Neke od važnih signala u ranom razvoju komunikacije roditelji mogu pratiti već od najranijeg uzrasta djeteta. O tome koji faktori utiču na razvoj govora, koliko je štetan uticaj ekrana na komunikacijske sposobnosti djece, koje su govorno-jezičke teškoće u školskom uzrastu, govorila je gostujući u Radio Baru logopedica Milica Mijailović. Između ostalog, ona je ukazala i na značaj ranog prepoznavanja problema u razvoju i potrebe za pravovremenom stručnom podrškom, ali i na ulogu porodice, vaspitača, učitelja i šire zajednice.
RB/BI: Koji faktori utiču na pravilan razvoj govora kod djece?
Mijailović: Faktori su različiti. Najprije bih istakla biološke, odnosno genetske faktore, a zatim i sredinske. Da bi se govor pravilno razvijao, dijete treba da ima uredan sluh i vid, razvijenu vizuelnu percepciju i pažnju, očuvane kognitivne kapacitete, odnosno odgovarajuću intelektualnu zrelost. Takođe su važne i kognitivne funkcije poput pamćenja i pažnje, ali i motorika gruba – trčanje, hodanje… i kasnije fina motorika. S druge strane, veoma važna je sredina u kojoj dijete odrasta. To podrazumijeva stimulativno okruženje, adekvatnu komunikaciju sa roditeljima i ljudima iz neposrednog okruženja. Dakle, biološki i sredinski faktori zajedno čine osnovu pravilnog razvoja govora.
RB/BI: Da li danas zaista imamo više djece sa govorno-jezičkim teškoćama ili ih samo ranije i češće prepoznajemo? Koji su prvi signali koje roditelji mogu da primijete a koji mogu ukazivati na to da razvoj ne ide u željenom pravcu ?
Mijailović: U svojoj praksi, od početka radnog angažmana u Baru 2013. godine do danas, svjedočim porastu broja djece sa različitim govorno-jezičkim problemima. Ipak, ne možemo zanemariti činjenicu da su roditelji danas informisaniji, da se ranije obraćaju stručnjacima i da imamo dostupnije testove i mjerne instrumente kojima možemo procjenjivati razvoj već u veoma ranom uzrastu. Govorno-jezički razvoj ne počinje pojavom prvih riječi i rečenica. On počinje samim rođenjem. Dijete komunicira mnogo prije nego što progovori i roditelji već od najranijeg perioda mogu da prate signale koje im beba šalje. Na primjer, socijalni osmijeh i gukanje javljaju se u prvim mjesecima. Između sedmog i osmog mjeseca očekujemo udvajanje slogova, poput „baba“, „tata“ i „mama“, mada to tada još ne moraju biti riječi sa značenjem. Oko prvog rođendana očekujemo prve značenjske riječi. Treba obratiti pažnju i kako dijete reaguje na roditeljsko lice, zvukove i predmete, da li se osmjehuje, guče, brblja i ostvaruje kontakt. Posebno su značajni gestovi. Jedan je pokazivanje prstom kako bi dijete nešto podijelilo sa nama – da nam skrene pažnju na npr. more, sunce, mačku… Drugi je pokazivanje kojim nešto traži. To su važni rani komunikacioni signali. Roditeljima uvijek kažem da vjeruju svom osjećaju i da prate dijete tokom svakodnevnih aktivnosti – dok ga kupaju, presvlače, hrane i njeguju. Ako primijete odstupanja, dobro je potražiti savjet. Za logopeda nikada nije prerano.
RB/BI: Šta savjetujete da može podsticajno uticati na razvoj govora u tom najranijem uzrastu?
Mijailović: Prvo bih izdvojila uklanjanje ometajućih faktora, a danas su to prije svega ekrani. Bebe ne bi trebalo izlagati telefonima, tabletima i televiziji. Roditelji ne moraju imati posebna logopedska znanja da bi podsticali razvoj govora. Svjetovala bih i apelovala da bebe ne budu izložene nikakvom vidu ekrana i da roditelji, kako pomenuh, vjeruju svom instinktu i da se bebi ne obraćaju tepanjem. Dovoljno je da bebi pričaju, pjevaju, čitaju i obraćaju joj se melodičnim glasom, ritmom i intonacijom. Čitati treba veoma rano, čak i kada nam se čini da dijete ne razumije pročitano. Glas roditelja djeluje umirujuće, a beba sluh razvija još tokom trudnoće i nakon rođenja prepoznaje majčin glas. Važno je djetetu pružiti što više prirodnih senzornih iskustava – izvoditi ga u prirodu, pokazivati mu ono što ga okružuje, imenovati predmete i pojave. Živimo u divnom primorskom gradu i imamo mnogo toga što možemo pokazati djeci. Umjesto da beba u kolicima gleda u tablet, što češto primijetim i rastuži me, jer mnogo je korisnije da posmatra okolinu i komunicira sa roditeljem.
RB/BI: Koliko izloženost ekranima može negativno uticati na razvoj djece? U kojoj mjeri je dozvoljena upotreba ekrana ?
Mijailović: U praksi roditelji često opisuju da je ekran praktično rješenje jer dijete bude mirno, da može da završi neke obaveze. Međutim, dugoročno to može imati negativne posljedice po pažnju i govorno-jezički razvoj. Dijete je lišeno prirodne komunikacije i iskustava koja dobija kroz igru, kretanje i neposredan kontakt. Postoje istraživanja koja pokazuju da se fizički kora velikog mozga mijenja pod negativnim uticajem ekrana dugoročno. Negdje čak može da da ‘lažnu’ sliku autizma, takozvani ekranizam, o kome se često piše i govori. Kasnije se ispostavi da to nije bio autizam, ali da su djeca do te mjere ekranizovana, rekla bih čak do jednog nivoa zanemarivanja. Potrebne su godine intenzivnog rada s djetetom da se pažnja, govorno-jezički razvoj i generalno opšti razvoj dovede u red uslijed ekranizacije. Moja preporuka, i kao logopeda i kao majke trojice dječaka, jeste da u prve dvije godine života ne bude izlaganja ekranima. Nakon treće godine, ograničeno, uz nadzor roditelja i izbor sadržaja koji je primjeren uzrastu. Ne bi trebalo da dijete pasivno provodi sate ispred ekrana. Naravno, svaka porodica ima svoju dinamiku i nije moguće dati potpuno isti savjet za sve. Ipak, važno je da roditelji budu svjesni koliko je neposredna komunikacija značajna za razvoj djeteta.
RB/BI: Sa kojim se govorno-jezičkim teškoćama najčešće susrijećete kod djece školskog uzrasta?
Mijailović: Često se dešava da teškoće koje u ranom uzrastu nisu izgledale toliko izraženo postanu vidljive tek kada dijete krene u školu. Roditelji se ponekad nadaju da će se sve samo „posložiti“ – da će dijete progovoriti kada krene u vrtić i da će sazrijevanjem sustići vršnjake. Kod neke djece se to zaista i dogodi, ali kod druge se određene teškoće kasnije pokažu kroz usvajanje školskih vještina. U prvom razredu mogu se primijetiti artikulacioni poremećaji, odnosno teškoće u pravilnom izgovoru jednog ili više glasova. Važna je i fonološka svjesnost – sposobnost da dijete prepoznaje i razlikuje glasove u riječima. Kasnije, tokom opismenjavanja, mogu se javiti teškoće u čitanju, pisanju i računanju. Disleksija, disgrafija i diskalkulija su specifične smetnje u učenju, koje ne nastaju odjednom kada dijete krene u školu. Često imaju svoju istoriju u ranijem govorno-jezičkom razvoju. Kod disgrafije, na primjer, dijete može imati teškoće u oblikovanju slova, praćenju reda, održavanju pravilnog rasporeda na papiru ili može pisati pojedina slova ogledalski. Kod disleksije se teškoće odnose na čitanje – dijete teško povezuje glasove i slova i sporo usvaja vještinu čitanja. Važno je naglasiti da se ove teškoće mogu javiti i kod djece urednih intelektualnih sposobnosti. Zato nije dobro olako zaključiti da je dijete lijeno ili nezainteresovano.
RB/BI: Kada roditelji treba da potraže stručnu pomoć ako primijete teškoće u čitanju i pisanju?
Mijailović: Djeci treba dati prostor da usvoje čitanje i pisanje svojim tempom. Obuka traje i ne možemo očekivati da sva djeca u istom trenutku savladaju sve vještine. Ipak, okvirno se očekuje da do kraja trećeg razreda djeca urednog razvoja ovladaju čitanjem i pisanjem. Ako se vidi da čitanje i pisanje idu veoma teško, da dijete uprkos trudu ne napreduje očekivanim tempom, potrebno je obratiti se logopedu. Ako dijete ima probleme sa diktatima, pravi specifične greške u pisanju ili veoma sporo čita, treba potražiti stručnu procjenu. Učitelji mogu uočiti da dijete ima teškoće, ali procjena i tretman disleksije, disgrafije i diskalkulije pripadaju domenu logopeda. Ono što je veoma značajno jeste da se teškoće prepoznaju na vrijeme i da dijete dobije podršku. Što se ranije reaguje, veće su mogućnosti da mu se pomogne.
RB/BI: Svjetski dan svjesnosti o mucanju obilježava se 22. oktobra. Naišla sam na podatak da jedan odsto svjetske populacije ima ovaj problem. Zašto se mucanje najčešće javlja i kada?
Mijailović: Mucanje je posebna i veoma interesantna oblast logopedije. Riječ je o poremećaju ritma i tempa govora. Period između druge i četvrte godine kada se javlja, nije slučajan – tada dolazi do naglog bogaćenja rječnika. Rečenice postaju duže, djeca su veoma radoznala, postavljaju mnogo pitanja i potpitanja. Ponekad govorni aparat nije spreman da isprati toliku bujicu misli. U tom periodu roditelji mogu primijetiti ponavljanje početnih slogova, zastajkivanje ili prekidanje govornog toka. To nazivamo fiziološkim mucanjem u ranom uzrastu. Međutim, ako takve teškoće traju duže od šest mjeseci, potrebno je uključiti logopeda i procijeniti šta se dešava. Uzroci mucanja mogu biti različiti. Postoji i genetska predispozicija – ako neko u porodici muca, veća je vjerovatnoća da će se teškoće javiti i kod djeteta. Mogu postojati i drugi faktori, uključujući stresne događaje. Imala sam dječaka u praksi koga je ujeo pas. On se uplašio i to više nije ostalo na fiziološkoj formi. Razvilo se u “primarno” mucanje. Kako djeca odrastaju, različiti stresori mogu da budu okidači, da se mucanje, možda u izmijenjenoj formi nastavi i ponovo javi, što često uzrokuje druge neke emocionalne teškoće kod mladih. U tretmanu se koriste metode i tehnike usmjerene na problem. Imala sam priliku da nakon fakulteta stažiram u Beogradu, u Zavodu za psihofiziološke poremećaje i govornu patologiju, na Odjeljenju za poremećaje fluentnosti govora. Tamo sam četiri mjeseca radila sa osobama koje imaju ovaj problem, od djece do odraslih.
RB/BI: Kako bi trebalo da se ponašaju roditelji, nastavnici i okolina prema djetetu koje muca?
Mijailović: Najvažnije je da dijete saslušamo strpljivo i da ga ne prekidamo. Ne treba mu govoriti „diši“, „nemoj tako“ ili pokušavati da završavamo rečenice umjesto njega. To su savjeti koji često dolaze iz najbolje namjere, ali nijesu korisni. Uvijek kažem da je važno ono što osoba koja muca želi da nam kaže, a ne način na koji to izgovara. Potrebno je da joj damo vrijeme i da je saslušamo bez pritiska. Podrška porodice je od velikog značaja, kao i smanjenje stresnih i ometajućih faktora. Mucanje može uticati na samopouzdanje, društveni život i kasnije odnose, zato je važno da dijete ne bude izloženo dodatnom pritisku ili neprijatnosti zbog načina na koji govori.
RB/BI: Kod djece školskog uzrasta često je problem kratkotrajna pažnja i hiperaktivnosti. Da li je i to danas jedan od učestalijih problema?
Mijailović: Poremećaj pažnje jeste jedan od učestalih problema, ali treba biti oprezan sa korišćenjem termina hiperaktivnost. Nije svako nemirno dijete hiperaktivno. Hiperaktivnost je ozbiljan problem i ne treba je olako pripisivati djetetu koje je živahno ili teško usmjerava energiju. Treba uzeti u obzir uzrast. Ne očekujemo isti opseg pažnje od djeteta od tri godine i od učenika prvog razreda. Takođe, djeca danas ranije polaze u školu. Nekada smo u prvi razred kretali sa sedam godina, a sada neka djeca polaze i prije navršenih šest. Godina u tom uzrastu predstavlja veliku razliku. Zrelost djeteta procjenjuje psiholog i stručni tim, pa je važno imati razumijevanja za individualne razlike. Ipak, svjedoci smo da je pažnja kod djece često kompromitovana. Pojedina djeca teško održavaju pažnju tokom časa i teško im je da duže ostanu usmjerena na jednu aktivnost. Ekrani svakako mogu dodatno negativno uticati na pažnju. Zato je bitno da djeca imaju više kretanja, boravka u prirodi, sportskih i drugih aktivnosti koje odgovaraju njihovom uzrastu.
RB/BI: Šta biste poručili roditeljima, nastavnicima, našim sugrađanima i svima koji dolaze u kontakt sa djecom koja imaju govorno-jezičke teškoće ili razvojna odstupanja?
Mijailović: Moja poruka je da poštujemo svako dijete i da ne upoređujemo djecu. Svako dijete je različito. Čak i roditelji koji imaju više djece ponekad nesvjesno upadnu u zamku da ih međusobno porede. Pratite svoje dijete, budite usmjereni na njegov razvoj i nemojte doživljavati kao poraz ako se rano obratite stručnom licu. Naprotiv, to je najbolji način da djetetu pružite podršku. U manjim sredinama još uvijek postoji stigma, a djeca sa teškoćama ponekad budu označena kao lijena ili nezainteresovana, iako iza toga može stajati problem koji je moguće prevazići uz odgovarajuću pomoć. Djetetu treba pružiti podršku, poštovati njegovu ličnost i integritet i uputiti ga na pravu adresu. Važno je da se svi sistemi podrške i resursi koje zajednica ima povežu i budu u korist djeteta. Djeca sa razvojnim odstupanjima ravnopravan su dio našeg društva i ne smijemo dozvoliti bilo kakav vid diskriminacije.
RB/BI: Na kraju razgovora voljela bih da pozdravimo nekoga ko redovno sluša i posebno voli Radio Bar.
Mijailović: Ovom prilikom pozdravila bih svog brata Dušana, vašeg vjernog slušaoca. On je moj rođeni brat, koji sada već ima 35 godina. Često kažem da mi negdje živimo defektologiju. On je momak sa posebnim razvojnim potrebama i zaista sam na njega ponosna. U našoj porodici bilo je mnogo izazova. Vjerujem da svakom roditelju ne treba uskratiti moć da vjeruje u svoje dijete. Nebo je granica i zaista se mnogo može, zato ne dozvoljavam nikakve limite da se prema djeci postavljaju, kako u svojoj porodici, tako i prema djeci sa kojom radim.
