DR HAJNRIH ŠTIGLIC O CRMNIČKOJ NAHIJI (1841) 3. dio


Njemački književnik, filozof i istoriograf, putopisac dr Hajarih Stiglic (rođen1801. u Acolamu, sjeverna Njemačka-umro 1849. u u Veneciji), boravio je u Crnoj Gori 1840. godine i o tome objavio knjigu u Štutgartu 1851. godine, pod naslovom “Posjeta Crnoj Gori”. Hajnrih Štiglic je završio književnost i filozofiju, a doktorirao filozofiju 1829. godine i bio je Hegelov student, kao i filologa Raumera. Putovao je širom Evrope i bio je jedno vrijeme i u Cmoj Gori.

Imao je dug i prijateljski razgovor na Cetinju sa Petrom II Petrovićem Njegošem, koji ga je srdačno dočekao. Obišao je veliki dio onda slobodnog dijela Cme Gore, boravio kako na Cetinju, tako i na Njegušima, u dijelu Katıunske nahije, te upoznao Riječku nahiju, posjetio je Rijeku Cmojevića i Skadarsko jezero i potom Crmničku nahiju. O Crnoj Gori, njenom vladici Petru II Petroviću Njegošu, načinu života Cmogoraca, njihovoj borbi za slobodu, ostavio je vrijedan književno-istorijski zapis. Navedena knjiga dr Štiglica, objavljena na njemačkom jeziku 1841, a kod nas je objavljena u izdanju podgoričke izdavačke kuće CID (urednik prof. dr Dragan K. Vukčević) u Podgorici, 2004. godine, a preveo je, priredio i pogovor za nju napisao je Tomislav Bekić. U toj knjizi dr Hajdrih Štiglic opisuje, pored ostaloga, detaljno, i Cmničku nahiju, koju je lično posjetio 1840. godine, u vrijeme kada je Cmom Gorom, njenim onda slobodnim dijelom, upravljao Petar II Petrović Njegoš. Njemac Štiglic u navedenom putopisu daje geografski opis Crmnice, njenu prirodnu ljepotu, koju je doživio, njene privredne mogućnosti, plodnost, tla, te mentalitet, karakter, običaje, slobodoljubivost, gostoprimstvo i način života njenog stanovništva, kao i njihov odnos prema pograničnim, susjednim osmanskim (turskim) vlastima, koji je onda bio na ratnoj, neprijateljskoj osnovi, u prvoj polovini XIX vijeka, itd. Štiglic dalje kazuje o Crmničkoj nahiji:

“Mnogi misle da pop Jakov (Plamenac – nap. naša) i Vladika (Petar II Petrović Njegoš- nap. naša), i pored toga što su se svečano pomirili, baš ne vjeruju puno jedan drugom, a neki kažu da jedna lija miriše drugu. Kod svake riječi koju je izgovorio, pomno je pratio svaki moj pokret i izraz lica, kao da bi, oštro me odmjeravajući, htio da prosudi utisak svojih riječi na onoga koji je došao iz sjedišta moći, vragolasti pogled njegovih lukavih očiju pokazivao je mnogo više srodnosti sa risom nego sa lavom. Plamenac slovi, doduše, kao pop, ali više ne činodejstvuje, pošto je dobio odobrenje da se drugi put ženi. Ne znam da li je u znak sjećanja na svoje zatočeništvo sačuvao lance kojima je neko vrijeme bio okovan na Cetinju, prije nego što se otkupio za sto dukata i svojom pokomošću, ali zato neprestano ima na sebi kabanicu probušenu sa četiri kugle, kada je proganjan, umakao vladiknim ljudima, pa mu je želja što je jedna mala analogija sa Kolumbom i njegovim lancima da za njom bude sahranjen. Pop Jakov uživa u pričanju anegdota koje lijepo kazuje, pri čemu mu je izgleda, postala navika da ih koristi kao dokaz kakva se korist ima od uznapredovale kulture. Tako se, kada je jedne kasne večeri poslužena kafa, osvmuo na sirovost koja je ranije vladala u Cmoj Gori, a sada svakim danom se više ustupa mjesto uljudnom i uznapredovaloj kulturi, kao dokaz u prilog njegove tvrdnje naveo je primjer onog Cmogorca koji je pošto mu je prilikom napada na Dubrovnik kao plijen, palo u dio nekoliko džakova kafe, kod kuće onda taj plemeniti plod htio da skuva kao običan pasulj i pri tome se čudio kako to zrnevlje nikako neće da omekne. Požalivší se jednom žitelju Dobrote, dozvolio je u svom neznanju da ga ovaj prevari, pošto mu je ovaj ponudio trampu i tako je onda kilo po kilo, svoju kafu zamijenio za običan pasulj koji se lakše dao skuvati, Tako nešto se po svoj prilici danas više ne bi moglo dogoditi nijednom Crnogorcu, kao ni to da razbije i baci časovnik, uvjeren da je u njemu skriven neki zao duh. Da se takve smiješne stvari više ne dešavaju, to jedino ima da se zahvali kulturi koja napreduje svakim danom, primijetio je napola u šali, napola u zbilji. Pri tome je izgledalo da misli sasvim ozbiljno i da duboko vjeruje u to da ta kultura uslovljava da se sve više uklanja zid koji Cmu Goru razdvaja od svijeta i da više nije daleko vrijeme, kada će Cona Gora zauzimati ono mjesto koje joj odvajkada pripada.

Narednog jutra su nas oba popa pratila na svojim mazgama, pri čemu je moj domaćin, koji je koračao pored mene, gotovo ljutito, ne hajući za moj otpor, natjerao da uzjašem jednu mazgu, oni su nas pratili dobar dio puta koji je vodio kroz brda, sa kojih se na određenim mjestima pružao lijep pogled na Crmnicu, koju je priroda zaista materinski obdarila, prije svega na onim mjestima sa kojih se pruža slobodan pogled na dolinu rijeke i na Skadarsko jezero. Bliže obali brda opet postaju gola, slično onima preko kojih se od Kotora dolazi ovamo gore; pop Jakov je, aludirajući na staru cmogorsku priču, napomenuo da su to opet djelovi zemlje kod kojih su se dragom Bogu, dok je sijao kamenje, poderali džakovi, pa je preostali dio odjednom pao dolje. Kod jedne lipe, pod kojom je ponuđen hljeb sa medom i crmničkim vinom, oprostila su se od nas naša oba sveštena pratioca, izvinjavajući se što ne mogu da idu dalje sa nama, pošto bi svakog časa mogla da započne predstojeća borba sa Turcima, pa je onda neophodna njihova pomoć kod zbrinjavanja ranjenika, kao i u svakom drugom pogledu, u takvim prilikama pastir nikada ne smije previše da se udalji od svoga stada.

Posljednji dio puta koji sam ponovo prešao samo sa Teodorou, bio je daleko najteži. Nikako da dode kraj, onom neprestanom gore-dolje, a više puta smo išli stazama od kojih je, usljed silnih kiša, jedva bilo još nekoga traga. Ali svi ti napori au nagrađeni, kada smo dospjeli do mjesta sa kojeg se odjednom otvorio vidik na nešto južnijų visoravan kod Kaštel Lastve, gdje su se odigrali posljednji zapadni pogranični sukobi. Prema zapadu se prostiralo široko, suncem obasjano, more, a sa lijeve i desne strane su se vidjela tamna, šumama pokrivena uzvišenja Turske Albanije i sivi goli vrhovi Cme Gore; tik ispod mene prostirala se plodna dolina Paštrovića sa svojim četvrtastim kućama i manastirima, brižljivo obradenim poljima i njivama, najjužniji posjed jedne njemačke sile. Stajao sam na mjestu na kojem se gotovo neposredno dodiruju tri, po svom karakteru i ustrojstvu prave različite države, čije su se prošlosti i budućnosti predstavljale duši kao beskrajno more”.

(Citirano djelo, str. 187-189).