Goran Pajović je kazao da je autor „na poseban, ali metodičan način sublimirao jednu skoro nepoznatu temu, koja se nalazi na nekoliko stotina metara od barske obale“. On je podsjetio da je sa autorom prije dvije godine razgovarao o jahti „Rumija“.

„Tražili smo način da napravimo neki multimedijalni događaj, koji će objediniti više sitnijih i krupnijih, do sada nepoznatih stvari, koje su okosnica ovog događaja. Kroz priču koja je počela prošle godine i završila se krajem decembra prošle i početkom januara ove godine, uspjeli smo da realizujemo tu zamisao. Radi se o multimedijalnom projektu koji je valorizovao jahtu „Rumija“ kroz knjigu, dokumentarni film i kroz skulpturu ili 3D sliku koju je uradio poznati crnogorski vajar Ivan Kapičić“ istakao je Pajović.

Autor je podsjetio da je dokumente koje je objavio u knjizi pronašao još dok je radio kao profesor istorije u OŠ „Mrkojevići“.

„Ja sam vidio da tamo postoje cijeli spisi o događaju koji se desio drugog marta 1915. godine u barskom akvatorijumu. Vidio sam da je zbog potapanja ovog broda isleđivano dvadesetak ljudi. Kada sam uporedio ono što sam našao sa onim što postoji u literaturi sa građom koja postoji o ovom događaju, vidio sam da se tu brojne stvari ne poklapaju. Nažalost, ova tema bila je dugo van istraživačke preokupacije naučne javnosti. Ovom temom se u suštini jedini bavio kod nas Dinko Franetović u svojoj monografiji ‘Istorija pomorstva i ribarstva’ objavljenoj u Titogradu 1960. godine, na nekih dvije strane“ kazao je Šćekić.

Muharem Muratović kazao je da je jahta „Rumija“ bila prava prezentacija dvora, kralja i ove države. Podsjetio je da je to vrijeme bilo teško za Crnu Goru, iscrpljenu od Balkanskih ratova.

„To su bile najgladnije, najteže godine za Crnu Goru i njeno stanovništvo. Crna Gora je tada imala najviše vodene puteve – jezero, obalu, Bojanu. Svi ostali putevi i komunikacije su bili teški, teren je težak, tvrd je taj kamen za puteve. Jahta je bila sve – oličenje suverene države, diplomatski, porodični kraljev dom“ istakao je on. Podsjetio je i da „Rumija“ nije bila prva jahta kralja Nikole.

Muratović smatra da je vrlo pažljivo i promišljeno isplanirano kako „simbol crnogorske države, suverenosti, nezavisnosti, potopiti. Tada je Crna Gora izgubila suverenitet, što su potvrdile kasnije godine i sve kroz što je prolazila. No, ima tu neka čudna magija. Dugo je bila na dnu i uspjela je da dočeka kralja. Kad je kralj ušao u luku, prvog avgusta 1989. godine, jahta ga je čekala.“

Pajović je zahvali Turističkoj organizaciji Bar, koja je podržala ovaj projekat i naglasio da knjiga, osim istorijskih činjenica, nudi i uvid u tridesetak ličnih priča i podsjeća na bogatstvo jezika ovog kraja. Događaj je, smatra on, toliko zanimljiv i slojevit da bi mogao da bude tema igranog filma.

Književno veče bilo je završnica  cjelodnevnog progama koji je Kulturni centar Bar organizovao povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava.

Jutros je na Dječjem odjeljenju organizovan sadržaj za najmlađe, posvećen djelu „Ježeva kućica“ Branka Ćopića. Prikazan je kratki film, čitani su odabrani stihovi, a tokom kreativne radionice izrade ilustracija sa Oljom Fatić djeca su bila u prilici da na interaktivan i maštovit način upoznaju ovo djelo.

Danas je, na odjeljenju za odrasle, bio omogućen besplatan upis u Biblioteku. Na Dječjem odjeljenju upis je besplatan do kraja školske godine.

The post Promovisana knjiga Potapanje kraljeve jahte Rumija, autora Milana Šćekića first appeared on BARinfo.

Jahta „Rumija“, izgrađena 1900. godine u Glazgovu, u Crnu Goru je stigla kao dar osmanskog sultana Abdula Hamida. Njena sudbina bila je kratka i dramatična, 2. marta 1915. godine, potopljena je u barskom akvatorijumu, u napadu austrougarske ratne flote.

Knjiga istoričara Milana Šćekića, zasnovana na relevantnim istorijskim izvorima, nastoji da rasvijetli brojne nepoznanice ovog događaja i ponudi pouzdaniji istorijski okvir za njegovo razumevanje.

“Riječ je o temi koja nikada nije eksploatisana kako bi trebala da bude eksploatisana. Konsultovao sam prvorazredne istorijske izvore, građu iz arhivsko bibliotečkog odeljenja Barodnog muzeja Cetinje, na osnovu kojih sam do detalja rekonstruisao ovaj događaj. Rasvijetljene su  brojne nepoznanicevezane za taj događaj: jedno veoma sporno pitanje – broj ratnih brodova te noći u Baru,  potom kakve su bile vremenske prilike,  a nepoznate su bile I pozicije crnogorske vojske i reakcija  artiljerije. Dakle, mnogo nepoznanica je bilo i mislim da ova knjiga daje odgovor na sva ta pitanja”, kazao je Šćekić.

Autor ukazuje da je riječ o važnom, ali nedovoljno istraženom događaju, koji potvrđuje koliko je strateški značaj Bara bio presudan za opstanak Crne Gore u ratnim okolnostima.

“Ova knjiga nedvosmisleno govori da smo mi zalutali u taj rat i da  Austrijanci, da su željeli i htjeli,  mogli su lako da zauzmu Bar. A zauzimanjem tog važnog grada, preko kojeg se Crna Gora snadbijavala u Prvom svetskom ratu, vjerovatno bi došli u situaciju da kapituliramo”, zaključio je Šćekić.

Dok knjiga donosi analitičku rekonstrukciju potapanja jahte „Rumija“, dokumentarni film arheologa Gorana Pajovića donosi  širu perspektivu, kroz više tematskih cjelina, povezuje priču o luksuznom brodu sa kontekstom epohe, od balkanskih ratova do izazova savremene podvodne arheologije.

„Film traje 40 minuta, sniman  je šest meseci i podijeljen u nekoliko različitih segmenata. Film se bavi  tim podvodnim lokalitetom, a prije toga donosi nekoliko različitih priča koje smo ubacili u širi kontekst. „Rumija“  je luksuzni brod, koji je u kratkom vremenu bitisao i ostvario važnu ulogu za našeg suverena i našu vojsku, koja je u tom istorijskom trenutku, bila na jednom velikom testu. Danas se  nalazi u jednom nepovoljnom položaju, ne samo što slana voda ubrzava njeno propadanje, već je u barskom akvatorijumu konstantno ugrožena od velikih motora i brodova koji je turbinama mogu dodatno oštetiti. Često razmišljam u pravcu da je priča toliko romantična, da ako bi se neki holivudski filmmakeri zainteresovali za nju, vjerujem da bi napravili ozbiljan film”, kazao je Pajović.

Moderirao je istoričar Marinko Zečević, dok je program dodatno obogaćen reljefnim prikazom boka jahte „Rumija“, radom vajara Ivana Kapičića.

Spoj naučnog istraživanja i dokumentarne interpretacije  pokazuje da istorija nije zatvoren skup činjenica, već živa materija, otvorena za nova čitanja.

Predstavljanjem knjige i filma osvetljen je događaj koji je decenijama ostajao na marginama naše istoriografije.

The post Barani u Nikšiću predstavili sudbinu jahte Rumija kralja Nikole first appeared on BARinfo.

Ovaj događaj organizuje JU Muzeji i galerije Nikšić, a poseban značaj daje činjenica da su autori projekta istaknuti stručnjaci iz Bara, koji su godinama istraživali sudbinu čuvenog plovila crnogorskog suverena. Autor projekta i filma je Goran Pajović, koji je kroz podvodna istraživanja i arhivski rad dokumentovao posljednje trenutke jahte, dok je autor knjige dr Milan Šćekić, koji kroz istorijsku prizmu sagledava vojni i politički kontekst njenog nestanka.

Jahta „Rumija“ je nekadašnji simbol crnogorske pomorske moći, čija se olupina i danas nalazi na dnu mora u barskom akvatorijumu, kod lukobrana Luke Bar.

Potopljena je u noći između 1. i 2. marta 1915. godine, a njena sudbina neraskidivo je vezana za Bar, grad njene matične luke i mjesto njenog stradanja tokom Prvog svjetskog rata. Film i knjiga donose nova saznanja o ovom događaju, kombinujući savremene arheološke snimke sa istorijskim izvorima.

Program u Nikšiću moderiraće istoričar Marinko Zečević.

The post Priča barskih autora o potonuću jahte Rumija stiže u Nikšić first appeared on BARinfo.

Događaj je realizovan u okviru projekta “Prošlost za budućnost: pola vijeka strukovnog udruženja arheologa u Crnoj Gori”, koji se sprovodi uz podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore, kroz Konkurs za raspodjelu sredstava za finansiranje programa nevladinih organizacija “Jačanje strukovnih udruženja u kulturi”.

Od barskih arheologa, stručna izlaganja su održali Goran Pajović (o primjeni digitalnih tehnologija kroz izradu 3D modela nadgrobnih spomenika sa lokaliteta Municipium S… u Pljevljima), Dejan Drašković (sa Đorđem Milosavljevićem iz Podgorice govorio o unaprjeđenju pristupačnosti kulturnog nasljeđa u Starom gradu Baru), dok su Miloš i Ivana Živanović predstavili nalaze o grobu ugledne Rimljanke iz Dokleje (Duklje). Arheolog Nikola Borovinić je izložio rezultate istraživanja pećine u Čanju, što je premijerni rad te vrste što se ovog barskog lokaliteta tiče.  

Drugog dana, 22. marta, održana je Godišnja skupština Društva arheologa Crne Gore, na kojoj su razmatrani rezultati rada, planirane buduće aktivnosti i dodatno potvrđena uloga Društva kao ključnog aktera u razvoju arheološke struke u Crnoj Gori. U Društvo je primljeno i nekoliko novih članova i članica, te dogovoreni smjerovi daljeg rada, kako na ovom projektu, tako i u narednom srednjoročnom periodu.

Dvodnevni događaj okupio je relevantne stručnjake iz akademskog, muzeološkog i konzervatorskog sektora, kao i međunarodne istraživače, potvrđujući značaj međuinstitucionalne saradnje i kontinuiranog stručnog dijaloga. Kroz predstavljena istraživanja i diskusije, ukazano je na potrebu daljeg unaprjeđenja položaja arheologa, jačanja profesionalnih kapaciteta i integrisanja arheološke baštine u savremene društvene i razvojne tokove.

The post Barski arheolozi sa kolegama u Petrovcu predstavili stručne radove first appeared on BARinfo.

Pajović je istakao da dokumentarni film „Jahta Rumija kroz vrijeme i prostor“ nije samo priča o luksuznom brodu, već i svojevrsno ogledalo istorijskih zbivanja Crne Gore početkom 20. vijeka, uključujući Balkanske ratove i Prvi svjetski rat. “Kroz njenu sudbinu možemo sagledati širu sliku tadašnjih događaja“, objasnio je Pajović.

Iako se jahta skriva pod površinom mora nadomak barske obale, njen podvodni lokalitet je nedostupan većini građana, ali zahvaljujući savremenoj tehnologiji i umjetničkim ostvarenjima, priča o Rumiji postaje dostupna široj javnosti.

Film traje četrdesetak minuta i podijeljen je u pet blokova, uključujući priče o istorijskim okolnostima, podvodnoj arheologiji i lokalnom pejzažu Bara. Projekat je nastao u okviru nevladinog udruženja Manoveki uz podršku Turističke organizacije Bar, a Pajović je naglasio da je cilj bio predstaviti lokalitet Rumije i njegove priče na način koji je istovremeno edukativan i vizuelno interesantan.

„Rumija je pod vodom, nedostupna većini posjetilaca. Zato smo koristili 3D skeniranje i snimke koji pokazuju stanje lokaliteta, ali i umjetnički reljef vajara Ivana Kapičića, koji prenosi izgled broda kroz slikarstvo i plitki reljef. Na taj način posjetioci mogu doživjeti brod, iako ga fizički ne mogu posjetiti“, pojasnio je Pajović.

Knjiga istroičara Milana Šćekića detaljno istražuje potapanje jahte, donoseći nove podatke o rasporedu vojnih baterija, vremenskim prilikama i operacijama vojnika u noći potapanja. Pajović je naglasio da ovakvi podaci omogućavaju drugačije sagledavanje istorije, čineći je konkretnijom i opipljivijom.

Za film je posebno komponovana i izvedena muzika. Profesor harmonike Safet Drljan napisao je numeru „Tajne mora“, koja je izvedena premijerno tokom promocije. Autor filma je istakao da je uključivanje muzike četvrti segment projekta, dodajući da takva posvećenost i namjenski komponovana muzika nije česta čak ni u velikim produkcijama. Takođe je naglasio da je numeru planirano dodatno razraditi i za širi aranžman.

Pajović je odgovorio i na pitanje o međunarodnom interesu o potpoljenoj jahti, napominjući da ga raduje što je Nacionalna geografija Mađarske objavila priču o Rumiji. „Ne gledam to kao konkurenciju, već kao potvrdu važnosti teme i kao šansu da šira publika upozna kulturnu i istorijsku baštinu Crne Gore“, rekao je on.

Kroz razgovor je otvoreno i pitanje kulturnog turizma, kako potencijalno valorizovati ovo barsko podvodno blago, a da se ne naruši integritet. Pajović je objasnio da zaštita mora biti primarna, dok turistička prezentacija dolazi kao naredni korak i da takvi projekti zahtijevaju ozbiljnu logistiku i planiranje.

Na kraju emisije Pajović je najavio i nove projekte, ističući da Rumija nije jedini „uspavani“ lokalitet u crnogorskom podmorju, te da se planira istraživanje i dokumentovanje drugih podvodnih i kopnenih lokaliteta na sličan način.

The post Priča potopljene jahte oživljena kroz film, knjigu, muziku i vajarsku viziju first appeared on BARinfo.

Premijera filma predstavlja jedan od završnih činova višemjesečnog projekta „Izrada monografije i dokumentarnog filma o potonuloj jahti Rumija“, koji je priveden kraju u decembru prošle godine. Iz projekta su proistekla tri zasebna proizvoda – dokumentarni film, knjiga „Potapanje kraljeve jahte Rumija“ autora istoričara Milana Šćekića i reljefni prikaz boka jahte Rumija, rad vajara Ivana Kapičića.

U dokumentarnom filmu narator je autor Goran Pajović, dok o jahti Rumija i njenom istorijskom i kulturnom značaju govore arheološkinje Petra Zdravković i Marija Jabučanin, kustoskinja i istoričarka Draginja Radonjić, publicista Željko Milović, istoričari Miloš Vukanović i Milan Šćekić, kao i Vukan Ražnatović, rukovodilac Muzeja kralja Nikole.

Prije prikazivanja filma, profesor harmonike Safet Drljan izveo je numeru „Tajne mora“, koja je posebno i namjenski pisana za ovaj dokumentarni film, čime je publika simbolično uvedena u priču o jednom od najznačajnijih podvodnih lokaliteta crnogorske obale.

Autor filma Goran Pajović, obratio se publici nakon projekcije, istakavši da ostvarenje predstavlja samo dio mnogo šire i slojevitije priče.

„Večeras ste imali priliku da vidite dokumentarni film o jahti ‘Rumija’, koji je u stvari dio mnogo većeg projekta podržanog od strane Turističke organizacije Bar, kojoj se ovom prilikom srdačno zahvaljujem. Pored filma, zamislili smo i da publikujemo knjigu našeg dragog Baranina Milana Šćekića, kao još jedan proizvod izašao iz cijele ove priče, i kao zaseban umjetnički rad, jedan plitki reljef koji imate priliku da vidite na ulazu u bioskopsku salu“, kazao je Pajović.

Najavio je i da je u planu izlivanje tri ili četiri kopije reljefa. One će biti poslate u institucije koje se na različite načine bave jahtom Rumija ili pomorstvom u Crnoj Gori.

Govoreći o suštini projekta, autor je naglasio da film ne tretira samo sudbinu potonule jahte.

„Ovo nije bila samo priča o jahti koja je na nekoliko stotina metara od naše obale. Ovo je bila priča o Balkanskim ratovima, o Prvom svjetskom ratu, o crnogorskoj vojsci, o našim podvodnim lokalitetima, ali i o nekom trajanju koje svi možemo da doživimo i da živimo zajedno sa našim podvodnim lokalitetima, u ovom slučaju, za dobar dio nas nedostupnim“, rekao je Pajović.

The post Jahta Rumija kroz vrijeme i prostor first appeared on BARinfo.

To je jedan od završnih činova realizacije projekta “Izrada monografije i dokumentarnog filma o potonuloj jahti Rumija”. Višemjesečni rad je priveden kraju u decembru 2025. godine, i iz njega su proistekla tri proizvoda: dokumentarni film “Jahta Rumija – kroz vrijeme i prostor” (Gorana Pajovića), knjiga “Potapanje kraljeve jahte Rumija” (istoričara Milana Šćekića) i reljefni prikaz boka jahte Rumija (vajara Ivana Kapičića). Projekat je na konkursu podržala Turistička organizacija Bar, a uključio je veliki broj različitih aktivnosti koje su direktno vezane za realizaciju dokumentarnog filma, knjige i umjetničkog djela.

Za sve faze projekta, nužno je bilo prikupljanje neophodne građe koja se direktno odnosi na razne aspekte broda “Rumija”. Građa je izanalizirana i koristila se kao glavno sredstvo za referiranje prilikom izrade monografije i filma. Posebna pažnja je data istraživanju koje se odnosi na arhivu dokumenata i starih fotografija, na kojima se vidi jahta “Rumija”, Bar, članovi dinastije Petrović, crnogorska vojska početkom XX vijeka. Realizacijom ovog projekta mnoge od njih će prvi put biti publikovane i prikazane.

Istraživanje istoričara Milana Šćekića, sa osvrtom na mnoge specifičnosti koje se tiču jahte “Rumija”, ulogu u periodu pred Prvi svjetski rat, ulogu u Prvom svjetkom ratu i pojedinosti vezane za njeno potapanje – sublimirano je u knjizi kojom su prikazani rezultati istraživanja o specifičnostima vezanim za potapanje broda. Knjiga je publikovana u tiražu od 300 primjeraka.

Ivan Kapičić, vajar sa višedecenijskim iskustvom, nakon dosta analiza je izradio unikatno djelo u plitkom reljefu koje prikazuje jahtu sa njenog boka. Spoj vjerodostojnih informacija i ideje umjetnika, rezultirao je jedinstvenim prikazom ovog broda.

Dokumentarni film “Jahta Rumija – kroz vrijeme i prostor” je svojevrsna sublimacija nekoliko različitih priča koje se direktno uvezuju, ali i međusobno prožimaju specifičnostima, istorijskim i savremnim okolnostima. Pored jahte, film donosi priču o Prvom svjetskom ratu, knjazu i kralju Nikoli Petroviću, crnogorskoj vojsci u prvim decenijama XX vijeka, podvodnom lokalitetu na kojem se jahta danas nalazi. Jedan od važnih dijelova ovog filma Gorana Pajovića je veliki broj starih fotografija, koje ne prikazuju samo brod u njegovim različitim ulogama i misijama, već i različite istorijske okolnosti vezane za turbulentni period Crne Gore početkom XX vijeka. Za potrebe filma govorili su relevantni sagovornici koji su iz raznih aspekata predstavili priče i okolnosti koje su obavile ovaj brod i vrijeme u kom je on plovio pod crnogroskom zastavom. Profesor harmonike Safet Drljan je namjenski za ovaj film komponovao i izveo numeru, koja je filmu dala poseban pečat.

Premijera filma biće izvedena u Domu kulture “Vladimir Popović Španac”, u utorak, 13. januara u 18 časova. Ulaz je besplatan.

The post U utorak premijera filma o jahti Rumija first appeared on BARinfo.

RB/BI: Ovogodišnji program manifestacije u fokusu je imao maslinu i maslinarstvo koji su u Baru prikazani iz više perspektiva – kulturne, tradicijske i simbolične. Šta je vama lično bio naupečatljiviji detalj manifestacije?

Pajović: Prije svega, hvala svima koji su je prethodnih godina pokrenuli i održavali. Ideja je bila da se kroz ovogodišnje izdanje prikaže sve ono što maslina simbolizuje u kontekstu nematerijalne baštine, jer ona predstavlja duboku vezu između kulture, tradicije i identiteta grada Bara. Fokus manifestacije bio je na maslinarstvu kao dijelu nematerijalne kulturne baštine, ali, često je teško povući granicu između materijalnog i nematerijalnog nasljeđa. Nematerijalna baština može biti vrlo apstraktna – u pitanju su vještine, običaji i znanja koja se prenose generacijama, ali koja često ne mogu postojati bez materijalnih nosilaca – predmeta, prostora, alata. Upravo zbog toga, kada se priprema program za javnost, nastaju izazovi kako tu apstraktnu dimenziju prevesti u nešto vidljivo i razumljivo.

Ove godine manifestaciju su zajednički organizovale Javna ustanova Kulturni centar Bar i Kuća maslina, saradnja je protekla veoma uspješno i produktivno, a program je bio podijeljen u tri tematska segmenta. Otvoreni simpozijum održan je u prostorijama Kuće maslina, posvećen naučnom i stručnom pristupu temi maslinarstva. Gastro-dan u Starom Baru, ispred Arhiepiskopske palate, imao je za cilj da prikaže nematerijalnu baštinu kroz tradicionalna jela spravljena uz upotrebu maslinovog ulja i starih recepata. Likovna izložba u gradskoj galeriji, koja je predstavljala krunu manifestacije bila je umjetnički prikaz motiva masline kroz radove brojnih barskih slikara. Maslina je duboko ukorijenjen motiv u lokalnoj umjetnosti i njena simbolika traje vjekovima. Manifestacija je tako na pravi način spojila naučni, kulinarski i umjetnički aspekt kulturne baštine Bara.

RB/BI: Simpozijum nam je donio puno intresantnih izlaganja?

Pajović: Prije svega, pružio nam je priliku da se stručno definiše pojam nematerijalne baštine, kroz predavanja više eksperata iz Bara i drugih gradova. Imali smo izlaganje predstavnice Uprave za zaštitu kulturnih dobara, koja je govorila o zaštiti ulcinjske maslinade i izazovima koje donose nove regulative o gradnji u maslinjacima. Učesnici su obradili i temu tradicije maslinarstva u Baru, osvrnuvši se na istorijske i kulturne aspekte. U stručnom dijelu simpozijuma s fokusom na istraživanja o maslinarstvu i arhivistici, posebno se istaklo predavanje Mladena Zagačanina o tradicionalnim mlinovima za ulje. Praktični dio simpozijuma je obuhvatio nastup samih maslinara i predstavnika lokalne zajednice. Tu ističem značaj izlaganja Neđeljka Necka Đurovića, koji je uspio da objedini različite perspektive i doprinese zaključku. Istaknimo sa simpozijuma i predavanje Marije Markoč, direktorice Kuće maslina, koja je govorila o maslinarskim običajima, posebno o običaju „pozrnice“, jedinstvenom lokalnom ritualu koji čuva duh barske tradicije.

RB/BI: Simpozijum nažalost nije bio baš posjećen. Koliko mlade danas interesuju ovakve teme?

Pajović: Evidentno je da mladi pokazuju ograničeno interesovanje za ovakve teme, što smatram zabrinjavajućim trendom. Drugog dana manifestacije, kada je održana gastronomijada, publika je bila daleko brojnija, ljude više privlače „brzi“ i konkretni sadržaji poput hrane, nego stručna predavanja koja zahtijevaju dublje razmišljanje. Na paralelnom predavanju o očuvanju maslinjaka bio je mali broj maslinara, što pokazuje da postoji problem u motivisanju zajednice da se aktivno uključi u očuvanje tradicije.

U svakom slučaju, ovakvi skupovi, iako možda skromno posjećeni, pokreću važne inicijative. Tokom simpozijuma diskutovalo se o zakonskim neslaganjima između propisa o gradnji i onih o zaštiti kulturnih dobara. Maslinjak je dio kulturnog nasljeđa jer predstavlja kontinuitet ljudske aktivnosti kroz vjekove, pa je zato od izuzetne važnosti da se o njemu govori i u okviru institucija koje se bave baštinom. Kao arheologu, meni maslina stara 500 do 1000 godina ima i arheološku vrijednost jer može ukazivati na postojanje drevnih lokaliteta i naselja. U tom smislu, zaštita maslinjaka znači i očuvanje potencijalnih istorijskih tragova.

RB/BI: U čemu je danas suština nematerijalne kulturne baštine, a koji su izazovi za njeno razumijevanje u savremenom društvu?

Pajović: Običaji su sami po sebi najautentičniji oblik nematerijalne baštine, jer predstavljaju živi izraz kolektivne svijesti i identiteta. Danas je sve teže razumjeti tu suštinu zato što savremeni čovjek informacije prima „vertikalno“ – putem digitalnih i medijskih kanala – dok su se nekada prenosile „horizontalno“, kroz svakodnevni život, zajednicu, porodicu i međuljudske odnose. Upravo ta horizontalna razmjena znanja je u prošlosti omogućavala očuvanje običaja, rituala i tradicija. Informacije su se prenosile kroz životnu praksu, a ne kroz formalno učenje, pa su običaji prirodno opstajali i mijenjali se kroz generacije, zadržavajući svoj osnovni smisao i simboliku.

Zadatak je savremenih istraživača da zabilježe i sačuvaju “pra-eho” starih običaja, jer mnogi od njih danas nestaju ili su već izgubljeni. Iako su nekada imali presudnu ulogu u zajednici, mnogi od tih običaja sada su na rubu zaboravljenog i dokumentovanje tih praksi je neophodno jer se na taj način stvara veza između prošlih i budućih generacija. U kontekstu toga veoma je važan interdisciplinarni pristup-etnologija, arheologija, istorija i književni zapisi svi mogu pomoći u rekonstrukciji običaja. Potpuno je drugačije čitati o nekom fenomenu koji je u prošlosti bio „živ” i praktikovan nego proučavati samo njegove ostatke, koji danas opstaju kao recidivi nekadašnjih običaja. Kao ilustraciju navešću primjer koji je na simpozijumu iznio Senad Petović, o zimskom obilasku maslina u Mrkojevićima. U tom običaju otac i sin zajedno prolaze kroz maslinjak, otac simbolično zamahne sjekirom prema stablu, a sin ga zaustavlja riječima: „Babo, babo, nemoj, rodiće dogodine“. Ovaj ritual nosi duboku simboliku, pokazuje odnos čovjeka prema prirodi, vjerovanje u plodnost i kontinuitet života, ali i pedagošku funkciju običaja, jer se kroz njega na djecu prenosi poštovanje prema prirodi i radu. Ovakvi običaji, iako jednostavni, predstavljaju suštinu nematerijalne baštine i odražavaju filozofiju zajedništva i poštovanja prema životnom ciklusu.

RB/BI: Koliko se zbog svega ovoga posvećuje pažnje  zapisivanju običaja, i kakvo je uopšte stanje etnoloških istraživanja na terenu?

Pajović: Zalažem se za sistematsko zapisivanje i arhiviranje usmenih predanja i običaja, jer ono što se ne zapiše – to se gubi. Iako danas postoji svijest o potrebi dokumentovanja, time se bavi mali broj stručnjaka. Naučne discipline poput etnologije, antropologije i arheologije su blisko povezane, ali su se njihovi pravci kroz decenije mijenjali – od klasičnih istorijskih pristupa do savremenih postmodernih metoda. Međutim, i pored metodološkog napretka, istraživača je premalo da bi pokrili ogromno kulturno bogatstvo Crne Gore. Posebno je značajno što etnologija danas pokušava da zabilježi ono što još postoji u živom pamćenju zajednice, jer se mnoge tradicije brzo gube pod uticajem modernizacije i migracija. Količina kulturne baštine u Crnoj Gori je ogromna, ali je nemoguće sve tretirati s punim kapacitetom, bilo da je riječ o materijalnoj ili nematerijalnoj. Država je ograničena u pogledu finansija, logistike i stručnog kadra. Ipak, važno  je postavljati prioritete i raditi na sistemskom pristupu zaštiti. Svi oni koji se bave kulturnom baštinom voljeli bi da svaka lokacija bude istražena i valorizovana, ali to jednostavno nije realno.

Zabrinjavajuće je i što je broj stručnjaka mali – u cijeloj Crnoj Gori ima manje od 30 arheologa u radnom odnosu, a još manje etnologa. To znači da je i pored dobre volje i stručnosti, kapacitet za očuvanje kulturne baštine ozbiljno ograničen. Ipak, optimista sam da će se  vremenom stvoriti bolji uslovi i institucionalna podrška.

RB/BI: Osvrnimo se i na rekonstrukciju Dvorca kralja Nikole, istorijskog zdanja koje je ujedno i dom muzejskih zbirki. Projekat je nedavno predstavljen javnosti kao vrlo zahtjevan i delikatan posao, koji zahtijeva preciznost, stručnost i pažnju, bez žurbe ili improvizacije. Dakle, nije uputno licitirati rokovima završetka ovih radova?

Pajović: Cilj rekonstrukcije je da se svi muzejski eksponati konačno vrate u odgovarajući, stalni prostor koji im pripada, i to će biti veliki korak za kulturni život Bara. Rekonstrukcija je u poodmakloj fazi, ne radi se samo o građevinskom poslu, već o složenom muzeološkom procesu. Kada dvorac bude spreman, predstoji detaljan rad na vraćanju eksponata u njihovo prirodno muzejsko okruženje. Svi predmeti se trenutno nalaze na bezbjednim, privremenim lokacijama, a prije preseljenja će proći temeljnu provjeru konzervatorskih uslova – jer su decenijama bili čuvani u različitim mikroklimama, pa je neophodno procijeniti njihovo stanje i uslove adaptacije. Planirano je da se svaki predmet pažljivo katalogizuje i prenese uz detaljan logistički plan, kako bi se izbjegla svaka mogućnost oštećenja. Čitav proces sprovodi se uz savjete stručnjaka i po međunarodnim standardima muzeološke prakse.Naravno, teško je govoriti o konkretnim rokovima završetka radova, ali, najvažnije je da se sve odvija u skladu s propisima i stručnim nadzorom. Završetak radova neće biti kraj procesa, već početak nove faze u kojoj će Zavičajni muzej Bar dobiti priliku da ponovo postane centralno mjesto kulturne prezentacije i istraživanja u regionu, povezujući prošlost i sadašnjost kroz savremeni muzejski pristup.

RB/BI: Na kraju, koliko je iz vašeg ugla važno njegovanje nematerijalne baštine – običaja, starih zanata, muzike i gastronomije – u modernom kontekstu, posebno u gradu poput Bara koji je i turistički centar?

Pajović: Izuzetno je važno da se nematerijalna baština čuva i prenosi, ne samo naučno, već i kroz svakodnevnu praksu, onako kako su to činile prethodne generacije. Ovogodišnji Dani nematerijalne kulturne baštine bili su posvećeni maslini, povodom njenog jubileja – 2.250 godina postojanja masline u Mirovici – što je bila prilika da se oda omaž tom simbolu barske tradicije i mediteranskog identiteta. Manifestacija ima potencijal da preraste u prepoznatljivu lokalnu tradiciju, jer tema baštine obuhvata mnogo više od jednog segmenta. Zbog toga se planira da se naredna izdanja koncipiraju šire, pod „kišobranom“ različitih kulturnih elemenata – od običaja i pjesme do zanata i narodnih vjerovanja – kako bi svaka godina donijela novi tematski fokus i doprinos očuvanju identiteta zajednice. Za narednu manifestaciju već je iskazana velika volja i entuzijazam tima koji je radio na ovogodišnjem izdanju. Posebno bih pohvalio saradnike iz Zavičajnog muzeja i Kulturnog centra Bar koji su, uz ograničene resurse, pokazali kreativnost i posvećenost.

Poseban doprinos bio je  kratki promotivni film koji je snimio etnolog i filmski autor Marko Srzentić zaposlen u Zavičajnom muzeju Bar, u saradnji s kolegama iz ustanove. Film traje svega nekoliko minuta, ali na umjetnički način prikazuje susret dvoje mladih u narodnoj nošnji u maslinjaku i Starom Baru, spajajući dokumentarnu i poetsku dimenziju. Ovaj rad unosi posebnu emociju u manifestaciju, jer vizuelno i simbolično povezuje prošlost i sadašnjost, tradiciju i mladost.

Činjenica je da su ovakve teme danas manje interesantne široj javnosti, ali, i dalje postoje pojedinci, zaljubljenici u baštinu, koji razumiju njihovu vrijednost i doprinose očuvanju identiteta zajednice kroz svoje znanje, entuzijazam i ljubav prema tradiciji. Kao arheolog uvijek pozdravljam takve napore, ali, osjećam bojazan jer mlađe generacije gube senzibilitet prema vrijednostima tradicije. Na drugoj strani, Bar kao turističko mjesto često se suočava s praksom da se kulturna baština posmatra isključivo kroz prizmu „valorizacije“ – odnosno njene upotrebe za turističke svrhe. Međutim, turistička valorizacija ne smije biti prvi korak, već ona dolazi tek nakon što se nasljeđe adekvatno zaštiti i sačuva. Smatram da je osnovna obaveza sadašnje generacije da kulturna dobra prenese u što boljem stanju budućim generacijama, jer se u tome ogleda pravi smisao odgovornog odnosa prema tradiciji i identitetu.

The post Pajović: Zaštita maslinjaka znači i očuvanje potencijalnih istorijskih tragova first appeared on BARinfo.

Radionica je namijenjena profesionalcima i entuzijastima iz oblasti muzeologije, arheologije, arhitekture, dizajna i vizuelnih umjetnosti, a njen cilj je upoznavanje učesnika sa savremenim metodama fotogrametrije, 3D rekonstrukcije i 3D štampe koje se koriste za dokumentovanje, očuvanje i mapiranje predmeta i prostora od kulturno-istorijskog značaja.

Kroz niz praktičnih demonstracija, učesnici će imati priliku da nauče kako se koristi fotogrametrija za precizno 3D skeniranje objekata i prostora, na koji način se pripremaju modeli za 3D štampu i digitalnu prezentaciju, te kako se ove tehnologije mogu primijeniti u arheologiji, dizajnu, edukaciji i drugim oblastima.

Predavači na radionici su:

–Matija Šuković, doktorand kompjuterskih nauka na Nacionalnom univerzitetu u Atini i osnivač startapa WatchedOlives, stručnjak za 3D rekonstrukciju i digitalizaciju muzejske građe;

–Goran Pajović, arheolog sa bogatim iskustvom u digitalizaciji kulturne baštine, koji će demonstrirati primjenu fotogrametrije u dokumentovanju arheoloških artefakata i lokaliteta;

–Miloš Radović, osnivač studija Open Box i pionir 3D modelovanja u Crnoj Gori, sa više od 20 godina iskustva u dizajnu i primjeni 3D tehnologija.

Broj mjesta na radionici je ograničen. Prijave se vrše putem e-mail adrese creativehub85000@gmail.com, uz obavezno navođenje imena i prezimena, institucije i kontakt telefona, stoji u najavi događaja JU Kulturni centar Bar.

The post Radionica Fotogrametrija i 3D štampa u Starom gradu Baru first appeared on BARinfo.

U junu su Stari grad posjetila 18.722 gosta, u julu 28.189 i u avgustu, do sada, 18.566. Za prvih sedam mjeseci 2025. godine ukupan broj posjetilaca je veći za 13 odsto u odnosu na isti period prošle godine. Podaci pokazuju da je turista više ove godine, tokom juna za 15 odsto, a tokom jula za 26 odsto više nego lani.

To je “Vijestima” kazao Goran Pajović, rukovodilac Zavičajnog muzeja i arheolog, koji je ocijenio da je posjeta Starom gradu iz godine u godinu sve veća, te da to donosi određenu dozu satisfakcije u upravljanju ovim jedinstvenim lokalitetom, koji je reprezent raznih istorijskih epoha.

“Upoređujući podatke s prethodnom godinom, konstatujemo da je broj posjetilaca u vidnom porastu. Povećani broj turista uvijek donosi određene benefite za kompleksne arheološke lokalitete kakav je Stari grad u Baru, u vidu širenja informacija iz domena arheologije, istorije, pa i opšte kulture. Posebno raduje sve veći broj posjeta osnovnih škola iz raznih krajeva Crne Gore”, poručio je Pajović.

Svaki posjetilac je svojevrsni konzument kulture koji na svoj način doživljava Stari grad, njegove su riječi, koji svojim sadržajem nudi raznolikost u arheološkim i arhitektonskim situacijama.

Njegovo iskustvo pokazalo je da je veliki broj posjetilaca veoma zadovoljan posjetom, te da često i ne očekuju da mogu dobiti toliko raznovrsnih informacija o prošlosti, koje dolaze s jednog ovakvog mjesta.

“Uvećani broj turista, koji se u pojedinim danima turističke sezone mjeri i s nekoliko hiljada ljudi, donosi i određene izazove u vođenju brige o raznim segmentima ovako kompleksnih arheoloških lokaliteta. No, prezentovanje informacija koje se jasno tiču naše bliže i dalje prošlosti daje podstrek kada Stari grad stoji na mapi crnogorskih, evropskih i mediteranskih tačaka koje odišu raznim minulim i savremenim kulturološkim vrijednostima i koje se kao takve pronose širom svijeta”, ispričao je.

Ako bismo posmatrali pojedinačne arhitektonske jedinice u Starom gradu, kroz dugi niz godina, se pokazalo da posjetioce uglavnom oduševljava Carinarnica, Akvadukt, Citadela, Baruta sa lapidarijumom, Hamam, Sat-kula, Crkva Sv. Venerande, Crkva Sv. Jovana, Palata objekat 85, kompleks Gavodola, Kneževa palata, Arhiepiskopska palata, te šetnja uz bedem.

To su većinom objekti koji su konzervirani i rekonstruisani i predstavljaju vjerodostojni makar spoljašnji izgled nekadašnjeg njihovog izgleda. Utisci koje posjetioci odnesu iz Starog grada nerijetko ukazuju da oni ipak uživaju u cjelokupnoj atmosferi ovog lokaliteta, kazao je Pajović.

“Na jednom većem potezu moguće je osjetiti atmosferu prethodnih vremena i kultura koje, sagledane iz pozicije savremenog čovjeka, predstavljaju svojevrstan užitak i put u prošlost. Doživljaj ovog nekadašnjeg grada (danas arheološkog lokaliteta) i njegovih nekadašnjih stanovnika i različitih vlastodržaca, koje je splet istorijskih okolnosti donio u prostore koje danas nazivamo svojima, bude upotpunjen samo ako se sve cjeline u njemu sagledaju u zajedničku sliku – što posjetioce navodi na putovanje kroz minule vjekove, epohe i kulture”, prenosi rukovodilac Zavičajnog muzeja u Starom gradu.

Upravljanje Starim gradom iziskuje svakodnevno bavljenje ovim lokalitetom i sprovođenje raznih aktivnosti koje su često raznovrsnog karaktera i obima, kazao je Pajović.

“Tokom prethodnih mjeseci u Starom gradu se odvijaju arheološka iskopavanja objekta 136, tzv. Kneževe palate. Dosadašnja istraživanja su pokazala da je taj objekat veoma bogat arheološkim situacijama i pokretnim arheološkim materijalom”, ispričao je.

Projekat odnošenja šuta iz Starog grada uključivao je angažovanje specijalizovanih građevinskih mašina, koje svojim gabaritima odgovaraju specifičnim uslovima rada, na uskom prostoru između arhitektonskih objekata.

U sklopu konzervatorsko-restauratorskih radova uspješno su sprovedeni radovi ovog tipa, na posljednjem preostalom osmanlijskom dimnjaku, na granici objekata 8 i 6. Takođe, konzervatorsko-restauratorski radovi na objektima 116a-118 uspješno su sprovedeni i okončani, a podrazumijevali su konsolidaciju gabaritnog zida u dosta lošem stanju uslijed zuba vremena, koji je spajao nekoliko objekata.

Rekonstruisan je i konzerviran zid velikih gabarita na groblju Mesdžid. Na toj lokaciji je nakon konzervatorsko-restauratorskih radova postavljena metalna ograda. U domenu sređivanja hodnih staza izvršen je i uspješno realizovan projekat uređenja kaldrme i platoa kod Sat-kule. Takođe je sproveden i projekat obavezne preventivne zaštite na uglu objekta 117, čime je učvršćen i konsolidovan zid koji je spajao nekoliko arhitektonskih cjelina.

Stari grad Bar jedini je primorski stari grad četiri kilometra udaljen od morske obale, skriven od pogleda dok se ne krene ka brdovitom masivu na kojem se nalazi. Njegovo impozantno zdanje, visoki i jaki bedemi već u samom početku očaraju turiste, dok obilazak tvrđave Starog grada nadmaši njihova očekivanja.

No, Starim Barom nijesu očarani samo oni koja ga posjete tokom godine ili ljetnje sezone, već se njegovom duhu i bogatstvima dive i oni koji u njemu žive.

Život u Starom Baru je oduvijek za Jova Krstajića, predsjednika mjesne zajednice Stari Bar, i njegovu porodicu bio vid privilegije, kako on kaže. Ne bi mogao zamisliti porodični život na nekom drugom mjestu, i cijelo svoje djetinjstvo i mladost, ali i profesionalnu karijeru veže za Stari Bar.

Iako svima dobro poznata parola, navodi Krstajić, Stari Bar zaista jeste jedinstveno mjesto suživota, po kojem se Bar prepoznaje izvan granica Crne Gore.

“Mir i sloga koja je krasila ljude na ovom podneblju danas predstavlja autentičnu karakteristiku koja oduševljava posjetioce i turiste, ali je ujedno i jedna od rijetkih pozitivnih vrijednosti koje se prenose na mlađe generacije, i to uspješno”, poručio je.

Posjeta Starom gradu Baru, Staroj maslini na Mirovici, uživanje u lokalnim gastronomskim specijalitetima starobarske pjace, obilazak tradicionalnih, ali i savremenih vjerskih centara u Starom Baru, ali i avanturističke ture – po maslinjacima, kanjonima rijeka, prirodnim izvorima i vodopadima, biciklizam, planinarenje, vidikovci, sve to, misli Krstajić, Stari Bar čini izuzetnim turističkim doživljajem, ali i omiljenim mjestom naših dijasporaca.

“Običaj pazarnog dana se zadržao svakog petka uz domaće poljoprivredne proizvode sa starobarske pjace uz ‘čašicu razgovora’ predstavljaju jedno od najautentičnijih lokalnih bogatstva koje ovaj kraj održavaju živim”, prenio je.

On ocjenjuje da je Stari Bar, naročito tokom prethodne decenije, postao turističko jezgro Bara, tradicionalni specifikum koji rijetko koji primorski grad u Crnoj Gori može ponuditi. Stari grad i starobarska pjaca su veoma posjećeni, ispričao je, kako od strane lokalnog stanovništva, tako i od strane turista, ali i njima veoma dragih sugrađana, koji žive u inostranstvu, a ljeti dolaze da ožive uspomene i sa svojim potomcima stvore nove.

“Zahvaljujući lokalnoj upravi, ali i privrednicima Starog Bara, danas su u ovom barskom lokalitetu dostupni brojni sadržaji – izvrsni specijaliteti koji pričaju jezikom lokalnog gostoprimstva, domaćinska usluga uz prenošenje porodične tradicije, zatim brojni događaji u okviru samog Starog grada, posvećeni kulturno-istorijskoj, a nadasve umjetničkoj promociji”, navodi predsjednik MZ Stari Bar.

Ono što je najvažnije, misli on, je što Stari Bar danas nudi programske aktivnosti gotovo u trajanju od 12 mjeseci godišnje, pa će on, tokom predstojeće jeseni, kao i u toku zimskog perioda biti vrlo posjećen od strane lokalaca, ali će mu doći i stanovnici drugih crnogorskih gradova, za koje Stari Bar sve češće predstavlja idealnu vikend destinaciju.

Krstajić priča da ova ljetna sezona u Starom Baru nije obećavala, ali sada, nakon razgovora s privrednicima i ugostiteljima, ocjenjuje da je ona na nivou prošlogodišnje. Od posjetilaca u Starom Baru on često dobije komentar da im je upravo posjeta tom dijelu grada omiljeni dio posjete Baru.

To je sasvim razumljivo, misli on, uzimajući u obzir da su se preference posjetilaca značajno promijenile, naročito u proteklih nekoliko godina a kojima Stari Bar može da odgovori – najveće arheološko nalazište na otvorenom, jedno od najstarijih stabala masline na svijetu, fantastične prirodne ljepote do kojih je lako stići, ukusni specijaliteti pripremljeni na tradicionalan način, koji kombinuju recepte naslijeđene tokom burne istorije ovog kraja, ali i luksuzna turistička usluga danas dostupna u Starom Baru, je ono što ne samo da privlači, već i najvažnije, zadržava posjetioce.

“Iako je Bar najsunčaniji grad naše zemlje, Stari Bar ne oskudijeva u turističkim posjetama ni tokom oblačnih ili kišovitih dana, jer predstavlja savršen bijeg sa obale, te nudi direktan kontakt s prirodom, udaljen od gradskih gužvi, a lako dostupan i putem javnog transporta”, poručio je on.

Magdalena Jovetić, profesorica italijanskog jezika i turistički vodič, kazala je “Vijestima” da turisti obično pročitaju negdje o Starom Baru da je zanimljiv i drugačiji, prije svega zbog toga što je primorski stari grad, a ne nalazi se na obali.

“Treba da se penju uz brdo, i to im već bude prvi impuls i znak da je nešto zanimljivo i vrijedno. Oni pročitaju i koliko je tamo arheološkog blaga i kolika je istorijska vrijednost Starog Bara, a kada dođu i uđu, onda se baš nađu u čudu jer ne očekuju da je na tako velikom prostoru”, ispričala je.

Njeno iskustvo je pokazalo da je to zbog toga što se spolja ni ne vidi koliki je Stari grad zapravo, a kada zakorače unutra shvate da su postali dio “nesvakidašnje priče” među spomenicima, ruševinama i podivljalim biljkama, koje su svojevrsna atrakcija.

“Stari Bar se nalazi blizu planina, u mjestu na kojem vlada tišina i prosto mogu da razviju maštu i zamišljaju kako je sve to nekada moglo izgledati. Kada odu u neke gradove, to je sve već oživljeno, i pretvoreno u neku vrstu turističkog mjesta s restoranima, prodavnicama…”, navela je Jovetić.

U Starom Baru mogu da istražuju, pronalaze zaboravljene kutke, što je turistima posebno zanimljivo. Utisak Jovetić je da je interesovanje za Stari grad Bar sve veće. Ona se ovim poslom bavi već 20 godina i sjeća se godina kadu su mogli “izbrojati turiste”, a sada “ne mogu izbrojati autobuse”.

Na pitanje koji su to glavni problemi s kojima se suočavaju gosti i lokalno stanovništvo Krstajić je odgovorio da kako jedno mjesto postaje turistički privlačnije tako se javljaju i novi izazovi i problemi, s kojima se moraju svakodnevno boriti.

“Svi smo svjesni saobraćajnih gužvi u Starom Baru, koji nastaju kao posljedica konfiguracije terena, ali i postojeće infrastrukture. U saradnji s lokalnom upravom svakodnevno se trudimo da ove probleme premostimo”, poručio je. On misli da im ne može biti cilj isključivo uvođenje komunalnog reda tokom turističke sezone ili poboljšanje infrastrukture s ciljem povećanja broja turističkih posjeta Starom Baru, već upravo suprotno – poboljšanje uslova života lokalnog stanovništva.

S tim u vezi, on je pomenuo nekoliko starobarskih ulica koje su asfaltirane, u saradnji s lokalnom upravom, koje je Opština Bar i finansirala, pa ocijenio da s njima imaju odličnu saradnju i da kontinuirano rade na poboljšanju uslova za život i posjetu Starom Baru.

Jovetić je kazala da je jedini nedostatak Starog grada taj što, zbog svoje strukture i arhitekture, nije pristupačan osobama s invaliditetom (OSI), te poručila da je to nešto o čemu bi trebalo razmišljati i riješiti u narednom periodu.

The post Stari grad Bar ugostio od početka godine skoro sto hiljada posjetilaca first appeared on BARinfo.