Imao je dug i prijateljski razgovor na Cetinju sa Petrom II Petrovićem Njegošem, koji ga je srdačno dočekao. Obišao je veliki dio onda slobodnog dijela Cme Gore, boravio kako na Cetinju, tako i na Njegušima, u dijelu Katıunske nahije, te upoznao Riječku nahiju, posjetio je Rijeku Cmojevića i Skadarsko jezero i potom Crmničku nahiju. O Crnoj Gori, njenom vladici Petru II Petroviću Njegošu, načinu života Cmogoraca, njihovoj borbi za slobodu, ostavio je vrijedan književno-istorijski zapis. Navedena knjiga dr Štiglica, objavljena na njemačkom jeziku 1841, a kod nas je objavljena u izdanju podgoričke izdavačke kuće CID (urednik prof. dr Dragan K. Vukčević) u Podgorici, 2004. godine, a preveo je, priredio i pogovor za nju napisao je Tomislav Bekić. U toj knjizi dr Hajdrih Štiglic opisuje, pored ostaloga, detaljno, i Cmničku nahiju, koju je lično posjetio 1840. godine, u vrijeme kada je Cmom Gorom, njenim onda slobodnim dijelom, upravljao Petar II Petrović Njegoš. Njemac Štiglic u navedenom putopisu daje geografski opis Crmnice, njenu prirodnu ljepotu, koju je doživio, njene privredne mogućnosti, plodnost, tla, te mentalitet, karakter, običaje, slobodoljubivost, gostoprimstvo i način života njenog stanovništva, kao i njihov odnos prema pograničnim, susjednim osmanskim (turskim) vlastima, koji je onda bio na ratnoj, neprijateljskoj osnovi, u prvoj polovini XIX vijeka, itd. Štiglic dalje kazuje o Crmničkoj nahiji:

“Mnogi misle da pop Jakov (Plamenac – nap. naša) i Vladika (Petar II Petrović Njegoš- nap. naša), i pored toga što su se svečano pomirili, baš ne vjeruju puno jedan drugom, a neki kažu da jedna lija miriše drugu. Kod svake riječi koju je izgovorio, pomno je pratio svaki moj pokret i izraz lica, kao da bi, oštro me odmjeravajući, htio da prosudi utisak svojih riječi na onoga koji je došao iz sjedišta moći, vragolasti pogled njegovih lukavih očiju pokazivao je mnogo više srodnosti sa risom nego sa lavom. Plamenac slovi, doduše, kao pop, ali više ne činodejstvuje, pošto je dobio odobrenje da se drugi put ženi. Ne znam da li je u znak sjećanja na svoje zatočeništvo sačuvao lance kojima je neko vrijeme bio okovan na Cetinju, prije nego što se otkupio za sto dukata i svojom pokomošću, ali zato neprestano ima na sebi kabanicu probušenu sa četiri kugle, kada je proganjan, umakao vladiknim ljudima, pa mu je želja što je jedna mala analogija sa Kolumbom i njegovim lancima da za njom bude sahranjen. Pop Jakov uživa u pričanju anegdota koje lijepo kazuje, pri čemu mu je izgleda, postala navika da ih koristi kao dokaz kakva se korist ima od uznapredovale kulture. Tako se, kada je jedne kasne večeri poslužena kafa, osvmuo na sirovost koja je ranije vladala u Cmoj Gori, a sada svakim danom se više ustupa mjesto uljudnom i uznapredovaloj kulturi, kao dokaz u prilog njegove tvrdnje naveo je primjer onog Cmogorca koji je pošto mu je prilikom napada na Dubrovnik kao plijen, palo u dio nekoliko džakova kafe, kod kuće onda taj plemeniti plod htio da skuva kao običan pasulj i pri tome se čudio kako to zrnevlje nikako neće da omekne. Požalivší se jednom žitelju Dobrote, dozvolio je u svom neznanju da ga ovaj prevari, pošto mu je ovaj ponudio trampu i tako je onda kilo po kilo, svoju kafu zamijenio za običan pasulj koji se lakše dao skuvati, Tako nešto se po svoj prilici danas više ne bi moglo dogoditi nijednom Crnogorcu, kao ni to da razbije i baci časovnik, uvjeren da je u njemu skriven neki zao duh. Da se takve smiješne stvari više ne dešavaju, to jedino ima da se zahvali kulturi koja napreduje svakim danom, primijetio je napola u šali, napola u zbilji. Pri tome je izgledalo da misli sasvim ozbiljno i da duboko vjeruje u to da ta kultura uslovljava da se sve više uklanja zid koji Cmu Goru razdvaja od svijeta i da više nije daleko vrijeme, kada će Cona Gora zauzimati ono mjesto koje joj odvajkada pripada.

Narednog jutra su nas oba popa pratila na svojim mazgama, pri čemu je moj domaćin, koji je koračao pored mene, gotovo ljutito, ne hajući za moj otpor, natjerao da uzjašem jednu mazgu, oni su nas pratili dobar dio puta koji je vodio kroz brda, sa kojih se na određenim mjestima pružao lijep pogled na Crmnicu, koju je priroda zaista materinski obdarila, prije svega na onim mjestima sa kojih se pruža slobodan pogled na dolinu rijeke i na Skadarsko jezero. Bliže obali brda opet postaju gola, slično onima preko kojih se od Kotora dolazi ovamo gore; pop Jakov je, aludirajući na staru cmogorsku priču, napomenuo da su to opet djelovi zemlje kod kojih su se dragom Bogu, dok je sijao kamenje, poderali džakovi, pa je preostali dio odjednom pao dolje. Kod jedne lipe, pod kojom je ponuđen hljeb sa medom i crmničkim vinom, oprostila su se od nas naša oba sveštena pratioca, izvinjavajući se što ne mogu da idu dalje sa nama, pošto bi svakog časa mogla da započne predstojeća borba sa Turcima, pa je onda neophodna njihova pomoć kod zbrinjavanja ranjenika, kao i u svakom drugom pogledu, u takvim prilikama pastir nikada ne smije previše da se udalji od svoga stada.

Posljednji dio puta koji sam ponovo prešao samo sa Teodorou, bio je daleko najteži. Nikako da dode kraj, onom neprestanom gore-dolje, a više puta smo išli stazama od kojih je, usljed silnih kiša, jedva bilo još nekoga traga. Ali svi ti napori au nagrađeni, kada smo dospjeli do mjesta sa kojeg se odjednom otvorio vidik na nešto južnijų visoravan kod Kaštel Lastve, gdje su se odigrali posljednji zapadni pogranični sukobi. Prema zapadu se prostiralo široko, suncem obasjano, more, a sa lijeve i desne strane su se vidjela tamna, šumama pokrivena uzvišenja Turske Albanije i sivi goli vrhovi Cme Gore; tik ispod mene prostirala se plodna dolina Paštrovića sa svojim četvrtastim kućama i manastirima, brižljivo obradenim poljima i njivama, najjužniji posjed jedne njemačke sile. Stajao sam na mjestu na kojem se gotovo neposredno dodiruju tri, po svom karakteru i ustrojstvu prave različite države, čije su se prošlosti i budućnosti predstavljale duši kao beskrajno more”.

(Citirano djelo, str. 187-189).

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (60) first appeared on BARinfo.

Njemački književnik, filozof i istoriograf, putopisac dr Hajnrih Štiglic (rođen 1801. godine, u Arolzenu, sjeverna Njemačka, umro 1849. u Veneciji), boravio je u Crnoj Gori 1840. godine i o tome objavio knjigu u Štutgartu 1851. godine, pod naslovom “Posjeta Crnoj Gori”. U toj knjizi dr Hajdrih Štiglic opisuje, pored ostaloga, detaljno  i Crmničku nahiju, koju je lično posjetio 1840. godine, u vrijeme kada je Crnom Gorom, njenim onda slobodnim dijelom, upravljao Petar II Petrović Njegoš.

Njemac Štiglic u navedenom putopisu daje geografski opis Crmnice, njenu prirodnu ljepotu, koju je doživio, njene privredne mogućnosti, plodnost tla, te mentalitet, karakter, običaje, slobodoljubivost, gostoprimstvo i način života njenog stanovništva, kao i njihov odnos prema pograničnim, susjednim osmanskim (turskim) vlastima, koji je onda bio na ratnoj, neprijateljskoj osnovi, u prvoj polovini XIX vijeka, itd.  Zapažanja Štiglica iz Crmice puna su zanimljivih detalja iz ondašnjeg života naroda, ponašanja starijih, mlađih i djece, u tome kraju i širom Crne Gore. Navedena knjiga dr Štiglica, objavljena na njemačkom jeziku 1841., a kod nas je objavljena u izdanju podgoričke izdavačke kuće CID (urednik prof. dr Dragan K. Vukčević) u Podgorici 2004, a preveo je, priredio i pogovor za nju napisao je Tomislav Bekić. 

Štiglic dalje kazuje o impresijama iz Crmničke nahije:

“Rastanak nam je svima teško pao. Zavoljeli smo jedni druge tokom niza zajednički provedenih časova ispunjenih radošću i pomisao da se po svoj prilici u životu više nećemo sresti ispunjavala nas je sjetom. Kada mi se mali Stasi, plačući i prožet iskrenim bolom, obisnuo oko vrata i drhtavim glasom upitao kada ću ponovo navratiti do njih, morao sam i ja da skupim sve svoje snage da ne pustim suzu, pa sam Iliju zamolio da dječaka uzme kod sebe u čamac i da se brzo udalje. I Teodorove oči su bile vlažne; ali u njega su to bile suze radosnice, jer je mislio na sjutrašnje viđenje sa svojom ženom i djecom kod kuće u Budvi, zbog kojih je i prihvatio Vladikin (Petra II Petrovića Njegoša-nap. naša) prijedlog da preuzme ulogu vodiča. Kapetan je mirno pućkao u svoju lulu; neko vrijeme je zamišljeno gledao preda se, a onda je odjednom uzviknuo: „Bog vi dao zdravlje!”, stegao mu ruku i udaljio se brzim koracima, dok smo Teodoro i ja ćuteći gledali za čamcem koji se udaljavao i na kojem je Stasi, u znak pozdrava, neprekidno mahao raširenim rukama.

Naši pratioci iz Riječke nahije, ploveći svojim čamcem preko Jezera, kao i kapetan koji je skrenuo udesno prema svojoj kući, po svoj prilici su bili stigli svojim kućama, kada sam sa Teodorom, sa jednog brijega i pod zelenim narovima, posmatrao kako iza brda ove blagoslovene doline nestaju posljednji sunčevi zraci. Sa svih strana su se stada vraćala sa okolnih brda svojim naokolo raštrkanim kućama. „Da li biste mogli da mi kažete gdje je kuća popa Toma Plamenca?”, upitao sam jednog čobanina u bijelom vunenom ogrtaču, koji je, s puškom o ramenu, s pištoljima i handžarom za pojasom, goneći ispred sebe nekoliko krava, prolazio pored nas. „Ja sam lično taj”, glasio je odgovor, „a ono tamo je moja kuća.” – Stvarno je to bio pop, koji je danas napolju na ispaši bio u dvostrukoj ulozi pastira, propovijedajući svojoj pastvi i čuvajući dio stada koji je njemu pripadao, a sada ga potjerao kući. Pošto je pod jednom visokom kruškom širokih grana, djevojci koja je već čekala predao krave, a ona ih odmah potjerala u staju tik pokraj kuće, pošli smo kamenim stepeništem u odaju s lijeve strane hodnika, koja je istovremeno bila spavaća soba, trpezarija i knjižnica, sastavljena od obrednih i nekoliko molitve- nih knjiga. Tu je pop pročitao pismo sa preporukom sa Cetinja, pa je ponovio svoju dobrodošlicu, pri čemu je istovremeno izrazio svoje žaljenje da zbog zdravstvenog stanja domaćice, koja već danima leži bolesna prijeko u kuhinji, nije u stanju da me na primjeren način ugosti, ali mi je rekao da njegovu kuću smatram svojom, pa sam se zaista osjećao prijatno u ovim jednostavnim uslovima i prilikama. – Rado je i puno govorio o svojoj zemlji i bašti, a još više o svojim pčelama. Med koji je bio iznesen u zgodnim šarenim posudama donio ga je iz škrinje smještene pored knjižnice kao i sočno voće, uzgojeno na njegovom imanju, bili su dokaz da se dobro razumije u obje vrste privređivanja. I njegov sinčić, mali živahni Andrija, koji je čak nešto malo znao italijanski, veoma se dobro razumio u uzgoj voćki i u pčelarstvo; na mene je ostavilo lijep utisak to kako je živahni devetogodišnji dječak, koga je otac u mom prisustvu podvrgao malom ispitu o tim stvarima, veoma ozbiljno počeo da mi obrazlaže da on mnogo više odgovara za duhovnika od svog brata Mihajla u školi na Cetinju, koji, iako je više godina stariji od njega, ni izdaleka ne poznaje toliko obreda kao on; a njegov dvanaestogodišnji rođak Đuro, prijeko u Podgoru, ne može nikako da se mjeri s njime, jer ne umije ništa drugo nego samo da barata pištoljem i puškom. Vidjeću ja da će on, Andrija, daleko prije biti posvećen nego ona dvojica; to veoma dobro zna i njegova djevojka, lijepa Nika; ona mu je vjerna i mnogo je više naklonjena njemu nego Đuru, koji je nekoliko puta pokušao da mu je preotme; sjutra ujutru će mi pokazati svoju djevojku koja stanuje nedaleko odavde kod njene tetke Stanije. Dok je mali dječak crvenih obraza još izgovarao najlaskavije pohvalne riječi o svojoj maloj djevojci, što je očigledno godilo ocu koji je pažljivo slušao, ušla je jedna časna matrona s jednom ljupkom djevojčicom od nekih osam godina, da mala popadija, kako je rekla, svom momku pred počinak poželi laku noć. Dvoje djece je poletjelo jedno drugome u susret, nježno su se zagrlili, pa su sada pali u zaborav i ispitivanje i buduće sveštenstvo – Andrija je znao samo za Niku.

Posebno mi je bilo zanimljivo da nam se kasnije pridružio Tomov rođak, pop Jakov Plamenac; on je, iako ima jednu kraću nogu, 1835. godine bio vođa pobunjenih Crmničana koji su se suprotstavljali uvođenju glavarine i nekih drugih novina, ali sada pomirljivo prihvata sve naloge i naredbe sa Cetinja, pa je čak, kako se to obično dešava u ovakvim slučajevima, postao usrdni pobornik novih mjera i novog ustrojstva. Teško je pri tom bilo zaključiti da li to što govori čini iz uvjerenja, ili se pritvorno povinjava vlastima, ili u svemu tome možda ima neke blage ironije. Više puta mi se činilo da ovog posljednjeg ima u njegovom blagom smiješku, kad god bi hvalio pomenute nove odredbe, dok je o starim odredbama govorio kao o mjerama koje više ne odgovaraju sadašnjem vremenu. Više puta sam se, dok je govorio, prisjećao izjave jednog diplomate par excellence, koji je za riječ rekao da je ona sredstvo da se njome prikriju misli, a mi bismo tome dodali da je tom prilikom možda jedini put bio bezrezervno iskren”.

(Navedeno djelo, str. 184-187).

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (59) first appeared on BARinfo.

Njemački književnik, filozof i istoriograf, putopisac dr Hajnrih Štiglic (rođen 1801. godine, u Arolzenu, sjeverna Njemačka, umro 1849. u Veneciji), boravio je u Crnoj Gori 1840. godine i o tome objavio knjigu u Štutgartu 1851. godine, pod naslovom “Posjeta Crnoj Gori”.

Štiglic je završio književnost i filozofiju, a doktorirao filozofiju 1829. godine i bio je Hegelov student, kao i filologa Raumera. Putovao je širom Evrope i bio je jedno vrijeme i u Crnoj Gori. Imao je dug i prijateljski razgovor na Cetinju sa Petrom II Petrovićem Njegošem, koji ga je srdačno dočekao. Obišao je veliki dio onda slobodnog dijela Crne Gore, boravio kako na Cetinju, tako i na Njegušima, u dijelu Katunske nahije, te uopoznao je Riječku nahiju, posjetio je Rijeku Crnojevića i Skadarsko jezero i potom Crmničku nahiju. O Crnoj Gori, njenom vladici Petru II Petroviću Njegošu, načinu života Crnogoraca, njihovoj borbi za slobodu, ostavio je vrijedan književno-istorijski zapis. Navedena knjiga dr Štiglica, objavljena na njemačkom jeziku 1841., a kod nas je objavljena u izdanju podgoričke izdavačke kuće CID (urednik prof. dr Dragan K. Vukčević) u Podgorici 2004, a preveo je, priredio i pogovor za nju napisao je Tomislav Bekić. 

U toj knjizi dr Hajdrih Štiglic opisuje, pored ostaloga, detaljno  i Crmničku nahiju, koju je lično posjetio 1840. godine, u vrijeme kada je Crnom Gorom, njenim onda slobodnim dijelom, upravljao Petar II Petrović Njegoš. Njemac Štiglic u navedenom putopisu daje geografski opis Crmnice, njenu prirodnu ljepotu, koju je doživio, njene privredne mogućnosti, plodnost tla, te mentalitet, karakter, običaje, slobodoljubivost, gostoprimstvo i način života njenog stanovništva, kao i njihov odnos prema pograničnim, susjednim osmanskim (turskim) vlastima, koji je onda bio na ratnoj, neprijateljskoj osnovi, u prvoj polovini XIX vijeka, itd. 

Štiglic kazuje: “Kada smo od ušća Crmnice u istoimenoj nahiji zaplovili uzvodno, morao sam naprosto samog sebe da uvjeravam da se odista nalazim na području Crne Gore, svuda na glasu kao pusta i kamenita zemlja. Pred nama se na sve strane prostirala široka, bogata dolina za koju bi u svakoj zemlji rekli da je izuzetno lijepa. Bujne njive, brižljivo obrađena polja oslanjala su se na vinogorja, između kojih su se vidjela stabla badema i narandži, smokava i maslina; poveća stada kretala su se na obje obale u visokoj travi tik do same rječice koja je ljupko vijugala kroz ovu blagodet. U pozadini se, poput neke zaštite ovog raja, put neba uzdizao vijenac tamnih brda prekrivenih šumama, u čijim su se nižim predjelima između vinogorja i voćnjaka, nalazila ljudska staništa, kuće građene od prirodnog kamena, ali su po svom položaju, gledajući od gore na rijeku i jezero, svaka od njih mogla da bude dostojan takmac vila jednog Lukula ili Grasa.
Zaista, pomislio sam u sebi, da sam vladika Crne Gore, ne bih nigdje drugdje uredio svoje sjedište nego u ovoj Arkadiji i pred mojom dušom se ukazao san o opštem miru koji će usrećiti sve narode. Ali prije nego što sam ga dosanjao do kraja, moji pratioci su pokazivali na jedno brdsko uzvišenje preko kojeg bi trebalo da krene sljedeći pohod, jer tamo prijeko, u području Sutormana, nalazi se jedno bogato tursko selo… Ubrzo mi je palo na um da on (odnosi se na Vladiku Rada-Petra II Petrovića Njegoša-nap naša) i ne smije da se ponaša kao Apolon među pastirima; jer njegov zadatak je da na visinama stoluje kao Zeus fulgurans et tonans i da svima samo zadaje strah.

Čamac je pristao pred jednom za ovu zemlju neobično visokom i prostranom kućom od kamena. Tu se, rečeno mi je, na Viru nalazi pazar Crmničke nahije; i samo je dovde rječica plovna. U znak nasilno utemeljenog primirja i tu je stajala jedna drvena skela, slična onoj u Riječkoj nahiji, i tu su se mogla vidjeti razbijena oružja obješena o užad, kao kazna za ranije upozorenje za buduće prekršioce mira. Više radnika unosilo je tursku žitaricu (Zea Mais) u unutrašnjost zgrade, čija su skladišta već obilato bila popunjena zalihama.
Ove zalihe, rekao je kapetan, ne može da gleda, a da se s gnjevom i radošću u srcu, ne sjeti dana kada je Crna Gora počela da se oslobađa turskog jarma; naime, upravo je tu na ovom mjestu, kod Vira, načinjen početak, a povod je upravo bio kukuruz. Naravno da je to plaćeno krvlju, ali zato je i zauvijek urodilo plodom, a muškarci Crmnice mogu da se hvale da su bili prvi koji su krenuli tim putem. Njegov djed, koji je lično sudjelovao u tome, ispričao mu je kako se sve to zbilo; upravo je bio pazarni dan, kada su Turci došli da pokupe harač; tada je jedan od pašinih ljudi, jedan neobuzdan…, digao ruku na jed- nog Crmničanina, ustvrdivši da je mjera Crnogoraca premala; na to je ovaj koji je mjerio podigao mjeru zajedno sa kukuruzom i tresnuo je o glavu Turčina i pri tome uzviknuo: „Ovo je mjera Crnogoraca!” – Na to su se Turci strahovito pomamili, u jedan mah su potegli oružje i nastalo je obostrano klanje, tako da je rijeka toga dana u jezero ponijela više krvi nego vode. Samo su trojica od pašinih ljudi uspjela da pobjegnu i da svome gospodaru umjesto očekivanog harača prenesu vijest koliko je turskih glava na obalama Crmnice izmjereno mjerom Crnogoraca. „Otada nije prestala borba koja je započela tu na ovom mjestu i kojoj cijela Crna Gora zahvaljuje svoju slobodu!”, uzviknuo je sav ushićen i usplamtjelih očiju kapetan na kraju svoje priče, „i neće prestati sve dok ne budemo stajali kao pobjednici nad grobovima svih naših neprijatelja!” Tako se u predstavi Crnogoraca sve na prvom mjestu vezje za borbu s Turcima, kao ishodištu i polaznoj tački svih daljnih planova; njegovo klasično tlo je tamo gdje su Turci poginuli, za njega je junak onaj koji je pobio najviše Turaka. U cijeloj zemlji nema, sem zanemarljivih razvalina nekoliko starih dvora, nikakvih drugih spomenika osim iz događaja izraslih, fantastično nadograđivanih predanja i sjećanja na borbe sa omraženim susjedom i nekadašnje gospodare na istoku, s tim što se ova onda pretvaraju u pohvalnu pjesmu i san o budućnosti sa još većim trijumfima”.

Pored ostaloga, dr Štiglic dalje piše da je za Crnogorce Primorje njima tada “uskraćeno im vlasništvo” i da oni od davnima pretenduju da se ono uključi u sastav Crne Gore, te da je ono dio koje prirodno treba da nakon oslobođenja pripadne Crnoj Gori.  Dalje navodi: “Prema Istoku se i u današnje vrijeme vode borbe, a prema Zapadu je upućen pohotljiv pogled koji teži za posjedovanjem; primorski pojas je za Crnogorca ono što je za Francuza lijeva obala Rajne, za istočnog Slovena cjelokupan slovenski zapad sa Dunavom, uključujući po mogućstvu što više germanskih marki (oblasti), zemlja budućnosti i zemlja obećanja. Tu se u malome ponavlja ono što se tamo dešava u velikom, i simpatije se privlačće mag-netnom snagom. Zbog toga budite na oprezu, vi čuvari!

Dok je kapetan ovo kazivao, Ilija se bavio pripremanjem našeg objeda. Sada ga je iznio, ili prije bi se moglo reći položio, na travu između kuće i rijeke, gdje smo posjedali po zemlji. Pozvali smo prisutne da nam se pridruže i da se prihvate naših divljih pataka i crnih čaplji, dok su nam oni sa svoje strane ponudili od svoje ribe koju su pripremili. Iako smo se za vrijeme plovidbe vrijedno prihvatili čuture, Ilija je u čamcu imao još dosta vina, a kao desert nam je nadzornik skladišta, čija je žena bila neumorna u posluživanju, ponu- dio smokve, narove i grožđe, kakvo, što se punoće i slasti tiče, u svom životu još nijesam vidio, kao i nekom vrstom slatkog od dunja, koje takođe veoma dobro uspijevaju u Crmnici, pa se odlikuju i izuzetnom veličinom i kvalitetom. Pošto je bila utoljena prva glad, nazdravio sam žiteljima Crmnice; potom se nazdravljalo zemlji, moru i cijelom svijetu, pa smo tako usred ovog rajskog podneblja, sjedeći na zemlji pod nebeskim Sunčanim šatorom, uživali u objedu kakav nijedan kralj i nijedan car ne bi umio bolje i bogatije da priredi. „Pogledajte oko sebe, Crnogorci”, uskliknuo sam, pošto je Ilija ponovo nazdravio, „pogledajte kakvu vam je divnu kuću sagradio vječni neimar. Kada nas koji ovdje sjedimo zajedno više ne bude bilo, ovi vječni bedemi će još uvijek stajati i gledati dolje na one koji tu prebivaju, i koji će se možda upravo na ovom istom mjestu, uživajući u ovoj ljepoti, osvrtati oko sebe, a da pri tome ne znaju da su možda, kao i mi sada, posljednji put skupa. Osim ako će, kao što to želimo, oni koji dolaze poslije nas, blagostivo da se sjete nas, kao što se i mi, blagosiljajući ih, sjećamo onih koji su bili prije nas dižem ovu čašu u čast sjećanja na drage mrtve!”.

Ilija i kapetan se hitro podigoše, skidoše fesove sa svojih glava i pokloniše se u znak odobravanja; njihov primjer slijedili su i ostali, pa je onda nastala kratka pauza; zatim je ponovo pehar počeo da kruži naokolo, pa je za čas bio ispražnjen do posljednje kapi; svaki je pri tome izgovorio ime ono- ga u čiju čast pije, od Skenderbega i Ivana i Miloša do drugih junaka iz prošlosti, pri čemu su se ova miješala sa imenima mlađih junaka iz bliže prošlosti, a koja su ovome ili onome bila posebno draga. Ali nijesu mogla da budu pomenuta sva imena na koja se u tom trenutku mislilo, kada se činilo da je ukinuta svaka razdjelnica između neba i zemlje”.

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (58) first appeared on BARinfo.