Ulcinjsko dijete koje se u jedanaestoj godini preselilo u Polje, nekadašnji junior-košarkaš, kasnije profesor istorije u osnovnim školama u Baru i neprikosnoveni šampion u mentorstvu učenika tokom 11 godina postojanja kviza “Koliko poznajem svoj grad” (uz Deja Paladina), danas predavač na Filozofskom fakultetu Univerziteta Crne Gore, istoričar Milan Šćekić, gostovao je u petak u osamnaestom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara.
Govorio je, pored ostalog, o svojoj fascinaciji košarkom i tadašnjom ligom za osnovce, načinu na koji se gradska omladina razlikovala u ponašanju od periferije početkom devedesetih, ali i o razlozima zašto je njegov rad kao profesora u OŠ “Mrkojevići” obilježio nevjerovatan uspjeh u kvizu o Baru. Poseban kuriozitet je bio vezan za njegovo školovanje – prve ocjene u osnovnoj školi, i gimnaziji, bile su mu, kaže, jedinice. Iz čitanja i istorije, “a danas sam pasionirani čitač i skupljač knjiga, i istoričar”
Početak priče bio je vezan za rano djetinjstvo u Ulcinju. I dolazak u Bar samo u kupovinu.
“Divan je Ulcinj grad, a Albanci divan narod kojeg mi nerijetko ne razumijemo, i ne trudimo se da razumijemo, jer se na Balkanu niko ne trudi da razumije onog drugog i tu nastaju problemi. Imao sam mnogo prijatelja različitih nacija u Ulcinju i sa njima imao savršen odnos, isto važi i za moje roditelje. Otac je radio kao oficir na karauli Podstegvaš, a majka bila nastavnik biologije u Baru. Živjeli smo u Vojnim zgradama, gdje su svi navijali za ‘Partizan’. U kući je vladala disciplina jer je otac bio vojnik i na poslu i kući, nikad ne bi pošao da ne spremi krevet, sve je bilo pod konac. Naše je bilo da učimo – učiti se moralo, to se nije moglo izbjeći, demokratija je postojala samo kad smo sestra, brat i ja sami u sobi. Takođe, nije se smjelo slušati što otac priča sa prijateljima – kad oni dođu, mi smo već s vrata ustajali i odlazili. U Ulcinju se ta ostavština Jugoslavije i socijalizma dugo očuvala, do negdje 2002. godine, a nakon perioda stagnacije grad je dostigao Bar, koji mu je osamdesetih bježao barem dvije decenije u razvoju. To se naročito vidjelo u trgovini (svi smo dolazili u barsku Robnu kuću sa pokretnim stepenicama), kulturi, sportu… Bar je imao zgrade sa liftovima, Ulcinj ne znam ni danas da li ima. Prvog maja 1991. smo se preselili u Barsko polje, u kuću Čeda Novakovića”, sjećao se Šćekić.
Ističe kako je za njega, u šestom razredu, taj događaj bio “više nego traumatičan”.
“Dolazak u OŠ ‘Meksiko’ je bio pakao. Prvo, selidba mi je teško pala jer se jako vezujem za ljude i sredine, bilo je more suza. A drugo, Bar je funkcionisao po drugim pravilima, Ulcinj je bio mnogo mirniji grad. Novi đak u školi je bio atrakcija, i dok ne dođe sljedeći, svaki dan bi se neko s novim đakom šalio, pravio mu smicalice, koristiću blagi izraz za ta dešavanja. Bio sam na meti skoro godinu dana, ali sam se adaptirao. Naročito kad sam počeo da treniram košarku”, kaže Šćekić.
Bili su to dani življenja za VOLI košarkašku ligu, koju je “Primorka” organizovala za učenike osnovnih škola od 1992. do 1995.
“Podijelili su se treneri po geografskom principu, kome je bila bliža koja škola, a u našoj je tim vodio Bobo Ljutica, nekadašnja ‘petica’ ‘Mornara’. Od njega smo naučili mnoge stvari, naročito kako treba da se borimo i nikome ne predajemo. U petorci su bili: Jasmin Bišević plej, Zoran Ivanović kasnije svestrani sportista bek, Vesko Nenezić drugi bek, i Dejo Dabanović i ja kao najniži centri u ligi. Treninzi su bili vrlo ozbiljni, a imali smo sreće što je u školi predavao fizičko Pero Blažević, raniji trener ‘Mornara’, koji nas je učio kako košarkaš treba da razmišlja. Dvije godine smo igrali finale u školi ‘Jugoslavija’ i izgubili. Prvi put je lopta izašla iz obruča Zoranu Ivanoviću, a drugi smo izgubili šest poena razlike, iako smo bili mnogo bolji. Tri su nam koša nepravedno poništena, jedan je bio moj – sjećam se kako je trener Bobo počeo da viče, ja se plašio da pogledam ka njemu jer sam mislio da sam napravio korake, a on je vikao u stvari na sudiju… Igrali smo meč i u Petrovcu. Gubili smo na poluvremenu 22 razlike, a onda je trener ušao u svlačionicu i izribao nas, onako pošteno. U drugom dijelu prvi sam postigao koš, ujedno i prvi moj na meču, što dovoljno govori kako sam igrao, a onda su svi iz tima počeli da sipaju trojke. I dobili smo. Ta je VOLI liga izbacila Mladena Šekularca, prvog Baranina NBA trejdovanog, koji je bio kao od gume i imao sve karakteristike Dražena Petrovića, nazdravlje njemu. A Slobodan Tošić je u šestom razredu zakucavao na onim socijalističkim koševima van standarda. U Gimnaziji sam, nakon raspada ‘Mornara’ na ‘Mornar’ i ‘Primorku’, igrao za juniore ‘Primorke’ sa ostalim drugovima iz škole”, evocira Šćekić košarkaške dane.
Za njegovu generaciju, kaže, najvažniji događaji s početka groznih devedesetih, bili su košarkaški i rukometni mečevi “Mornara”, naizmjenično, jedne subote jedan, druge drugi tim.
“Prvi put sam išao da gledam ‘Mornar’ 1992, rukometnu utakmicu sa ‘Crvenom zvezdom’ za koju su igrala četiri igrača, zvanično proglašena među najbolje u svijetu – čuveni golman Beli Stojanović, Igor Butulija, Dragan Škrbić i Nenad Peruničić. ‘Mornar’ je dobio jedan razlike, a te je godine tukao i ‘Metaloplastiku’. Pa onda, onaj kup meč sa ‘Partizanom’, kada je ‘Mornar’ izgubio 7 poena razlike u Beogradu. Moj kolega kasnije u OŠ “Mrkojevići” Aco Jelenić mi je rekao da je Zoran Radojičić ušao na trening i rekao: ‘Ko misli da ne možemo pobijediti ‘Partizan’ osam razlike, neka odmah napusti salu’. Svi su ga pogledali čudno, ali, pričao mi je poslije rukometaš koji je dao taj odlučujući osmi gol, kad je primio loptu da mu je u glavi bio samo Zoran i njegove rečenice. Bilo je na tom meču, istina, i dosta neregularnosti, ali smo ipak dobili. I kasnije lagano izgubili finale od ‘Zvezde’. Ja sam vazda bio Partizanovac, ali kad bi ‘Mornar’ igrao protiv ‘Partizana’, nisam nikad navijao ni za koga osim za ‘Mornar’. I nije niko od nas”, opisuje rukometna sjećanja Šćekić.
Potencirao je dan kad su prvi put u Baru košarkaški navijači vidjeli u svojoj dvorani alley-oop, u meču protiv “Partizana”.
“Izveli su ga Haris Brkić i Željko Rebrača. Haris je iz auta bacio loptu prema košu, Željko je samo podigao ruke… Zanimljivo, to smo smatrali nekako nesportski, zamisli iz auta baciš, iskoristiš visinu i poentiraš. Haris se žestoko povrijedio u Baru, okliznuo se jer je sala prokišnjavala, dobio je udarac u potiljačnom dijelu glave. Sjećam se odlično i Luke Pavićevića, koji je nekoliko godina prije toga sa ‘Jugoplastikom’ bio prvak Evrope, pa Saše Obradovića koji je mogao iz mjesta da skoči metar uvis… E takvi igrači dobiju ‘Mornar’ na produžetke dva poena. Ali su u našem timu bili Barani – Đoko Pavićević je bio plej, Ranko Čarapić njegova zamjena, autoritativni Pajo, Nebojša Milošević, Duško Pavlović… Svi smo imali osjećaj – kad oni igraju da gubi ili pobjeđuje Bar. Nakon što je prodat ulazak u Kup Koraća, uslijedilo je veliko razočarenje, ‘ohladili’ smo se. Tek se Bar vratio košarci sa ovim novim ‘Mornarom’, koga izuzetno uvažavam. Ti naši sportisti su u praznim devedesetim, kada su harali rat, bijeda, nemaština, depresija, bili uzori barskoj mladosti, činili su nam život podnošljivijim, to se nikad ne zaboravlja. Pronijeli su slavu našeg grada”, jasan je Šćekić.
Kao Gimnazijalcu, Topolica mu je bila “nepodnošljiva, iako je imala svoj šmek, za nas djecu sa strane nepristupačna, čak i violentna, ali nismo se dali”: “Mliječni restoran je bio početak našeg urbanog okupljanja i sastajanja sa učenicima iz drugim krajeva. Tu je bio i neizostavni salon za zabavu Zdravka Dabanovića sa igricama, gdje se mnogo para potrošilo i mnogo sati provodilo. Prve dvije godine Gimnazije prirodno-matematičkog smjera bile su vojničke – stroga disciplina, a škola je mnogo više ulivala strah no što je učila đake. U prvom razredu je bilo nas 33, a četvoro je ponavljalo. U prvom nas je sačekao jedan đak ponavljač, a u drugom još dva, i svi su pali iz istog predmeta – francuskog. U trećem i četvrtom je popustilo, mnogo smo se više provodili nego u prva dva”.
Radni odnos zasnovao je nakon studija najprije u OŠ “Anto Đedović”: “Na prvom času škola mi je djelovala jako klaustrofobično, dreka, vika, jurnjava između časova. Prvi dan, kad sam izašao, bio sam ubijeđen da neću to moći izdržati. Ali, sad bez predavanja ne bih mogao. Došao sam strog, pun studentskog znanja, krut, nisam vidio problem u ocjenjivanju učenika, međutim, brzo sam shvatio da neki roditelji to ne shvataju ‘sportski’, jer misle da ocjene nisu realne. Prvi put mi je poljuljana vjera u ocjenjivanje kad je došla majka učenice kojoj sam dao lošu ocjenu i rekla da njena djeca često idu gladna u školu i teško žive. Danima sam razmišljao o tome, i od onda uvijek gledao prvo socijalni karton učenika na kraju dnevnika, pa se odlučivao na ocjenu”.
Mrkojevići su, potencira, bili nešto posabno u njegovom životu: “U OŠ Mrkojevići sam prešao 2009. sa predrasudom da idem u trošnu seosku školu, a dočekale su me učionice sa plazma ekranima, wi-fi konekcijom, što nisu imale mnogo bogatije ustanove, direktor Muharem Muratović koji je bio ispred vremena, i djeca koja vole da rade i sa kojima je bilo privilegija raditi. Ubrzo je počeo i čuveni kviz ‘Koliko poznaješ svoj grad’, pa je direktor rekao da bi ‘bilo dobro da učestvujemo, i da ja spremim djecu’, ali sam dobro znao da on ne želi da samo učestvujemo. Tako je počelo”.
To “tako je počelo” značilo je apsolutnu dominaciju đaka iz Mrkojevića u kvizu “Koliko poznajem svoj grad”, koja je trajala sve dok je Šćekić predavao u toj školi. U gradu su se se svi pitali odakle ta premoć učenika iz prigradske škole i koji je “čarobni štapić” koji ima ovaj profesor.
“Čarobni štapić je bio rad, veliki rad. Ja sam zadatak shvatio ozbioljno i s djecom tri mjeseca ostajao poslije škole i do šest popodne, razvozio ih kućama po mraku. Kupio bi im sendvič oko dva, i držao ih sve dok mi majka nije rekla da tako ne mogu, jer su oni u tom dobu kad im sendvič nije dovoljan. Prve godine nismo prošli u finale za jedan bod i to je bilo veliko razočarenje, ali nakon toga su krenuli uspjesi, a moj san da promovišemo školu u jednom elitnom kvizu, a svi koji su učestvovali znaju da je to zbilja elitni kviz sa elitnim nivoom znanja o Baru, napokon se ostvario. Učenici su taj kviz doživljavali kao ličnu borbu i borbu za školu, i davali su se svim srcem. Zanimljivo, u samom kolektivu kod određenih profesora nisam nailazio na razumijevanje, znali su da pitaju i smanjuju ocjenu takmičarima onda kad bi se najviše spremali za kviz. Na časovima istorije sam još u sedmom umio da prepoznam buduće šampione, nikad nisam birao bubalice, već one koje je to zanimalo, i koji razumiju i vole Bar. Bilo mi je mnogo teško da im objasnim neke stvari jer, recimo, nikada nisu duže boravili na Topolici da bi znali detalje, a 20% pitanja bilo je vezano za urbani dio grada. Na moju i sreću škole, roditelji Mrkojevići su dozvoljavali da im ja toliko okupiram djecu, teško da bi tako bilo u drugim sredinama. I oni su shvatali koliko je taj kviz velika stvar za Bar, usudio bih se reći najbitnija u tom uzrastu, jer ih podstiče da saznaju mnoge stvari iz lokalnih okvira, što više nigdje ne mogu. Moji đaci su znali drugovima da drže mala predavanja na osnovu onoga što su naučili spremajući se za kviz”, iskren je Šćekić.
I danas se, potencira, sjeća najsitnijih detalja prilikom spremanja đaka, te samih dešavanja u polufinalu i finalu.
“Goran Pavlović je bio neprikosnoven – izuzetno inteligentan, s njim si mogao ‘poći na Rusiju’ što se kaže, bio je najspecifičniji, a po radnom zalaganju davao se onoliko koliko je on htio. Ja sam svima diktirao tempo učenja, a sa Goranom to nije moglo, sam je određivao koliko će da radi na kvizu, sat-dva dnevno. Ostali su znali i po 6, 7, 8 sati da se spremaju, on ne. Sa Goranom nije mogao niko iz opštine, pobjeđivao je i starije sa ogromnom razlikom. Dina Abazović je učestvovala samo jednom, zahvaljujući profesorima iz škole koji su je odgovarali od toga, i jedina prilično namučila Gorana. Pobjednici kviza moraju imati sve – znanje, logiku, sreću i inteligenciju, i moraju se spremati. U to vrijeme se kod nekih kolega iz drugih škola često potezalo pitanje uspjeha Mrkojevića, ali su zaboravili da je njima kviz trajao samo u polufinalu od 10 do 12 časova, a nama mjesecima. Od mojih najuspješnijih takmičara, Goran je danas na Građevinskom fakultetu, iako je po habitusu apsolutno istoričar, Hasan Pelinković je na Saobraćajnom fakultetu, Dina na Međunarodnoj ekonomiji, Armin Perazić i Elvis Petović maturanti, imali su namjeru da upišu istoriju… Da ne budem pogrešno shvaćen, i pobjednici iz drugih škola su bili izvrsni – Bodin Orlandić je imao mentalitet pobjednika, Kojičić je bio odličan…”, kaže Šćekić, uz opasku da je “izuzetna nepravda za sve koji su se spremali, naročito za đake OŠ ‘Kekec’ i prof. Deja Paladina, što 2020. nije održan kviz zbog pandemije, ali da se on može izvesti, uz poštovanje mjere opreza, u aprilu, jer je bilo tako jedne godine – umjesto u novembru održan je u proljeće”.
Za kraj, istoričar Milan Šćekić se dotakao kurioziteta – dvije prve ocjene su mu bile jedinice.
“Dobio sam prvu jedinicu iz čitanja, jer me đed razmazio. Puštao me u prvom razredu da ne idem u školu, no da se igram, jer sam ja tako htio, ljepše mi je bilo no da učim slova. A onda je otac uzeo stvari u svoje ruke. A u gimnaziji prvu ocjenu, i to jedinicu, dobio sam iz istorije 6. septembra 1994. Nismo dobili ni utvrđeni raspored, ali smo za tih pet, šest dana učili dvije male lekcije iz tog predmeta. Jedna je bila Kartagina, druge se ne sjećam. Profesorica me pitala, nisam znao, i dobijem jedan. Recimo da to nije bilo pedagoški jer niko od učenika još nije bio počeo da uči, ali pitan sam, i nisam znao, i zasluženo sam dobio to što sam dobio. Bio sam u osnovnoj školi na takmičenjima iz istorije, imao odlične nastavnike Safeta Alibašića i Živka Andrijaševića, poslije sam postao upravo istoričar, ali je prva ocjena u novoj školi bila jedinica iz istorije”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Milan Šćekić.
