Emisija “Selu u pohode” emitovana je i ove nedjelje, a gost Rajka Joličića bio je jedan od najboljih crmničkih vinara i vinogradara, Marko Đurišić iz Zabesa.
Ovaj zaljubljenik u selo i porodičnu tradiciju, svoju ljubav prenio je i na sinove, tako da njihovi vinogradi i podrumi mogu da služe za primjer. Bave se i seoskim turizmom, a gosti koji borave u njihovim bungalovima uživaju u domaćoj hrani i, za njih nesvakidašnjoj, prilici da sami beru voće i povrće.
Đurišić ističe da je virus korona uticao na život u Crmnici, a kako kaže “učinio je i da se ljudi vrate iz grada na selo, da vide đe su njihove stare kuće, babe i đedovi, da ih posjete”.
“Do sada se nisu puno obrćali, niti se ovamo vraćali, a trebali su, pogotovo mladi naraštaj, treba što više da radi na selu. Da ne rade kod privatnika za 200-300 eura i plaćaju stanarine i muče se u gradu da se prehrane”, ispričao je.
Đurišić ističe da se u vinogradu ne smije zaboraviti ni jedna mjera zaštite, jer će se teško oporaviti od bolesti koje napadaju loze.
“Loza je dobro krenula, dobro smo je nađubrili, naprskali, trebalo bi da potraje lijepo vrijeme da se još jedan put do 1. maja naprska. Trebalo bi da bude dobro, ali do septembra, čovjek mora da je non-stop u vinogradu, da obnavlja, popravlja, prska, hrani… Jer vino se pravi u vinogradu, ako si grožđe dobro održao, takvo će ti biti i vino”, smatra ovaj domaćin.
Vino Marka Đurišića dobilo je brojne nagrade, medalje, pehare, ali on ističe da mu je najdraža zlatna medalja koju je na dvadeseti rođendan Festivala vina i ukljeve, pogotovu zbog toga što je, zajedno sa Dragom Lekovićem i drugima, bio među osnivačima ovog festivala.
Lozu treba održavati, rezati na manje od dva okca, kako bi prinos bio manji, a kvalitet veći. Tako raste i kvalitet vina. Ako se ne oreže kako treba, grožđa bude više, ali ono ne zrijeva kako treba, pa tako ni kvalitet vina ne može biti dobar-ističe ovaj crmnički domaćin.
“Dva-tri grozda na lozu, to je dovoljno, to je kvalitet koji treba da održe Crmničani, kao što je nekad bilo. Nije sve u tome da proizvedeš na hiljade litara, ako vino nije kvalitetno”, objašnjava Đurišić.
“Ja sam 40 godina radio u Podgorici i tamo živio, tamo sam đecu iškolovao, ali smo mi svake subote dolazili na selo, nismo imanje zapustili. Kad su đeca stasala, kad su se iškolovali, poženili, riješili smo da se vratimo. Napravili smo bungalove, da i moja unučad zavole selo. I sinovi i unučad su svake subote i nedjelje na selu, održavaju imanje, bungalove”, kaže Đurišić, ističući da je teško “sa asfalta vratiti nekoga na selo”.
Priobalni dio Skadarskog jezera je “dušu dao za ljude koji hoće nešto da rade, da nešto stvore”, pogotovu kada je seoski turizam u pitanju, za sat vožnje stiže se na Lovćen, ni Durmitor nije daleko, ni Budva, Kotor…
“Ponekad turisti bolje poznaju Crnu Goru nego mi koji smo tu rođeni-i pećine i staze…”, ističe Đurišić. On smatra da ljudi još nijesu shvatili potencijale ovog kraja, pogotovu mladi ljudi.
“Država ulaže, ali i ove generacije treba da obnove, da stvore, da imaju” smatra on.
“Razvoju pčelarstva, stočarstva i vinogradarstva u Crmnici veliki doprinos je dalo i Ministarstvo poljoprivrede, subvencijama i kreditima… Mnogo je to pomoglo poljoprivrednike koji hoće zaista čestito da to rade i obnove seoska imanja. Iako država svake godine ulaže sve više, malo ljudi se vraća. Ima nekih koji su krenuli, drže koze, ovce, vinograde, ali sve je to malo, koliko je toga bilo nekad u Crmnici”, kaže Đurišić, koji podsjeća da je Crmnica nekad imala 12.000 stanovnika, a danas ih je manje od 3.000.
Sreća je kada je porodica složna, kaže domaćin koji je zagazio u devetu deceniju -“Kad poslušaju starog domaćina, pa vide da sam u pravu što sam im predložio. Ništa se ne može postići bez dogovora nas odraslih, a sad i unučadi”.
Tehnika je umnogome olakšala poslove u poljoprivredi, kaže Đurišić.
“Kad sam bio mlad, sve se ručno radilo, okopavalo, a sad se mnogo toga završava mašinama. Ni loze se ne prskaju pumpom koja se nosi na leđima, sada sa motornom prskalicom za sat-dva može da se naprska hiljadu loza. Trebalo bi da država donese zakon – ko neće da obrađuje zemlju, da mu je država oduzme, bez nadoknade. Jedino bi to natjeralo ljude da se vrate poljoprivredi. Mi smo mala zemlja, možemo sami sebe da prehranimo”, kaže Đurišić, dodajući da se mnogo toga uvozi – voda, iako imamo svoje fabrike vode i tako redom.
Smatra da je šteta uvoziti ono što sami možemo da proizvedemo.
“Pođem u samoposlugu na Vir- tamo krompir iz Francuske! Pa bar krompir može da rodi u Crnoj Gori! Ministarstvo ulaže, ali naš čovjek nije svjestan koliko je važno da imamo svoju proizvodnju, bez jakog seljaka nema ni jake države. Evo, ova pandemija je pokazala, ljudi u redovima čekaju u prodavnicama, niko ništa kući nema, niko ništa ne proizvodi. Nadam se da će nas ovo sve osvijestiti, državu i seljaka”, poručuje Đurišić.
Mladima preporučuje da se vrate na selo, ističući da u Crmnici mogu da imaju udoban život, asfalt do svake kuće, voda, struja, a nada se da će ih i država stimulisati na taj korak.
