Žiri, koji je radio u sastavu Goce Ristovski, predsjednik i članovi Trajče Kacarov i Elena Trajkovska je, nakon zvaničnog programa Međunarodnog pozorišnog festivala „Glumac Evrope 2026“, u obrazloženju istakao da je Bjelanoviću nagrada dodijeljena za “profinjenu rediteljsku viziju, organsko povezivanje muzike, dramske radnje i scenskog izraza u jedinstvenu poetsku cjelinu, kao i za stvaranje snažnog vizuelnog i emotivnog pozorišnog jezika koji predstavu uzdiže na visok estetski i umjetnički nivo”.

Laureat nagrade „Glumac Evrope 2026“ Aleksandra Vojvodić Jovović, oduševila je žiri nadahnutim izvođenjem u komadu u kojem je pjevala, glumila i plesala.

Etablirana umjetnica je, kako je procijenio žiri, priznanje zavrijedila za “izuzetno muzičko-scensko izvođenje, vrhunsku vokalnu tehniku i snažno scensko prisustvo, kojima stvara duboko emotivnu i umjetnički zaokruženu interpretaciju koja predstavlja suštinskog nosioca dramske atmosfere predstave”.

U razgovoru za Radio Bar i Bar Info, Goran Bjelanović je, sa prepoznatljivim šarmom, ustvrdio:

“Ako je bilo koga iznenadilo ovo izuzetno međunarodno priznanje – mene nije. Na stranu to što je i sam žiri naglasio da smo postavkom ovog komada pomjerili evropski pozorišni izraz, jer našu predstavu žanrovski tek treba da definiše teorija teatra”, objasnio je reditelj .

Aleksandra Vojvodić Jovović je, smatra Bjelanović, Marija Kalas postjugoslovenskog prostora.

“Bilo je privilegija biti njen partner na sceni, osjećati energiju kojom plijeni publiku u dvorani. S Aleksandrom bi svakom reditelju uspjeh bio zagarantovan. Ovo nije mišljenje, nego neosporiva istina”, biranim riječima o partnerki na sceni govori poznati reditelj. 

Nemjerljiv je i doprinos i učinak istinskih junaka “iz sjenke”.

Mr Miro Kruščić je autorskom muzikom doslovno podizao atmosferu budeći onu neophodnu tenziju, emotivno apostrofiranje različitih stanja na način koji je predstavi davao punoću i karakter. Slobodanka Seka Martinović je svoju umjetničku imaginaciju unijela u scenografska rješenja i kostim. A kakav doprinos je akademska vajarka Ina Martinović dala ukupnom utisku, oslikavši lica lutaka, potvrđuje komentar jedne gledateljke.

“Stvarno sam očekivala da će u nekom trenutku Bog da progovori”.

Da je žiri donio dobru odluku, svjedoči i što je publika na svečanom zatvaranju festivala ovacijama propratlia proglašenje pobjednika u kategoriji najbolja režija i gluma.

Akteri su uvjereni da će “Aurora Amoris” nastaviti život na scenama širom regiona i Evrope.

The post Aurora Amoris donijela međunarodna priznanja Goranu Bjelanoviću i Aleksandri Vojvodić Jovović na festivalu Actor of Europe first appeared on BARinfo.

RB/BI: Povod za intervju je izvanredan. Nominovani ste za nagradu „Short Cinema Award“ u Njujorku. Na koji način ste se kandidovali i sa kojim ostvarenjem?

Bjelanović: Kandidovao sam se sa scenarijom za kratkometražni igrani film „Glisando sna“ u kojm je sublimirano moje životno iskustvo i moja filozofija – da svačiji život fijukne kao glisando sna. S tim u vezi, želim da ispričam anegdotu. Kada su starog Veličanina, koji je imao preko sto godina, pitali kako mu je prošao život i kako će otići sa ovog svijeta, odgovorio je: „Sine, k’o da sam juče ušao na jedna vrata, a sada ću na druga da izađem“. Budući da i ja imam popiličan broj godina (šezdeset pet) sve mi je jasnija ta anegdota i da je, nažalost, ljudska prolaznost je neminovna. Nije samo riječ o tome, scenario je mnogo slojevitiji. Rekao bih da je moja dramaturgija najbliža dramaturgijama Tarkovskog, Antonionija i Beletara. Tarkovskog, koji tretira odsustvo duhovnosti, Antonioni, emocionalnu prazninu, a Beletar, egzistencijalnu prazninu do apokaliptičnih razmjera. U filmovima ova tri velikana junak nije akter, nije onaj koji mijenja stvarnost i koji utiče na događaje, već je samo svjedok koji trpi stanje svijeta koji se raspada. Nažalost, ja sam prisustvovao prvo raspadu Jugoslavije, a onda raspadu sistema vrijednosti i, kao što kaže Čehov: „Ne možete govoriti o stvarima izvan svog iskustva“, pa se bojim da je život odredio puteve moje dramaturgije.

RB/BI: Šta tačno ovo takmičenje podrazumijeva, kakav je bio put do ovog, posljednjeg u nizu, velikog uspjeha?

Bjelanović: Što se uspjeha tiče, on je iznenadio i mene. Američka filmska škola je poznata po tome što cijeni takozvanu „linearnu“ dramaturgiju, koja podrazumijeva protagonistu koji aktivno djeluje na stvarnost, mijenja je i sam se transformiše u odnosu na okolnosti. Kod mene je to mnogo slojevitije, dublje, sporije je, nema onu „kuku“ (engl. „hook“), jer znate da u američkom akcionom filmu do drugog minuta neko mora da pogine. Ono što je „Short Cinema Awards“ prepoznao kvalitet, samo govori o tome da je kvalitetan festival. Ipak, iznenađen sam, jer je ovo što radim prije srednjeevopska filmska škola, nego američka. Kako sam uspio? Tako što sam prvo pokušao da dobijem sredstva od Filmskog fonda Crne Gore. Komisija koja je odlučivala o raspodjeli sredstava je našla da film ne zadovoljava estetske kriterijume. Nikada nisam pitao ko su bili članovi komisije, ne sumnjam u njihov moralni kredibilitet, ali sam morao da provjerim u inostranstvu da li, zaista, i ostali misle kao kod nas. Očigledno je da ne misle, da moj rad više cijene, a ja bih iskreno volio da ovo jednog dana bude crnogorski film. Ako i ne bude, ne ljutim se.

RB/BI: Vi ste, u svakom slučaju, stigli do Njujorka.

Bjelanović: Ako budem morao da radim u Holivudu, ja hoću, kad već moram. Nikakav problem.

RB/BI: Iz kojih zemalja su prijavljeni učesnici?

Bjelanović: Iz čitavog svijeta, sa svih kontinenata. U pitanju je konkurencija koja se mjeri hiljadama prijava. Nominovan sam, da li ću dobiti nagradu i biti prvi ili ono što kažu Crnogorci „ja do njega“, vidjećemo. U svakom slučaju, ovo mi je dovoljna satisfakcija.

RB/BI: Šta za Vas, kao reditelja sa respektabilnom karijerom, višedecenijskim iskustvom i brojnim nagradama znači učešće na ovom takmičenju?

Bjelanović: Zamislite da Vi i ja prošetamo ulicama Njujorka i prođemo pored zgrade u kojoj se dešava važan kulturni događaj – to bi nam značilo. Ako uđemo tamo, kao posmatrači, bili bi posebno privilegovani. A, ako smo učesnici, onda je to posebno dostignuće jer, ipak je Njujork krov svijeta. Vjerovatno njihovi kriterijumi nijesu dovoljno oštri kao kod nas, očigledno su manje zahtjevni, ali, u svakom slučaju, itekako mi znači. Iako se nominaciji nisam nadao, očigledno da je u pitanju festival koji ima vrlo edukovan žiri koji se ne vodi klišeom, nego poštuje različite dramaturše rukopise, zna da ih vrednuje i uvrsti tamo gdje pripadaju. Prije rezultata, dobio sam link sa odobrenjem da „skinem“ njihov logo (lovorov vijenac) koji mogu da koristim u kontaktu sa poducentima. Sve su to privilegije koje svjedoče da učešće na ovom nadmetanju povećava industrijsku vidljivost u filmskom svijetu. Koliko daleko i koliko duboko, vidjećemo. Do jutros nisam ni znao da ću biti bogatiji za jednu nominaciju, a i moja porodica, moja Velika, a Crna Gora – vidjećemo.

RB/BI: Možete li nam otkriti planove za naredni period, poznati ste i po tome što ste uvijek inicijator zanimljivih projekata?

Bjelanović: Jedno vrijeme sam mislio da je dovoljno da se posjeduje kvalitet i da ću u nekom momentu dobiti satisfakciju u zemlji koju toliko volim, u kojoj počivaju kosti mojih predaka, a i već sam odredio da ću vječno prebivati u mojoj Velici. Vrijeme je prolazilo… Zaista nemam nikakav odnos otpora prema sistemu, ali je situacija u Crnoj Gori takva da sam došao na ideju da „iselim“ svoju umjetnost na Zapad, pa će mi tako engleski izdavač „Pegasus Publishers“ prvi objaviti roman „Ljubavno nebo za starce“. Nakon toga sam u obavezi da šest do 12 mjeseci čekam, jer ga zbog ekskluzivnosti, ne mogu odmah objaviti na našem jeziku. Za to djelo je zainteresovan i jedan francuski izdavač… Moj scenario za dugometražni igrani film sam poslao na dva značajna inostrana festivala. Šta će sa njim biti, ne znam, ali me, možda, iznanade kao što me iznenadio „Glisando sna“.

The post Glisando sna Gorana Bjelanovića nominovan za nagradu Short Cinema Awards u Njujorku first appeared on BARinfo.

RB/BI: Povod za gostovanje je poetsko-muzički spektakl „Aurora Amoris“ čija je premijera večeras u velikoj sali KIC-a „Zeta“. Zašto ste odabrali ovaj prostor za premijerno igranje?

Bjelanović: Imam dovoljno godina da znam da je svako umjetničko djelo kao novorođenče i nikada ne znate kakva sudbina ga očekuje. Tako sam, recimo, ja rođen u Velici, jednom selu koje i vukovi zaobilaze. Sad zamislite ko je mogao da pretpostavi, kad sam udario čelom o zemlju, da ću se baviti Majakovskim, groficom Tatjanom Jakovljevom, da ću raditi filmove… Isto tako, ovaj naš komad našao se u Zeti ne slučajno. Pošto se svi nešto vraćamo korijenima, ako postoji aporija da se ne zna ko je stariji jaje ili kokoška, znamo da je, ipak, Zeta starije ime Crne Gore, pa mi počinjemo tamo gdje, možda, i treba da se prvi put izvedu velika djela.

RB/BI: U najavi za događaj, objasnili ste da je u pitanju duo drama u kojoj su spojeni pozorište, poezija i muzika. Ta višeslojnost ukazuje da je performans zahtjevan i vrlo kompleksan. Sigurna sam, poznajući Aleksandru, da je sve spremno za večeras. Jeste li zadovoljni kako ste odgovorili izazovu?

Vojvodić Jovović: Iskreno da Vam kažem, bilo mi je izuzetno drago i presrećna sam bila u trenutku kada mi je Goran ponudio da jedan dio te drame i odglumim. Ovo je moje prvo pojavljivanje u svojstvu glumice. Na Muzičkoj akademiji sam, u okviru Odsjeka solo pjevanje, imala dvije godine predmet Gluma. Igrala sam u predstavama na Akademiji. Međutim, do sada nisam imala priliku da se u Crnoj Gori pokažem i na taj način. Veoma se radujem prilici.

Bjelanović: Želim da se nadovežem na ovo što je rekla Aleksandra. Nekada vas inspirišu djela, nekada vas inspirišu situacije, a postoje, zaista rijetki trenuci, kada vas inspirišu ljudi. Kada sam prvi put čuo Aleksandru kako pjeva, kao reditelj sam morao da primijetim da to nije ispjevavanje tonova, nego da ona živi, odnosno igra, svaki ton. To što je ona, ne znam kako (s obzirom na njenu mladost), uspjela da „skupi“ dvadeset godina karijere, probudilo je u meni želju i motivisalo me kao umjetnika, a istovremeno i iznerviralo što ne mogu da joj ponudim neku operetu, pa sam odlučio za komad koji možemo napraviti zahvaljujući sopstvenim talentima i socijalnom kapitalu. O talentu će večeras suditi publika, a pod socijalnim kapitalom podrazumijevam društveni ugled, mjesto koje imamo u društvu i među prijateljima. Miloš Forman kaže: „Film prave prijatelji“. Ovo je prava ilustracija da je to tako. Prvo, zahvaljujući prijateljstvu Sandre (Aleksandre Grabež prim. aut.), direktorice Kulturnog centra i Milije Šćepanovića, umjetničkog direktora, dobili smo prostor i sve kapacitete da tamo pripremimo dramu. Zahvaljujući mr Miru Kruščiću imaćemo muzičku ilustraciju, Seka Martinović je radila kostim, a zahvaljujući mojoj kumi Ini Martinović, akademskoj vajarki, lutke imaju svoje maske. Za dizajn zvuka je bio zadužen Jovica Trajkovski, a za dizajn svjetla Goran Mitrović. Umjetnost je okupila prijatelje i zamisao i želju dovela do vrhunskog profesionalnog nivoa.

RB/BI: Kakvu priču „Aurora Amoris“ donosi?

Bjelanović: Postoji zanimljiva priča o nečemu što jeste i nije bila ljubav između Majakovskog i grofice Tatjane Jakovljeve. Prije bi se moglo reći da je on bio zanesen njenom ljepotom kada su se sreli u Parizu. Međutim, ona je navikla na one „uglancane“ stihove Puškina, pa niti je impresionirala njegova poezija, niti njegova robustna figura, ne grofa, ne barona, je nije pripadao njenoj klasi. Ipak, kada je otišao, ostavio je čitav honorar da joj svakog jutra iz cvjećare stiže cvijeće od Majakovskog. Kažu da je rat preživjela prodajući bukete, jer ih je, i kada je honorar potrošen, cvjećar nastavio da donosi na njenu adresu. Jedan ruski istraživač je čuo za tu priču, da bi 60-ih godina prošlog vijeka otišao u Pariz i našao tada već ostarjelu groficu. Pitao je da li je priča istinita, na šta mu je ona uzvratila: “Mladiću, negdje žurite? Ako ne, sjedite da popijete čaj“. U tom momentu se začulo zvono na vratima. Bio je to raznosač buketa koji je izgovorio: „Cvijeće od Majakovskog“. To je predivna priča u kojoj mene ne fascinira toliko džentlmenski potez Majakovskog, koliko što je vlasnik cvjećare imao osjećaja da stvori mit, da stvori legendu. Kada bih sada pravio neku ansambl predstavu, mislim da bi mi vlasnik cvjećare bio glavni lik. On je ostao u potpunoj sjenci, niko ne zna ko je bio. Nastavio je, na sopstvenu štetu, da čuva sjećanje na ljubav Majakovskog i grofice Tatjane Jakovljeve. Što se samog žanra tiče, to svakako nije poetsko-muzički spektakl, i jeste poetsko-muzički spektakl. Nije duo-drama i jeste duo-drama. Nisu odvojene monodrame i jesu monodrame. Pritom, nije svaštarenje, nego je izuzetno dobro upakovano. To će gledaoci imati vremena i prilike da se osvjedoče. Čini mi se da joj upravo to što se ne može žanrovski uklopiti, daje život. Na isti način kao što se ne može žanrovski uklopiti ni život. Gledaoci će prisustvovati živoj predstavi i predstavi za koju sam siguran da će živjeti, ukoliko me moja mladost podrži.

RB/BI: Ovo nije prvi put da su Aleksandra Vojvodić Jovović i Goran Bjelanović ukrstili doživljaje umjetnosti, emocija i snova. Podsjetimo naše slušaoce na projekte u kojima ste sarađivali… U meni još uvijek budi oduševljenje kada se prisjetim Muzike filmskog univerzuma. Bio je to, zaista, svojevrstan poduhvat. Prošla je godina od prve izvedbe, sasvim dovoljno vremena da se poslože utisci i bude jasno da li je veliki trud opravdao namjeru, želje i očekivanja?

Vojvodić Jovović: Svi ti projekti su proizašli iz naših razgovora i promišljanja. Naravno da je Goranova genijalnost presudna, a moje su neke muzičke ideje. Uklopila sam muzičke numere u priču koju je Goran napisao. Veoma smo kompatibilni i uzajamno se pratimo. U „Aurori Amoris“ sam odabrala kompozicije Čajkovskog i Rahmanjinova i operske arije Pučinija i Kalmana koje će se, takođe, uklopiti u priču i osjećanja Majakovskog i Tatjane. Što se tiče Muzike filmskog univerzuma, na Goranovu ideju smo došli do toga da, pjevajući numere iz filmskih klasika, prikažemo i segmente iz tih ostvarenja. Sve sale gdje smo izveli taj spektakl su bile prepune, a reakcije publike odlične.

Bjelanović: U ovoj predstavi postoji jedan stih Majakovskog: „Marija, kako u debelo uho zabosti nježnu riječ?“. Naš problem je što imamo nježne riječi, a što su uši onih koji bi trebali da podrže takve programe, ne debele, nego se pitam da li ih uopšte imaju. Stvorite ljepotu, ne radi sebe, nego da bi publika formirajući estetiku formirala i etiku i duhovnost, da bismo bili bolji ljudi, a naiđete na situaciju gdje treba da molite: „E, da li ja mogu?“ i „E, kako bi bilo…?“. To je jedino što nam se, zaista ne radi.

RB/BI: A, morate.

Bjelanović: Moramo, ali kada se zna da postoji jedan sjajan projekat, a to zna i ministarka kulture koja ga je gledala u Podgorici, svi mediji su izvještavali o njemu, čovjek se na kraju pita da li je vrijedilo. A, možda su se svi umjetnici, kroz sva vremena pitali upravo to. Umjetnici stvaraju iz ljubavi prema ljudima. Šta će meni ili Aleksandri ova predstava? Već imamo sasvim pristojne CV-je. Mi znamo da nema veće utopije od rečenice „poezija će spasiti svijet“. Neće, ali je treba njegovati, jer šta je život bez poezije?  

RB/BI: Kako planirate da „Aurora Amoris“ živi, kakav put ste zacrtali, gdje će se još igrati ova priča o ljubavi i jesu li vam se, možda, neka vrata već odškrinula?

Bjelanović: Imamo poziv od pozorišta „Zoran Radmilović“ iz Zaječara. To je profesionalno, vrlo ugledno pozorište, prilično snažno pozicionirano, kao što je i Zoran u jugoslovenskom glumištu pozicioniran. Zamolili su samo da pošaljemo snimak sa večerašnje predstave, pa ćemo već u maju i junu tamo nastupiti. Imamo i poziv od administratorke Opštine Budva, Nevenke Božović. Sudbinu ovog našeg „djeteta“ će odrediti neko „od gore“. Što bi rekao Njegoš: „Nad svom ovom grdnom mješavinom, opet umna sila toržestvuje“.

RB/BI: Bilo bi lijepo da uputite poziv našim slušaocima i čitaocima da večeras dođu u KIC „Zeta“ i uživaju u spektaklu.

Bjelanović: Plakat je postavljen, vi ste nam otvorili frekvencije svog radija i, naravno da su svi dobrodošli.

Vojvodić Jovović: Dragi moji sugrađani, svi koji ste i ranije dolazili na moje koncerte i sve manifestacije na kojima sam nastupala, pozivam vas da dođete večeras u 20 sati. Ovo je za mene barem stepenik više u odnosu na ono što sam do sada radila i doživjela.

The post Bjelanović: Umjetnost je okupila prijatelje i stvorila Auroru Amoris first appeared on BARinfo.

Program je započet stihovima velike pjesnikinje Desanke Maksimović, koje je govorila Ivana, zajedno sa (snimkom iz offa) svojom majkom, nekadašnjom jugoslovenskom glumačkom divom, Jelenom Žigon.

Ivana je otkrila da je upravo  njena majka, još daleke 2011. godine, prva došla u dodir sa Remsovom poezijom i govorila je, a da je ona tek skoro čitajući njegove stihove doživjela kvantni skok i iznenađenje.

“Poslije hiljadu pročitanih knjiga, doživjela sam da me Igor iznenadi izrazima, sintagmama, metaforama, prije svega, dramatičnošću atmosfere, koja je meni kao glumici potrebna da bih govorila poeziju. Ovo je poezija koja nema padove, već samo uzlete, toliko je jaka da je nekada potrebno govoriti je i čitati u tišini. Prvi put sam, naglašavam, poslije toliko pročitanih knjiga, vidjela i doživjela neke slike u prirodi i u životu, a to i jeste tajna čovjeka, da svako svojim očima vidi ovaj svijet. Pjesnici su tu da nas iznova tome nauče, i možda ću ja, zahvaljujući poeziji Igora Remsa, jednog dana bolje osjetiti kiše nad Kotorom ili kako miriše zalivski vjetar”, kazala je Ivana Žigon, ističući da se radi o vrhunskoj poeziji.

Ona smatra da nam Rems pokazuje da je poezija svemoguća, a ljubav neuništiva.

“Mnoge misli večeras dijelimo tananim nitima u našoj civilizaciji, kada se, možda, suočavamo sa poslednjim umjetnicima ovog svijeta. Nadam se da će se u pustinji, koju je napravilo potrošačko društvo, ponovo roditi čovjek. Bez umjetnosti, kao i bez vjere, čovjek nema smisao da živi na ovoj planeti. Moj otac, Stevo Žigon, pitao se kako je moguće da glumaca nema u Akademiji nauka i umjetnosti, kada oni živi hodaju po Andrićevoj ćupriji. Ispred nas, kao konjanici, ili avangarda, koračaju pjesnici. Poezije Igora Remsa ne bi se postidio ni Crnjanski. Umjetnost je rad nad sobom i na sebi , bez toga čovjek tone. Ja sam večeras samo pratila glas pjesnika”, kazala je Ivana Žigon.

Stihove je govorio i autor, koji se na kraju večeri zahvalio svima koji su podržali umjetnost i poeziju, prije svega, Kući maslina i divnim ljudima koji, kako je naglasio, imaju empatije, ali sluha za lijepo i dobro.

“Završilo se i ovo putovanje, bilo je čarobno, sa vama i sa Ivanom”, zaključio je Rems.

Publici se obratio i reditelj Goran Bjelanović (za koga je Ivana Žigon kazala da je uz Remsa, takav veliki stvaralac i umjetnik da je grad Bar privilegovan što ih ima) koji je istakao da odavno nije prisustvovao ljepšoj književnoj večeri.

“Večeras sam čuo srce u grlu Ivane Žigon, koja nije glumica, heroina, već mnogo više od toga, ona je istinska, velika, sjajna zvijezda”, kazao je Bjelanović.

Opširan intervju sa glumicom Ivanom Žigon moći ćete da pročitate na Bar infu i slušate na Radio Baru narednog četvrtka.

The post Igor Rems i Ivana Žigon u slavu poezije i ljubavi first appeared on BARinfo.

Ovaj jedinstveni muzičko-scenski spektakl imao je pretpremijeru u barskoj sali Doma kulture 13. maja, u okviru proslave Dana Evrope, a premijeru noć kasnije u Velikoj sali Muzičkog centra u Podgorici. Još jedan koncert održan je 13. jula, povodom Dana državnosti Crne Gore na Luštici.

Pitka, a ozbiljna umjetnička priča, prilagođena je ljubiteljima različitih filmskih i muzičkih žanrova, a ideja je potekla od direktora Kinoteke, reditelja Gorana Bjelanovića.

Imao je proslavljeni sineasta ozbiljnu potporu strastvenih, muzičkih umjetnika, koji su glasom i instrumentima istinski podržali i u zaista lijepu, multimedijalnu priču, oblikovali zamisao o spoju dvije umjetnosti.

Kompozicije koje je izabrala sopranistkinja Aleksandra Vojodić Jovović su prilagođene njenom operskom glasu, horu i orkestru. Ove godine obilježava dvadeset godina plodne karijere, a koncert je poklon u znak zahvalnosti crnogorskoj publici na dvodecenijskom uvažavanju njenog rada.

U programu učestvuju kvartet Ana Vukazić– klavir, Aleksandar Magovčević – harmonika, Ivan Stanojević – violina i Uroš Sučić – truba, kao i Kamerni ženski hor „Antivari Musica“, pod dirigentskim vođstvom profesora, mr Mira Kruščića.

Koncert “Muzika filmskog univerzuma” biće održan u ponedjeljak, 19. avgusta, u 21 sat i 30 minuta, u sali Doma kulture.

The post Muzika filmskog univerzuma, muzičko-scenski spektakl ponovo pred ljubiteljima umjetnosti first appeared on BARinfo.

Koncert filmske muzike, u produkciji JU „Crnogorska kinoteka“ u partnerstvu sa JU Kulturni centar Bar, održan u sklopu niza svečanosti povodom obilježavanja Dana Evrope, pretpremijeru je imao u Baru. Već sjutra će u njemu uživati publika u Velikoj sali Muzičkog centra u Podgorici. 

Reditelj Goran Bjelanović, direktor JU Crnogorska kinoteka, autor ovog multimedijalnog programa, je u obraćanju sa pozornice Doma kulture, tumačeći Junga, kazao da je „muzika sama suština kako individualne, tako i svijesti kolektiviteta, bez obzira da li se radi o rodovskoj, plemenskoj zajednici, naciji ili narodu”.

„Da je to tako potvrđuju i običaji starih civilizacija koje smo imali prilike da gledamo na televiziji sa prostora Afrike, Azije, Latinske Amerike…“, istakao je Bjelanović.

Izvođači programa „Muzika filmskog univerzuma“ su se potrudili da publika čuje i odsanja odabrane arije iz prestižnih filmskih ostvarenja. U tome su uspjeli sopranistkinja Aleksandra Vojvodić Jovović, hor „Antivari Musica“ pod dirigentskim vođstvom profesora Mira Kruščića, pijanistkinja Ana Vukazić, Aleksandar Magočević – harmonika, Ivan Stanojević – violina i Uroš Sučić – truba.

Nakon inserta iz filma „Palme u snijegu“ Vojvodić Jovović je otpjevala numeru „Besame mucho“. Uslijedili su inserti iz filmova „Kum“, „Miris žene“, potom pjesma,, Por una cabesa“.

Hor „Antivari Musica“ je poslije inserta iz „Titanika“ izveo jedan od najpopularnijih filmskih hitova devedesetih „My heart will go on“. Publika je sa oduševljenjem ispratila i insert iz fima sa jednom od najvećih muzičkih zvijezda Elvisom Prislijem, nakon čega je hor izveo pjesmu „My way“. „Cveta trešnja“ otpjevali su hor i Vojvodić Jovović, nakon inserta iz „Sabirnog centra“. Sa istim žarom posjetioci su reagovali i na numeru „Devojko mala“ koju je izvela Vojvodić Jovović.

Emocije su na licima svih posjetilaca bile vidne i tokom inserata iz filma „Kaži zašto me ostavi“, poslije kojih je uslijedila istoimena numera, a nakon sekvence iz maestralnog „Cigani lete u nebo“ umjetnici su izveli „To je bila ljubav“, „Hajde igraj“.

Za kraj, nakon inserata iz bezvremenih filmova “Miris žene”,„Kosa“ i „Čarobnjak iz Oza“ čula se „Iznad duge“.

Zanimljivo osmišljeni muzičko-scenski spektakl „poklopio“ se sa dvadesetogodišnjicom umjetničkog rada sopranistkinje Aleksandre Vojvodić Jovović. Dva mjeseca su trajale pripreme za nastup pred publikom u Domu kulture.

„Iako se mi muzičari pripremamo cijeli život, svega smo dva mjeseca radili ‘udarnički’ na ovom projektu. Prezadovoljna sam kako je sve finalizovano – koncepcijom, dinamikom, a i publika je lijepo odgovorila. Kompozicije sam morala prilagoditi svom operskom vokalu, pa nisam mogla da uđem u sferu roka, popa, narodne muzike… Ovo je bio moj ‘izlet’ u neku opušteniju muziku. Najviše volim ciganske pjesme, koje sam jedva čekala da otpjevam. Kuriozitet je da sam, s obzirom da nisam mogla da nabavim note za te dvije kompozicije, sama raspisala note za orkestar, hor i sebe“, otkrila je Vojvodić Jovović u razgovoru za Radio Bar i Bar Info.

Nastupom i reakcijom publike zadovoljan je i dirigent hora „Antivari Musica“, mr Miro Kruščić.

„Iza nas je puno rada i teških proba. Bila mi je velika želja da napravimo spektakl, kako zbog očekivanja reditelja Bjelanovića, tako i zbog moje koleginice i prijateljice Aleksandre Vojvodić Jovović, koja slavi dvadeset godina umjetničkog rada. Ovo je još jedan dokaz da film ne može bez muzike. Večeras su Barani mogli da čuju pretpremijeru, jer smo procijenili da sugrađani treba da imaju privilegiju da prvi čuju rezultat našeg rada“, poručio je Kruščić, uz zahvalnost Kulturnom centru Bar i direktorici Aleksandri Grabež na „divnom dočeku i podršci u organizaciji“, kao i direktoru kinoteke, Goranu Bjelanoviću.

Dan Evrope „Evropski đir“ je manifestaciju koju Opština Bar organizuje u saradnji sa Ministarstvom evropskih poslova, uz podršku EU, a u sklopu EU4ME programa.

The post Muzika filmskog univerzuma preplavila barski Dom kulture first appeared on BARinfo.

RB/BI: Gorane, kakva je to firma Crnogorska kinoteka, kakva joj je djelatnost, koga zapošljava? Da čujemo njenu ličnu kartu, malo toga se o njoj zna. Ne znam zašto, ali je tako.

Bjelanović: Pa zato što je i film relativno nova umjetnost. Ono što je Narodna biblioteka u svijetu književnosti, to je Crnogorska kinoteka u svijetu filma. Ona je krovna ustanova filmske umjetnosti u Crnoj Gori. Tri godine, ili dvije i po poslije projekcije prvog filma “Ulazak voza u stanicu” braće Limijer, Borislav Batuševski kaže: “Rođen je novi izvor istorije. Sa kinematografskim ostvarenjima se moramo odnositi sa onom dužnom pažnjom koju zaslužuju vrijedne slike, grnčarija. Istorija se ne događa tamo gdje je očekujete. Uvijek je lakše snimiti posljedicu nego uzrok, kamera često neće biti dobro došla, ali će kinematografski zapis biti u prilici da satjera uza zid svakog lažova.”

Osnovni zadatak kinoteke je da čuva arhivski materijal, da čuva najvrijednije video zapise, ono za šta je Limijer govorio “hvatanje života u letu”. Tako, recimo, imamo krunidbene svečanosti kralja Nikole iz 1910, snimke Balkanskih ratova, snimke predaje Skadra, itd. Isto tako, imamo i značajne filmove Živka Nikolića, Zdravka Velimirovića, Bastaća, Škanate…

RB/BI: Kojom biste ocjenom ocijenili tu crnogorsku riznicu filma, koliko tu ima djela izuzetne vrijednosti?

Bjelanović: Ona je, prije svega, zadužena da čuva nacionalnu umjetnost. Tu bih dao četvorku. Ima nekih filmova koji su nam izmakli, jer postoje filmovi koje su radili naši reditelji, ali su producenti bili, recimo iz Srbije – Centar film, Avala film i tako dalje, a film ne pripada reditelju, nego producentu. Da bi se otkupili ti negativi, to su poprilično ozbiljna sredstva. Glavni zadatak Kinoteke jeste, osim da čuva, istovremeno da podiže svijest o filmu. Znajući to, ja sam ove godine pokrenuo akciju “Kinoteka u svakom gradu”. Napravili smo softver na osnovu kojega korisnik može da pristupi našoj datoteci, da sve odgleda, pregleda, ali ne može ništa da skine, da bi se očuvao status nacionalnog bogatstva. Trenutno se te naše usluge koriste u Herceg Novom, Tivtu, Pljevljima i Nikšiću. Mislim da će biti i Budva u narednoj nedjelji. Živimo u civilizaciji slika, ima jedna poslovica koja kaže: “Čovjek koji pročita, zaboraviće, koji vidi, zapamtiće, a koji uradi, znaće.” Pokrenuli smo i projekat “Kinoteka u svakoj školi”, prema istom softverskom principu. Postoje u ovom poslu francuski i njemački model, da ih ne opisujem sada, uzeo sam nešto između: i da se govori o filmu kao umjetnosti i da se film koristi kao pomoćno nastavno sredstvo. U ponedjeljak očekujem jednu damu koja je doktorand na Savremenoj umjetnosti, koja se bavila primjenom filma u savladavanju engleskog jezika, primiću je na razgovor i mislim da eventualno otvorim jednu eksperimentalnu školicu engleskog jezika preko filma, kao jedan eksperiment i motivacioni impuls Ministarstvu prosvjete, sa kojim sam već u kontaktu, da institucionalizujemo taj projekat. Ako iza njega ne stanu Ministarstvo kulture i Ministarstvo prosvjete, koja su pokazala interesovanje. Ipak, dug je put od interesovanja i podrške do realizacije, tim prije što je ovo proces, nije samo u tome da se softverski obezbijedi svaka osnovna i srednja škola u Crnoj Gori, nego je riječ i o tome da se mora i nastavni kadar obučiti kako da koristi film, na koji način da govori o njemu kao umjetnosti, a na koji način da ga koristi kao nastavno sredstvo. Mora se napraviti i niz seminara. To je proces koji bi morao da traje sigurno dvije-tri godine, ali bi sasvim sigurno dovelo do revolucionarne, kvalitativne promjene u našem prosvetno-obrazovnom sistemu.

Javna ustanova Crnogorska kinoteka ne pripada Goranu Bjelanoviću, kad sam došao na posao prvi dan, pitali su me uposlenici da li da me zovu direktore ili po imenu. Ja sam rekao: Zovite me Gorane, ja sam Goran čitav život, a direktor za mandata i to ako ga izguram do kraja. Potpuno sam svjestan da to što sam direktor mi samo daje jednu vrstu obaveze da razmišljam o Kinoteci i da činim sve što mogu da ona zaista ispuni svoju funkciju na najbolji mogući način. Vođen tom idejom sam, recimo, ustanovio Festival albanskog filma u Tuzima. Jugoslovenska kinoteka je imala Festival srpskog filma u Budvi, Bar će dočekati Makedonce, Državni arhiv Hrvatske je raspoložen za saradnju, ponudili su dva programa da ih preuzmem i emitujem našim gledaocima, tako da uspostavljam regionalnu saradnju. Samo u startu je albanski film u Tuzima, srpski film u Budvi, ali neće biti te segregacije, nastojaću da se u tim gradovima predstave sve kinoteke, tako će biti izbjegnuta segregacija.

RB/BI: Osnovna djelatnost JU Crnogorska kinoteka je da bude riznica, da čuva crnogorsko filmsko blago, i naravno, ne samo filmsko. Kakve su vaše kompetencije, koliko možete da utičete da se poboljša stvaralački proces, kada su igrani, dokumentarni, kratkometražni filmovi u pitanju? Imate li vi tu kakvog upliva?

Bjelanović: Ne. Zadatak Kinoteke je da stvori edukovanu publiku, da podigne svijest o filmu i da stvarajući takav kritički odnos prema filmu, može da ima bolju percepciju u odnosu na ono što je novo ostvareno. Pravi kreator filmske umjetnosti u Crnoj Gori je Filmski centar. Oni su producentska kuća, oni dobijaju sredstva za produkcije, njihove komisije odlučuju o tome koji će scenario biti sniman a koji neće. Međutim, ako mi napravimo edukovanu publiku, onda će to biti jedna vrsta posrednog pritiska da se ne finansiraju projekti za koje se unaprijed zna da ne mogu napraviti ništa. Bilo je toga, mislim na trideset godina korupcije u filmskom stvaralaštvu, ako neko nije imao nekog svog, mogao je da drži “Ben Hura” ili “Lovca na jelene”, “Smrt u Veneciji”, “Most na rijeci Kvaj” i slično, i samo da plače sa tim scenarijom, a da ne dobije nijedan jedini cent.

RB/BI: Zeta film je bio sinonim za crnogorsku filmsku umjetnost. Postoji li više?

Bjelanović: Ne, ne postoji ni Zeta film, ni Lovćen film. Ne postoji Avala film, bila je upropaštena pa je počela da se diže, postoji Centar Film, ali više kao kuće koje prodaju ono što je davno napravljeno, u vrijeme kad je bog pomagao i kad su pravljeni dobri filmovi. Sad su neki novi klinci, neke nove distribucije.

RB/BI: Do ovog razgovora je došlo tako što ste me nazvali da mi kažete da bi voljeli da učestvujem na simultanci koju Crnogorska kinoteka organizuje 24. decembra, u prostorijama Kinoteke. Glavni akter simultanke je velemajstor Milan Draško. Otkud, Gorane, Crnogorska kinoteka u šahovskim vodama?

Bjelanović: Stara poslovica kaže da poezija neće spasiti svijet. Ali, na umjetniku je da se nada da umjetničke ustanove imaju tu metafizičku mogućnost projektovanja budućnosti. Ako govorimo o simbolici, šah je, bez obzira što se sukobljavaju dva intelekta, dvije strategije i tako dalje, bez obzira što podsjeća na borbu i sukob, prije svega, simbol idile i prijateljstva. Želio sam da tim događajem najavim neko vrijeme druženja, idile, boljeg razumijevanja i onih koji su zakleti protivnici. Time želimo i da pošaljemo poruku da je JU Crnogorska kinoteka zaista crnogorska, pri tom ne mislim ovo kao nacionalnu odrednicu nego kao državnu, da ona pripada svim građanima Crne Gore, da je dom u koji su svi dobronamjerni dobrodošli, posebno ako su iz svijeta umjetnosti, a šah jeste umjetnost i najkvalitetnija od svih igara. Nije slučajno ona poslovica iz rimskog perioda: “Hljeba i igara”. Igra je bitna koliko i hljeb. Htio sam da tim prednovogodišnjim događajem najavim neko novo vrijeme, boljeg razumijevanja, neko idiličnije i romantičnije doba.

RB/BI: Pred vama sam zvao mog omiljenog profesora, Baća Mitrića, koji je obećao da će da dođe. Imate dva igrača protiv Milana Draška. Ali, naravno, treba ih makar petnaestak. Koga ste planirali za učesnike?

Bjelanović: Novinare i umjetnike svih profila. Evo, recimo, u avgustu smo pomogli produkciju kamerne opere koja je rađena na temu Luče mikrokozme. Kad su me pitali, kako to Kinoteka, ja kažem: Nema ništa u radnji što nije bilo u izlogu. Film je najmlađa umjetnost koja sublimira i književnost i muziku i slikarstvo. Za proljeće smo planirali jednu izuzetnu izložbu najznačajnijih vajarskih djela iz regiona. Bez imalo kompleksa, jer ako pomogneš muzičara, on će da se razvija, pa će taj svoj talenat sjutra utočiti u neki film. Ako pomogneš skulptora, on će taj svoj neki scenografski impuls da razvije, sve to sa malo širine i da malo dobre volje itekako može, tim prije što imamo jako lijep prostor. Moram da se pohvalim da nam je ove godine odobren gotovo dvostruko veći budžet nego prethodne, a ni prethodne godine nam nije nedostajalo novca. Ne možemo da kažemo da država nije davala novac, to govorim sa pozicije direktora koji završava ovu godinu sa ozbiljnim plusom, kad je u pitanju jedna ustanova kulture. Znači, davalo se za kulturu i zaista smo to upotrijebili na kvalitetan način: bilo je tu i profesionalnog usavršavanja, odlaska na festivale u Veneciji, Bolonji, Termoliju, Rimu, Zagrebu… Bilo je izdavačke djelatnosti – bio-bibliografija Živka Nikolića, knjiga o prvom stranom filmu, mislim da je jugoslovensko njemačka produkcija, “Fantom sa Durmitora”, gdje Ita Rina izgovara prvu rečenicu na našem jeziku.

Poslije simultanke, planirao sam da pozovem, 28. decembra, Ivanu Žigon da gostuje sa monolozima iz predstave “Jelena, žena koje nema”, povodom 130 godina od rođenja Iva Andrića. Veče će, u stvari, biti posvećeno njenoj mami, Jeleni Žigon. Ono što se zna jeste da je Mitar Martinović bio Jelenin đed, a ono što se ne zna da je čukun baba Mitra Martinovića, predsjednika prve Vlade kralja Nikole i komandanta koji je ušao prvi u Skadar, rođena sestra majke Svetog Petra Cetinjskog. Mislim da se premalo zna o Jeleni Žigon i da smo negdje dužni da podsjetimo na tu našu veliku glumicu koja je tako omrežena u red najplemenitijeg soja koji je ikada iznjedren na ovim prostorima. Ono što se ne zna, što ćemo kazati te noći jeste, na primjer, da je ona u jednom australijskom filmu igrala glavnu ulogu. Prikazaćemo film “Obračun”, to je drugi dio filma “Leši kapetan”, mislim da naši gledaoci nijesu vidjeli taj film i to će biti zanimljivo. Zadatak Kinoteke je da stvori publiku. Prevara je da ljude ne interesuje film, da ih ne interesuje teatar. Sami ste se uvjerili u popularnost “Balkanske carice”, kad se napravi dobra predstava – ne treba se plašiti za publiku. Ista stvar je i kada je u pitanju ustanova kulture kakva je Kinoteka. Mislim da treba mnogo više raditi na stvaranju publike, a kvalitetni programi će je sigurno privući.

RB/BI: S obzirom da s vama kanim da idem na tu simultanku Milana Draška, volio bih da znam da li imate dobra kola?

Bjelanović: Imam sasvim funkcionalno dobra kola.

RB/BI: Šalim se, htio sam, zapravo, da Vas pitam kako vam protiče taj svakodnevni put od Bara do Podgorice i nazad?

Bjelanović: Kad god imam sreće, pošto nijesam od onih koji čačkaju po dugmadima, da naiđem na Radio Bar, ne zato što danas sam vaš gost, uživam, svi komplimenti s moje strane. Najprijatnije se osjećam i najbolje provedem put slušajući vaš program. Zaista bih vas izdvojio u neviđenoj masi Radija. Mislim da i ne znate koliko novih radija je formirano, ali Radio Bar ima i odličnu muziku i ono što je meni drago – imate životne teme, koje su nepretenciozne, nenategnute, nijesu dnevno političke i prijatno ih je slušati u automobilu.

RB/BI: Zahvaljujemo i privodimo polako kraju ovaj razgovor. “Balkanski D mol”, kratkometražni igrani film je ovjenčan nagradama, ali tu ste stali. Čini se da nekako ne ide funkcija stvaraoca i direktora.

Bjelanović: Ljudi u principu žive u zabludi da funkcija otvara neka vrata. U stvari, sva zatvori, jer onda ste u opasnosti da budete prozvani da se bavite nekom koruptivnom aktivnošću. Na kraju krajeva, ako zaista želite da radite svoj posao, on uzima i puno energije. A, ja sam direktor krovne ustanova filmske umjetnosti. Krovna je i odgovornost. Ne možete biti direktor samo da biste se tako zvali, nego svaki čovjek, i onaj koji gaji ovce i onaj koji njeguje pčele, gleda da ostavi trag u vremenu, da ostavi što je moguće bolji uljarnik ili stado, tako i ja. Ne mora se spominjati ko je to uradio, ali bih volio da iza mene ostane izuzetno razvijena javna ustanova kulture.

RB/BI: Navijamo za to. Vidimo se za petnaestak dana u Podgorici, na simultanci.

Bjelanović: Ja se već radujem tom događaju.

The post Goran Bjelanović: Kinoteka pripada svim građanima Crne Gore first appeared on BARinfo.

Na pjesničkom platou, u parku iza Galerije “Velimir A. Leković”, 18 pjesnika – stvaralaca za djecu iz Crne Gore i regiona kazivalo je svoju poeziju.

Publici se prva predstavila Gordana Sarić, potom Jagoda Iličić, Radmila Knežević, Mirsad Bećirbašić, Goran Popović, Žarko Vučinić, Goran Bjelanović, Rajko Joličić, Velimir Ralević, Dejan Đonović, Goran Radoičić, Dragiša Jovović, Mirko Lale Damjanović, Dušan Govedarica, Dejan Aleksić, Duško Domanović, Mijuško Dakić Daka i Milosav Đoković.

Moderatorka večeri bila je Nikoleta Dabanović.

„Ovo su sve imena koja su svojim radom i stvaralaštvom zavrijedila da budu gosti našeg festivala“, kazala je Darinka Škuletić, savjetnica za međunarodne odnose Kulturnog centra.

Redovni gost Festivala, Kraljevčanin Dejan Aleksić, istakao je da su svima nedostajale manifestacije ove vrste, gdje književnici mogu da se vide, razgovaraju i čuju jedni druge.

„Čini mi se da je, možda, pored ekonomije, i onih tzv. ozbiljnijih aspekata života, kultura ponajviše trpjela sve ovo vrijeme. Osjeća se nedostatak ne samo ovakvih manifestacija, već i drugih, konkretno vezanih za knjigu. Nadam se da neće proći dugo do trenutka kada ćemo moći da kažemo da smo se vratili u normalne tokove kulture. Ovo je festival gdje se proslavlja književna riječ namijenjena djeci, kao najmlađoj književnoj publici. Večeras smo čuli uglavnom autore koji su čitali književnost za djecu, ali i onu za ozbiljnu čitalačku publiku. Ja sam pročitao dvije pjesme za djecu iz nekih svojih ranijih knjiga i moram da kažem da mi je prijalo, posle dužeg vremana, da budem pred nekim ko sluša poeziju i da je to više od onog broja na koji smo bili donedavno ograničeni“, kazao je Aleksić.

Nadaleko poznata „dama u bijelom“, pjesnikinja Gordana Sarić, kazala je da joj je izuzetna čast što je svake godine gost na ovom Festivalu.

„Za ovih 15 dana sam imala osam nastupa – od Italije, preko Bitole i Sarajeva, kroz čitavu Crnu Goru, ali sam se jako radovala ovom festivalu na kojem učestvuju najbolji pjesnici iz regiona. Danas, na svečanom otvaranju, bila mi je čast da nastupim među pet pjesnika, i to prva, i na tome se zahvaljujem organizatorima. Izuzetno sam srećna i zadovoljna jer se nalazim među pjesnicima, mojim prijateljima i svi smo toliko puni radosti i priče – ovo je za mene ostvarenje sna. Bar odista ima veliki festival dječje poezije gdje su najbolji pjesnici regiona i ja sam večeras uživala u interpretaciji i fenomenalnoj poeziji za djecu, gdje sam pronašla sebe i svoju dušu i moja je radost beskrajna“, kazala je Sarić sa oduševljenjem.

Poznati filmski i pozorišni reditelj i scenarista Goran Bjelanović drugi put se našao na Festivalu kao stvaralac za djecu.

„Kažu da poezija neće spasiti svijet, ali čovjek nekako od postanka ima potrebu da piše. Prvi put kada je otkriveno sredstvo kojim se može ostaviti neki zapis, mi smo počeli da pišemo, otkrivamo ljepotu, estetiku, etiku, da ostavljamo svjedočanstvo svoje ljubavi o snovima, boljem, pravednijem, ljepšem svijetu, a večeras je ta energija divnih ljudi na neki način mogla da bude doživljena i kao naša molitva za jedan svijet koji nije ni tako vedar, ni tako veseo“, objasnio je Bjelanović.

Stihove je govorio i poznati crnogorski pjesnik, glumac, kompozitor i scenarista Dejan Đonović. On je kazao da ovaj Festival ima svoju zrelost, te da nije nimalo lako održati kontinuitet, ali i da, iako nije održavan zbog korone, nije izgubio svoju snagu.

„Ovako osnaženi festivali, koju uvijek imaju svoje prijatelje iz cijelog regiona, ne mogu da nestanu. Ovaj festival je u znaku jednog božanskog drveta – masline koja simbolizuje prijateljstvo, ljubav i sve ono što su najveće vrijednosti u civilizaciji. Posebno to što je namijenjen dječjem stvaralaštvu i stvaralaštvu za djecu obezbjeđuje mu da dugo živi. Uvijek kada je kultura u pitanju postoji jedan te isti problem, a to su finansije i računam da, ako se svakom festivalu ovakvog profila bude dalo malo više vjetra u krila, da će njegov let da ide u visinu. Kod nas, generalno, moramo se više okrenuti kulturi, jer je ona za vječnost. Zaista sam srećan što poslije duže vremena vidim svoje prijatelje i što ćemo se družiti ovih dana – obnoviti prijateljstva, razmjeniti stihove, misli i ideje“, zadovoljno je kazao Đonović.

A u Galeriji „Velimir A. Leković“ otvorena je izložba dječjih likovnih radova čija je tema bila „Maslina stara u scu maštara“. Izložbu je otvorila i nagrade najboljima podjelila kustoskinja Galerije Katarina Gazdić Ilić, koja je navela da je na konkurs stiglo preko 800 radova iz osnovnih škola širom Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.

„Nadahnuti temom, a koristeći se različitim tehnikama kao što su crtež, tempera, kolaž i linorez, osvojili su kreativni prostor bogatstvom izmaštanih likovnih rješenja. Zahvaljujem se svojim kolegama iz žirija, akademskim slikarima Muharemu Muratoviću (predsjednik) i Daliboru Dadu Ćetkoviću na vrlo brižljivo odabranim radovima za izložbu koja je pred vama“, kazala je  Gazdić Ilić.

Prvu nagradu osvojila je Milica Janjušević, učenica VII razreda OŠ „Vladimir Nazor“ iz Podgorice. Drugu nagradu dijele dva učenika-  Tadija Delević (IV razred) iz OŠ „Vukašin Radunović“ iz Berana i Anđela Škuletić (VI razred) iz OŠ „Vuko Jovović“ iz Danilovgrada. Treću nagradu dijele čak tri učenika – Emilija Sozanova (I razred) iz OŠ „Milan Vuković“ iz Herceg Novog, Eldar Hrnjić (VII razred) iz OŠ „Alija Nametak“ iz Bosne i Hercegovine i Mina Vulević (IX razred) iz OŠ „Vuko Jovović“ iz Danilovgrada.

Sjutra, od 9 do 12 pjesnički karavan je tradicionalno u posjeti osnovnim školama opštine Bar, U 19h, na šetalištu pored mora biće organizovan koncert dječje muzike rock grupe “Akademia”, a u 20h je Veče laureata u sklopu programa svečanog zatvaranja Festivala, na Pjesničkom platou – park iza Galerije.

Posljednjeg dana Festivala, u 11:00, biće prikazana pozorišna predstava za djecu “Vrijeme je za magiju” – Gradsko pozorište Podgorica, u izvođenju Davora Dragovića. U 17 sati je Opštinsko takmičenje recitatora.

The post Susreti pod Starom maslinom: Pjesničko veče, izložba i likovne nagrade first appeared on BARinfo.

„Malo je reći da je rad sa njima, za mene bio veliko zadovoljstvo. Naš odnos je bio kao u drami ‘Šešir profesora Koste Vujića’. Čitava atmosfera prožeta je prijateljstvom, druženjem, igrom… koja se, vidjećete, nastavlja i nakon što se glumci poklone. Jer, pozorište i jeste velika igra, neprestano istraživanje, ‘kopanje’ po liku i situaciji, i uvijek može da se da nešto novo, drugačije… ali se svaki put daje sve od sebe“, kazao je za Radio Bar i Bar info reditelj Goran Bjelanović.

Tokom rada sa mladim glumcima insistirao je na tome da oni u sebi oslobode likove koje tumače i da ih „ožive“.

„To je ‘recept’ Stanislavskog da budu svjesni te ‘javne usamljenosti’. Iako jednim krajičkom svijesti znaju da je publika prisutna, da budu potpuno odvojeni od tog svijeta i da pripadnu nekom novom, svijetu iz mašte, nečemu što će da obogati njihovo djetinstvo. Ono zbog čega sam najsrećniji je, da je igra izvedena do kraja i da su svi inkorporirani“, objašnjava Bjelanović.

Trudio se, kako kaže, da učesnike „provede kroz ukupan proces nastajanja jedne predstave i da im pruži iskustvo kreacije, koja ponekad nadrasta pojedinačne zadatke“.

„Obično bi reditelj tražio od njih samo da glume, ali ne, ja sam htio da im pokažem sve tajne teatra“, naglašava Bjelanović.

Po njegovim riječima, ova predstava „nije sračunata na to da poduči, prosvijetli…a ipak sadrži najveću mudrost do koje je čovječanstvo ikada uspelo da dođe- a to je da je ljubav najveća, sveta tajna“.

„Poruka predstave je da je ljubav ono što trijumfuje u svakoj situaciji, što nadrasta sve spletke, i da će se desiti…koliko god da se čini da je ona, recimo, od lika princeze Cvjetane u predstavi, udaljena, i da se princeza nikad neće udati, to se dogodi onda kada se najmanje nada. Ova predstava je za sve- od sedam do 77, ali je, čini mi se, najviše za tinejdžere, jer je njima ljubav najbliže osjećanje“, smatra Bjelanović.

Reditelj ističe da je kroz projekat NVO „Janus“- „Put svile na pozorištu i filmu“, čija je kruna upravo ova predstava, kao neko ko je od skoro Baranin, htio nešto da pokloni gradu.

„U tome su mi pomogli Opština Bar, Kulturni centar Bar, kao i škole Srednja stručna, Ekonomsko- ugostiteljska, Gimnazija, Muzička škola… Dobili smo, dakle, podršku i od ustanova iz Bara. Mislim da je ovo predstava u kojoj živi cijela barska mladost, što me posebno čini srećnim. Ovo je prilika da zahvalim svima koji su učestvovali i pomogli da se realizuje projekat i da izrazim nadu da ih nismo iznevjerili“, kazao je na kraju razgovora Bjelanović.

Naši sagovornici bili su i mladi glumci. Oni su jednoglasno oduševljeni saradnjom sa rediteljem Bjelanovićem i uopšte prilikom da glume i nauče više o radu na predstavi. Neki od učenika su članovi dramske sekcije, a neki su se u pozorištu oprobali po prvi put.

„Jako sam zadovoljan što je u obzir uzet angažman mladih i što se radi na poboljšanju kulturne svijesti u našoj opštini. Nemam nekog glumačkog iskustva, tako da mi je, biću iskren iskren, rad na predstavi bio zahtjevan. Ovo je ujedno bila prilika da se upoznam sa glumačkom profesijom, ali i da predahnem od školskih obaveza. Drago mi je što sam upoznao ljude sličnih interesovanja, s kojima ću se sasvim sigurno družiti i u narednom periodu“ kazao je za Radio Bar i Bar info Andrej Kalašić, učenik Srednje stručne škole.

U ulozi kraljice odlično se snašla Enesa Sukić.

„Bilo je izuzetno teško jer kraljica i ja nijesmo baš slične, nemamo iste osobine, ali uz pomoć reditelja i kolega glumaca, nadam se da sam uspjela da je dočaram na najbolji način“, kazala je Sukić.

Talentovana učenica Gimnazije, Radmila Škuletić, poznato mlado lice na manifestacijama i kulturnim događajima u našem gradu, tumačila je ulogu princeze Cvjetane.

„Rad na predstavi bio je profesionalan. Zaista sam ponosna na čitavu ekipu i samu realizaciju. Prilagođavanje liku je prvi, sastavni dio pripremanja predstave, a sam lik Cvjetane je vrlo kompleksan i svaki segment pripreme bio je podjednako bitan. Učenje teksta je na kraju najmanji problem. Pred premijeru postoji velika doza odgovornosti, ali trema nije prisutna“, naglasila je Škuletić.

Princa glumi Dženan Skenderović. Ovo je njegova treća uloga u pozorištu.

„Ponosan sam na ekipu, a posebno na reditelja. Mislim da smo mi bili zahtjevniji od njega. Do nas je bilo da li ćemo ispuniti ono što nas je učio i da li ćemo dati maksimum i na publiku ostaviti dobar utisak. Nadam se da hoćemo, a ako ne, barem smo se potrudili“, rekao je Skenderović.

Najstariji u ansamblu je Lazar Drašković, student je prve godine Fakulteta za turizam i hotelijerstvo. On tumači ulogu ministra.

„Moja uloga je vrlo interesantna, ne bih puno da otkrivam, već bih volio da publika vidi i sama zaključi kakav je ministar. S obzirom da mi je prvi put da se oprobam u pozorištu, bilo je prilično teško, ali ovo je jedno lijepo, novo iskustvo za mene. Nadam se da ću imati još prilike da učestvujem u ovakvim i sličnim projektima“, optimističan je Drašković.

Ulogu savjetnika, koja je povezana sa ulogom ministra, tumačio je Davud Bahović, maturant Srednje ekonomsko- ugostiteljske škole.

„Naše uloge su povezane, na sceni se dopunjavaju. Obojica su lukavi, bezobrazni i sve rade u svoju korist. Inače, već duže sam član dramske sekcije, i prije sam se bavio glumom, međutim i za mene je ovo novo, sjajno iskustvo“, ističe Bahović.

Alen Arslani je kuvar- gastronom u Srednjoj ekonomsko- ugostiteljskoj školi. U predstavi tumači ulogu kreatora.

„Ovo je prvi put da sam glumio u nekoj predstavi, međutim odlično sam se snašao u ulozi i ponosan sam što sam učestvovao“, kazao je Arslani.

Doktora glumi Din Kurgaš, takođe učenik SEUŠ.

„Atmosfera na probama je bila jako dobra, u ansamblu su vladali prijateljski odnosi i jako mi se svidio rad na predstavi“, zadovoljan je Kurgaš.

Pored njih, ulogu princeze Zvjezdane tumači Elena Tomanović, a njene dadilje Mersida Sukić. Za scenografiju, kostime i šminku bila je zadužena Aleksandra Đurović, a sufler je Vasilisa Voštić. U muzičkom segmentu nastupaju solistkinja Janja Tufegdžić i Anastasija Bjelanović na klaviru. Na sceni se kao reditelj pojavio i Ilija Bjelanović.

Ukoliko ste propustili premijeru, predstavu „Ludi kamen za princa“ možete pogledati u repriznim terminima u subotu 2. i nedjelju 3. oktobra u 20 sati, na sceni u Domu kulture, uz poštovanje propisanih epidemioloških mjera.

The post Predstava Ludi kamen za princa premijerno izvedena na sceni Doma kulture first appeared on BARinfo.

Poznati crnogorski reditelj je barsku publiku na svoje stvaralaštvo i autentični dramaturški izraz podsjetio prije dvije godine, kada je poslije tri decenije na pozorišnu scenu u Baru ponovo postavio kultnu predstavu “Balkanska carica”. Osim toga, u gradu pod Rumijom, gdje se i nastanio, pokrenuo je projekat “Put svile na pozorištu i filmu”. Ovaj zanimljivi projekat  koji obuhvata više faza (predavanja renomiranog reditelja za učenike barskih osnovnih  i srednjih škola o pozorištu i filmskoj produkciji, a krajnji rezultat su film, kao i pozorišna predstava u koju će biti uključena i djeca sa invaliditetom) na javnom konkursu namijenom nevladinim organizacijama, podržala je Opština Bar.   

“Novo ostvarenje, ‘Balkanski D- mol’, motivisano je izraženo sociološkim debalansom na planetarnom nivou, naglašenim animalnim prioritetima, težnjom da se zadovolji neutaživa glad, žeđ, pohota… A ono što jeste, ili bi bar moralo biti ‘čovjek’, biće oličeno u nesebičnosti, plemenitosti, dobročinstvu, estetskom proživljavanju života i svijeta, duhovno biće, okrenuto vječnom životu i spasenju u Našem Vremenu nije pravilo, nego- sistemska greška. No, kako je svako umjetničko djelo svojevrsni moralni čin, tako ni ‘Balkanski D- mol’ nije poruka brodolomnika u boci prepuštenoj morskim talasima. Naprotiv, jezikom jasnih i estetski uobličenih simbola, poručio sam da samo Slobodan Duh  može spasiti ljudsko dostojanstvo- nadahnuto kazuje Bjelanović.

Ove godine su na festivalu “Zlatni vitez” dugometražni i kratkometražni filmovi bili svrstani u istu takmičarsku kategoriju, pa je dokazani crnogorski reditelj prestižnu nagradu osvojio u konkurenciji 15 dugometražnih i 12 kratkometražnih igranih filmova, što dodatno apostrofira izuzetno postignuće.

Za učešće na 30. festivalu „Zlatni vitez” konkurisalo je preko 500 filmskih ostvarenja iz 27 zemalja.

Koliko je teško bilo zaslužiti ovo prestižno priznanje, potvrđuje i to da je festival okupio veliki broj reditelja svjetskog glasa, a istovremeno su uključene najprestižnije produkcijske kuće Evrope i svijeta. Tako je, na primjer kratkometražni igrani  film „Podarok“ reditelja iz Kazahstana, relizovan uz podršku produkcijskih kuća iz Rusije, SAD, Velike Britanije Njemačke i Francuske…

Film „Balkanski D- mol“ uvršten je i u takmičarsku konkurenciju sedam kratkometražnih igranih filmova jugoistočne Evrope. Ova filmska smotra završava se 6. juna, istovremenim prikazivanjem u Vašingtonu, Berlinu i Parizu. Budući da je „Balkanski D- mol“ i na Jahorinafilm festu 2020. godine u konkurenciji 178 filmova iz 22 države, osvojio Specijalnu nagradu (II mjesto ) ne bi bilo nikakvo iznenađenje da i sa smotre najboljih filmskih ostvarenja jugoistočne Evrope pristignu lijepe vijesti kada je u pitanju najnovije ostvarenje Gorana Bjelanovića.

The post Balkanski D- mol Gorana Bjelanovića, nagrađen na festivalu Zlatni vitez first appeared on BARinfo.