“Glas Crnogorca”, službeni organ Kraljevine Crne Gore, Neji na Seni kod Pariza, broj 63 od 14 / 27. januara 1919, prenosi u prevodu sa engleskog jezika intervju dr Filipa Dobrečića, dat londonskom listu “Morning Post”. Mi u ovom završnom prilogu za biografiju dr Filipa Dobrečića, prenosimo taj njegov intervju, u formi kako je donesen u “Glasu Crnogorca”.

“Veliki engleski list ‘Morning Post'”‘ objavio je ovaj intervju sa g. d-r Filipom Dobrečićem, delegatom Kr. Vlade u Londonu.

Imali smo priliku intervjuisati g.d-na F. Dobrečića, crnogorskog delegata u Londonu, povodom vijesti koje su se posljednjih dana pronosile u stranoj štampi. Ugledni poslanik Crnogorske Skupštine, pisac o balkanskim političkim pitanjima, izjavio je ovo:

“Crna Gora je za pet vjekova bila čuvar i branilac slobode i onda kada ostale balkanske države bijahu pod presijom turske imperije. Maleni crnogorski narod očuvao je svoju slobodu po cijenu velikih žrtava i stradanja. Crna Gora bila je najsvjetlija zvijezda srpskih zemalja u koju su bile upravljene oči svih potlačenih Srba i Jugoslovena, jer svi se nadahu da će, održanjem njene slobode i oni dobiti svoju nezavisnost.

Crna Gora bila je prva koja je objavila rat Turskoj 1912. i podnijela ogromne žrtve za potlačenu braću; u drugom balkanskom ratu poslala je vojsku od deset hiljada Srbiji kao pomoć protivu Bugara; od te vojske veći je dio ranjen i izginuo.

Po objavi rata od strane Austrije Srbiji, Crna Gora nije oklijevala ni jedan čas da skoči u pomoć srpskom narodu, mada je i sama bila potupno iscrpljena i lišena svih potrebnih sredstava, iza dva balkanska rata. Za godinu i po dana ona se borila sa uspjehom protivu Austro- Nijemaca. Osobito u jesen 1915. ona je omogućila povlačenje srpskim armijama kroz njeno sopstveno zemljište i kroz Arbaniju, obalama Jadrana. Međutim poslije balkanske katastrofe i nakon što je srpska teritorija bila okupirana, crnogorske trupe našle su se u bezizlaznom položaju; a pošto je odstupanje bilo nemoguće privesti u djelo, one su bile opkoljene i potisnute mnogo jačim snagama Austro-Nijemaca, i, u takvim prilikama, zarobljene; osobito valja uzeti u obzir to da im nikakva pomoć Saveznika nije mogla stići.

Kao i u ranije doba, Crna Gora imađaše za zadaću da se bori za slobodu svih Srba i Jugoslovena; tako isto, za taj visoki ideal i za ujedinjenje svih Jugoslovena, ona je stupila u ovaj veliki rat. Crna Gora nije protiv jedinstva sa jugoslovenskim zemljama, kao što neki balkanski političari hoće da dokažu, – ali ona je protiv načina, kojim bi oni htjeli da riješe to pitanje i da anektiraju njenu teritoriju. Crna Gora kao slobodna saveznička država uljegla je dobrovoljno u ovu borbu, ona treba da ima slobodan glas, dostojnu ulogu i direktno da bude zastupljena na konferenciji mira. Saveznici, za njihov sopstveni prestiž nikako to ne smiju dozvoliti, da prava jedinoga najmanjega Saveznika budu potčinjena.

U saglasu sa ostalim balkanskim problemima, crnogorsko pitanje mora doći na diskusiju na konferenciji mira, a crnogorskom narodu mora se dati sloboda da sam odluči o svojoj unutrašnjoj stvari i o ujedinjenju sa ostalim jugoslovenskim pokrajinama.

Naše buduće jedinstvo mora se oslanjati na dobroj organizaciji, na načelima demokracije i na osnovi jednakosti, pravde i poštovanja svačijih prava, a nikakav pritisak ne smije biti dozvoljen koji bi mogao spriječiti pravi izraz narodne volje. 

Po sigurnim vijestima koje sam primio iz Crne Gore, mogu reći to, da miting održan u Podgorici, bio je skroz nezakonit i nepravedan jer svi izaslanici, izabrani za taj miting i koji učestvovaše u njemu, ovim su pod presijom i prevarom agenata i partizana, a crnogorskih protivnika, i tako su oni bili primorani da glasaju za ujedinjenje sa jugoslovenima kao i dipoziciju kralja.

Samo u saglasju sa crnogorskim ustavom moguće je da skupština izabrata prije rata, ili koja bude legalno izabrata putem novih izbora – narod može riješiti o svojoj sudbini. Ne samo budući razvoj jugoslovenskih zemalja, nego i evropski mir zavisiće od pravilnog rješenja koje ima biti doneseno na konferenciji mira.

Naša prva dužnost jeste izbjegavati sve što može da podstiče na supremaciju pojedinih elemenata jugoslovenskog plemena – isto tako, između ostalih balkanskih država. Dinastička pitanja za nas su sporedna; mi branimo i stojimo čvrsto na osnovi narodnih prava.

Oblik i uredba naše opšte buduće države biće riješena poslije konferencije mira, ostavljajući jugoslovenskom zemljama da urede to pitanje po ovom izbornom pravu, i kako one hoće; dali federativnu ujedinjenju državu, da li monarhiju, ili republiku”, zaključuje Dobrečić.

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (27) first appeared on BARinfo.

O uspješnoj odbrani doktorata na Univerzitetu u Rimu 1911. godine, uglednog Baranina, rimokatolika i crnogoskog državljanina Filipa Dobrečića, izvijestio je, ondašnju crnogorsku javnost, list “Cetinjski vjesnik”, broj 52, od 6. jula 1911. godine, u rubrici Dnevnik: “Položio doktorat. Naš zemljak g. Filip Dobrečić, koji je poznat svojim radovima po italijanskim i francuskim novinama o Crnoj Gori, ovih je dana na rimskom univerzitetu najboljom votacijom promoviran na čast doktora pravno-diplomatskog fakulteta. Čestitamo”.

Dr Filip Dobrečić, iz Starog Bara (naselje Bartula) je bio humanista i edukator. I poliglota. Pored maternjeg, odlično je znao italijanski i francuski jezik, i na njima napisao brojne članke i priloge, kao i pojedine brošure. Nakon što je završio fakultet u Rimu i doktorirao 1911. godine, vratio se u Crnu Goru i zaposlio u Ministarstvu inostranih djela.

Tokom 1913. godine na Cetinju je zajedno sa svojim kolegama radio na učenju zainteresovanih građana, polaznika kursa francuskog jezika, i za bagatelnu naknadu vršio tu edukativnu misiju. O tome je informaciju objavio i list “Vjesnik”, sa Cetinja, u broju 82, od 23. oktobra 1913. godine: “Kurs francuskog jezika. G. Dr Ivo Jovićević, dr Filip Dobrečić i Dušan Drecun otvaraju večernji kurs francuskog jezika u našoj prijestonici. Predavanja će otpočeti 1. novembra. Školarina je 10 perpera mjesečno. Ovako mala cijena školarine daje svakome priliku da nauči korisni i lijepi francuski jezik. Pozdravljamo otvaranje ovoga kursa kao nešto korisno i napredno“.

Dr Filip Dobrečić je 1917. godine u Rimu, prvo na italijanskom jeziku, a par mjeseci kasnije i na francuskom jeziku, publikovao brošuru, od 30 stranica, pod naslovom “Il Montenegro nel conflitto europeo“ (na francuskom jeziku “Le Montenegro dans la querre europeennee”), u kojoj, u sažetoj formi, argumentovano piše o događajima i procesima u Crnoj Gori tokom Prvog svjetskog rata, koji su prethodili vojnom slomu krajem 1915. i početkom 1916. godine i njenom padu pod okupaciju Austro-Ugarske.

Kad je objavljena navedena brošura (kratka knjiga) dr Filipa Dobrečića, njen značaj i prikaz iskazao je i promovisao emigrantski, zvanični list Kraljevine Crne Gore u Nejiu kod Pariza, „Glas Crnogorca“, u broju 14, od 23. maja / 5. juna 1917. godine, koji na stranicama 1 i 2 objavljuje o istoj brošuri članak, koga integralno prenosimo.

“Dottore Filippo Dobrecich, deputato al Parlamento montenegrino, II Montenegro nel conflitto europeo. Roma, Coop, tipo-grafica „ L Luzzatti, Aprile 1917. – Taj natpis nosi knjižica od 30 strana, u kojoj g. dr Filip Dobrečić u kratko iznosi događaje u unutrašnjem životu Crne Gore, koji su prethodili državnoj katastrofi koncem 1915.

Kako je pisac imao prilike sudbonosne događaje ne samo posmatrati iz neposredne blizine, no je kao narodni poslanik uzimao i aktivna učešća u njima, to će njegovo tumačenje biti dragocjen materijal za svakoga ko želi da se stvarno upozna sa uzrocima crnogorske državne katastrofe. Njegovo tumačenje je potpuno stvarno, znači pisac nabraja činjenice koje same sobom govore. On sam niti ih brani, niti napada, niti ide za tim da svojim sudom utiče na čitaoca. Iznosi najprije u kakvom se stanju zatekla Crna Gora kad je iznenada planuo Veliki rat. Crna Gora je bila iscrpljena i finansijski i vojnički prethodnim Velikim ratom.

Ušla je u rat kao vojnik kome još nije izliječena pređašnja teška rana. U koliko su bila oskudnija sredstva za nabavku narodne ishrane i snabdijevanje vojske u toliko je stanje u državi bilo očajnije. Kada je od Bugara mučki napadnuta Srbja i kada je počelo mučeničko povlačenje srpske vojske i naroda preko Crne Gore i Arbanije put Jadranskog mora, a ni otkuda se pomoć nije više mogla očekivati s bolom u duši je cio narod počeo uviđati što se sprema Crnoj Gori.

Sa zahvalnošću primamo ovu raspravu narodnog poslanika i želimo joj što veći broj čitalaca. Kako čujemo, knjiga će biti prevedena i na srpski. Nadamo se da će se i drugi javni radnici odazvati svojoj dužnosti i da će se zauzeti oko toga da se o posljednjim događajima u Crnoj Gori povede riječ i rasprostre mišljenje ne na osnovu tendecioznog tumačenja, nego kao što je to učinjeno u ovoj knjizi, na osnovu stvarnih podataka“.

“Glas Crnogorca”, broj 41, na strani 1, od 24. februara / 9. marta 1918. donosi sljedeću vijest o djelatnosti dr Filipa Dobrečića u Rimu, u interesu Crne Gore, koji je crnogorsku Vladu, čiji je bio činovnik, uredno izvještavao o djelatnosti italijanskih vlasti i političara u korist odbrane i opstanka suverene države Crne Gore:

“Italija i Crna Gora. – Poslije značajnih deklaracija uglednih senatora i bivših ministara g. g. Luiđi Lucati, Đuzepe Bozeli i Novelisa u smislu uspostavljenja i nezavisnosti Crne Gore, sad je i Predsjednik Ministarstva Kraljevine Italije g. Orlando održao 4. marta u Senatu govor, o kome nas izvještava naš rimski zastupnik g. d-r F. Dobrečić ovim telegramom: Rim, 5. mart, veče. – Orlando juče u Senatu odgovorio na govor senatora Novelisa, i izjavio da Italijanska Vlada osjeća najiskreniju simpatiju prema Crnoj Gori, i da oslobođenje crnogorakoga naroda ispod današnjeg tuđinskog jarma jeste jedan od ratnih ciljeva Italije i cijelog Sporazuma”.

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (26) first appeared on BARinfo.

Od 1913. godine dr Filip Dobrečić je bio visoki činovnik, diplomata, u Ministarstvu inostranih djela, odnosno, spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore i tu dužnost je u kontinuitetu obnašao do februara 1919. godine. Prošao je, hijerarhijski, redovno, napredovanje od državnog sekretara II klase do sekretara I klase. O tome postoje relevantni podaci u istorijskim izvorima.

Naime, u oficijelnom izdanju organa crnogorske državne vlasti, pod naslovom Državni kalendar Kraljevine Crne Gore za 1913. godinu (Cetinje, Kraljevska crnogorska štamparija), pored ostalog, daje se popis rukovodećeg kadra Ministarstva inostranih djela Kraljevine Crne Gore.

Na strani 38 navodi se da je ministar inostranih djela Petar Plamenac, načenik Ministarstva Slavo Ramadanović, sekretar I klase Milan J. Pavlović, a sekretari II klase: dr Ivo Jovićević, dr Filip Dobrečić i Savo Spasojević, pisar I klase Đuro B. Martinović, a kontrolor i načelnik Presbiroa Miloš Živković.

Dr Filip Dobrećić je, već naredne, 1914. godine, unaprijeđen je i postao sekretar I klase u MID-u Kraljevine Crne Gore, a iste godine izabran za narodnog poslanika Crnogorske narodne skupštine. U Državnom kalendaru Kraljevine Crne Gore za 1914. godinu, navodi se struktura Ministarstva inostranih djela (poslova) Kraljevine Crne Gore i u tome pogledu se precizira personalni sastav prvaka ministarstva inostranih poslova (to je bilo na dan 15. juna 1914. godine), s nekim manjim promjenama u odnosu na prošlu (1913) godinu. Petar Plamenac je bio ministar, generalni direktor u ministarstvu bio je Slavo Ramadanović, a sekretari I klase bili su Milan Pavlović, dr Filip Dobrečić, Veljko Milićević, Savo Spajojević i Đuro Martinović.

U zvaničnoj publikaciji crnogorske kraljevske Vlade u emigraciji, Državni kalendar Kraljevine Crne Gore za 1918. godinu (Paris, 1918), u poglavlju „Članovi diplomatskog i konsularnog kora Kraljevine Crne Gore“, u odjeljku Konsulati, na strani 27 navodi se: „Rim, V. d. Generalnog Konsula, sekretar Min. Spolj. Poslova dr Filip Dobrečić“.

Vršeći navedenu konzularnu dužnost u Rimu, dr Filip Dobrečić je tokom 1918. godine u Italiji bio angažovan da parira propagandi koju na štetu Crnu Goru vršio „Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje“, ekpozitura vlade Nikole Pašića, a koga je predvodio bivši crnogorski ministar predsjednik Andrija J. Radović. Na tom časnom za Crnu Goru angažmanu, bio je zapažen tada dr F. Dobrečić.

Dobrečić je, zalažući se za opstanak suverene i nezavisne Kraljevine Crne Gore, tada, insistirao kod italijanskih vladajućih krugova, da materijalno i u prehrani pomogne narod u Crnoj Gori, a u italijanskoj štampi je ukazivao na štetnost političke i medijske anticrnogorske propagande vršenog od strane Radovićevog odbora, koja je toj akciji crnogorske Vlade i Dvora i Dobčećića kao njenog dužnosnika bila posve politički divergentna.

O tim aktivnostima Generalnog konzulata Kraljevine Crne Gore u Rimu, kojim je tada rukovodio dr Filip Dobrečić, izvještavao je i emigrantski list „Glas Crnogorca“, koji je izlazio u Nejiu na Seni kod Pariza.

Naime, „Glas Crnogorca“, u broju 50, na strani 2, od 22. jula/4. avgusta 1918. godine, o tome donosi sljedeći članak:

Rad na štetu Crne Gore: „Neprijatelji Crne Gore u svom izdajstvu rade o tome da stvore pometnju i u pitanju ishrane i pomoći narodu u Crnoj Gori. U redu njihove kampanje u tom pravcu može se ubrojiti i pismo Andrije Radovića, koje je razaslao bio onim italijanskim poslanicima, koji su bili potpisali predstavku za ishranu naroda u Crnoj Gori. Ne trošeći ni jednu riječ o niskoj intrigi ovog bijednika, mi saopštavamo kominike koji je Kr. Generalni Konzulat u Rimu dao italijanskoj štampi.

Kr. Generalni Konzulat primio je primjerak jednog raspisa „Crnogorskog Odbora za Narodno Ujedinjenje“ iz Pariza, od 22. maja, sa potpisom A. Radovića; taj raspis je upravljen svim onim italijanskim uglednim italijanskim narodnim poslanicima koji su potpisali interpelaciju u parlamentu, u stvari prehrane Crne Gore. Isti raspis, koji potiječe od poznatoga protivnika Crne Gore i izdajnika Otadžbine, sadrži najgrublje netačnosti sa očevidnom tendencijom, da izazove smutnju koja bi mogla osujetiti uspjeh plemenitoga apela u Parlamentu Italije. Kako taj „Odbor“, a nije ovlašten ni priznat, niti od Kraljevske Crnogorske Vlade, niti od ostalih Saveznih Sila, a tako ni od Crnogorskog Crvenog Krsta isti od i kojih drugih dobrotvornih ustanova, to ovaj Generalni Konzulat, smatra, u interesu Naroda Crnogorskog kao i u interesa velikodušnog pokreta italijanskh poslanika, za potrebu ovaj nečatsan postupak javno žigosati taj postupak, u stvari, nije ništa drugo, nego vulgarno ponavljanje onih glasova za koje je načisto dokazano da su klevete“.

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (25) first appeared on BARinfo.

Dr Filip Dobrečić, narodni poslanik i crnogorski diplomata, sekretar prve klase Ministarstva spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore (1914-1917), nakon čega je postavljen za njenog generalnog konzula u Brindiziju, objavio je članak u „Glasu Crnogorca“ (broj 25, Neji na Seni kod Pariza, 27. avgusta / 9. septembra 1917. godine), u kome je emanirao ondašnje kako svoje mišljenje, tako i političke stavove i ideologiju kralja Nikole i crnogorske Vlade u egzilu koju je predvodio Evgenije Popović, po pitanju načina, sredstava i oblika jugoslovenskog ujedinjenja, uz uvažavanje prava na opstanak i važećeg pravnog sistema države Crne Gore.

Dr Filip Dobrečić je u navedenom polemičkom članku iznio mišljenje o djelovanju bivšeg predsjednika crnogorske Vlade Andrije J. Radovića, nekadašnjeg jednog od vođa klubaša u Crnoj Gori, a tadašnjeg pristalice aneksije Crne Gore drugoj državi, odnosno, Radovićeve ondašnje anticrnogorske djelatnosti, koju je kao predsjednik Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje (formiranog u Parizu 4 marta 1917. godine), manifestovao podrškom Krfskoj deklaraciji od 7/ 20. jula 1917. godine, za koju je Dobrečić smatrao da je grubo povrijedila, neustavno, nezakonito i nelegitimno, nezavisnost i suverenitet Kraljevine Crne Gore i bespravno dezavuisala ustavne i legalne organe države Crne Gore, koji su djelovali u egzilu.

Dr Filip Dobrečić je smatrao da Andrija Radović permanentno kleveće Crnu Goru, njenu dinastiju i kralja Nikolu; da iznosi grube neistine o ulozi Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, koja se, po Dobrečiću, časno i hrabro borila i žrtvovala, kao vjerna saveznica na strani sila Velike Antante. Braneći pravo Crne Gore na opstanak kao države i za tada preferirajući vaspostavljenje njene slobode i oslobođenja njenog naroda, dr Filip Dobrečić, zastupajući koncept dvora kralja Nikole i Vlade u izbjeglištvu, po pitanju ravnopravnog, sporazumnog, ustavno i zakonski, jugoslovenskog ujedinjenja na federalnoj, a ne unitarno-centralističkoj osnovi, oštro zamjera Radoviću da nije bio odan Crnoj Gori, i njenom vladaru, odnosno, ustavno-pravnom poretku i njenim legalnim i legitimnim organima. Naprotiv, dr Dobrečić podvači da ih je Radović potpuno iznevjerio i da je stalno manifestovao nedosljednost u stavovima. Doduše, od kraja februara 1919. godine i sam Dobrečić će promijeniti stranu i stavove, ali to je ipak neuporedivo u značaju i sa konsekvencama sa onim što je znatno ranije uradio Radović, koga je 1917. i 1918. Dobrečić kritikovao.

Taj vrijedni članak dr Filipa Dobrečića posve zaslužuje da bude objavljen u smislu istorijskog izvora, s napomenom da mu se, u određenom smislu, u nekim elementima može naučno prigovoriti, i taj tekst emanira u osnovi i neke problematične, političko-ideološke romantičarske zablude i megalomanske pretenzije, ondašnje i ranije zvanične politike organa vlasti Kraljevine Crne Gore i nacionalne ideologije i politike kralja Nikole, a koji se odnose na istorijski, etnički i nacionalni identitet Crne Gore i Crnogoraca, odnosno, ondašnjim stavovima dinastičkih krugova Crne Gore, kojima je, kako ranije u zemlji, tako i u egzilu, do marta 1919. godine, idejno-politički i sam Filip Dobrečić pripadao i slijedio ih dugo vremena. Ali to nije predmet ovog članka, koji svjedoči o političkoj karijeri dr Filipa Dobrečića.

Naime, dio tog polemičkog i važnog za istoriografiju teksta dr Filipa Dobrečića, objavljenog u rečenom broju „Glasa Crnogorca“ iz 1917. godine bavešćemo onako kako ga je 1917. godine prenio na francuskom jeziku, u svojoj knjizi, advokat Vladimir Đ. Popović (Ostali dio tog teksta, radi njegove dužine, objavićemo u narednoj kolumni).

“…Rečeni g. Radović se u Crnoj Gori izdavao za demokratu, apostolom liberalnih ideja, pobornikom modernih političkih principa – ali je svojim djelom pokazao da misli i osjeća potpuno drugačije, jer, otkad je došao na toliko žuđenu vlast, niko nikada nije vidio nedostupnijeg čovjeka od tog istog g. Radovića. Zar nije on, kao predsjednik Vlade u Bordou i Neju, protjerivao naše sunarodnike (takođe izbjeglice) i zvaničnike koji su tražili pomoć i zaštitu za Crnu Goru? Danas g. Radović želi da se pokaže veliki politički idealista, zagovornik nacionalnog ujedinjenja svih južnoslovenskih naroda. Takvo stanje stvari je današnje, ali kada je boravio u Crnoj Gori, pošto mu je trebalo da kaže ono što misli i kako misli pred cijelim narodom, da bi ga čitav svijet čuo i osudio, da li je g. Radović govorio o ujedinjenju? Ne, naprotiv. Kada se u januaru 1914. godine opozicija u Parlamentu dotakla pitanja finansijskog, vojnog i diplomatskog ujedinjenja, g. A. Radović je ostao u tišini, ali, kako kažu, prilagodio se situaciji, kad mu je trebalo, kao šefu partije, pošto se pretvara da to jeste, da izrazi svoj stav o toliko važnoj temi.

Trenutno g. Radović propovijeda sveti ideal našeg ujedinjenja, želeći da se nametne kao najveći zagovornik srpske i jugoslovenske ideje, širenjem najraznovrsnijih kleveta nauštrb sopstvene domovine – te velike zemlje koja je, pet vjekova, slavno branila zastavu srpske i jugoslovenske slobode na Balkanu. Kao što je posijao razdor u državi (uvijek zbog svoje nezasite lične ambicije), isto tako i danas pokušava da izazove raspre i posije mržnju među srpskom i crnogorskom braćom. G. Radović mi prebacuje da sam, već rečeno, bio manje ili više servilan! Svojim savjesnim i nezavisnim radom u Narodnoj skupštini sam pokazao – u tome će se složiti svi pošteni i partijski neutralni ljudi – da imam dovoljno energije i da sam umio da žrtvujem svoj položaj kad sam smatrao da je to potrebno; da kažem otvoreno i jasno ono što mislim i vjerujem da je korisno za državu i za narod. Dakle, za mene se ne može reći da sam bio servilan, već se to može reći za g. Radovića: on u Narodnoj skupštini nikada nije progovorio ni riječ protiv tadašnje kraljevske Vlade, koju je vjerno služio od mjeseca maja 1913. godine do njenog raspuštanja. Uprkos svemu tome, g. Radović, kao i svi oni čija se savjest ne opire širenju najnižih kleveta, želio bi da me proglasi separatistom, i tjera me čak i da govorim sam o sebi.

Uvijek sam radio za bratsku slogu i ujedinjenje. Moja politička aktivnost kao dopisnika mnogih velikih evropskih novina tome svjedoči, kao i javne konferencije koje sam kao student održao na Univerzitetu u Rimu, govori u Skupštini; brojni članci koje sam sa Cetinja poslao savezničkim novinama, kao i moje dopisništvo za agenciju Havas, od početka Prvog balkanskog rata do poslednjih dana koji su prethodili padu Crne Gore. Svo moje političko djelovanje dokazuje iskrena i bratska osjećanja, koja sam uvijek gajio prema cijelom srpskom narodu. Mogu ponosno da dodam i ovo: Kad je Austrougarska napala Srbiju, održao sam, u Narodnoj skupštini Crne Gore, sazvanoj na vanrednu sjednicu da odluči o ratnoj deklaraciji, jedan govor, u najiskrenijem patriotskom duhu, izjavljujući da Crna Gora mora dijeliti sudbinu Srbije i žrtvovati se za zajedničku stvar, dok je g. Radović ćutao, bojeći se valjda da će se kompromitovati pred očima Austrije? Zašto je g. Radović ćutao u Skupštini? On, šef partije, vinovnik ujedinjenja, zašto nije izgovorio nijednu riječ?

Ne možemo zvati separatistima one koji iskreno i pošteno rade za slogu i ujedinjenje braće; taj naziv pripada jedino onima koji, u ličnom interesu, siju mržnju i razdor među srpskom i crnogorskom braćom, i to u trenutku kad uporni neprijatelj zauzima dvije države; na taj način ne služi se srpskoj stvari, već stvari našeg zajedničkog neprijatelja. Širiti propagandu o ujedinjenju, u trenutku kad naš narod pati u ropstvu i umire od gladi, i to na način kako čini g. Radović, znači: raditi protiv sloge i jedinstva, podijeliti duhove i pokvariti osjećaj bratske ljubavi koji spaja dvije srpske kraljevine.

Naše jedinstvo priraslo je srcu svakom poštenom čovjeku, ali treba vremena da se ono ostvari, prirodnim tokom i uz bratsku slogu. Duboko sam ubijeđen da nije umjesno danas raspravljati to pitanje, najvažnije i najznačajnije u našem nacionalnom životu. Pitanje jedinstva neće doći na dnevni red rasprave dok narodi ne povrate svoju slobodu.

Crna Gora je ušla u rat kao nezavisna država, samo iz bratske solidarnosti, budući da je njena sudbina usko vezana sa sudbinom Srbije i, iako je privremeno lišena slobode i nezavisnosti, ona nije izgubila svoja suverena prava. Jedino narod i njegovi zvanični predstavnici imaju pravo da riješe pitanje od koga zavisi nezavisnost države, njen Ustav i svi oblici njenog suvereniteta. Uostalom, pitanje ujedinjenja, o kojem se s punim pravom ne može govoriti prije nego za to dođe zgodan momenat, unutrašnja je stvar dvije bratske zemlje; niko nema pravo da se o tom stara, a da nije za to zadužen.

Kao crnogorski narodni poslanik, ostajući vjeran zakletvi koju sam dao na Cetinju, pred Narodnom skupštinom – koja je tokom ovog rata časno i dostojno vršila svoju dužnost, odlučujući oduševljeno i jednoglasno u korist ratne deklaracije u Austriji otkad je ova napala Srbiju, kao što je i Srbija, u odlučnim momentima u kojima je srpska teritorija već bila puna neprijatelja, glasala za to da se rat nastavi, čvrsto sam ubijeđen da sam ostao vjeran srpskom idealu i slovenskoj misli.

Mislim da ovime treba da odgovorim na sramote lista „Ujedinjenje”, i izjavljujem da neću prihvatiti nikakvu dalju polemiku sa g. Radovićem i njegovim saučesnicima, jer smatram da je ispod mog nivoa da razgovaram sa sumnjivim ljudima, čije djelo nije ni ozbiljno ni patriotsko.

Dr Filip Dobrečić, poslanik”

Navedeni dio Dobrečićevog teksta, akcentujemo, citiran je, kako smo već rekli, prema crnogorskom prevodu knjige sa francuskog jezika Vladimira Đ. Popovića, advokata, bivšeg predsjednika cetinjske opštine, pod naslovom “Cenzurisano…ili g. Andrija Radović”, Pariz, 1917. godine.

The post Mr Novak Adžić – Iz barske baštine (23) first appeared on BARinfo.