Vrlo značajna, uticajna i višestruko markantna ličnost u istoriji Crne Gore druge polovine devetnaestog i prvih decenija dvadesetog vijeka bio je sveštenik, ratnik, heroj, plemenski kapetan, senator, vojvoda, vojskovođa i višedecenijski ministar vojni knjaževine Crne Gore Ilija Plamenac (rođen 1821. godine) iz sela Boljevići (Crmnica).

Bio je više decenija jedan od najbližih saradnika knjaza i kralja Nikole l Petrovića Njegoša, permanentno odan Crnoj Gori, njenoj državnoj i nacionalnoj slobodi i njenom suverenu. Istakao se u brojnim bitkama i ratovima, još iz Njegoševog vremena, te perioda vladavine knjaza Danila i knjaza Nikole, kao vojni strateg i komandant. Između ostalog napisao je i “Memoare” koji su objavljeni u izdanju podgoričkog CID-a 2004. godine (priredio ih i predgovor napisao prof. dr Živko M. Andrijašević). Vojvoda Plamenac umro je u dubokoj starosti 21. februara 1916. godine, na Cetinju, po starom julijanskom kalendaru, odnosno, 6. marta 1916, po gregorijanskom kalendaru.

Vojvoda Ilija Plamenac nadalje, u memoarima, o operativnim i drugim akcijama crnogororske vojske u cilju oslobođenja Bara i okoline, tokom druge polovine 1877. godine i početkom 1878. godine, kazuje sljedeće (s naglaskom da citiramo iskaz vjerno tekstu objavljenog rukopisa autora):

“Ja sam opet poša su njekoliko bataliona put Mrkojevića. Ostani vojvoda Mašo Vrbica sa topovima da bije Bar grad i kod njega komandiri Boško Martinović, Stefan Matanović, serdar Miro Vlahović. Knjaz (Nikola-op. naša) naredio jedan batalion Maksima Pavićevića da stoi na Volujicu i jošt vojnika dobria na pontu Voluice na topove te se biu turskijema oklopnicama i ne dadu i’ nigđe blizu da se primaknu. Knjaz sa štabom ulogorio se u Šušanj i odovđen uzima fortice turske kao Goli brijeg, Nehaj grad i druge kule što su bile po Spiču a vojska turska koja je u ova mjesta bila svi su se predali, te i’ šilju na Vir da donose granate s Vira na Bar. Oklopnice turske često gađu i padaju velike granate koije micaše jedna granata 75 kila.

Ja kao što priđe rekoh, s njekoliko bataliona pođi preko Mrkojevića u polje pod velje selo koje se zove Mrkojevićko. Povr’ nji doša komandir Đoko Pejović z batalionom i oni se svi predadoše. I ne tiče nitko nikoga no stroga naredba data je u vojsku da ne bi ko koga taka i mi dođi na Kamenački most koi mi kazaše da je bila stara granica Ivanbegova. I ovo da kažem: puče jedna puška više mene malo ne daleko te ja odmah pošlji jednoga moga perjanika da vidi što bi. Kad onamo ali posječe jedan perjanik jednoga mirnoga Turčina. Te ja naredi: odmah veži mu ruke naopako i pošlji ga Gospodaru pod Bar. A Gospodar pošlji ga u tamnicu na Cetinje. Stani onđen njekoliko dana i tako opet kreni naprijed. Jednu veče na Svrzikaće dočekaše naše vojnike jedan bimbaša koji se bili ušančili te ubiše našija vojnika sedam-osam i dosta dobria, ali pogibe onđen i bimbaša su njekoliko vojnika i po noći utekoše i ostaviše šančeve i utekoše u veliku vojsku na Gorice kod Ali Said paše. I već pred nama ne smije se nitko odoprijet te mi sve tako naprijed i izidi gore na Pet ubala na pogled Blata. Serdar Rade i Niko Kusovac i Todor Vuković s batalionima udarili na Krainu krajem Blata i ko se nije htio predat sve su izgoreli do sela veljega a zove se Cklo.

Mi se sve tudijen pomičemo. Dođe mi pismo od Knjaza da povrnem vojsku i da idem pod Bar. Morao sam to odma učinit i tako kreni pod Bar ali ostavih svakojako dva bataliona na Dobru Vodu da ne ostane prazno iza grada Bara a ja sa svijema pasa preko polja barskoga, idemo put Mora kod Gospodara. Kako ne opaziše Turci z grada i zatvora prosuše na nas veliki oganj. A mi idemo pobrzo. Oni misle da nas ćera kakva turska vojska jaka pak veseli i gađu i halakaju z grada. Bi i’ sve uzalud. Ja pođi kod Gospodara i on pita: „Je li ti došla vojska sva?” Ja kažem da je došla sva. Te ja odmah kaži Gospodaru: „Sad morate dizat topove i vojsku koja je oko Bara put Sutormana. Ovđena se više držat ne možete jer među Barom i vojskom Ali Said paše nema sad jednoga našega vojnika. A kako vidi Ali Said paša da smo mi ostavili sva ona mjesta, ima kod njega petnajest hiljada vojnika, ako ufati Mrkojeviće i ufati vezu s Barom onda mi ne mo- žemo stati sa ove bande Sutormana.

Knjaz vidije da je ovo ovako, te ga ja zamoli da sjutra rano krene preko Mrkojevića i dođe na Kamenački most i otolen da vidi sve položaje na one strane onamo i da vidi vojsku Ali Said pašinu. I sjutra rano kreni Gospodar sa perjanicima i njegovom svitom i uzmi batalion Jovana Vukotića te mi skupa na brzu ruku pođi preko Mrkojevića pravo na Kamenački most na granicu Ivanbegovu. Ja pokaži Gospodaru onu granicu te mu bješe mnogo milo. Knjaz razgleda dobro one položaje. Ja mu pokaži đe stoji vojvoda Mašo Đurović gore povisoko u stranu sa jednim batalionim više moje vojske „a viđite vojsku tursku na Gorice kod Ali Said paše koliko je polja te su šatori pritisli”. Ona ne bješe daleko od nas, jedan sahat puta malo više. Knjazu učini se sudeći po šatora dosta velja vojska. Reče Knjaz: „Ja nijesam znava ovi položaj a sad vi se ne boim!” Ja zborim Gospodaru: „Kad su naši batalioni ovudijen budite uvjereni Gospodaru Ali Said paša ne smije na nas napanut!”

Knjaz bi mnogo veseo te dolazi i pregleda ova mjesta te Knjaz sa svitom i perjanicima pođe pod Bar. Oklopnice turske pucaju i gađu topovima pontu ot Voluice ne bi li kako izćerali naše topdžije i vojnike i da i’ prekine gađanje topa. Ali nije moguće bilo. Vojvoda Mašo Vrbica i komandiri topdžinski namjestili velike topove turske koje smo onamo našli su tri strane biju Bar a praha turskoga našli na Golo brdo i na Nehaj grad i Voluicu više od dvije hiljade bačava a granata dosta ot isti topova. Turci se junački drže i brane se iz grada topovima i puškama. Ja opet preko Kameničkoga mosta su šest bataliona. Vojski koja je kod mene ne daje nitko taina niti mi tražimo. U kuće našli pšenice dosta a Turci pobjegli a mlina bješe dosta. Meljahu i sami gotovljahu leb vojnici. A mesa nahođahu dosta. Tako stade za njeko vrijeme te se dogovori komandirima te udari na stoku sa one strane Možure i uzmi mnogo ovaca, koza i govedi i konja malija i višia i zavrni ovu stoku izdaleko i doprli njeki vojnici do Valdanosa i našli na more dva brodića ulcinjske u porat. Ali nijesu mogli do njih poći a barke na sufi kraj nije bilo, te zapliva dva vojnika posred mora i dođi na brodiće. Uzmi šnjih dva barjaka a oba broda zapali. Dogna se veliki plijen te mi podijeli na svu vojsku crnogorsku koja je oko Bara i pošlji u Seoca i Krinjice a na Vir onijema što drže stražu oko Blata. I svakome bi dosta.

To je sve tako trajalo do 29. dekembra 1877 (po starom kalendaru-nap. naša). Taj dan izide Šabanbeg Bušatlija koi (koji je-nap. naša) je bio glava gradu Baru a tako i Selimbeg te se Knjazu predadoše a tako i sva vojska izide iz grada i okupiše se na Biskupiju.

Knjaz Nikola izpratio je ko će put Skadra a ko će put Ulcinja. Razumije se bez nikakva oružja i dade i’ pratioce da i’ izprate da koi naš vojnik ne bi koga taka. I tako poše svi na svoj dom slobodno. Ja primih naredbu da idem preko Možure dolje u polje ali da se ne udara bez Knjaževe zapovjedi na Ulcinj. Mi odmah sidi preko Možure i ulogori se udno Možure. Sa mnom su komandiri Mihailo Nišin (Vučinić-nap. naša) Vuksan Gruić, Boško Martinović, serdar Rade Plamenac, Andrija Bojičin Jovićević, Gruban Cerović, Dragiša Perkov, Jovan Vukotić i svi njihovi batalioni”.

(Vojvoda Ilija Plamenac, “Memoari”, CID Podgorica-Udruženje Crmničana-Crmica, priredio prof. dr Živko M. Andrijašević, Podgorica, 2004, str.144-147).

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (57) first appeared on BARinfo.

Mi u ovom prilogu prezentiramo kazivanje vojvode Ilije Plamenca o vojnim operacijama, i to onom obliku i jezički doslovno, kako je on govorio i pisao starim crnogorskim govorom, te kako je to i objavljeno u njegovim memoarima, s akcentom da izdvajamo konkretno samo onaj dio koji se odnosi na akcije crnogorske vojske u vezi oslobođenja Bara i okoline i Ulcinja (1877-1878).

Dalje o akcijama crnogorske vojske za oslobođenje Bara i Ulcinja tokom ljeta, jeseni i zime 1877. godine vojvoda Ilija Plamenac svjedoči:

“Topovi i vojska i bude uveče sve na svoja mjesta.

Ujutro rano tuče naš top na grad turski. Ja taj čas niz Bijelu skalu sidi i naredi komandiru Đoku Pejoviću da ide preko Mikulića da ufati iznad Mrkojervića i dadni mu moga brata Petra koi je bio vješt na one strane i bio u čete te mu je bilo dobro poznato a oni batalion nije bio onamo vješt. A ja sa ovim dva bataliona imam jedan top sa mnom i zovem sa onia glavica visokia iznad Tuđemila i Sustaša, zovemo na predaju i gađemo kad i kad đe opazimo vojnike turske topom. I tako pomičući se naprijed vojvoda Mašo bješe doša sa jednim batalionom više Zubaca. Ali gotovo malo se ko brani, no uljega veliki strah u oni narod ali naša vojska ne tiče nikome ništa. Idući naprijed pomiči se u prvi mrak dođi više Bara. I pogledah grad Bar te ja naredi topdžijama da gađemo grad Bar. I tako ga gađi tri puta. Ja ostavi batalion onđen da noći a ja su dvadest momaka kreni po noći dolje na Sustaš. To mi je bila naopaka noć. Slazeći niz njekakve velike potočine, nahodi kiša što Bog može dati i sidi u njekakvu kuću malu, i tu bjehu dvije ženske te tu počini baš lijepo. I naredi da zakolju brave i da večeraju. Vojnici trudni (puni truda, zalaganja, odlučni, ali umorni, bremeniti, opterećeni – op. N.A) a gladni te odmah to učiniše i večeraše dobro. Vojska Knjaževa koja je bila s njim logorisala je ot Sutormana do Ribnjaka. Ja ujutro rano kreni putom pravo na Bar i sa mnom ima oko pedeset vojnika i pođi pravo na Krstac više Bara i naredi da se zove Selim Trcetić da dođe kod mene.

I tako Selim iz grada Bara dođe kod mene. Ja mu odmah reci: „Selime, predajte se Knjazu Nikoli, dajemo ti riječ poštenu održat se ne možete ni na kakvi način! Bi vi bolje bilo da ne ginete i da vaša imovina ostaje za vas da vi nitko u nju neće smjeti tać. Mislim da ste čuli za Knjaza Nikolu kako svakome obraz čuva pak sad promislite kako hoćete. Što gođ bude zla na vašu dušu, jer Knjaz crnogorski hoće uzet Bar. Nijedna sila ne može ga smesti da ga ne uzme!”

Selim Trcetić vidi da nema šale no upravo sve vjeruje ali kaže: „Poću u grad i kazaću sve tvoje riječi. Kako mi odgovore kazaću ti”.

I Selim pođe i stade jedan sahat i poslijed vika i kaže: od onoga ne može bit ništa. Poslje podna dođe Gospodar Knjaz i vojske pogolemo i topovi ruski. Pošto dođe na Krstac ja ga dočekah i pita me: „Đe je Bar?” Ja mu kaži: „Evo ga ovđen pod nama!”

I tako se razmakoše vojnici te mi, samo mi dva iza jedne masline. Knjaz preglediva grad Bar i kaže mi da je mnogo jak. Ja mu kažem da je „baš onakvi kai što sam Vi u Nikšić kaživa”.

Sjutri dan naredi vojvoda Mašo Vrbica šančeve i poče se boj topovima i puškama. I to je već trajalo gađanje topovima. Stadosmo onđen dva dana. Knjaz naredi da ja uzmem njekoliko bataliona „i da zamineš grad Bar i da ideš put Mrkojevića, da paziš da ne bi pomoć ot Skadra Baru došla. Uzmi šest dobria bataliona i prijeđi preko rijeke barske i prvi napadaj više Mrkojevića”.

Knjaz svaki dan dolazi na Krstac kod vojske i topova a logorisa je na Ribnjak a dolazi na Krstac. Pošto ja pasah sa one batalione te ja pošlji stotinu Pipera i stotinu Crmničana da zauzmu Pristan i Voluicu i strogo naredi da ne bi kome zuluma učinili na Pristan i poše dvjesta momaka ka dvjesta sokolova i zauzmi sve. I vojnici na Voluicu koi su bili predadoše se turski nizami. Doše njekoliko vojnika i kazaše mi da su uzeli Pristan, porat barski, a tako i tvrđavu i šančeve na Voluicu. Ali kažu mi: koliko je ostalo topova nijesmo i’ mogli izbroit. Kako mi ovo kazaše te ja na brzu ruku piši Gospodaru: „Naćas do zore uzesmo Pristan i luku barsku a tako forticu i šančeve na Voluicu a topove ne možemo kazat koliko je ostalo. Samo to mogu vam javiti porto franko”.

Ot brzine nijesam moga’ više kaživat’. Knjaz kako primi ovo pisamce te odmah kreni sa svom njegovom svitom i Glavnijem štabom pravo na pristan barski. Ja bjeh posla vojvodu Maša Đurovića da stoi na pristan i da pazi red. No kako Gospodar dođe na pristan reče mu: „Hajde ti u vojsku sad ću ja ovo gledat!” Vojvoda Mašo pođe u vojsku. Ja sam se mnogo mučio da zovem Mrkojeviće na predaju”.

Vojvoda Plamenac u memoarima, u nastavku teksta, piše da su “Mrkojevići Turci”, što u etničkom smislu nije tačno, niti on misli u tom kontekstu oko Mrkojevića, već on aludira da je prostor Mrkojevića bio, tada i ranije, pod osmanskom (turskom) vlasću i da su oni tada bili osmanski državljani (podanici Osmanske Imperije). Tako da se ta Plamenčeva tvrdnja odnosi na državnu, a ne na etničku pripadnost Mrkojevića, i tiče se njihove državne pripadnosti, prije oslobođenja Bara i okoline i njihove integracije u državne granice Knjaževine Crne Gore 1878. godine. Plamenac navodi u Memoarima da Mrkojevići “iako su Turci” (ne u etničkom i nacionalnom smislu, nego u teritorijalnoj pripadnosti tadašnjem Osmanskom carstvu), kako on veli “drugoga jezika nemaju no srpski a skoro su primili Muhamedovu vjeru”.

Potom vojvoda Plamenac svjedoči: “Naša je vojska opkolila ali na predaju ne hote (osmanske trupe stacionirane u Mrkojevićima neće – nap. N. A.) no bi među njima njekoliko vojnika Skadrana i najviše oni ne daju da se predadu te već ne mogasmo trpjet no puštih jedan dio vojnika na njih i oni odmah obrni da bježe, naša vojska za njima i izgori i’ kuće sve do Pečurica i odmah prekini paljevinu. Više se nije smjelo palit. Poslje ovoga pođi pod Bar na kraj mora kod kuće Selimbegove. Ima kod Knjaza tri-četiri bataliona. Onđen u ono izidoše tri turske oklopnice iza ponte Voluice. Kad izide ono veliko čudo Knjaz bješe na konja a tako i ja bjeh na konja. Knjaz reče ove riječi kad vidje one oklopnice: „Što će reći car” te potrči krajem mora na hata. I ja za njim. Ja mu ne dam da ide put pristana te mene vrati da povratim one batalione. Pođe šnjim serdar Jole Piletić i drugi njeki glavari a ja povrati živo one batalione naviše u masline đe i’ ne mogu viđet s oklopnica”.

(Vojvoda Ilija Plamenac, “Memoari”, CID Podgorica – Udruženje Crmničana Crmnica, Podgorica, 2004, priredio dr Živko M. Andrijašević, str. 141-144).

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (56) first appeared on BARinfo.

Mi u ovom prilogu, saopštavamo memoarsko kazivanje, relevantno za naučnu istoriografiju kao istorijski izvor (premda su memoari, po definiciji, za razliku od dnevnika, dokumenata, izvještaja…, u metodologiji istorijske nauke sekundarni istorijski izvor, na granici sa istoriografskom literaturom, ali su, nadasve i oni istorijski izvor i to nerijetko mogu biti i primaran, u nedostatku drugih), znamenitog crnogorskog vojvode i istorijske ličnosti Ilije Plamenca iz Crmnice.

To prezentiramo, i to u onoj formi, i jezički doslovno, kako je on govorio i pisao starim crnogorskim govorom i crnogorskim jezikom u osnovi, te kako je to i objavljeno u njegovim memoarima, s naglaskom da izdvajamo, konkretno, samo onaj dio koji se odnosi na akcije crnogorske vojske u vezi oslobođenja Bara i okoline i Ulcinja (1877-1878).

Vojvoda Ilija Plamenac je jako pouzdan kao ličnost i njegovo kazivanje je dakako primarni istorijski izvor, zato jer je pisao o onome u čemu je neposredno i posredno učestvovao, bio očevidac i ličnost, u svom vremenu koji je često bio u epicentu zbivanja ili jako blisak istima, što ga čini sasvim vjerodostojnim i neizostavnim za istorijsku nauku koja proučava istoriju Crne Gore XIX i prve dvije decenije XX vijeka (do njegove smrti 1916.).

Vojvoda Ilija Plamenac piše da je avgusta 1877. godine knjaz Nikola Petrović Njegoš došao iz Bileće u Nikšić i da se tamo sreo i konsultovao s vojvodama Ilijom Plamencom i Petrom Vukotićem (svojim tastom) oko planiranih akcija za oslobođenje Bara i Ulcinja.

O tome i što se tada i poslije zbivalo, vojvoda Ilija Plamenac svjedoči sljedeće:

“…Knjaz dođe u Nikšić i svu vojsku razpušti da pođu doma da počinu. I tako stadosmo njekoliko dana zajedno Gospodar, vojvoda Petar i ja. I poče Knjaz pitati mene:„Je li tebe poznat Bar na kraj Mora i bismo li ga mogli uzet?”. Ja Knjazu kaži: „Mene je Bar poznat i sva okolina barska. Svu okolinu barsku možemo lako uzet a što se tiče samoga grada to ne mogu jemčit zašto je grad mnogo jak. Ni topovi ne bi mu mogli ništa!”

Na ovi razgovor nema nitko, Knjaz i Vojvoda Petar i ja, i rekli da ne bi koi o ovome pred kim progovara da zna itko. Vojvodu Petra posla Gospodar put Grahova da pazi Muftar (Muktar – nap. N.A) pašu da ga ne pušti đe da ulježe u našu granicu a mi kreni s Gospodarom na Orju Luku te stani tu njekoliko dana. Te Knjaz posla za vojvodu Maša Đurovića i za mojega brata Petra Plamenca i Knjaz i’ najpriđe zakle da ne bi nikome ovo govorili i kaza njima njegovu namjeru i pita i: „Bismo li mogli uzet Bar, što vi se čini?”

Vojvodi Mašu nije bilo dobro poznato Bar i okolica a Petro (Petar, brat vojvode Ilije – nap. N.A) je dobro sve poznava. Ali su i oni sve govorili ka i ja što sam govorio: Bar je tvrd grad a drugo može se lako uzet sve. Ove dvojicu posla Gospodar doma a ja ostani š njim na Orju Luku. Knjaz reče mi: „Ja ću sjutra poć na Cetinje. Imam njeke stvari da svršim a ti ostani ovđen dokle ja opet dođem i to neće mnogo bit e ćemo se spremat za onamo.”

Knjaz pođe. Ja ostani na Danilograd. Bi njekoliko dana, dođe Knjaz i onamo se poče okupljat ona vojska kao Piperi, Bratonožići sa onoga kraja, jedan dio Bjelopavlića, Rovčani i jedan batalion Morački ot oba bataliona i batalion Ljevorečki. A naredi mi da pišem batalionima Njeguško-cetinjskom, Čevsko-bjeličkom, Cucko-ćeklickom da budu komandiri i vojska na Vir. Zabjeleži u koi dan. I tako piši na komandire Crmničke da i oni dođu s vojskom na Vir. Piši na dva bataliona Riječke nahije da čekaju na Rijeku i tako polu bataliona Lješanskoga i oni da čekaju na Rijeku i naredi batalionu Zagaračko-komanskom i oni na Rijeku. Ali nitko nije znava đe će vojska.

Knjaz kreni s Danilovagrada i š njim njekoliko glavara i stotinu perjanika i svakoi perjanik nosio barjačić na pušku. Ovo je Knjaz činio demostraciju da vide Turci sa Spuža a tako i s Veljega brda i da se nadaju da će Knjaz onamo s vojskom udariti a moglo se lako viđet. I tako viđeli smo đe se vojska turska jači i napravlja jake i velike šančeve. I već oni se nadaju da će napanut vojska crnogorska na njih.

Pošto su viđeli Knjaza sa njegovom svitom i perjanicima da ide u Martiniće da se povuče sva turska vojska od cijele Erbanije (Albanije – nap. N. A) put Spuža da se brane. No to ne bi tako, no Knjaz kako mrkne odmah sa svom njegovom svitom i perjanicima opet put Danilovagrada a z Danilovagrada odmah po noći preko Lješanske nahije na Blato na vodu, na Karuč. Tu sam bio uredio lađe da čekaju. Otolen prevezi ga na Gusjenicu i u zoru prispio na Vir. I tu se je svaki začudio kad je vidio Gospodara. Ali nitko ne zna kuda će no se je to jako krilo da se ne zna.

Sa mnom ima četiri bataliona i topovi. I mi se umećemo oko Sađevca i polako šećemo naviše proz goru a na topove stavili goru zelenu da i’ ne bi Turci opazili iz kula i Veljeg brda. I oko sunčanog zavoda pregnasmo topove preko Bijele rudine i već i’ ne mogu viđet ni topove, ni vojsku. Te naredi komandiru Đuzi Vukotiću da iz najbrže vozi topove na Rijeku i dadni mu vojnika upomoć dosta. I tako pasaše koliko da bješe sve ravno polje.

Pošto bi prvi mrak kreni i ja sa vojskom koja je kod mene. Svi skupa. I tako vojska vesela da ne mogu opisat kako jedan drugoga pretiječe i ne dadu jedan drugome hodit no kidaju obuvače na noge zadnji prvome. Noć prelijepa a grije mjesec. Vidi se sasvijem lijepo. I dođi na Rijeku. Začudi se ona vojska Riječke nahije kad dosmo. Te prvu stvar učini: ukrcaj topove u lađe a tako i vas materijal topovski, a tako i topdžije. Pošto sve uredi onda naredi svoj vojski da svaki komandir vodi svoj batalion gorom. I svak da osvane na Vir. I uljezi ja u lađe đe su topovi. Ovo je sve po noći. Moramo da pasamo sa velikom pažnjom krajem Lesendra da ne ne opaze da ni topovima ne ubiju koju lađu u kojoj su topovi a osobito ruski topovi. Lesendro je turska fortica i grad koji bješe dobro naoružan dobrijema topovima. I okupi se sva vojska na Vir. Među vojskom Knjaz Nikola i š njim dobrija dobrija komandira i glavara. Može se slobodno reći da se je teško takvijema rodit kakvi bjehu glavari i vojska. I jošt ne zna vojska kuda će se hodit.

Što se tiče razporeda razporedismo ovako: ugovorili jošt u kuću Mušovića (odnosi se na raniji sastanak u Nikšiću, kad se Knjaz povratio iz Bileće – nap. N. A.). Ja sam Gospodaru ovako predlaga: da najviši dio vojske i topovi budu sa Gospodarom na Sutorman da topovima sruše građevine na Sutorman, a ja da uzmem šest bataliona i da š njima zađem preko Čukurjela i da stanem navr Bijele skale, kako pukne top navrh Sutormana da se bije grad, onda ja da sidem niz Bijelu skalu su tri bataliona a vojvoda Mašo Đurović sa jednim batalionom da se učini iznad Zubaca; ja da ostavim na Bijelu skalu komandire serdara Rada Plamenca, Nikolu Kusovca, Todora Vukovića da stoje sprema Blata i Skadra i Krajine, a ja da sidem sa batalionom Đoka Pejovića i Marka Vukanovića i Lješanskijem da zaminem iza Tuđemila pravo put Bara. 

Gospodar Knjaz sve je usvojio i podjeli svu vojsku sprema Vira kod Sv. Gospođe. I tader znadoše e će se napadat na Bar. I vojska sva prevesela i svaki viče: „Živio Knjaz!” I svak krenu na svoje mjesto.

Knjaz nije nikakve preinake učinio, no kako smo bili priđe ugovorili. Ovo je bilo na prvi novembra (1. XI 1877- nap. N. A.)”.

(nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (55) first appeared on BARinfo.

Veoma značajna i markantna ličnost u istoriji Crne Gore druge polovine devetnaestog i prvih decenija dvadesetog vijeka bio je sveštenik, ratnik, heroj, plemenski kapetan, senator, vojvoda, vojskovođa i višedecenijski ministar vojni knjaževine Crne Gore Ilija Plamenac (rođen 1821. godine) iz sela Boljevići (Crmnica).

Bio je više decenija jedan od najbližih saradnika knjaza i kralja Nikole l Petrovića Njegoša, permanentno odan Crnoj Gori, njenoj državnoj i nacionalnoj slobodi i njenom suverenu. Istakao se u brojnim bitkama i ratovima, još iz Njegoševog vremena, te perioda vladavine knjaza Danila i knjaza Nikole, kao vojni strateg i komandant. Između ostalog napisao je i “Memoare” koji su objavljeni 2004. godine (priredio ih i predgovor napisao prof. dr Živko M.Andrijašević).

Vojvoda Plamenac umro je u dubokoj starosti 21. februara 1916. godine, na Cetinju, po julijanskom kalendaru, odnosno, 6. marta 1916, po gregorijanskom kalendaru.

O sudjelovanju vojvode Plamenca, između ostalog, u organizaciji, planiranju i komandovaju, u akcijama crnogororske vojske u cilju oslobođenja Bara i okoline, te Ulcinja, istoricar prof. dr Živko Andrijašević piše: “Poslije oslobođenja Nikšića, vojvoda Plamenac je sa svojim odredom došao na Virpazar, odakle je trebalo da pređe Sutorman i zaposjedne položaje između Bara i Ulcinja. U prvo vrijeme njegov je zadatak bio da spriječi dolazak turskih trupa iz Ulcinja ili Skadra u pomoć opsjednutom Baru, a tek onda da zauzme Ulcinj. Početkom novembra 1877. njegov odred je uspješno zaposio rejon Mrkojevića, nanijevši turskim trupama velike gubitke (700 mrtvih, 30 zarobljenih). Nakon utvrđivanja crnogorskih položaja u Mrkojevićima, vojvoda Plamenac je izvršio napad na brdo Možuru, sjeverno od Ulcinja. Na Možuri je bilo oko 2.000 turskih vojnika, ali je odred vojvode Plamenca uspio da ih primora na povlačenje. Time su stvoreni uslovi za napad na Ulcinj. Početkom januara 1878. godine otpočela je bitka za Ulcinj. Jedinice koje su vodile bitku za grad bile su pod direktnom komandom vojvode Ilije Plamenca. Nakon silovitog juruša na grad, koji je stajao dosta žrtava, Ulcinj je oslobođen 18. januara 1878. godine”. (Vojvoda Ilija Plamenac, “Memoari”, CID Podgorica-Udruženje Crmničana-Crmica, Podgorica, 2004, str. 12-13, Riječ priređivača dr Živka Adrijaševića).

Mi u ovom prilogu, i to u nekoliko nastavaka, citiramo kazivanje vojvode Ilije Plamenca u onoj formi, i jezički doslovno, kako je on govorio i pisao starim crnogorskim govorom, te kako je to i objavljeno u njegovim memoarima, s naglaskom da izdvajamo, konkretno, samo onaj dio koji se odnosi na akcije crnogorske vojske u vezi oslobođenja Bara i okoline i Ulcinja (1877-1878).

U memoarskim spisima vojvoda Ilija Plamenac polemiše sa nekim opisima i tvrdnjama vojvode Sima Popovića, oko bitaka za oslobođenje Bara i Ulcinja itd, i to svjedočenje vojvode Plamenca je zanimljivo i korisno za istorijsku nauku, pogotovo u kontekstu sagledavanja višeslojnih aspekata i naučnih objašnjenja ondašnjih planova i operativnih akcija crnogorske države i njenih vojnih prvaka, zapovjednika i realizatora uspješnih angažmana Crne Gore i njene vojske za oslobođenja Bara i okoline i Ulcinja od osmanske vladavine, u ratu 1876-1878. godine.

O tome vojvoda Ilija Plamenac piše:

“Vojvoda Simo Popović pisao je bojeve crnogorske. Simo Popović, on je bio sa Gospodarom na stranu Ercegovine. I one bojeve upisa je dobro zašto je onamo bio a bojeve koi su bili na stranu Erbanije nije pravedno upisa. Niti je on bio na one strane đe su veliki bojevi bili i velika se krv prolila no samo, po kaživanju…”

Potom vojvoda Plamenac kazuje:

“Mene je dao Gospodar Knjaz tu istoriu o bojeva u ratu što i’ je pisa’ vojvoda Simo da sve pročitam i đe gođ nađem da nije pravetno sve da ispravim. Ja sam sve pažljivo pročita’ i vidio sam dobro: đe je bio Gospodar, kao što sam više reka’, vojvoda Simo upisa’ je dobro a opet govorim đe nije bio s Gospodarom nije dobro. Na primjer ni oko Nikšića nije dobro i pravo kazato u njegovu istoriju. Na Bar, kaže da ga je uzeo sami vojvoda Mašo Vrbica a nikoga drugoga ne spomenjuje š njim. Vojvoda Simo nije kaza’ kakav je raspored bio kad se je na Bar udarilo i kudijen je koja vojska pošla i koju je Gospodar zapovijed dao i ko ono bi te najpriđe na Bar dođe, i ko najpriđe zva Barane na predaju.

Ja vojvodu Maša (odnosi se na vojvodu Maša Vrbicu – nap. N. A) ne kudim ali ga tu nije bilo. Vojvoda Simo ne kažuje ko uze Pontu ot Voluice i pristan barski i ko prvi dođe na More! Svaki može dobro razumjet, pošto sam ja primio zapovijed od Gospodara da prelazim preko Rijeke barske su njekolika bataliona da idem put Mrkojevića da vratim vojsku tursku koja ide Baru na pomoć. Vojvoda Simo u njegovo pismo ne kažuje te uzesmo sve do Bojane i do Gorica i do Taraboša i svu Krainu na pogled Jezera to jest Blata do Ckla sela veljega. Ovo može svaki dobro razumjet da nije nikakve muke bilo vojvodi Mašu oko Bara kad sam ja bio preko Bara s vojskom daleko više od sedam sahata a to i danas se zna đe je Bojana i Taraboš i sva Kraina iznad Blata.

Čitalac neka mi ne zamjeri, ja protivu vojvode Maša ne govorim. No ovo govorim protivu nepravice u pisanju a ja ovo sve bih.

U istoriju vojvode Sima vidio sam kako je stavio i zapisa’ upravo ništa kad se je grad Ulcinj uzeo, niti je zapisa’ to kakav je razpored bio i kuđen će koi batalion udariti i ko razređiva tu vojsku i kako se zovu ti komandiri i batalioni no je i tu stavio vojvodu Maša u prve gotovo a doša’ je već po razboju turskome kod Ulcinja. Nitko ne bježi ot maloga dijela no ot krivoga! A pravo je da je kazato kad se stavi top crnogorski kod Svetoga Đorđije i straža da ne može veće Bojanom put Skadra ništa proći a tako od Skadra Bojanom na More.

Ja priznajem da je vojvoda Simo jedan pametan čovjek i spisatelj poznati u srpstvo ali, nažalost, nije pita’ onoga ko je vazda s vojskom u bojeve bio i kakav je koi boj bio.

Vojnici koji su ginuli oko Bara na Pontu Makunjaru i Svrzigaće: 

                                                            Bar     Ulcinj

Ot bataliona Đoka Pejovića                5          12

         “   Nika Kusovca                  2           –

         “   serdara Rada Plamenca         2          34

         “   Mihaila Nišina Vučinića      10         –

         “   Maksima Pavićevića             8          –

         “   Krsta Boškovića                    3          –

         “   Zagarčana                            7          –

         “   Grubana Cerovića                8          3

         “   Vuksana Grujića                   2          2

         “   Stefana Matanovića              9          –

         “   Boška N. Martinovića           6          15

         “   Dobarskog                            2          1

         “   serdara Vlahovića                 6          5

                                                            _______

                                                            77        72”.

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (54) first appeared on BARinfo.

Izuzetno značajna ličnost u istoriji Crne Gore druge polovine devetnaestog i prvih decenija dvadesetog vijeka bio je sveštenik, ratnik, heroj, plemenski kapetan, senator, vojvoda, vojskovođa i višedecenijski ministar vojni knjaževine Crne Gore Ilija Plamenac (rođen 1821. godine) iz sela Boljevići (Crmnica).

Bio je više decenija jedan od najbližih saradnika knjaza i kralja Nikole l Petrovića Njegoša, permanentno odan Crnoj Gori, njenoj državnoj i nacionalnoj slobodi i njenom suverenu. Istakao se u brojnim bitkama i ratovima, još iz Njegoševog vremena, te perioda vladavine knjaza Danila i knjaza Nikole, kao vojni strateg i komandant. Između ostalog napisao je i “Memoare” koji su objavljeni u izdanju podgoričkog CID-a 2004. godine.

Vojvoda Plamenac umro je u dubokoj starosti 21. februara 1916. godine, na Cetinju, po starom julijanskom kalendaru, odnosno, 6. marta 1916, po gregorijanskom kalendaru. U to vrijeme, Crna Gora je već doživjela vojni slom i potpala pod austrougarsku vojnu i civilnu okupaciju. Kralj Nikola i legitimna crnogorska vlada već su bili otišli u egzil u Francusku, dok je u zemlji ostala “krnja vlada”, odnosno, njen dio od nekoliko crnogorskih ministara, sa knjazom Mirkom (Nikolinim sinom), a među kojima je bio i ondašnji ministar vojni brigadir, odnosno general Radomir Vešović.

Austro-ugarska okupaciona vojna i civilna uprava iskazivala je poštovanje prema svom neprijatelju vojvodi Iliji Plamencu, što se pokazalo i prilikom njegovog ispraćaja sa Cetinja, te pogreba i ceremonije prenošenja posmrtnih ostataka u rodne Boljeviće. Iako je bila okupator i neprijatelj, austro-ugarska uprava je znala da cijeni zasluge za Crnu Goru vojvode Ilije Plamenca, što pokazuje koliko je on bio velika ličnost čak i u njihovim očima. Mi ćemo u ovom kratkom prilogu navesti svjedočenje iz prve ruke, ondašnjeg ministra vojnog generala Radomira Vešovića o smrti i pogrebu vojvode Ilije Plamenca.

Naime, general i ministar Radomir Vešović u “Memoarima”, objavljenim 2005, o tome piše sljedeće:

SMRT VOJVODE PLAMENCA

U neđelju 21. uveče oko 9 sati umrije pop Ilija. Stari ministar vojni i veliki ljubljenik Kraljev.

Komanda austrijska izvijestila je kneza Mirka, Jova Marinovića, Lakića Vojvodića i Đura Petrovića a kako sam obaviješten i Kralja u Bordo.

U poneđeljnik 22. nije se moglo krenuti sa Cetinja, jer je komanda austrijska htjela vojvodi Plamencu da oda počasti te se čekalo da se donesu dva brdska topa. Iste večeri knez Mirko odluči da ja s Petrom Lomparom idem i da ga na pogrebu popa Ilije zastupamo i da mi se za tu potrebu stavi na raspoloženje dvorski automobil.

Vojvoda Plamenac je vjenčao bio kneza Mirka, a i đecu mu krstio.

Rano ujutru 23. pođemo i na Rijeku Crnojevića stignemo prije sprovoda, koji je s Cetinja krenuo u osam ujutru. Pored ostalih, na sprovodu su bili oficiri general Veber i ministar Oto.

Vrijeme je bilo jako ledno.

Na Rijeci nijesu Austrijanci dali automobilima vapor, kako su obećali nego kare konjske, te se moralo oditi sasvijem polako. Svi pođu u kare a ja primim gospođu Gospavu pokojnog moga druga Pavla Plamenca.

Na Vir malo posjedimo kad odmah dođe šef policije da mi se bajagi javi.

Otolen pođemo u Boljeviće đe konačimo u kuću Ića Plamenca, sinovca pokojnikovog a oca Pavlovog.

Sprovod je išao oko pet sati. Skrinju smo ostavili u crkvi.

Još na Viru rekoše mi Plamenci da žele oglasiti Crmnicu da bi što više plemenika znalo za Ilijinu smrt i došlo na sahranu, sjutradan.

24. 2. – Plemenici su rano počeli da dolaze. Prilazili su jako skromno i tiho. Bez leleka. Nije se žive duše čulo, sem što su neke žene plakale i neke babe pri vratima ojkale.

Vojvodin grob bio je gotov na desnu stranu kako se ulazi u crkvu. Pola groba je bilo ukopano u zid.

Do groba smo ga spustili ja, Mitar Martinović i Petar Lompar i još neki oficiri i svojta.

Grobna vrata bjehu tijesna pa smo kovčeg samo do njih donijeli, ostavili kako bi proširili vrata i unijeli ga u grobnicu i izašli.

– Crkva je vrlo lijepa, na dva oltara. Vojvoda je o svom trošku napravio ikonostase.

Pošto se oprostim s Plamencima, vratimo se na noćište.

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (44) first appeared on BARinfo.