Barski kalendar

Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (44)

Povezano:

Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (62)

Sjećanje na pomračenje iz 1999.

Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (61)

Autor: Mr Novak Adžić

GENERAL RADOMIR VEŠOVIĆ O SMRTI SENATORA, VOJVODE I BIVŠEG MINISTRA VOJNOG ILIJE PLAMENCA

Izuzetno značajna ličnost u istoriji Crne Gore druge polovine devetnaestog i prvih decenija dvadesetog vijeka bio je sveštenik, ratnik, heroj, plemenski kapetan, senator, vojvoda, vojskovođa i višedecenijski ministar vojni knjaževine Crne Gore Ilija Plamenac (rođen 1821. godine) iz sela Boljevići (Crmnica).

Bio je više decenija jedan od najbližih saradnika knjaza i kralja Nikole l Petrovića Njegoša, permanentno odan Crnoj Gori, njenoj državnoj i nacionalnoj slobodi i njenom suverenu. Istakao se u brojnim bitkama i ratovima, još iz Njegoševog vremena, te perioda vladavine knjaza Danila i knjaza Nikole, kao vojni strateg i komandant. Između ostalog napisao je i “Memoare” koji su objavljeni u izdanju podgoričkog CID-a 2004. godine.

Vojvoda Plamenac umro je u dubokoj starosti 21. februara 1916. godine, na Cetinju, po starom julijanskom kalendaru, odnosno, 6. marta 1916, po gregorijanskom kalendaru. U to vrijeme, Crna Gora je već doživjela vojni slom i potpala pod austrougarsku vojnu i civilnu okupaciju. Kralj Nikola i legitimna crnogorska vlada već su bili otišli u egzil u Francusku, dok je u zemlji ostala “krnja vlada”, odnosno, njen dio od nekoliko crnogorskih ministara, sa knjazom Mirkom (Nikolinim sinom), a među kojima je bio i ondašnji ministar vojni brigadir, odnosno general Radomir Vešović.

Austro-ugarska okupaciona vojna i civilna uprava iskazivala je poštovanje prema svom neprijatelju vojvodi Iliji Plamencu, što se pokazalo i prilikom njegovog ispraćaja sa Cetinja, te pogreba i ceremonije prenošenja posmrtnih ostataka u rodne Boljeviće. Iako je bila okupator i neprijatelj, austro-ugarska uprava je znala da cijeni zasluge za Crnu Goru vojvode Ilije Plamenca, što pokazuje koliko je on bio velika ličnost čak i u njihovim očima. Mi ćemo u ovom kratkom prilogu navesti svjedočenje iz prve ruke, ondašnjeg ministra vojnog generala Radomira Vešovića o smrti i pogrebu vojvode Ilije Plamenca.

Naime, general i ministar Radomir Vešović u “Memoarima”, objavljenim 2005, o tome piše sljedeće:

SMRT VOJVODE PLAMENCA

U neđelju 21. uveče oko 9 sati umrije pop Ilija. Stari ministar vojni i veliki ljubljenik Kraljev.

Komanda austrijska izvijestila je kneza Mirka, Jova Marinovića, Lakića Vojvodića i Đura Petrovića a kako sam obaviješten i Kralja u Bordo.

U poneđeljnik 22. nije se moglo krenuti sa Cetinja, jer je komanda austrijska htjela vojvodi Plamencu da oda počasti te se čekalo da se donesu dva brdska topa. Iste večeri knez Mirko odluči da ja s Petrom Lomparom idem i da ga na pogrebu popa Ilije zastupamo i da mi se za tu potrebu stavi na raspoloženje dvorski automobil.

Vojvoda Plamenac je vjenčao bio kneza Mirka, a i đecu mu krstio.

Rano ujutru 23. pođemo i na Rijeku Crnojevića stignemo prije sprovoda, koji je s Cetinja krenuo u osam ujutru. Pored ostalih, na sprovodu su bili oficiri general Veber i ministar Oto.

Vrijeme je bilo jako ledno.

Na Rijeci nijesu Austrijanci dali automobilima vapor, kako su obećali nego kare konjske, te se moralo oditi sasvijem polako. Svi pođu u kare a ja primim gospođu Gospavu pokojnog moga druga Pavla Plamenca.

Na Vir malo posjedimo kad odmah dođe šef policije da mi se bajagi javi.

Otolen pođemo u Boljeviće đe konačimo u kuću Ića Plamenca, sinovca pokojnikovog a oca Pavlovog.

Sprovod je išao oko pet sati. Skrinju smo ostavili u crkvi.

Još na Viru rekoše mi Plamenci da žele oglasiti Crmnicu da bi što više plemenika znalo za Ilijinu smrt i došlo na sahranu, sjutradan.

24. 2. – Plemenici su rano počeli da dolaze. Prilazili su jako skromno i tiho. Bez leleka. Nije se žive duše čulo, sem što su neke žene plakale i neke babe pri vratima ojkale.

Vojvodin grob bio je gotov na desnu stranu kako se ulazi u crkvu. Pola groba je bilo ukopano u zid.

Do groba smo ga spustili ja, Mitar Martinović i Petar Lompar i još neki oficiri i svojta.

Grobna vrata bjehu tijesna pa smo kovčeg samo do njih donijeli, ostavili kako bi proširili vrata i unijeli ga u grobnicu i izašli.

– Crkva je vrlo lijepa, na dva oltara. Vojvoda je o svom trošku napravio ikonostase.

Pošto se oprostim s Plamencima, vratimo se na noćište.

Podijeli na društvenim mrežama