Gošća Radio Bara, povodom 13. novembra, državnog praznika – Njegoševog dana, bila je dr Sonja Tomović Šundić, redovna profesorica Fakulteta političkih nauka u Podgorici, čije je primarno naučno polje interesovanja filozofija i filozofske discipline – antropologija, etika i estetika. Objavila je niz stručnih knjiga, publikacija i tekstova, a nekoliko književnih i filozofskih studija, posvetila je velikanu poetske i filozofske misli, duhovnom i svjetovnom vladaru Crne Gore, Petru II Petroviću Njegošu.
RB/BI: Nismo se dotakli Njegoša kao svjetovnog vladara (na duhovnom planu nam je mnogo dao), podijeljena su mišljenja kada je riječ o njegovom doprinosu u tom smislu?
Šundić: To je moj vrlo važan segment, kada se bavim Njegošem. Uobičajeno je da se vjeruje da Njegoš u istorijsko-političkom značenju, nema onu vrijednost koju posjeduju, na primjer, njegov nasljednik knjaz Danilo ili kralj Nikola, da je Njegošev talenat pjesnika, ugušio u njemu vladara. Naprotiv, ja mislim da te ocjene nisu sasvim tačne. Njegoš nije vodio velike bojeve, odnosno imao je velike poraze, nije ostvario vojne pobjede od ogromnog značaja, i to naša istoriografija uzima kao mjerodavno za ocjenu njegove istorijske uloge. Ali, ako pogledamo značaj koji je Njegoš imao za formiranje Crne Gore i njene državnosti, onda ćemo shvatiti da je njegov doprinos u tome ogroman. Njegoš posjećuje evropske prijestonice i veoma dobro uočava kako su formirane političke zajednice u razvijenim evropskim državama… On pokušava da iste te principe, koliko je to moguće, primjeni i na crnogorsko društvo. On organizuje Praviteljstvujući Senat, dakle, uvodi Senat, gvardiju, perjanike, nastojeći da, u državnom smislu, institucionalizuje crnogorsko društvo. Uveo je plaćanje poreza, organizovao rad škola. Imao je izvanredno razvijenu političku misao i osjećaj za politiku. To vidimo u njegovim službenim pismima. On je korespondirao i bio u prijateljskim odnosima sa najvažnijim ljudima u kulturi tog doba – od Vuka Karadžića, Stanka Vraza, Matije Bana, Meda Pucića, Nikole Tomazea do Branka Radičevića, Petra Preradovića i drugih. Ne manja značajna su njegova pisma koja je upućivao tadašnjim istaknutim političkim ličnostima. On se obraća, na primjer, Štrosmajeru, Rizvanbegoviću, Osman paši Skopljaku i drugim vladarima i upraviteljima, koji su u njegovom neposrednom okruženju i evropskim prijestonicama, pokušavajući uvijek da za Crnu Goru izdejstvuje neko parvo. On je energičan vladar, koji se drži svoje filozofije iz Gorskog vijenca – “ Ište svijet neko dejstvije, udar nađe iskru u kamenu”. On nije čovjek koji čeka da ga istorijski događaji iznenade, već pokušava da ih preduhitri, razvijajući jednu duboko utemeljenu južnoslovensku ideju. Njegoš je među prvima razvio južnoslovenski koncept, koji će se u XX vijeku ostvariti u dvije jugoslovenske države. Za njega je južnoslovenska ideja ideal svih balkanskih naroda, koja je podrazumijevala oslobađanje i od Otomanske imperije i od Habzburške monarhije. Zato on nudi pomoć i Štrosmajeru, Hrvatima, kao i bosanskim begovima, svima na Balkanu, u stvari. Pisao je Iliji Garašaninu u Srbiji, navodeći potrebu da se balkanski narodi oslobode svih uticaja. U tom kontekstu on zastupa ideju da su svi balkanski narodi srodni, da su braća, koja žive na istom prostoru i da njihov ideal treba da bude sloboda. Za Njegoša je sloboda najviši ideal njegove političke filozofije, a cilj da se svi balkanski narodi oslobode ropstva imperijalnih sila, koje dolaze bilo sa Istoka, bilo sa Zapada. On pokušava da okupi te narode i bude neka vrsta pijemonta, kako bi balkanske države odlučivale o svojoj sudbini, a ne evropski centri. On vidi podjednaku opasnost od prisustva Austrije u Boki ili Otomanske imperije koja drži njegovu teritoriju. Njegoševe ideje u tim pismima možemo tumačiti kao par excellence političke tekstove, kao i njegova djela, prvenstveno Gorski vijenac, koji sadrži cjelovitu političku filozofiju. Slobodu u ovom spjevu Njegoš stavlja u centar, vrijednost slobode je za njega neprikosnovena. Kada objašnjava ko su Crnogorci, on kaže “ljube ka’ dušu slobodu”, a u Šćepanu Malom “jer se smrti smiju i rugaju”, dakle, za Crnogorce smrt nema nikakvo značenje, ukoliko je čovjek rob ili neslobodan. On u Gorskom vijencu razvija tu političku ideju koja mu pomaže u organizovanju državnog aparata i nesređenog društva. Podsjetimo se čuvene epizode iz ovog djela sa vojvodom Draškom, u kojoj vrlo dobro komparira dvije vrste političke kulture – jedna je ona koja egzistira u Veneciji, Mletačka republika, koja vlada Bokom. Prema njoj nema baš puno simpatija (prema umjetnosti da) dok prema venecijanskoj politici izražava veliku rezervu, jer je dugo držala Boku u svom posjedu. Njegov lik Draško, ne samo da ne izražava podređenost, već naprotiv, superiornost jednog gorštaka, jer kaže: ”U Veneciji svi drhte od potkazivanja”, da je to “civilizacija žbira i špijuna, da je “mletački dužd čovjek od srednje ruke”, gotovo da je predvidio orvelovsku eru civilizacija koje se baziraju na potkazivanju i strahu, civilizaciju u kojoj niko nije siguran – “ Što dva zbore na ulicu, treći uvo obrne pa sluša, trči u sudnicu, pa govori i još pride”. Njegoševa politička filozofija, koju izražava u Luči (uobičajeno je da se taj aspekt zaboravlja) jeste pobuna koja je političke prirode. Izražava se kroz borbu između pravde i nepravde, dobra i zla, Boga i Satane, koji personifikuju ove principe. Objašnjenje ili razlozi za pobunu dolaze iz potrebe da se unificira jedan sistem i napravi totalitarni režim. Njegoš kaže u Luči: “Pozdravlja ga s divljenjem svaki, jednodušno revnost iskazuju”. Kao da je predvidio totalitarne vođe u XX vijeku, koji su masovili ljude sa svojim pojednostavljenim floskulama i stvarali masu koju je lako bilo voditi u ratove i inspirisati ih za razne vrste nasilja. Njegoš je izraziti protivnik svakog oblika nasilja. Njegov “Gorski vijenac” treba tumačiti kao apologiju odbrane – “Odbrana je životom skopčana”. Znači, sva filozofija Gorskog vijenca jeste odbrana.
RB/BI: Da li, onda, imaju osnova pojedine ocjene da je Njegoš “antiislamski” ili “genocidan pjesnik”?
Šundić: Njegoš je imao otpor prema aspiracijama Otomanske imperije, jer ona kontroliše teritoriju njegove zemlje. Nije on pošao da osvaja i okupira, nego su njemu došli. On je veoma jasan, naglašavam, želi da Crna Gora bude slobodna od svih uticaja i imperijalnih centara moći. U tom kontekstu razvija veoma snažnu filozofiju odbrane. Sjetimo se stihova koje izgovara Vuk Mandušić u Gorskom vijencu: “Vuk na ovcu svoje pravo ima, ka tirjanin na slaba čovjeka, a tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija”. Svaki oblik tirjanstva ili potčinjavanja čovjeka od strane drugog naroda, izaziva prirodno Njegoševu reakciju, pa i njegovih likova, koji imaju pravo da se odupru porobljivačima. Pritom, Njegoš se ni na jednom mjestu ne zalaže za napadačku filozofiju i ne inspiriše na takvo što, jer je njegov ključan stav da je “odbrana sa životom skopčana”.
RB/BI: Polemiše se sa Njegoševom nacionalnom pripadnošću, odnosu prema srpstvu, i tom prisutnom nacionalnom dualitetu… Kako to komentarišete?
Šundić: On je specifičan, pa i u tom pogledu. Ja ne bih nikada svodila pisca na pitanje njegove pripadnosti, jer Njegoš je kosmopolita. Zar treba da postavljamo pitanje ko je i čiji je Borislav Pekić, koji je rođen u Podgorici ili Danilo Kiš čija je majka sa Cetinja. To su pseudopitanja, i ako se izoštravaju, služe za podjele. Ako smo svjesni da je kultura ta koja nas spaja i da u kulturi nema granica, zašto bi takvo pitanje bilo bitno. Zašto bi Njegoša hermetizovali u bilo koji korpus. Njegoš je vrijednost koja je evropska, kao što je za nas Šekspir vrijednost ne manja nego za Engleze. Zar je Gete više njemački od pripadnosti bilo kom narodu Evrope ili svijeta, ukoliko ti narodi i pojedinci čitaju njegovo djelo? Djela kulture su univerzalna, a Njegoš se upravo bavi univerzalnim pitanjima čovjeka, njegove sudbine i postojanja, koja su zajednička svim narodima i kulturama.
RB/BI: Kazali ste da Njegoš zastupa ideju o troslojnosti ljudskog bivstvovanja – estetskom, etičkom i religioznom. Etički podrazumijeva moralni izbor, funkcionisanje čovjeka kao društvenog i političkog bića… Koje nam je najuzvišenije etičke poruke ostavio velikan Petar II Petrović Njegoš ili vladika Rade, itekako potrebne danas ?
Šundić: Čovjek je osuđen na tragično postojanje (“Sina jednog ne moš vjenčat srećom”) dok se ponovo ne vrati u viši svijet, a način da se vrati jeste moral. To je Njegoševa, takođe, ključna ideja, on kaže da je smisao postojanja da “čovjek ime česno zasluži”, a “ime česno” se zaslužuje samo poštovanjem moralnog zakona i moralnim ponašanjem. Takav odabir čovjeka približava najvišem smislu postojanja – toj velikoj tajni koju otkrivamo onda kada pređemo granicu ovozemaljskog svijeta. To pitanje etičkih vrijednosti daje Njegošu svevremenost – jasno razlikovanje u aksiološkom, vrijednosnom smislu, dobra i zla, to je velika poruka Njegoševog djela. Dobro i zlo se ne mogu pomiješati, niti se može prenebregnuti da između njih postoji krucijalna i ontološka razlika, on kaže “Svete pravde strogi su zakoni”, anđeli u Luči se obraćaju Bogu “Istočniče svjetlosti i pravde”. Čast i junaštvo su za Njegoša vrijednosti koje proističu iz naše dužnosti da budemo moralni. U tom smislu, Njegoš se može porediti sa Kantom i njegovom etikom, jer je sveta dužnost čovjeka da se ponaša na etički način i ograniči svaku formu netrpeljivosti. Zato se, između ostalog, moramo stalno vraćati Njegošu.
Nedavno je iz štampe izašla nova knjiga prof dr Sonje Tomović Šundić “Njegoš u likovnosti”, u kojoj osvjetljava kakva je uloga likovnog umjetničkog djela u odnosu na našu predstavu o Njegošu i kakva nam značenja ta likovnost nosi.
