Iz štampe je nedavno izašla izuzetno zanimljiva, neobično koncipirana publikacija samostalnog umjetnika, svestranog, energičnog Zorana Poleksića, interesantne ličnosti nemirnog duha, naslovljena “Putevima suživota”. O izdanju u kojem su (kako je već na koricama objašnjeno) navedeni “primjeri međuetničkog i međuvjerskog sklada na pojedinim područjima Crne Gore”, Poleksić čitaocu veoma vješto drži pažnju i u putopisnom maniru, kroz razgovore sa prijateljima i poznanicima “provodi” ga Crnom Gorom- Podgoricom, Barom, Bokom Kotorskom i Bijelim Poljem…
U susret promocijama koje će biti održane narednih mjeseci, Poleksić je premijerno, na talasima Radio Bar, u emisiji “Sunčanom stranom ulice” govorio o najnovijoj knjizi, ali i o svom bogatom životnom putu i okolnostima koje su se lijepo “poklopile” i godine mu obogatile susretima i druženjem sa brojnim izuzetnim ličnostima sa prostora nekadašnje SFRJ. Kaže da sebe, iako je napisao 28 knjiga, ne doživljava piscem i umjetnikom, već “običnom osobom koja obožava knjige”.
Koliko mu je u stvaranju novog, šarolikog, pitkog, a suštinski vrlo ozbiljnog djela, upravo Bar bio značajan, svjedoči što, objašnjavajući “zavidnu zastupljenost osoba sa područja barske opštine” kaže da je to “proizvod ličnog suda da je riječ o vodećoj oazi tolerancije u Crnoj Gori”.
RB/BI: Napisali ste gotovo 30 knjiga, većinom iz oblasti sporta, pomenimo da je prošle godine u Baru, promovisana Vaša knjiga o paraatletici u Crnoj Gori… Vaš spisateljski angažman karakteriše puno rada, promocija i susreta i van naše države… Kako je nastala ideja o najnovijoj knjizi, koja tematikom i koncepcijom “iskače” iz Vaših, do sada, dominantnih tema i interesovanja… Tiče se multikulturalizma i tolerancije u suživotu. Što Vas je ponukalo da se bavite ovom problematikom?
Poleksić: Prošle godine sam dva puta gostovao u vašem predivnom gradu- oba puta na platou ispred Dvorca kralja Nikole povodom promocije moje dvije knjige objavljene 2021. godine. Jedna je “Paraatletika u Crnoj Gori”, a druga je monografija “Naša priča”, posvećena Biblioteci za slijepe Crne Gore. Riječ je o pionirskim štivima kada su u pitanju osobe sa invaliditetom u Crnoj Gori. Sticajem okolnosti, obje publikacije su promovisane baš u Baru, što je uslovilo moje česte boravke u gradu pod Rumijom. Zbog toga sam, pogotovo tokom ljetnjih mjeseci, ovdje često boravio. Pored izuzetnih reakcija na te publikacije, koristio sam prilike da šetam, posjećujem znamenitosti, vjerske, sakralne objekte… Upravo su ta predivna zdanja inicirala ideju da pišem na temu multikulturalnosti, odnosno međuetničkog i međuvjerskog sklada u Crnoj Gori. Kada je ta tema u pitanju, uvjeren sam, a to nije samo moje mišljenje, je da je Bar eklatantan i, možda, ponajbolji primjer suživota u Crnoj Gori. Ta okolnost je imala značajan uticaj da se kod mene razvije ideja za izradu ove monografije. Drugi razlog pisanja štiva je moje prijateljstvo sa pokojnim Dervišem Selhanovićem, direktorom CEKUM-a, uglednim sportskim i kulturnim zvaničnikom, koji mi je prije nekoliko godina na jednoj promociji poklonio epohalnu publikaciju “Multikulturalizam društvena realnost”. Pod uticajem te monografije, a sa druge strane, zbog mojih čestih boravaka u Baru, došlo je do ideje potom pretočene u publikaciju “Putevima suživota”, koja je prije nekoliko dana izašla iz štampe. Pored Bara, njome su obuhvaćene Boka Kotorska (Tivat, Kotor, Herceg Novi), Podgorica i Bijelo Polje. Dakle, želio sam da zastupim sva tri regiona naše države- južni, centralni i sjeverni, iako je grad Bar najdominantniji.
RB/BI: Vi ste “mediteranski” tip. Možda je upravo to razlog zbog čega Vas toliko privlači naš grad…
Poleksić: Jeste. Sticajem okolnosti, sve moje publikacije nastajale su na morskoj pjeni. Prva, najznačajnija, najkvalitetnija, ona koja je obišla svijet, a posvećena najvećem jugoslovenskom sportisti- Mati Parlovu iz Pule, nastajala je u Istri, prije 16 godina. Tada je i krenuo moj spisateljski angažman, i od nje, pa do posljednje, sve su nastajale na obali mora. Ima u tome simbolike, daha Mediterana, moje emocije prema morskom prostranstvu koje relativizuje sve, inspiriše, utiče i kreira moj spisateljski duh… Upravo zato mi je drago što je i ova posljednja, sa društvenog aspekta posebno značajna knjiga, nastajala u predivnom gradu pod Rumijom, koji me odista i prihvatio i zagrlio. Reakcije Barana su izvrsne- ljudi su impresionirani i načinom i stilom, a pogotovo temom kojom sam sublimirao afirmitete grada koji se tiču raznih društvenih oblasti i sfera- sporta, kulture, turizma, a suživot je nešto što kategoriše grad Bar.
RB/BI: Knjiga je, kazala sam već, veoma interesantno koncipirana, izabrali ste nekoliko gradova i njihove žitelje sa kojima, na prijemčiv i vješt način, upoznajete čitaoce- lično ih vodeći “putevima suživota” i upoznajete ih sa ljudima, ali prije svega, sa našim civilizacijskim vrijednostima, praveći kopče i lične opservacije… Zašto ste odabrali ovaj način koncipiranja knjige?
Poleksić: Način jeste atipičan, ali moram kazati da sam se rukovodio ličnim poznanstvima i prijateljstvima, ne samo kada je grad Bar u pitanju, nego i druge sredine u državi obuhvaćene publikacijom. Rukovodio sam se i dobrim kontaktima sa ljudima raznih vjera, nacija, pogleda na život, tako da su u njoj zastupljeni svi segmenti društva- sport, kultura, umjetnost, politika… Na taj način sam “prošarao” svim društvenim oblastima, razgovarao sa referentnim i ostvarenim ljudima. Dobio sam tako brojna korisna saznanja i saznao koji su njihovi stavovi i razmišljanja, kada je u pitanju međuetnički sklad. Uz moje sugestije sam sve to pretočio na papir. Od istorijskih, porodičnih, socioloških, kulturnih osvrta, knjigu odlikuje raznovrsnost kada su u pitanju pogledi na samu tematiku, ali i neka univerzalnost kada su u pitanju profesije ljudi koji su u njoj zastupljeni. Posebno mi je zadovoljstvo kada je, konkretno, Bar u pitanju, da je jedan od sagovornika uvaženi gospodin Jusuf Kalamperović, nekadašnji istaknuti državni zvaničnik, ministar u više resora i potpredsjednik Vlade, koji je sa pozicije čovjeka ogromnog životnog iskustva, brojnih kontakata, dao veliki prilog afirmaciji štiva. Istakao bih i poznatog privrednika Radomira Novaković Cakana. U knjizi je i Vasko Milošević, izuzetni sportski djelatnik, “enciklopedija” kada je fudbal u pitanju. Dosta toga sam doznao i o krstu Svetog Jovana Vladimira, relikviji hiljadugodišnjeg postojanja, koju čuvaju članovi porodice Andrović i koja vjekovima okuplja vjere i nacije sa naših prostora. Rado mi se za potrebe knjige odazvala moja draga, velika, ponajbolja sportska prijateljica, legendarna Majda Mehmedović– ponos sportskog Bara i Crne Gore.
Upoznao sam sa aktivnostima Kulturnog centra Bar u kontekstu naslovne teme, od strane Mirka Bujišića, pomoćnika direktora te ustanove, ali i sa projektima Hrvatskog kulturnog društva „Sveti Jeronim“ kojim predsjedava Vladimir Marvučić, a takođe su u službi suživota i sklada u gradu pod Rumijom. U poglavlju posvećenom Baru su i komentari pojednih opštinskih zvaničnika, na primjer predsjednice lokalnog parlamenta Milene Božović i savjetnika za ljudska i manjinska prava Nasera Kraje. Naravno knjigom „odzvanja“ i glas Radio Bara kroz promišljene osvrte direktorice Vesne Šoškić. Od Vesne sam dobio jedan prekrasn osvrt sa istorijskog aspekta, koja je odista razmišljanjima i stavovima doprinijela da priča o Baru bude zaokružena na najljepši mogući način.
RB/BI: Knjige uglavnom izdajete sami, slobodni ste umjetnik. Da li je bilo podrške institucija i pojedinaca, i kakve su prve reakcije na ono što nam donosi?
Poleksić: Reakcije čitalaštva i samih aktera su izvanredne, iznad svih mojih očekivanja. Zadovoljan sam što sam uspio da u relativno kratkom vremenskom intervalu od četiri mjeseca sve sublimiran, uvežem i napravim 32 priče koje su vezane za nekoliko gradova u Crnoj Gori. Sve to mi daje polet da uskoro krenem u pisanje neke nove publikacije, vjerovatno slične tematike. Po prirodi sam individualista, samostalan umjetnik, pa sam fokusiran na sopstvena pregnuća, ideje i kreacije, a kada je u pitanju podrška državnih institucija i struktura, mogu reći da je Fond za manjine prepoznao moju aktivnost na osnovu Javnog konkursa. Ne izostaje ni interesovanje za otkup publikcija, pa mislim da će sve to ići u dobrom smjeru. Ipak, kada bih govorio generalno o statusu slobodnih umjetnika u Crnoj Gori, mojim ličnim iskustvima i odnosu države prema pojedincima koji djeluju na način na koji ja funkcionišem, u tom pogledu ne ništa afirmativno reći, posebno u posljednjem jednoipogodišnjem periodu kada je resor kulture došao u nezavidan položaj. Smatram da četvorostruko ministarstvo nije rješenje, a to je vrijeme i pokazalo, pa u čitavom konglomeratu političkih turbulencija, dešavanja koja nikako ne imponuju Crnoj Gori, stradaju umjetnici. Nadam se da će se u narednom periodu nešto po tom pitanju promijeniti. Znam da moje kolege, slobodni umjetnici iz susjednih država, sa prostora bivše Jugoslavije, imaju značajno bolji status. Okolnosti koje pogađaju crnogorske samostalne umjetnike nijesu dobre. Kultura i sport su najbolji reprezenti Crne Gore i grada Bara. Izdvajanja za te oblasti koja se kreću od nepunog procenta do dva ukupnog godišnjeg budžeta su nedovoljna.
RB/BI: Bivši ste sportista, novinar, pravnik po struci, magistrirali ste sportski menadžment… Zašto ste, ipak, prednost dali pisanju i knjizi?
Poleksić: Nekoliko desetina položenih ispita na univerzitetima u nekoliko država jeste dobra referenca, ali, jednostavno, to nije na pravi način valorizovano kada sam ja u pitanju. Vjerovatno je tako i zbog moje poslovične apolitičnosti, prisutne tokom mog cijelog životnog i školskog funkcionisanja, a možda i nenametljivosti… Ipak, u pitanju je ljubav prema knjizi, a samoaktualizam je prvenstveno vezan za moju individuu, jer kao persona ne težim kolektivitetu, teško se uklapam u radne zajednice, najlakše funkcionišem sam. Zato sam i izdavač svojih naslova, jer nema nikakve potrebe, niti razloga, finansijskih niti bilo kojih drugih, da iza mene stoji neka značajna izdavačka kuća, pa sam, uz mali tim ljudi koji učestvuju u tehničkim izradama mojih publikcija, kreiram sve što radim. Iako je teško i zahtjevno, daje stepen samozadovoljstva kada se sve završi, satisfakciju i elan za naredne projekte.
RB/BI: Pomenula sam putovanja, druženja sa vrhunskim sportistima, kulturnim poslenicima… Što posebno pamtite i koliko Vas je sve to obogatilo?
Poleksić: Vratiću se na startni dio našeg dijaloga i pomenuti prvu monografiju o legendarnom Mati Parlovu… Moje putovanje u Istru prije 15- ak godina dovelo je do poznanstva sa legendarnim pulskim musketarom, najvećim imenom ex-jugoslovenskog sporta. Tada je potpuno neočekivano došlo do formiranja ideje da se napiše jedna knjiga. Tako je zapravo i počeo moj spisateljski angažman. Sama okolnost u vezi sa pisanjem knjige o najvećem jugoslovenom sportisti, “povukla” je za sobom i kontakte sa njegovim prijateljima širom bivše države koji su, kroz izjave i komentare, i akteri te publikacije. Oni su mi kasnije, kroz druženje, postali poznanici, pa dobri prijatelji… Dovoljno je pomenuti Dragana Nikolića, legedarnog barda glumišta iz Beograda, doajena boemije, koji je bio recenzent dvije moje knjige i u dva navrata govorio na mojim promocijama u Beogradu i Podgorici, zatim sjajnog Ivana Bekjareva, Rada Šerbedžiju, Frana Lasića, Kemala Montena (s kojim sam imao priliku da se družim u Baru i Ulcinju), Jelenu Rozgu, Gorana Karana… Sve su to ljudi zastupljeni u mojim publikacijama, s kojim sam imao zadovoljstvo i čast da se družim i koji su ljudskim i stvaralačim kvalitetima doprinosili mojim idejama, kreacijama- jednostavno, oni su mnogo drugačiji od onog šta danas podrazumijevaju status i profili umjetnika. Ja i dalje živim u nekom “ex-Yu svijetu”, jer sam odrastao u SFRJ. Uvjeren sam da je kompletan ambijent u svakom smislu bio neuporedivo afirmativniji nego što je sada slučaj u državama koj su od nje nastale. Sva ta druženja, okolnosti i ljudi su na najljepši mogući način uticali na moje stvaralaštvo. Putovanja su značajno doprinijela da se opus mojih publikacija sa segmenta sporta proširi na druge oblasti i djelatnosti- kulturu, umjetnost, književnost…
RB/BI: U kom pravcu sežu Vaša dalja interesovanja, kakvi su planovi sa knjigom “Putevima suživota” i čemu ćete se posvetiti nakon ovog izdavačkog poduhvata?
Poleksić: Lijepo ste rekli- i jeste poduhvat u pravom smislu riječi, s obzirom na obim mog angažovanja u proteklom četvoromjesečnom periodu. Ovih dana putujem Crnom Gorom, distribuiram publikaciju i planiram promocije knjige, jer već postoji interesovanje. Ono što sada mogu nagovijestiti su promocije u Tivtu i Podgorici, a nakon njih da će, vjerovatno u aprilu, biti organizovana jedna pompezna promocija u Baru. Za barsku pouzdano znam da će biti najefektnija i najglamuroznija. U narednom periodu sigurno će se iskristalisati neka nova ideja, a već sada znam da će u fokusu biti Jadran i Mediteran i lokaliteti koji su mi svih ovih godina davali posebnu inspiraciju- ta aroma mora i u zimskim i u ljetnjim mjesecima, planinski masivi koji se uzdižu nad njime, te kulturne znamenitosti (počev od barskih).
