Sa spisateljicom Minjom Marđonović o njenoj novoj knjizi “Jefimija, žena koja neće” razgovarala je Tamara Marković. Povod za intervju je promocija koja će se održati u nedjelju, 8. septembra, u 20 sati na platou ispred Doma revolucije.
RB/BI: Minja, čeka nas, vjerujem, jedno lijepo veče, druženje i promocija Vaše knjige. Zbog čega ste izabrali Bar i šta ovaj grad i ovaj datum znače za Vas?
Marđonović: S jedne strane Bar je moja kuća, pored Beograda, u kome živim i u kome sam odrasla, i pored Mostara, u kome sam rođena. Moj otac je Baranin, a 8. septembra je njegov rođendan, iako on nije živ već 25 godina. Promocija moje prve knjige je bila, kao što će biti i ove, na njegov rođendan, jer kao dužnost osjećam da mu darujem poklone. To je poimanje života i smrti – da onih kojih nema sa nama, ima ih u nama. Tako da, ovaj događaj i ovo predstavljanje drugog romana, koji sam posvetila svom pokojnom ocu, jeste zaista nešto posebno za mene. Moram priznati, generalno, u životu nemam tremu i malo čega se bojim, ali ovog puta imam određenu dozu pristojnog straha i pitanje hoće li to sve biti dobro i hoće li on zaista tog dana biti ponosan na mene i biti zahvalan na tom poklonu.
RB/BI: Koga očekujete na promociji u nedelju i da li biste voljeli nekoga posebno da vidite u publici?
Marđonović: Voljela bih da vidim sve ljude koji smatraju da na tom književnom druženju mogu nešto da čuju. Ono što garantujem, jeste da će zaista čuti nešto što je alternativnije u odnosu na ono čime se ja na Akademiji bavim, a to je alternativna politička teorija. Moram naglasiti da moji romani jesu u tom smislu politički, iako su ljubavni, životni, a ovaj prvi je i putopisan. Publike ne odvajam, kao ni gradove, naročito kad dođem u svoju otadžbinu, svaki grad mi je podjednako drag. Voljela bih da vidim i muškarce i žene, iako stalno kažu da sve radim za žene i da moje knjige jesu za žene, a to i nije baš tako. Stoga, pozivam Barane da dođu i da me razvesele i obraduju.
RB/BI: Osvrnućemo se ukratko na dosadašnja druženja s publikom i njihova viđenja Jefimije. Kakvi su bili komentari do sada i da li je bilo nekih koji su na Vas ostavili poseban utisak?
Marđonović: Neću biti skromna, jer da sam skromna, možda ne bih ni pisala knjige, pa ću reći da mi se na svakodnevnom nivou javljaju, prije svega, žene koje mi kažu da ih je Jefimija podigla i vinula tamo gdje su mislile da nikada neće biti, pa u tim momentima i kada ih nervira i kada se sa njom ne slažu, ona zaista cjeliva. Književnost je najslobodnije polje i mišljenja i djelovanja. U tom pogleda oni koji znaju da čitaju, mogu mnogo toga time da dobiju zahvaljujući knjizi. Ružne komentare ne čujem. Negativna kritika može biti stamena i jeste važna, jesam samokritična, ali, jako je važno iz kog centra to dolazi. Opet naglašavam da to o čemu pišem ima, prije svega, naučnu ekspertizu. Ja sam doktorantkinja Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Moja doktorska teza se bavi upravo heteroseksualnim odnosom, odnosno, romantičnom ljubavlju između žene i muškarca. To je ono o čemu pišem i to je ono što naglas pojmam. Tako da, i te negativne kritike kada dođu, obično dolaze iz onih perspektiva koje razumiju upravo taj akademski momenat moje književnosti, jer je ona nadasve, angažovana i trudim se da pokrećem nimalo popularne teme. Nastojim da ih na pop-kulturni, popularni način približim široj publici.
RB/BI: Kakve su reakcije muškaraca na Vaša djela i da li smatrate da ih Jefimija nervira, plaši ili joj se možda dive ili pak nešto četvrto?
Marđonović: Dok sam stvarala Jefimijin lik, imala sam mnoge sukobe, ali to je ona situacija kad morate da izađete iz autocenzure i da odvojite sebe od likova koje stvarate. Okružena sam zaista genijalnim i divnim muškarcima koji, prije svega, podržavaju ono što radim. Ne zbog mene, nego zbog shvatanja i uviđanja da je ono o čemu govorim, jednako važno i za njih, kao što je važno i za žene. Već sam na početku rekla da moja čitalačka publika jeste ženska, ali na primjer, znam da su, statistički, mnogi izdavači u Srbiji radili istraživanje i da je čitalačka publika 80 posto žena. Ispada kao da sam istraživala tržište, a zaista nisam, samo sam išla srcem, pa sam uspjela da se obratim onima koji više čitaju. Svi muškarci koji su pročitali knjigu, zaista jesu bili odlučni da uđu u raspravu. Kada govorimo o prvom romanu, ono što mislim da muškarce intrigira je, što bi rekao jedan moj prijatelj iz Bara „Jesu li ovi ljubavnici svi tvoji“. Ta seksualna sloboda žena na kojoj insistiram, kao na jednom političkom, feminističkom zahtjevu, jeste nešto čega se, kad se susretnu, muškarci možda uplaše. Upravo je to moje razdvajanje stereotipnih postavki života i svijeta – kako je muškarac koji mijenja partnerke (erotske i ljubavne) mačoista i Kazanova, a kako je žena koja se drzne da svoju seksualnost živi slobodno i velelepno, žena sumnjivog morala. To su zapravo tačke spoticanja i politička pozadina mojih knjiga. Naravno, kad komentari nisu neprimjereni i nisu u formi uvrede, volim razmjenu stavova jer se iz konstruktivnih rasprava rađaju genijalne stvari, pa su i moje promocije uvijek otvorene i nteraktivne. Ne svode se samo na dijalog između mene i osobe koja moderira razgovor, već publika ima potpunu slobodu i da prekine, i da pita, i da kaže ono što misli i želi. Naravno, opet naglašavam da je sve dozvoljeno u granicama pristojnosti.
RB/BI: Koliko je Jefimija koja čeka, pomogla Jefimiji koja neće? Da li će biti još Jefimija u Vašem književnom opusu, ili ćete nas ostaviti u neizvijesnosti s obzirom da je i sama borba za ženska prava i dalje, nažalost, neizvjesna?
Marđonović: Jefimije, žene koja neće, ne bi bilo da se nije rodila i izrodila Jefimija, žena koja čeka. Uvijek kažem da to čekanje nije pasivna radnja, jer Jefimija čeka ljubav, a to čekanje dovelo je do toga da shvati šta zaista neće. U mom najličnijem životu, za ovih 35 godina življenja, sam shvatila da mi je mnogo važnije šta je to što neću, ne želim, ne mogu, nego ono što hoću. To naročito kada govorimo o istoriji civilizacije, jer u ovom, 21 vijek starom patrijarhatu, žene su morale ono što im je rečeno da moraju, ili što bi trebalo da budu, ili šta se očekuje da budu, i u tom pogledu i ovaj naslov ima, sam po sebi političku poruku – da mi moramo da shvatimo šta je to što, najprije, ne želimo i da ćemo kroz to što ne želimo, doći do onoga što uistinu želimo. Jako je teško sjesti i reći „ja želim ovo“, ali kada vam je nešto iz utrobe neprijatno, vrlo je lako, ali je opasno, za ženu reći „ja to neću, ja to ne želim“. Moja junakinja jeste jedna slobodna divljakuša i tu postoji autobiografski momenat. Sebe doživljavam tako – jedino u divljini i vidim slobodu. U svemu što je do besvijesti svedeno, slobode i nema, pa tako je i ženski lik kroz istoriju bio dosta sveden. Nastavljamo tim patrijarhalnim receptom da živimo, a o tome svjedoči i bolna statistika nasilja prema ženama. Evo, u Srbiji je prošle godine ubijeno 30 žena u femicidu, u ovom svijetu preko 51 posto žena gine tamo gdje bi trebalo da budu najsigurnije, a to su njihova ljubavna gnijezda, ili njihovi domovi. Tako da, Jefimija, zapravo, kroz svoj život, kroz čekanje, dolazi do toga da kaže „ja neću da živim u nasilnom društvu, ja neću da živim ovaj život onako kako su mi rekli da moram, pa da i ono što želim, rekla sam da želim, zato što su mi rekli da bi trebalo da to želim“. Ali, postoje neke više sile i kad nešto uistinu ne želiš, a kažeš da želiš, desiće se da neće biti to što nisi željela.
RB/BI: Pomenuli smo erotski momenat u knjizi, često su baš taj segment ljudi koji su pročitali knjige, komentarisali. Ali, na mene je poseban utisak, i u prvoj i u drugoj knjizi, ostavio dio koji opisuje Jefimijino prijateljstvo, ili kako ona kaze „Sestrinstvo“, posebno u vremenima kad smo svi svjedoci nepovratnog gubitka svih vrijednosti koje su, čini mi se, većinu od nas krasile. Sad nam sve to izgleda jako daleko i nepovratno, a da li je baš tako? Divna je borba Tatjane da se ponovo približi i vrati sebi svoju sestru po duši u njenom najtežem životnom trenutku, pokazujući u svom najljepšem obliku snagu prijateljstva. Divna je, a ujedno i moćna rečenica „Sestre najbolje plaču zajedno“.
Marđonović: Filozofi kažu da je sam nastanak života apsurdan. Niti biraš da se rodiš, niti ko će da te rodi, ni gdje ni kako ni šta, ali mi svi u svom životu biramo prijatelje. To je ono na šta sam najviše ponosna. Kada, nerijetko, padnem i sebe kamenom o glavu udaram, sjetim se svih tih genijalnih ljudi koji me okružuju i kažem „možda, Marđonović, nisi tako loša kao što misliš, jer da jesi loša, ne bi ovoliko genijalnih ljudi oko tebe bilo“. Moja prva knjiga je i nastala zahvaljujući najvažnijem čovjeku u mom životu. To je moja najbolja prijateljica Tanja, kojoj sam posvetila svoj prvi roman i koji je nastao zbog toga što sam sedam mjeseci živjela bez Tanje i shvatila da, ako budem još pet bez Tanje, ostaću bez sebe. Meni žene kroz život zaista nisu bile vučice, ni vukovi. Sa ženama nemam nikakav problem, ne takmičim se sa ženama ni oko čega, naročito ne oko muškaraca, a to je uvijek ta točka spoticanja. Razlog zbog kojeg nismo solidarne jedna s drugom je zato što se stalno takmičimo koja je ljepša i koja će prva princu dopasti u naručje. Kada se to izuzme, vratimo na ono što je Aristotel govorio – da je to ona duhovna ljubav, čisto prijateljstvo (za koje smatram da je važno i kada govorimo o intimno partnerskom odnosu). Mislim da je čovjek bogat onoliko koliko ima prijatelja, to najveća vrijednost postojanja i to moramo da čuvamo kao svoje oči u glavi. To jeste ta maksima kojom se vodim i to me je dovelo do toga da mi žene nisu podmetale nogu, nego su mi mnoge otvarale vrata i srca i ovoga svijeta. Zahvaljujući, prije svih, mojoj majci, koja je i birala mog oca, koja je rodila mog brata i mene načinila spremnom da ovoj život živim i u njemu se osećam slobodno, koliko god mogu kao žena. To je taj krug koji nikad ne zatvaram, jer je beskonačan kao pravi krug ljubavi, tako da mislim da bez prijateljstva nema života.
RB/BI: Da li imate nešto da poručite našim slušateljkama i slušaocima, čitateljkama i čitaocima, zbog čega vrijedi doći i upoznati Jefimiju, jer smo svi pomalo Jefimija, složićemo se?
Marđonović: Mislim da neće biti dosadno, književne večeri koje organizujem u Jefimijinu čast nisu suvoparne, nema klasičnih čitanja odlomaka romana, interaktivne su, a nadasve, jer garantujem da će mnogi ljudi koji upoznaju Jefimiju, zbliže se, sprijatelje s njom, čuti nešto što nikada do sada nisu čuli. Ne zato što ih do sada nije zanimalo, nego zato što nisu imali priliku jer im nije bilo ponuđeno. Pozivam sve dobre ljude, još bolje volje, da nam se u nedjelju pridruže i poslušaju šta to Jefimija ima da nam kaže.
