Gost emisije „Promenada četvrtkom“ bio je slikar Muharem Muratović.
RB/BI: Muhareme, kako si jutros ostavio Mrkojeviće?
Muratović: Lijepo, u svjetlosti. Lijepa su svitanja, a najljepša, čini mi se, u Mrkojevićima. Ja uvijek preteknem sunce. Nikad ne smijete dozvoliti da vas prevari i izađe prije nego se vi rasanite. Njegova pojava, tamo iza one planine je fantazija. Ništa ljepše ne ulazi u kuću nego taj zrak sunca. Jutro počinje s radošću i tako ostane cijeli dan.
RB/BI: A kako počinje tvoj jedan dan? Uz muziku, pinjelo, uz razmišljanje o jučerašnjem danu, uz priču sa familijom, kako?
Muratović: Svaki sledeći dan očekujem tako što sebi zadam nešto što će da me raduje. Volim uvijek nešto da počnem i uvijek me nešto čeka. Prvo, to buđenje koje je malo ritualno. Ja sam navikao da se budim uz jedno magijsko ostvarenje, „Bolero“. Ono mi je ostalo najljepši recept za buđenje i za aktivnost u toku dana. To je moj lični recept.
RB/BI: Da li možeš to da patentiraš? Sve se danas komercijalizovalo.
Muratović: Neću, vjerovatno bih uzeo previše novca, a ja ne volim da imam više onoga što je jače od mene. Pića, novca, bilo čega, to ne volim. Volim da ostanem svoj, da se ne predoziram. Jer problem našeg društva je predoziranje. U poštenju, u junaštvu, u časti, i onda sve ode dođavola.
Često govorim ljudima da imamo neku nadu, jer mi smo čudo, mi smo vjernici… Ali nešto ne ide, taj Bog je tamo u Norveškoj, Švedskoj, u nekim drugim zemljama. Što ne dođe ovamo – kod nas je fino, toplo i ima toliko hramova, bogomolja. I taj Bog opet, pored svega toga, neće da pomaže ovdje, ne znam šta je u pitanju. Vjerovatno je to zbog toga što smo predozirani i čašću i hrabrošću i poštenjem i radom. Ponavljam, ne volim ono što može da bude jače od mene, a samim tim i da me ponizi.
RB/BI: Muhareme, ideš li kad u OŠ „Mrkojevići“, gdje si nekada bio direktor? Ili te samo zovu povodom nekih svečanosti? Razmišljam o tome šta me čeka kad odem u penziju…
Muratović: Ima jedna kineska poslovica „dobročinstvo se ne pamti ako se ne zabilježi“. Treba zabilježiti i svoj rad. Svaki dan sam i dalje vezan tu prostorno, za moj „dvorac“, brvnaru, gdje slikam.
Ali morate shvatiti da sam prošao kroz lavirint. Imao sam ulogu u zlo vrijeme. U vrijeme kolektivne poremećenosti počeo sam da gradim školu. Da mijenjam sve, pa su me onda ljudi nekako čudno gledali. Tu su pomogli mnogo i iseljenici, njima se moram zahvaliti. Ja sam, možda nenamjerno, iskoristio tu njihovu nostalgiju za svojim krajem. Oni su plaćali tu svoju nostalgiju, ulagali su u Mrkojeviće milione. Ta škola je tada u vrijednosti povećana za nekih milion eura. Imao sam mlade ljude, inženjere, intelektualce, pa smo osnovali jednu lijepu nevladinu organizaciju koja je dobro funkcionisala, koja je meni bila velika pomoć. Moram priznati, onda sam počeo malo da koristim i politiku. Naš komšija, sjajni prijatelj, Jusuf Kalamperović je u to vrijeme bio ministar, i on tada pristaje da bude predsjednik Školskog odbora. Onda sve brže i lakše kreće, od prenosa informacija do obavljanja posla.
RB/BI: Imaju li Mrkojevići sad nekog takvog čovjeka koji bi malo pogurao izgradnju sportske dvorane ili to ide dobrim tokom?
Muratović: To je već gotovo, postavljena je sala, gradi se. Pomenuo sam tu salu, osamdeset i neke, bili su neki izbori za odbornike, ja nisam ni znao neko me stavio na listu za odbornike. Tada sam prvi put prisustvovao barskoj skupštini i progovorio o našoj sali. Sve se to odužilo i prošlo je pola vijeka da bi se ta stvar realizovala. Opet zahvaljujući jednoj žrtvi, moram priznati. Firma „Kalamper“ koja je vrlo uspješna firma, preuzela je izvođenje radova, s tim što će vjerovatno morati biti dobar donator svemu tome. I neka bude, jer ono što se izgradi to je veliko i ostaje nekome na čast. Pitaju me: „Kako sada prođeš tuda?“ Prođem kao svaki prolaznik. Pođete negdje, odradite posao, idete dalje. Uvijek imam neku viziju da se ne vežem za ono što radim i izuzetno me muči kad neko traži, a to je kod nas uvreženo, ako ti pripremi kafu, da mu zahvaljuješ tri dana za to. Ili ako ti nešto napravi. Te zahvalnosti, nagrada, ja se pomalo grozim, to je, valjda, u mojim kostima.
RB/BI: Nikad te ne pitah, jesi li ti po kazni bio premješten u Dom učenika, iz Mrkojevića na Topolicu?
Muratović: Ne, ne, ja sam već bio svima dosadio, pa i sebi. Dvadeset i kusur godina direktor, mimo svih zakona. Ali, eto, radio sam i nisu htjeli da mi smetaju, jer sam ipak nešto doprinosio ovoj državi. Premješten sam normalno, bio sam u Domu do penzije i tako se to završava.
RB/BI: Mogao si ti da budeš direktor jedne škole, i druge, i odbornik, i poslanik i premijer i predsjednik, ali za sva vremena ostaćeš slikar. Je li to privilegija ili usud?
Muratović: Možda je to, neko bi rekao, bandoglavost. A na kraju to je privilegija svake ličnosti. Oni koji svoj identitet grade dostojanstveno, prema svojim mogućnostima i profesiji, to su časni ljudi. Mene niko nije mogao da kupi. Ja sam bio državni činovnik, ali nisam se slagao u mnogim stvarima. Zbog te moje partijske rabote, ja sam ponekad i bježao, jer nisam mogao sve to da prihvatim. Jer, osjećao sam da ima tu mnogo grešaka. I onda kad su se te greške predozirale, rekao sam da neću više da smetam, izašao sam iz partije časno, nisam ostavio nijednu mrlju toj partiji, ni sebi, a to je najbolje rešenje. Ostati čist. I taj osjećaj slobode je prava stvar. Ljudi onda treba da nastave i da iskoriste tu slobodu. Žao mi je ako to neko ne može zbog zdravstvenog stanja. Ima još jedan veliki problem sa tom mirovinom, jer mi nismo još uvijek bogato društvo koje može da obezbijedi pristojan i dostojanstven život penzionerima. Mnogi ljudi koji su cijeli život radili pošteno i toliko donijeli društvu, ostaju na marginama. Nema zahvalnosti, to je problem. Ovo je Balkan ipak, i uvijek će ovdje biti problema.
RB/BI: Ima li dana kada ništa ne radiš?
Muratović: Ne. Razbjesni me kad čujem zdravog, mladog čovjeka da kaže „dosadno mi je“. Nevjerovatno, to ne mogu sebi da objasnim, to me toliko iritira, to ne mogu da shvatim.
RB/BI: Gdje radiš, gdje je tvoje mjesto boravka sa kičicom u rukama?
Muratović: Stalno sam u toj mojoj brvnari. Uvijek sam nekako mislio da ću negdje stići, i stizao sam. Za jedra mi je trebalo platno, a kad napravim jedra onda nije bilo vjetra. Pa onda jedra pretvorim u platna, pa onda platna idu po svijetu a ja i dalje ostajem tu. Ima jedna lijepa Mrkojevićka izreka: „Posijah žito, dosta žito rodi, ali nemam vreću. Druge godine skrojim vreću, ali nemam žito.“ Nikako da se sve uklopi. Brvnara je tu, nekad se malo nakrivi, zaškripi… Najljepša je kad pada kiša i kad imam sjajnu, inspirativnu muziku.
RB/BI: Da li maštaš još o nekoj izložbi na nekom mjestu gdje nisi bio, gdje bi volio da budeš? Ima li novih radova koje bi ti rado pretočio u neku novu izložbu?
Muratović: Nikad nisam ciljano izlagao. Sve je to nekako teklo spontano. U skladu s prirodom, kao kad posijete žito, kukuruz, pa onda ili uberete plod ili ne uberete plod, uvijek sam volio tako da radim. Ne volim naduvane reklame, ne volim to maltretiranje. Nekome dosadite. Kad pogledam ove društvene mreže, vjerovatno zbog osjetljivosti, zbog nerava koje sam potrošio, smuče mi se gluposti kojih ima toliko da je to nevjerovatno. Prije je bilo ljepše, ono što nije valjalo bilo je sa strane i bili smo mirni. Ovo sad je čudo.
RB/BI: Ostaju slike i ostaje ona lijepa monografija Radomira Petrića…
Muratović: Apsolutno. Postoje ljudi koji su sami to pokrenuli, ja to nikad ne bih krenuo. Naš prijatelj Rašo Petrić i ovaj polumrkojević, kako ga ja zovem, Sabrija Vulić, koji je rođen u Kotoru, i poslije smo ga mi primili kao Mrkojevića. Slika je djelo koje živi. Ona je nekako provjerila da je ostala u vremenu, kroz sve ove turbulencije. Beograd je bio jedna oaza, najveća destinacija mojih slika. To je ogroman broj, od 1975. godine do 1996. godine. To ipak nešto znači. Moje slike putuju, one su svuda, na svim kontinentima, i to predstavlja jedno ogrmno, nemjerljivo, zadovoljstvo.
