Ovo je priča o kući djetinjstva Maje, Nine, Vesne i Milice (to sam ja), Sonje, Radmile, Brana, Braca (moj brat, uzdanica, moje srce), Dragana, Ljilje, Ilije, Radmile M, Tanje, Ljiljane, Vesne J, koja je uvijek bila najljepše našminkana, Mile, Ankice, Srećka, Svetlane, Duška, Vlatka, Darka, Dragana M, Zorana M, Jasmine i Tijane.
Sve započinje 1951. godine, kada moj otac Savo Lazarević, inače, inženjer agronomije iz Kotora, dobija „naređenje“ tadašnjeg Ministarstva prosvjete da dođe u Bar, u Poljoprivrednu školu, kao profesor.
Većina nas, djece „kuće djetinjstva“, u to vrijeme, nijesmo bili rođeni, da se malo našalim – bili smo negdje u svemiru, ali sudbinski predodređeni da se rodimo i provedemo djetinjstvo u ovoj kući, gdje smo živjeli sve do zemljotresa 1979. godine.
To je bila kuća ljubavi, smijeha, dobrote, čestitosti, poštenja, kuća gdje se nijesu zaključavala ulazna vrata, gdje su se sve brige, problemi, često i nedostatak novca, svaka muka, bolest i smrt, zajednički prebrodili.
Ovu kuću su činile familije Jovović, Spahić, Kosać, Simović, Bokan, Knežević, Perazić, Rašketić, Marović i moja porodica Lazarević. Svi su radili, učili ili bili vezani za Poljoprivrednu školu, koja je tada bila „na glasu“ u cijeloj Crnoj Gori, pa i Jugoslaviji, jer je izrodila kvalitetne agronome i ljude. Kuća djetinjstva se nalazila u srcu Topolice (centar Bara), u Ulici maršala Tita. Tu se nalazi i sada.
Kuća je imala dva ulaza. Jedan prema parku, sa puno stoljetnih čempresa, gdje smo se igrale Maja, Nina, Vesna i ja. Da ne zaboravim, tu je bila i kućica našeg zajedničkog „prijatelja“, kudravog i dobroćudnog psa Žuće. To je bio lovački pas čika Gavra Spahića, sa kojim je često išao u lov. Drugi ulaz ili izlaz, vodio je prema moru i čuvenom parapetu, gdje su bile ogromne topole i prelijepi mirisni oleandri.
S obzirom da je moj otac bio i dobar ribar, imali smo barku („korčulanku“). Inače, on potiče iz Bigova, jednog lijepog ribarskog sela u Grblju. Lovio je ribu koja je moja majka Hilda prodavala na tadašnjoj „pjaci“ ispred „Vračara“ (to je bila jedina prodavnica, tada, na Topolici). Moram naglasiti da nas je ta barka othranila i školovala.
Majka je često pržila ribu u parku (na četiri opeke) i onda bi sve familije koje su tu živjele, skupa jele i družile se. Kako sam već gore pomenula, tu smo svi živjeli do zemljotresa.
Poslije zemljotresa, kuća našeg djetinjstva nastavila je da „živi“, tj. u njoj se otvorio italijanski konzulat, koji je tu bio nekoliko godina. Nakon toga postala je Muzička škola.
Danas je u njoj jedan naš sugrađanin, prije svega dobar čovjek, kapetan duge plovidbe Ljubo Kočović, otvorio firmu „Nimont“, koja je vezana za more, brodove i pomorce, po kojima je poznat naš grad Bar.
Šta da kažem na kraju, osim da osjećam da će ova kuća još dugo godina „živjeti“ i možda nekoj drugoj djeci takođe biti „kuća djetinjstva“ i… da, naravno: Majo, Nina, Vesna… volim vas!
