RB/BI: Koji faktori utiču na pravilan razvoj govora kod djece?

Mijailović: Faktori su različiti. Najprije bih istakla biološke, odnosno genetske faktore, a zatim i sredinske. Da bi se govor pravilno razvijao, dijete treba da ima uredan sluh i vid, razvijenu vizuelnu percepciju i pažnju, očuvane kognitivne kapacitete, odnosno odgovarajuću intelektualnu zrelost. Takođe su važne i kognitivne funkcije poput pamćenja i pažnje, ali i motorika gruba – trčanje, hodanje… i kasnije fina motorika. S druge strane, veoma važna je sredina u kojoj dijete odrasta. To podrazumijeva stimulativno okruženje, adekvatnu komunikaciju sa roditeljima i ljudima iz neposrednog okruženja. Dakle, biološki i sredinski faktori zajedno čine osnovu pravilnog razvoja govora.

RB/BI: Da li danas zaista imamo više djece sa govorno-jezičkim teškoćama ili ih samo ranije i češće prepoznajemo? Koji su prvi signali koje roditelji mogu da primijete a koji mogu ukazivati na to da razvoj ne ide u željenom pravcu ?

Mijailović: U svojoj praksi, od početka radnog angažmana u Baru 2013. godine do danas, svjedočim porastu broja djece sa različitim govorno-jezičkim problemima. Ipak, ne možemo zanemariti činjenicu da su roditelji danas informisaniji, da se ranije obraćaju stručnjacima i da imamo dostupnije testove i mjerne instrumente kojima možemo procjenjivati razvoj već u veoma ranom uzrastu. Govorno-jezički razvoj ne počinje pojavom prvih riječi i rečenica. On počinje samim rođenjem. Dijete komunicira mnogo prije nego što progovori i roditelji već od najranijeg perioda mogu da prate signale koje im beba šalje. Na primjer, socijalni osmijeh i gukanje javljaju se u prvim mjesecima. Između sedmog i osmog mjeseca očekujemo udvajanje slogova, poput „baba“, „tata“ i „mama“, mada to tada još ne moraju biti riječi sa značenjem. Oko prvog rođendana očekujemo prve značenjske riječi. Treba obratiti pažnju i kako dijete reaguje na roditeljsko lice, zvukove i predmete, da li se osmjehuje, guče, brblja i ostvaruje kontakt. Posebno su značajni gestovi. Jedan je pokazivanje prstom kako bi dijete nešto podijelilo sa nama – da nam skrene pažnju na npr. more, sunce, mačku… Drugi je pokazivanje kojim nešto traži. To su važni rani komunikacioni signali. Roditeljima uvijek kažem da vjeruju svom osjećaju i da prate dijete tokom svakodnevnih aktivnosti – dok ga kupaju, presvlače, hrane i njeguju. Ako primijete odstupanja, dobro je potražiti savjet. Za logopeda nikada nije prerano.

RB/BI: Šta savjetujete da može podsticajno uticati na razvoj govora u tom najranijem uzrastu?

Mijailović: Prvo bih izdvojila uklanjanje ometajućih faktora, a danas su to prije svega ekrani. Bebe ne bi trebalo izlagati telefonima, tabletima i televiziji. Roditelji ne moraju imati posebna logopedska znanja da bi podsticali razvoj govora. Svjetovala bih i apelovala da bebe ne budu izložene nikakvom vidu ekrana i da roditelji, kako pomenuh, vjeruju svom instinktu i da se bebi ne obraćaju tepanjem. Dovoljno je da bebi pričaju, pjevaju, čitaju i obraćaju joj se melodičnim glasom, ritmom i intonacijom. Čitati treba veoma rano, čak i kada nam se čini da dijete ne razumije pročitano. Glas roditelja djeluje umirujuće, a beba sluh razvija još tokom trudnoće i nakon rođenja prepoznaje majčin glas. Važno je djetetu pružiti što više prirodnih senzornih iskustava – izvoditi ga u prirodu, pokazivati mu ono što ga okružuje, imenovati predmete i pojave. Živimo u divnom primorskom gradu i imamo mnogo toga što možemo pokazati djeci. Umjesto da beba u kolicima gleda u tablet, što češto primijetim i rastuži me, jer mnogo je korisnije da posmatra okolinu i komunicira sa roditeljem.

RB/BI: Koliko izloženost ekranima može negativno uticati na razvoj djece? U kojoj mjeri je dozvoljena upotreba ekrana ?

Mijailović: U praksi roditelji često opisuju da je ekran praktično rješenje jer dijete bude mirno, da može da završi neke obaveze. Međutim, dugoročno to može imati negativne posljedice po pažnju i govorno-jezički razvoj. Dijete je lišeno prirodne komunikacije i iskustava koja dobija kroz igru, kretanje i neposredan kontakt. Postoje istraživanja koja pokazuju da se fizički kora velikog mozga mijenja pod negativnim uticajem ekrana dugoročno. Negdje čak može da da ‘lažnu’ sliku autizma, takozvani ekranizam, o kome se često piše i govori. Kasnije se ispostavi da to nije bio autizam, ali da su djeca do te mjere ekranizovana, rekla bih čak do jednog nivoa zanemarivanja. Potrebne su godine intenzivnog rada s djetetom da se pažnja, govorno-jezički razvoj i generalno opšti razvoj dovede u red uslijed ekranizacije. Moja preporuka, i kao logopeda i kao majke trojice dječaka, jeste da u prve dvije godine života ne bude izlaganja ekranima. Nakon treće godine, ograničeno, uz nadzor roditelja i izbor sadržaja koji je primjeren uzrastu. Ne bi trebalo da dijete pasivno provodi sate ispred ekrana. Naravno, svaka porodica ima svoju dinamiku i nije moguće dati potpuno isti savjet za sve. Ipak, važno je da roditelji budu svjesni koliko je neposredna komunikacija značajna za razvoj djeteta.

RB/BI: Sa kojim se govorno-jezičkim teškoćama najčešće susrijećete kod djece školskog uzrasta?

Mijailović: Često se dešava da teškoće koje u ranom uzrastu nisu izgledale toliko izraženo postanu vidljive tek kada dijete krene u školu. Roditelji se ponekad nadaju da će se sve samo „posložiti“ – da će dijete progovoriti kada krene u vrtić i da će sazrijevanjem sustići vršnjake. Kod neke djece se to zaista i dogodi, ali kod druge se određene teškoće kasnije pokažu kroz usvajanje školskih vještina. U prvom razredu mogu se primijetiti artikulacioni poremećaji, odnosno teškoće u pravilnom izgovoru jednog ili više glasova. Važna je i fonološka svjesnost – sposobnost da dijete prepoznaje i razlikuje glasove u riječima. Kasnije, tokom opismenjavanja, mogu se javiti teškoće u čitanju, pisanju i računanju. Disleksija, disgrafija i diskalkulija su specifične smetnje u učenju, koje ne nastaju odjednom kada dijete krene u školu. Često imaju svoju istoriju u ranijem govorno-jezičkom razvoju. Kod disgrafije, na primjer, dijete može imati teškoće u oblikovanju slova, praćenju reda, održavanju pravilnog rasporeda na papiru ili može pisati pojedina slova ogledalski. Kod disleksije se teškoće odnose na čitanje – dijete teško povezuje glasove i slova i sporo usvaja vještinu čitanja. Važno je naglasiti da se ove teškoće mogu javiti i kod djece urednih intelektualnih sposobnosti. Zato nije dobro olako zaključiti da je dijete lijeno ili nezainteresovano.

RB/BI: Kada roditelji treba da potraže stručnu pomoć ako primijete teškoće u čitanju i pisanju?

Mijailović: Djeci treba dati prostor da usvoje čitanje i pisanje svojim tempom. Obuka traje i ne možemo očekivati da sva djeca u istom trenutku savladaju sve vještine. Ipak, okvirno se očekuje da do kraja trećeg razreda djeca urednog razvoja ovladaju čitanjem i pisanjem. Ako se vidi da čitanje i pisanje idu veoma teško, da dijete uprkos trudu ne napreduje očekivanim tempom, potrebno je obratiti se logopedu. Ako dijete ima probleme sa diktatima, pravi specifične greške u pisanju ili veoma sporo čita, treba potražiti stručnu procjenu. Učitelji mogu uočiti da dijete ima teškoće, ali procjena i tretman disleksije, disgrafije i diskalkulije pripadaju domenu logopeda. Ono što je veoma značajno jeste da se teškoće prepoznaju na vrijeme i da dijete dobije podršku. Što se ranije reaguje, veće su mogućnosti da mu se pomogne.

RB/BI: Svjetski dan svjesnosti o mucanju obilježava se 22. oktobra. Naišla sam na podatak da jedan odsto svjetske populacije ima ovaj problem. Zašto se mucanje najčešće javlja i kada?

Mijailović: Mucanje je posebna i veoma interesantna oblast logopedije. Riječ je o poremećaju ritma i tempa govora. Period između druge i četvrte godine kada se javlja, nije slučajan – tada dolazi do naglog bogaćenja rječnika. Rečenice postaju duže, djeca su veoma radoznala, postavljaju mnogo pitanja i potpitanja. Ponekad govorni aparat nije spreman da isprati toliku bujicu misli. U tom periodu roditelji mogu primijetiti ponavljanje početnih slogova, zastajkivanje ili prekidanje govornog toka. To nazivamo fiziološkim mucanjem u ranom uzrastu. Međutim, ako takve teškoće traju duže od šest mjeseci, potrebno je uključiti logopeda i procijeniti šta se dešava. Uzroci mucanja mogu biti različiti. Postoji i genetska predispozicija – ako neko u porodici muca, veća je vjerovatnoća da će se teškoće javiti i kod djeteta. Mogu postojati i drugi faktori, uključujući stresne događaje. Imala sam dječaka u praksi koga je ujeo pas. On se uplašio i to više nije ostalo na fiziološkoj formi. Razvilo se u “primarno” mucanje. Kako djeca odrastaju, različiti stresori mogu da budu okidači, da se mucanje, možda u izmijenjenoj formi nastavi i ponovo javi, što često uzrokuje druge neke emocionalne teškoće kod mladih. U tretmanu se koriste metode i tehnike usmjerene na problem. Imala sam priliku da nakon fakulteta stažiram u Beogradu, u Zavodu za psihofiziološke poremećaje i govornu patologiju, na Odjeljenju za poremećaje fluentnosti govora. Tamo sam četiri mjeseca radila sa osobama koje imaju ovaj problem, od djece do odraslih.

RB/BI: Kako bi trebalo da se ponašaju roditelji, nastavnici i okolina prema djetetu koje muca?

Mijailović: Najvažnije je da dijete saslušamo strpljivo i da ga ne prekidamo. Ne treba mu govoriti „diši“, „nemoj tako“ ili pokušavati da završavamo rečenice umjesto njega. To su savjeti koji često dolaze iz najbolje namjere, ali nijesu korisni. Uvijek kažem da je važno ono što osoba koja muca želi da nam kaže, a ne način na koji to izgovara. Potrebno je da joj damo vrijeme i da je saslušamo bez pritiska. Podrška porodice je od velikog značaja, kao i smanjenje stresnih i ometajućih faktora. Mucanje može uticati na samopouzdanje, društveni život i kasnije odnose, zato je važno da dijete ne bude izloženo dodatnom pritisku ili neprijatnosti zbog načina na koji govori.

RB/BI: Kod djece školskog uzrasta često je problem kratkotrajna pažnja i hiperaktivnosti. Da li je i to danas jedan od učestalijih problema?

Mijailović: Poremećaj pažnje jeste jedan od učestalih problema, ali treba biti oprezan sa korišćenjem termina hiperaktivnost. Nije svako nemirno dijete hiperaktivno. Hiperaktivnost je ozbiljan problem i ne treba je olako pripisivati djetetu koje je živahno ili teško usmjerava energiju. Treba uzeti u obzir uzrast. Ne očekujemo isti opseg pažnje od djeteta od tri godine i od učenika prvog razreda. Takođe, djeca danas ranije polaze u školu. Nekada smo u prvi razred kretali sa sedam godina, a sada neka djeca polaze i prije navršenih šest. Godina u tom uzrastu predstavlja veliku razliku. Zrelost djeteta procjenjuje psiholog i stručni tim, pa je važno imati razumijevanja za individualne razlike. Ipak, svjedoci smo da je pažnja kod djece često kompromitovana. Pojedina djeca teško održavaju pažnju tokom časa i teško im je da duže ostanu usmjerena na jednu aktivnost. Ekrani svakako mogu dodatno negativno uticati na pažnju. Zato je bitno da djeca imaju više kretanja, boravka u prirodi, sportskih i drugih aktivnosti koje odgovaraju njihovom uzrastu.

RB/BI: Šta biste poručili roditeljima, nastavnicima, našim sugrađanima i svima koji dolaze u kontakt sa djecom koja imaju govorno-jezičke teškoće ili razvojna odstupanja?

Mijailović: Moja poruka je da poštujemo svako dijete i da ne upoređujemo djecu. Svako dijete je različito. Čak i roditelji koji imaju više djece ponekad nesvjesno upadnu u zamku da ih međusobno porede. Pratite svoje dijete, budite usmjereni na njegov razvoj i nemojte doživljavati kao poraz ako se rano obratite stručnom licu. Naprotiv, to je najbolji način da djetetu pružite podršku. U manjim sredinama još uvijek postoji stigma, a djeca sa teškoćama ponekad budu označena kao lijena ili nezainteresovana, iako iza toga može stajati problem koji je moguće prevazići uz odgovarajuću pomoć. Djetetu treba pružiti podršku, poštovati njegovu ličnost i integritet i uputiti ga na pravu adresu. Važno je da se svi sistemi podrške i resursi koje zajednica ima povežu i budu u korist djeteta. Djeca sa razvojnim odstupanjima ravnopravan su dio našeg društva i ne smijemo dozvoliti bilo kakav vid diskriminacije.

RB/BI: Na kraju razgovora voljela bih da pozdravimo nekoga ko redovno sluša i posebno voli Radio Bar.

Mijailović: Ovom prilikom pozdravila bih svog brata Dušana, vašeg vjernog slušaoca. On je moj rođeni brat, koji sada već ima 35 godina. Često kažem da mi negdje živimo defektologiju. On je momak sa posebnim razvojnim potrebama i zaista sam na njega ponosna. U našoj porodici bilo je mnogo izazova. Vjerujem da svakom roditelju ne treba uskratiti moć da vjeruje u svoje dijete. Nebo je granica i zaista se mnogo može, zato ne dozvoljavam nikakve limite da se prema djeci postavljaju, kako u svojoj porodici, tako i prema djeci sa kojom radim.

The post Mijajlović: Svako dijete ima svoj tempo, ali je važno prepoznati kada mu je potrebna podrška first appeared on BARinfo.

RB/BI: Prema posljednjim podacima, više od 600 djece godišnje ne krene u prvi razred sa svojim vršnjacima. Nekada je to bilo oko 7 procenata, a danas i do 20 odsto generacije. Sve češće smo svjedoci situacija u kojima se djeci odlaže upis u prvi razred. Kakva su Vaša iskustva iz prakse?

Mijailović: Ovaj podatak ne iznenađuje nas koji svakodnevno radimo sa djecom. Moje višedecenijsko kliničko iskustvo u Baru daje mi za pravo da, upoređujući početak svoje karijere i sadašnje vrijeme, sa žaljenjem primijetim rapidan porast broja djece sa razvojnim teškoćama, bez izuzetka praćenih i kašnjenjem u govorno-jezičkom razvoju. Raste broj djece sa simptomima iz spektra autizma, djece sa sniženim intelektualnim sposobnostima, a drastično se povećava i broj onih koji govor ne razviju pravovremeno. Moja ordinacija danas je puna trogodišnjaka sa nerazvijenim govorom.

RB/BI: Koji su najčešći razlozi odgađanja upisa u školu?

Mijailović: Nemali je broj djece koja godinama prolaze kroz različite tretmane zbog svojih dijagnoza. Često se preporučuje da im se upis odloži kako bi se poboljšale sposobnosti i omogućila lakša adaptacija na školski sistem. S obzirom na to da ova djeca u svim razvojnim fazama kasnije ovladavaju vještinama, uglavnom je opravdano da im dodatna godina bude korisna.

Razlozi mogu biti i u domenu socijalne i emocionalne zrelosti. Roditelji često kažu da dijete teško podnosi razdvajanje, emotivno burno reaguje ili ne pokazuje interesovanje za boravak u kolektivu. Nerijetko čujemo i: „Mali je za školu, neka se igra još godinu“. U takvim situacijama odluka se donosi u konsultaciji sa stručnim licima.

Djeca su različita i zaista ne postoji univerzalno pravilo. Nekada je dijete rođeno na samom kraju godine, sa nepunih šest godina, dovoljno zrelo za školu, dok među starijim vršnjacima ima i onih koji to nisu. To zavisi i od bioloških datosti i od okruženja u kojem dijete odrasta. Ipak, sedma godina je, po mom mišljenju, realan period u kojem kod djece urednog razvoja očekujemo sazrijevanje svih ključnih funkcija neophodnih za usvajanje školskih vještina. Ali sistem je koncipiran tako kako jeste. Odlaganje upisa ne treba posmatrati kao „rezervni plan“, već kao jasnu i opravdanu odluku kada je to u najboljem interesu djeteta.

RB/BI: Koliki uticaj ima govorno-jezički razvoj na spremnost djeteta za upis u školu?

Mijailović: Govorno-jezički razvoj ima ogroman značaj. U ovom uzrastu očekuje se da je govor u potpunosti razvijen: da dijete koristi složene rečenice, razumije verbalne naloge, prati i učestvuje u razgovoru, odgovara na pitanja vezana za kraći tekst, razumije ko vrši radnju i nad kim se ona vrši, te da pravilno izgovara sve glasove. Dakle, govorom treba da izražava svoje misli, želje, osjećanja i da povezuje.

RB/BI: Koji su alarmantni znaci? Kada bi bez odlaganja trebalo zakazati procjenu stručnjaka?

Mijailović: Ako roditelj primijeti da dijete teško slijedi uputstva, otežano izražava svoje misli, ne pokazuje interesovanje za učenje, nedovoljno razumije pitanja, ima kratak i siromašan govor, koristi „okrnjene“ ili agramatične rečenice, nepravilno drži olovku, teško se snalazi u vremenu i prostoru ili neadekvatno izgovara glasove, ne treba odlagati posjetu logopedu. Takođe, ako je roditeljski utisak da djetetu treba podrška, to je dovoljan razlog da se zatraži stručna procjena. Pravovremenom reakcijom mnoga kašnjenja mogu se uspješno prevazići.

RB/BI: Ukoliko dijete nepravilno izgovara glasove, kada nije kasno za rad sa logopedom?

Mijailović: Problem sa neadekvatnom artikulacijom jednog ili više glasova aktuelniji je nego ikada. Danas gotovo da su izuzetak djeca koja pred školu adekvatno izgovaraju sve glasove. Većina zahtijeva logopedski tretman. Važno je pravovremeno obraćanje logopedu, jer se očekuje da djeca sa navršenih šest godina pravilno izgovaraju sve glasove.

Ovo ne znači da ih tek pred školu treba dovesti logopedu, jer je potrebno vrijeme za korekciju, naročito kada je mnogo glasova „oštećeno“. Svaki glas okvirno ima svoje vrijeme javljanja. Na primjer, lateral „L“ sazrijeva do četvrte godine, a većina predškolaca ga supstituiše sa „V“. Glasovi „K, G“ se u izgovoru učvršćuju rano, već iza druge godine. Nerijetko djeca dolaze na upis u školu sa ovakvim distorzijama, što je dosta kasno. Glasovi „S, Z, C, Dž, R“ posljednji sazrijevaju i uglavnom svaki drugi predškolac ih nepravilno izgovara.

Važno je napomenuti da nepravilan izgovor pojedinačnog ili grupe glasova nije razlog za odlaganje upisa u školu, već da se dijete uključi u logopedske tretmane, često i paralelno sa školom.

RB/BI: Šta sve podrazumijeva logopedska procjena za predškolce?

Mijailović: Logopedska procjena može značajno pomoći da se utvrdi spremnost djeteta za polazak u školu. Ona uključuje procjenu grafomotorike i govorno-jezičkog statusa, da li dijete pravilno drži olovku, precrtava oblike po modelu, prati smjer crtanja, odnosno da li je razvijena svijest o pravcu pisanja sa lijeva na desno, odozgo na dolje.

Procjenjuje se i tzv. praksija (funkcija govornih organa), kao i kvalitet izgovora svih glasova maternjeg jezika. Logoped kroz prikladne slikovne materijale procjenjuje sposobnost prepričavanja priče, bogatstvo rječnika, strukturu rečenica, poznavanje rime, orijentaciju u vremenu i prostoru, sposobnost reprodukcije pjesmice i prepričavanja omiljene priče, ovladavanje vremenima i adekvatnost gramatike. Sve ovo se očekuje da jedan predškolac usvoji.

RB/BI: Često se ukazuje na to koliko je štetna upotreba ekrana. Ima li promjena u svijesti roditelja o tome koliki problem to može napraviti djetetu u razvoju?

Mijailović: Na djecu danas jako štetno utiče prekomjerna upotreba ekrana. To je mnogo puta već rečeno, ali stvari se značajno ne mijenjaju. Mijenja se fiziologija mozga, a djeca postaju sve više zavisna. Pažnja im je kompromitovana, a loš fokus i koncentracija su direktni negativni efekti „ekranizacije“. Djeca postaju apatična ili razdražljiva kada im se ograniči upotreba telefona, socijalizacija je ugrožena, a „žive riječi“ ima sve manje. Veoma je opasno za mozak u razvoju da informacije dobija „na klik“. Rječnik je siromašniji, djeca manje poznaju bajke i generalno im se manje čita.

RB/BI: Šta preduzeti po tom pitanju? Koji je vaš savjet i poruka roditeljima?

Mijailović: Ključ je u balansu između vremena provedenog pred ekranima i vremena provedenog u kretanju i igri. Tu ključnu ulogu ima roditelj, postavljanjem jasnih granica i porodičnih rutina. Sve sam više uvjerena da je institucija porodice u velikoj krizi, a sve je međusobno povezano.

Najbolji način da roditelji pripreme dijete za školu jeste da na polazak u školu ne gledaju kao na jednokratan događaj, već kao na proces koji traje godinama. Važno je da u pravo vrijeme prepoznaju i adekvatno odgovore na potrebe svoje djece, da budu prisutni i uključeni. Ukoliko primijete bilo kakva odstupanja kod svog djeteta, odmah treba da potraže stručnu pomoć.

Roditelji bi trebalo da pokušaju da odgajaju djecu barem prve dvije godine života bez ekrana i da im pruže zdravo okruženje. Niko nije savršen, svi prolazimo kroz različite izazove u roditeljstvu, ali ono što sijemo, zaista ćemo i žnjeti. Takođe, manje je važno da se takmičimo čije će dijete bolje znati ovo ili ono, da li je krenulo u školu sa godinom odlaganja ili ne – mnogo je važnije da naša djeca ne odrastu pored nas, već sa nama. Da sjutra u školi budu superjunaci i zaštitnici svojih drugara sa teškoćama u razvoju. U tom slučaju smo i mi kao roditelji položili ispit ljudskosti.

The post Sve veći broj predškolaca nije spreman za prvi razred first appeared on BARinfo.