ETNOGRAF ANDRIJA JOVIĆEVIĆ O BARSKOM STANOVNIŠTVU U KNJIZI “CRNOGORSKO PRIMORJE I KRAJINA”, OBJAVLJENOJ 1922. GODINE – 6. DIO
Prosvjetni radnik, učitelj, etnograf i pisac Andrija Jovićević (Riječki Grad – Rijeka Crnojevića, 8. II 1870 – Riječki Grad, 3. VII 1939), napisao je na Rijeci Crnojevića 1921. knjigu pod naslovom „Crnogorsko primorje i Krajina“, koja je 1922. objavljena u Beogradu, u izdanju Srpske kraljevske akademija nauka, odnosno, Srpskog etnografskog zbornika i to pod uredništvom prof. dr akademika Jovana Cvijića, rektora beogradskog Univerziteta, a u okviru edicije „Naselja i poreklo stanovništva“.
Andrija Jovićević je bio sljedbenik istoriografsko-etnografske i antropogeografske škole dr Jovana Cvijića i dr Jovana Erdeljanovića i istaknuti njihov saradnik. Bio je jako plodan i produktivan stvaralac i istraživač, i autor brojnih vrijednih studija.
U navedenoj studiji on ima i vrlo zanimljiv i vrijedan zapis o dukljanskom knezu Vladimiru i njegovom kultu koga su vjekovima jednako poštovale sve tri konfesije, kao i o Vladimirovom krstu, koga Jovićević naziva “Mrkovski (Mrkojevićki) krst”. Jovićević bilježi na stranicama 29, 30 i 31 pomenute knjige sljedeće:
“Kao Mrkovići i Anamali su imali svoga barjaktara i pod ovaj barjak su potpadala od 1878. g. sva sela od Međurječa do Bojane; ranije su Međurječ, Ljeskovac i Kali- mani pripadali Mrkovićima, a Klezna i Pelinkovići Anamalima. Barjak anamalski je uvijek bio u Kravarima, zato se ovo selo isticalo. Skadar je i Anamalanima dao barjak, ali se ne zna, kada i za kakve zasluge; ovaj je barjak manje značajan od Mrkovićkog, jer Anamali ne predstavljaju pleme kao Mrkovići, niti je bilo međusobne veze, koja je ljude spajala. Krajina i Šestani imali su tako isto svoje barjaktare. Šestani su dobili barjak tek poslije 1717. g., kada su potpali pod vlast Skadra; a Krajina ga je dobila nešto ranije. Barjake su davale skadarske paše za zasluge. U staro je doba krajinski barjak bio na kući Alibraimovića iz Ramuše. Za vrijeme borbe s Crnogorcima kod Marstijepovića 1862. g. poginuo je barjaktar Alibraimović i tada je obezglavljeni barjak ugrabio Vrlika iz Ostrosa, pa je i ostao na njegovoj kući, jer Alibraimović nije imao potomstva.
Šestani su uz barjaktare imali svoje kneževe, koji su baš kao u Malesiji vojvode, pomagali barjaktaru. Od sta rijih se kneževa pominju: Nik Marko Vukmarković, Ali Rama Đurperović, Đok Pera Perkolić, Mark Leka Nikđonovit i dr. Kneževi su bili starješine u svojim selima, a svi za jedno s barjaktarom sačinjavali su starješinstvo plemena Kneževe je imenovao narod i uvijek je birao mudre i otre site ljude, koje je paša poznavao, jer ih je on imao i po tvrditi.
Kao glavarske i viđene „kuće” u Krajini ističu se Odžići u Murićima, Likovići u Bobovištima, Tomovići Koštanji, Ardolići i Modžurići u Ostrosu, Dodići iz Arbneša i Hutići iz Ckla. Od svih u Likovići i Ardolić najbolji.
Mrkovski Krst se smatra kao najljepša starina u ovoj oblasti. Ovaj se krst danas nalazi u pravoslavnih Androvića u Veljim Mikulićima, i smatra kao njihova svojina. Ne samo kod Androvića, nego i kod svih Mrkovića, Krajiljana i Barana postoji tvrdo uvjerenje, da je to onaj isti krst, koji je car Vladislav poslao zetskom knezu Jovanu Vladimiru, pozivajući ga, da mu dođe u Prespu na sastanak, prethodno se zaklevši na krstu, da mu ne radi o nevjeri; i da je Jovan Vladimir, kad je prijevarno uhvaćen i pogubljen pred crkvom u Prespi, imao ovaj krst u rukama. Ovaj je krst počivao na kivotu sv. Vladimira u Krajini, dokle su Epirci njegovo tijelo oko 1215. g. odnijeli u Elbasan. Po predanju i Mrkovića i Krajinjana, krst nije odnešen s kivotom, nego je tajno zadržan. Dok je još tijelo svetiteljevo bilo ovdje, svake je godine nošena litija kroz Krajinu, preko Rumije i Mrkovića, i krst je redovno iznošen na Rumiju jedanput u godini.
Mrkovići vele, da se je krst čuvao kod Ivana Rađena, kneza i barjaktara mrkovićkog, koji je imao samo dvije kćeri. Ivan je jednu od njih dao za pretka današnjih Barjaktarovića, a s njome i barjak, a drugu Androviću i krst. Otada se krst čuva u ovoj kući kao najveća svetinja i smatra njenom svojinom.
Krajinjani su, i ako muslimani, mnogo žalili za ovim krstom; oni su upotrebljavali sva sredstva, da do njega dođu, pa, ne mogući ga prisvojiti, umole Mrkoviće, da ga svake godine o Trojičinu-dne iznose na Rumiju: da ga i Krajina jednom u godini, radi berićeta, vidi. I otada se ovaj krst sa velikom pratnjom i svečanošću o Trojičinu-dne iznosi na Rumiju, i litiji prisustvuju u jednakoj mjeri muslimani i katolici, kao i pravoslavni. Krajinjani su imali namjeru, da ga silom otmu od Mrkovića, pa su i pokušavali, ali uzaludno; poturčeni Mrkovići su ga branili isto tako kao i pravoslavni.
Muslimani idu uz krst veoma pobožno i dan izlaska na Rumiju smatraju osobitom svojom svečanošću; toga se dana oblače ljepše, i sav im dan prolazi u igri, veselju i pjevanju. Tog se dana slegne u Mikulićima mnogo ljudi i žena od sve tri vjere, i Mikulići, i muslimani kao i pravoslavni, spremaju ručak za prijatelje, pa se čitavi dan časte i vesele.
Vjera Mrkovića i Krajinjana u ovaj krst je velika; oni se od njega nadaju sreći i „berićetu”. Kada kiša spriječi, te ga ne iznesu, onda svi bez razlike sa zebnjom gledaju u rod te godine”.
(Nastavlja se)
