O BORCU, PARTIZANU, SLOBODARU I ANTIFAŠISTI RAMU DABEZIĆU (1924-1944) IZ DOBRE VODE

Dabezić Musta Ramo, rođen 1924. u selu Dobra Voda, zemljoradnik, borac 1. čete 2. bataljona, teško je ranjen na Gradini u Gornjem Polju (okolina Nikšića) i podlegao ranama 11. septembra 1944. u Stubi kod Nikšića.

Prema detaljnijim podacima, rođen je 10. maja 1924. godine. Bio je po zanimanju zemljoradnik i neoženjen. Iz Dobre Vode je i bio je član SKOJ-a. Uhapšen je početkom 1943. godine, te je iz koncentracionog logora u Baru interniran u Italiju. Iz italijanskog logora je uspio pobjeći septembra 1943. godine i sa Prekomorskom brigadom se zatim vratio u domovinu. Prema podacima, iz drugog izvora, poginuo je 1. septembra 1944. godine, a naznačuje se, kako je već rečeno, da se to zbilo na Stubi kod Nikšića. Isto se, takođe, potvrđuje da je bio pripadnik 1. čete 2. bataljona VI (Šeste) Crnogorske udarne brigade. Dužni smo navesti unekoliko različite podatke oko datuma njegove pogibije. 

U knjizi “Šesta crnogorska narodnooslobodilačka udarna brigada” (“Pobjeda”, Titograd, 1983), koja predstavlja zbornik sjećanja, objavljen je tekst Dušana Bojanića, koji je trajna uspomena na Rama M. Dabezića, skojevca, partizana borca, ratnog zarobljenika… Taj tekst nosi naslov “Skojevac Ramo” i zbog posebnog značaja prenosimo ga integralno:

“Poslije kapitulacije Italije, dobar broj političkih zatvorenika iz Crne Gore, koji su se nalazili u italijanskim zatvorima i logorima, uspio je da izbjegne njemačko zarobljavanje i povezao se sa italijanskim partizanima. Neki su prešli u Jugoslaviju i odmah se povezali sa partizanskim jedinicama, da bi nastavili borbu do oslobođenja, ali mnogi od njih nijesu dočekali toliko željenu slobodu, jer su poginuli na ratištima širom naše zemlje. Jedan od takvih palih boraca bio je i Ramo Dabezić, borac Šeste crnogorske narodnooslobodilačke udarne brigade.

Ramo Dabezić je u Šestu crnogorsku brigadu stupio po povratku iz italijanskog zarobljeništva. U Crnu Goru se vratio preko Drvara. Pričao je da je po italijanskim zakonima bio osuđen na 30 godina zatvora. U optužnici koja ga je teretila, stajalo je da se kao pripadnik partizanskog pokreta borio protiv italijanskih oružanih snaga. U stvari, ovaj patriota je bio suđen od okupatorskog suda zato što je bio napredan omladinac i patriota svoje zemlje.

Ramo je bio u sastavu Prve čete Drugog bataljona. Ubrzo po dolasku u jedinicu počeo je da se ističe ličnim primjerom, hrabrošću i nadasve druželjubljem tako da je za kratko vrijeme postao vrlo omiljen među borcima Prve čete. Bio je puškomitraljezac. To je u to vrijeme bila osobita čast svakom borcu, jer automatskih oruđa nije bilo dovoljno, a puškomitraljesci su mogli biti samo provjereni i hrabri borci. Ramo je uvijek bio jedan od dobrovoljaca koji je želio da prati svojim puškomitraljezom borce bombaše. Povjerenje između bombaša i puškomitraljezaca, njihovih pratilaca, pri povlačenju poslije izbačenih ručnih bombi moralo je biti beskrajno. Životi boraca – bombaša ovisili su, u neku ruku, od puškomitraljesca koji ih je štitio. U tom pogledu Ramo je uživao veliko povjerenje svih, jer je ubrzo pokazao da uspješno obavlja svaki povjereni mu zadatak. Takav je bio i tako su ga prihvatili svi borci 1. čete.

Noću, 31. avgusta na 1. septembra 1944. godine, 2. bataljon se zabacio iza ledja njemačkih jedinica koje su se utvrdile na položaju Gradina kod sela Rastovci. Sa Njemcima je bilo i crnokošuljaša – italijanskih fašista, koji su se poslije kapitulacije Italije priključili njemačkim jedinicama. Ostali bataljoni i brigade napadali su neprijatelje u reonu sela Vidrovan. Drugi bataljon došao je na izvršenje zadatka iz sela Stuba. Neopažljivo se prebacio ispod Uzdomira, a zatim pregazio rijeku Zetu između sela Miločana i sela Malog Brezovika i neopaženo se zabacio okupatorskim jedinicama iza leđa. Pošli su bombaši. Pošao je i Ramo sa puškomitraljezom, da ih, po ustaljenom običaju, štiti. Bombaši su izvršili zadatak ubacivši bombe u neprijateljske bunkere. Ramo je svojim puškomitraljezom štitio njihov povratak kojom prilikom se izložio ubitačnoj vatri neprijatelja i bio smrtno ranjen.

Ubrzo se među borcima pronijela vijest da je u ovoj borbi teško ranjeno više boraca, među kojima i Ramo Dabezić. Drug Ramo Dabezić spadao je među hrabrije borce 1. čete, ali, tješili smo se da će drug Ramo preboljeti zadobijene rane. Odmah je organizovano njegovo izvlačenje, napravljena su nosila i otpremljen je u bolnicu Primorske operativne grupe, koja se nalazila na prostoru Banjana.

Iako smrtno ranjen kroz grudni koš, zbog čega je jedva govorio, Ramo se sa nosila raspitivao o ishodu borbe – koliki su naši, a koliki neprijateljski gubici i što je od oružja zaplijenjeno. Drugovi su mu sve ispričali noseći ga ka bolnici. Međutim, Ramove rane su bile smrtonosne, nije izdržao. Na putu za bolnicu Ramo je na nosilima izdahnuo. Prije umiranja, posljednje su mu riječi bile: ‘Kad smo tako udesili njemačke i italijanske fašiste, sad ne žalim što umirem’.

Kolona sa ranjenicima je zastala. Pustila je nosila na zemlju, ali Rama više nije bilo među živima. Zamjenik komandira čete Vukota Golubović, i sam teško ranjen, zamolio je drugove da njegova nosila prenesu do Ramovih. Teško je mogao da pokreće glavu, ali je to uradio krajnjim naporom, želeći da se tako svojim bliskim prisustvom oprosti od druga Rama Dabezića. Plakali su Ramovi drugovi, ali što se tu može, rat je, a rat ne bira žrtve.

Ramo je bio veoma vedre naravi, do kraja odan ciljevima NOB-a druželjubiv, disciplinovan i ozbiljan. Iako je proveo vrlo kratko vrijeme u 1. četi, brzo se uklopio u kolektiv i kao takav postao veoma zapažen, zbog čega su ga svi drugovi podjednako voljeli.

Drug Dabezić je sahranjen u selu Stuba, iznad izvorišta rijeke Krupac (sada Krupačko jezero). Sahranjen je na maloj zaravni u hladu jasena pored ranije sahranjenih drugova. Do oktobra 1947. godine drug Ramo je mirno počivao među svojim drugovima. Oktobra 1947, njegov stari otac iskopao je posmrtne ostatke svoga sina i odnio ih i sahranio u Ramovom rodnom mjestu na padinama planine Rumije. Prilikom sahranjivanja drugovi su zajedno sa njim zakopali brošuru iz koje su Skojevci učili i savlađivali gradivo iz marksizma. Prilikom iskopavanja Ramovih ostataka, brošura je poslužila za identifikaciju.

U znak sjećanja na poginulog sina, Ramov stari otac podigao je svojim sredstvima spomen-česmu na jednom od puteva planine Rumije, čime je trajno obilježio uspomenu na njega i sve one koji su ugradili svoje živote na oltaru slobode i bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda i narodnosti”.