U tematskoj debati „ Vršnjačko nasilje“ na Radiju Bar, čiji je direktan povod bio poslednji slučaj nasilja u našem gradu, kada su napadnuti mladi atletičari iz Sarajeva, gostovali su tužiteljka ODT-a Mirjana Tankosić Vučinić, inspektorka za maloljetničku delinkvenciju i nasilje Alma Hot, direktorka Centra za socijalni rad Biljana Pajović i voditeljka slučaja Jadranka Dragović, kao i pedagoškinja u Srednjoj stručnoj školi Milanka Okuka. U emisiji smo čuli i novinarku Al Jazeere Arduanu Pribinju, majku jednog od povrijeđenih dječaka, Neđeljka Đurovića, građane i učenike.
Od 20. aprila i „Promenade četvrtkom“, kada smo realizovali emisiju, do početka maja, dakle samo za desetak dana, zabilježen je još jedan slučaj vršnjačkog nasilja u centru Bara, na sreću bez težih posljedica, i nekoliko u drugim gradovima Crne Gore. Sve to još jednom potvrđuje da postoji duboki socijalni problem, ali i punu opravdanost, čak i nužnost, stalnog bavljenja problematikom nasilja, svih – porodice, institucija, medija.
Za naš portal Bar Info, danas prenosimo dio onoga što je kazala pedagoškinja Milanka Okuka.
„Želim da osudim brutalno nasilje u Baru kada su povrijeđeni dječaci iz Sarajeva i da pohvalim konstrktivnu ulogu njihovih roditelja. Oni su primjer kako bi trebalo reagovati u ovakvim situacijama, iako im je bilo dvostruko teško, jer nisu bili u Baru, uz svoju djecu, u tom momentu. Ostali su pribrani i smirivali tenzije“, kazala je Okuka, koja se osvrnula i podsjetila na, takođe, brutalno nasilje u našem gradu prije više mjeseci kada je šestorica dječaka napala jednog, ili prije dvije godine kada je jedan učenik izboden nožem. Kao i ostali učesnici u emisiji, i ona smatra da nasilje vuče korijene iz primarne porodice.
„Dijete se rađa sa izvjesnim genetskim nasljeđem i temperamentom, a sve ostalo se može uklapati u željeno biće. Vaspitanje, odnosno roditeljstvo, iziskuje veliki trud, energiju i posvećenost, nekada, možemo reći, i žrtvu. Od toga zavisi, u najvećoj mjeri, kakav će čovjek postati dijete. Ukoliko je u porodici uravnotežen odnos, odnosno, nema sukoba u stilovima vaspitanja (jedan roditelj sve dozvoljava, drugi brani), ukoliko postoji topla emocionalna klima, teško da će dijete izrasti u problematičnu osobu. Ono uči od nas i našeg primjera. Frojd je govorio ‘dijete je otac čovjeka’, jer se do pete godine stvara temelj jedne ličnosti. Djeca ponesu obrasce ponašanja iz porodice i kroz svoje postupke i reakcije emituju porodicu u malom. Ako uložimo veliki trud u vaspitanje djeteta, do desete, dvanaeste ili čak pete godine, kasnije ćemo ubirati pozitivne plodove te posvećenosti “, naglasila je Okuka, koja je konstatovala da su, nažalost, djeca danas u velikom broju, zanemarena, zbog nefunkcionisanja porodice, prisutnog nasilja u njoj, ili „trke“ roditelja da obezbjede egzistenciju radeći više poslova. Nisu dobri modeli vaspitanja u kojima roditelji ne postavljaju granice, već je djetetu sve dozvoljeno, kao ni ambijent u kojem je prisutna pretjerana strogost, smatra Okuka, pedagoškinja u Srednjoj stručnoj školi, nekadašnja Poljoprivredna, koja je bila prepoznatljiva po vršnjačkom nasilju.
„U svim školama, i društvu uopšte, postoji trend porasta nasilja. Radili smo istraživanje 2018. i ove godine, pokazalo se da je nasilje u porastu, ne samo fizičko, već i psihološko. Najprisutnije je verbalno, odnosno emocionalno i psihološko nasilje (ismijavanje, zadirkivanje, davanje pogrdnih imena). To je nasilje bez fizičke sile, ali ostavlja veoma teške posljedice i traumatična iskustva. Mnogo teže se otkriva, dokazuje i liječi. Stručnjaci čak smatraju da se nikada ne izliječi i da ostavlja trajne posljedice na psihološkom planu. Ono što je dobro i što sam primjetila i u vašoj anketi, jeste što su naši sugrađani svjesni problema i nisu ga minimizirali, već osjećaju kolektivnu krivicu“, kazala je pedagoškinja Milanka Okuka, koja je odgovorila i na pitanje o potrebi upošljavanja psihologa i pedagoga u školama, s obzirom da ih pojedine obrazovne ustanove nemaju.
„Škole dobijaju pedagoga i psihologa zavisno od broja učenika – neophodno je da ima 450 đaka da bi imala pravo na pedagoga, preko 800 na psihologa, a preko 600 pomoćnika direktora. Prvenstvena uloga škole jeste obrazovanje, i moram reći, da su obrazovni programi veoma zahtjevni i da bi se realizovali potrebna je puna pažnja nastavnog kadra. Malo prostora ostaje za bavljenje vršnjačkim nasiljem, bolestima zavisnosti i slično. Jedina mogućnost jesu časovi Odjeljenske zajednice, ili, što najčešće rade pedagozi i psiholozi, pozivaju djecu sa redovne nastave kako bi sa njima razgovarali o problemima i devijantnom ponašanju koje ispoljavaju. Poslije završetka nastave, učenici su umorni, ili putuju, što sve otežava vaspitni rad sa njima, a da ne govorim da su pedagoški radnici opterećeni i složenom administracijom. Uprkos tome, stalno radimo na osvješćivanju djece i preventivnim aktivnostima“, istakla je Okuka, koja je pojasnila da u školi postupaju po protokolu Zavoda za školstvo.
Formiran je tim od deset nastavnika, različitih struka, koji svaki u svom domenu osmišljava program prevencije i borbe protiv nasilja (nastavnik maternjeg jezika kroz obradu lektire, skreće pažnju na negativne likove i nasilje, organizovane su radionice na temu „Moje vrijednosti i vrline“, štampan priručnik u te svrhe, a tematika kojom se bave je široka, od razvijanja empatije, samokontrole, tolerancije, promovisanje timskog rada, kreativnosti, saradnja sa Policijom, Tužilaštvom, Centrom za socijalni rad, organizovanje gostujućih predavača itd).
„Ponekad veći problem imamo u saradnji sa roditeljima, nego sa djecom. Simptomatičan je pismeni rad jednog učenika, koji je povratnik u vršenju nasilja i njegova rečenica najsrećniji bih bio kada bih imao normalnu porodicu’. To je još jedna potvrda kolika je uloga porodice u suzbijanju nasilja, a kako to postići kada u većini porodica iz kojih dolaze problematična djeca, konflikte upravo rješavaju nasiljem. Vidimo da takva djeca žude za ljubavlju i pažnjom, za mirnom i stabilnom porodicom. Da se stvari daju popraviti, govori i činjenica da taj dječak ima uspjeh na granici vrlodobrog i odličnog, nema izostanaka i opomena u školi. Treba razmišljati i o izmještanju djece iz takvih porodica, jer u domovima, kao što je ‘Ljubović’ u Podgorici, postoji stručni tim koji bi mogao da im pomogne u promjeni ponašanja u željenom smjeru i resocijalizaciji“, objasnila je Okuka, koja se osvrnula na istorijsko – socijalni kontekst koji je umnogome doprinio raznim pošastima savremenog doba.
„U Jugoslaviji smo živjeli prilično ušuškani. Bilo je dovoljno da završimo fakultet da bi nam se otvorila vrata za posao, stan, kredit. Od devedesetih godina , kada smo promijenili tri društvena uređenja, došlo je do remećenja sistema vrijednosti, izgubilo se bazično povjerenje u ljude i među ljudima, sve se prenijelo i na institucije. Sada su širom otvorena vrata nasilju koje je ovladalo društvenim mrežama, ali i u pojedinim medijima. Mladi su došli u situaciju da, iako završe fakultet, ne mogu da se zaposle, a ako i budu imali sreće da nađu posao, neće moći da žive od plate, već samo da preživljavaju, što, prirodno, stvara nezadovoljstvo, plus, najčešće, u već ozbiljnim godinama, ili kada zasnivaju porodicu, moraju, zbog loše finansijske situacije, da žive sa roditeljima. Nasuprot tome, imamo drugu kastu, koja se bavi kriminalom, lako sebi obezbjeđuje stan, egzistenciju, lagodan život…Naša zemlja je postala tranziciona ruta za šverc kokaina i duvana, a mladima su upravo kriminalci postali uzor. Omladina, njihovo ponašanje i vrijednosni sistem koji njeguju, odraz su društvenih zbivanja, tako da smo sada u situaciji da žanjemo ono što smo posijali. Nije izraženo samo vršnjačko, već i svi ostali oblici nasilja, a mladi imaju niži prag tolerancije i povišen stepen agresivnosti, jer su u procesu formiranja identiteta i traženja sebe, u ovakvim nestabilnim i nepovoljnim društvenim okolnostima. Porodica je pretrpjela udarac, i ukoliko djeca nemaju stabilnog i dostupnog roditelja, oslonac i autoritet, sa jasno postavljenim granicama, u okviru kojih će znati da će biti pohvaljeni za uspjehe, ali kažnjavani za prestupe, neminovno je da izaberu pogrešan životni pravac“, upozorila je pedagoškinja Milanka Okuka.
