DR HAJNRIH ŠTIGLIC O CRMNIČKOJ NAHIJI (1841) – 2. dio
Njemački književnik, filozof i istoriograf, putopisac dr Hajnrih Štiglic (rođen 1801. godine, u Arolzenu, sjeverna Njemačka, umro 1849. u Veneciji), boravio je u Crnoj Gori 1840. godine i o tome objavio knjigu u Štutgartu 1851. godine, pod naslovom “Posjeta Crnoj Gori”. U toj knjizi dr Hajdrih Štiglic opisuje, pored ostaloga, detaljno i Crmničku nahiju, koju je lično posjetio 1840. godine, u vrijeme kada je Crnom Gorom, njenim onda slobodnim dijelom, upravljao Petar II Petrović Njegoš.
Njemac Štiglic u navedenom putopisu daje geografski opis Crmnice, njenu prirodnu ljepotu, koju je doživio, njene privredne mogućnosti, plodnost tla, te mentalitet, karakter, običaje, slobodoljubivost, gostoprimstvo i način života njenog stanovništva, kao i njihov odnos prema pograničnim, susjednim osmanskim (turskim) vlastima, koji je onda bio na ratnoj, neprijateljskoj osnovi, u prvoj polovini XIX vijeka, itd. Zapažanja Štiglica iz Crmice puna su zanimljivih detalja iz ondašnjeg života naroda, ponašanja starijih, mlađih i djece, u tome kraju i širom Crne Gore. Navedena knjiga dr Štiglica, objavljena na njemačkom jeziku 1841., a kod nas je objavljena u izdanju podgoričke izdavačke kuće CID (urednik prof. dr Dragan K. Vukčević) u Podgorici 2004, a preveo je, priredio i pogovor za nju napisao je Tomislav Bekić.
Štiglic dalje kazuje o impresijama iz Crmničke nahije:
“Rastanak nam je svima teško pao. Zavoljeli smo jedni druge tokom niza zajednički provedenih časova ispunjenih radošću i pomisao da se po svoj prilici u životu više nećemo sresti ispunjavala nas je sjetom. Kada mi se mali Stasi, plačući i prožet iskrenim bolom, obisnuo oko vrata i drhtavim glasom upitao kada ću ponovo navratiti do njih, morao sam i ja da skupim sve svoje snage da ne pustim suzu, pa sam Iliju zamolio da dječaka uzme kod sebe u čamac i da se brzo udalje. I Teodorove oči su bile vlažne; ali u njega su to bile suze radosnice, jer je mislio na sjutrašnje viđenje sa svojom ženom i djecom kod kuće u Budvi, zbog kojih je i prihvatio Vladikin (Petra II Petrovića Njegoša-nap. naša) prijedlog da preuzme ulogu vodiča. Kapetan je mirno pućkao u svoju lulu; neko vrijeme je zamišljeno gledao preda se, a onda je odjednom uzviknuo: „Bog vi dao zdravlje!”, stegao mu ruku i udaljio se brzim koracima, dok smo Teodoro i ja ćuteći gledali za čamcem koji se udaljavao i na kojem je Stasi, u znak pozdrava, neprekidno mahao raširenim rukama.
Naši pratioci iz Riječke nahije, ploveći svojim čamcem preko Jezera, kao i kapetan koji je skrenuo udesno prema svojoj kući, po svoj prilici su bili stigli svojim kućama, kada sam sa Teodorom, sa jednog brijega i pod zelenim narovima, posmatrao kako iza brda ove blagoslovene doline nestaju posljednji sunčevi zraci. Sa svih strana su se stada vraćala sa okolnih brda svojim naokolo raštrkanim kućama. „Da li biste mogli da mi kažete gdje je kuća popa Toma Plamenca?”, upitao sam jednog čobanina u bijelom vunenom ogrtaču, koji je, s puškom o ramenu, s pištoljima i handžarom za pojasom, goneći ispred sebe nekoliko krava, prolazio pored nas. „Ja sam lično taj”, glasio je odgovor, „a ono tamo je moja kuća.” – Stvarno je to bio pop, koji je danas napolju na ispaši bio u dvostrukoj ulozi pastira, propovijedajući svojoj pastvi i čuvajući dio stada koji je njemu pripadao, a sada ga potjerao kući. Pošto je pod jednom visokom kruškom širokih grana, djevojci koja je već čekala predao krave, a ona ih odmah potjerala u staju tik pokraj kuće, pošli smo kamenim stepeništem u odaju s lijeve strane hodnika, koja je istovremeno bila spavaća soba, trpezarija i knjižnica, sastavljena od obrednih i nekoliko molitve- nih knjiga. Tu je pop pročitao pismo sa preporukom sa Cetinja, pa je ponovio svoju dobrodošlicu, pri čemu je istovremeno izrazio svoje žaljenje da zbog zdravstvenog stanja domaćice, koja već danima leži bolesna prijeko u kuhinji, nije u stanju da me na primjeren način ugosti, ali mi je rekao da njegovu kuću smatram svojom, pa sam se zaista osjećao prijatno u ovim jednostavnim uslovima i prilikama. – Rado je i puno govorio o svojoj zemlji i bašti, a još više o svojim pčelama. Med koji je bio iznesen u zgodnim šarenim posudama donio ga je iz škrinje smještene pored knjižnice kao i sočno voće, uzgojeno na njegovom imanju, bili su dokaz da se dobro razumije u obje vrste privređivanja. I njegov sinčić, mali živahni Andrija, koji je čak nešto malo znao italijanski, veoma se dobro razumio u uzgoj voćki i u pčelarstvo; na mene je ostavilo lijep utisak to kako je živahni devetogodišnji dječak, koga je otac u mom prisustvu podvrgao malom ispitu o tim stvarima, veoma ozbiljno počeo da mi obrazlaže da on mnogo više odgovara za duhovnika od svog brata Mihajla u školi na Cetinju, koji, iako je više godina stariji od njega, ni izdaleka ne poznaje toliko obreda kao on; a njegov dvanaestogodišnji rođak Đuro, prijeko u Podgoru, ne može nikako da se mjeri s njime, jer ne umije ništa drugo nego samo da barata pištoljem i puškom. Vidjeću ja da će on, Andrija, daleko prije biti posvećen nego ona dvojica; to veoma dobro zna i njegova djevojka, lijepa Nika; ona mu je vjerna i mnogo je više naklonjena njemu nego Đuru, koji je nekoliko puta pokušao da mu je preotme; sjutra ujutru će mi pokazati svoju djevojku koja stanuje nedaleko odavde kod njene tetke Stanije. Dok je mali dječak crvenih obraza još izgovarao najlaskavije pohvalne riječi o svojoj maloj djevojci, što je očigledno godilo ocu koji je pažljivo slušao, ušla je jedna časna matrona s jednom ljupkom djevojčicom od nekih osam godina, da mala popadija, kako je rekla, svom momku pred počinak poželi laku noć. Dvoje djece je poletjelo jedno drugome u susret, nježno su se zagrlili, pa su sada pali u zaborav i ispitivanje i buduće sveštenstvo – Andrija je znao samo za Niku.
Posebno mi je bilo zanimljivo da nam se kasnije pridružio Tomov rođak, pop Jakov Plamenac; on je, iako ima jednu kraću nogu, 1835. godine bio vođa pobunjenih Crmničana koji su se suprotstavljali uvođenju glavarine i nekih drugih novina, ali sada pomirljivo prihvata sve naloge i naredbe sa Cetinja, pa je čak, kako se to obično dešava u ovakvim slučajevima, postao usrdni pobornik novih mjera i novog ustrojstva. Teško je pri tom bilo zaključiti da li to što govori čini iz uvjerenja, ili se pritvorno povinjava vlastima, ili u svemu tome možda ima neke blage ironije. Više puta mi se činilo da ovog posljednjeg ima u njegovom blagom smiješku, kad god bi hvalio pomenute nove odredbe, dok je o starim odredbama govorio kao o mjerama koje više ne odgovaraju sadašnjem vremenu. Više puta sam se, dok je govorio, prisjećao izjave jednog diplomate par excellence, koji je za riječ rekao da je ona sredstvo da se njome prikriju misli, a mi bismo tome dodali da je tom prilikom možda jedini put bio bezrezervno iskren”.
(Navedeno djelo, str. 184-187).
(Nastavlja se)
