činili Bar Barom. Osjetili smo dah duše onog grada kojeg više nema. Željko je ostavio pomen na sve te divne ljude, koji na neki način daju nadu i smjernice kako treba da se živi i šta da se čuva ubuduće. Materijalna dobra neće biti najveće bogatstvo jednog društva, moramo čuvati odnose, duše i sjećanja”.
Nakon promocije, gosti su još dugo ostali na platou ispred crkve Svetog Ivana, posluženi tradicionalnim specijalitetima – čuvenim sirom i zubačkom murovačom, priganicama, kiflicama, “slatkom pitom” – tespištom…
