Župnik Spiča dr Dejan Turza sastao se u manastiru Stanjevići sa jeromonahom Jovanom i monahom Pavlom, u znak sjećanja na opata Frančeska Viskovića Dolčija, bliskog saradnika Svetog Petra cetinjskog.
Opat Dolči je punih dvadeset godina vršio službu ličnog sekretara, savjetnika i prevodioca za latinski, italijanski, njemački i francuski jezik Svetog Petra Cetinjskog, i sahranjen u manastiru Stanjevići 27. aprila 1805. godine, u opštoj monaškoj grobnici.
U spomen na ličnost i djelo opata Dolčija, don Turza je biblioteci manastira poklonio dvije dragocjene bogoslužbene knjige – fototipska izdanja znamenitog Kotorskog pontifikala iz 1166. i Barskog oficijala iz 1324. Domaćini su uzvratili sa dvije monografije: „Radosno penjanje na Golgotu“ posvećene ispovjedniku vjere episkopu Varnavi hvostaskom i „Hrišćanske starine Vasojevića i Hota“ posvećena nasljeđu toga prostora.
Monah dr Pavle Kondić je istakao da je ovaj susret bio svojevrsni izdanak i savremena potvrda duhovnih sagledavanja susretanja i preplitanja istočne i zapadne tradicije hrišćanstva koje je mitropolit Amfilohije opisao u studiji „Benediktinska i svetosavska tradicija u Primorju“.
Don Turza je govorio o susretima sa mitropolitom Amfilohijem na Cetinju (2012), u Baru (2014) i Kućancima (2018), rodnom mjestu patrijarha Pavla. Istakao je da je svaki od ovih susreta ostavio snažan utisak na njega, a u Kućancima i na „njegove roditelje koje je mitropolit srdačno pozdravio i odao im priznanje što su svoga sina iz ravne Slavonije darovali na službu Bogu u krševito Primorje“.
Monah dr Pavle Kondić, upravnik Arhiva Mitropolije, naveo je da je vladika Amfilohije prilikom svake posjete Stanjevićima spominjao i opata Dolčija kao pouzdanog i odanog saradnika Svetog Petra. Don dr Turza i monah dr Kondić su razmijenili misli i saznanja o činjenicama iz životne putanje opata Dolčija, koji je dao vrijedan doprinos u naporima Svetog Petra za oslobođenje naroda od vjekovnih neprijatelja.
Frančesko Dolči dr Visković rođen je u Dubrovniku 1742. Na nekim dokumentima ponosno se potpisivao da je poreklom „ex ducatu Sancti Sabae“ – iz vojvodstva Svetog Save (Hercegovine). Teologiju je učio u rodnom gradu i Rimu. Svešteničku službu vršio je u Dubrovniku, Perastu, Beču i Petropolju. Sa odličnim klasičnim i opštim obrazovanjem, uz dobro znanje glavnih evropskih jezika, imao je i razvijene sposobnosti diplomatske komunikacije. Imao je i poetskog dara, o čemu svjedoče ode i pohvalne pjesme koje je, na latinskom kao univerzalnom jeziku nauke toga doba, objavio u čast nekoliko znamenitih ličnosti. I prije stupanja u službu Svetog Petra, 1784. više puta boravio je u diplomatskim misijama u Crnoj Gori. Imao je intenzivnu ulogu u veoma složenim prilikama i odnosima velikih sila na prostorima južnog Jadrana, posljednje dvije decenije 18. vijeka. Umro je 27. aprila 1805. godine.
