U mojim godinama mogu da se branim sećanjem.

Jer sećanje je moja jedina stvarnost,

a sve drugo mi izgleda nestvarno:

čitav život je nekako uređen po čudnim zakonima sećanja!                            

Đuro  Šušnjić

Kako da započnem moja sjećanja, ako mislim da sve počinje iz nesjećanja – od rođenja?! Nesjećanje je i prvih petnaest mjeseci života na Pristanu, kada su se moji roditelji, i do tada njihovo dvoje djece (ja i tek rođeni brat – sestra je rođena kasnije), preselili kod Dvorca kralja Nikole. To je početna i povratna tačka mog sjećanja i života – skoro četvrt vijeka. Sve do zemljotresa i godinu poslije, jer tu su nam bili šatori i prikolice te 79/80. godine.

Živjeli smo u pomoćnim, prizemnim, prostorijama koje su nekada bile i konjušnice kralja Nikole. U prvom paviljonu, pored ograde – žice, uz park. Debeli zidovi više od pola metra. Prostrane prostorije, ljeti kao da su klimatizovane, zimi ih je bilo lakše zagrijati. Deset porodica je živjelo u tom prvom objektu i dvadeset četvoro djece različite dobi. Naš stan je bio prvi, na čelu paviljona, sa istočne strane. Moram pomenuti komšije bar iz tog prvog paviljona: Vujoševići, Popovići, Šorovići, Mićkovići, Lukići, Lačevići, Demirovići (Špadijeri), Adžići, Mirovići. Na drugom kraju paviljona živio je naš najljepši i najjači security brat Tomo Lačević. Lijep, visok, bio je zaštitnik i čuvar svih djevojčica i djevojaka iz komšiluka. Niko nas nije smio ni krivo pogledati.

Paralelno sa ovim paviljonom bio je još jedan, malo kraći, a između njih tadašnja nova spratna Stanica za suptropske kulture. Postojala su još dva manja u kojima su živjele po tri porodice. Sve porodice su imale, mogu tako reći, pojedinačno i zajedničko dvorište. Vrata su, svima i za sve, uvijek bila otvorena. Svi su imali i malu bašticu, ili uz zid parka ili između manjih objekata.

Na prvom nivou Dvorca bila je biblioteka. Često i sa radošću sam dolazila u biblioteku. To zadovoljstvo nije bilo samo zbog knjiga, već i zbog posebno ljubazne, da odabere knjigu i mimo lektire, nezaboravne bibliotekarke teta Zore Brajović. Sigurno je i to uticalo da rano zavolim knjige. Na prvom spratu  i u potkrovlju bilo je nekoliko porodica. Rado i sada pominjem da sam više puta spavala u Dvorcu, na prvom spratu kod naših prijatelja Milutina i Stanke Pejović i igrala se na terasi koja je iznad balske dvorane. U stražarama su živjele teta Zlata i teta Plana.

Baš tu, u kraljevom pomoćnom objektu, zadnju godinu svog života proveo je moj đed Đikan Vukmanović. Vitalan, oštrouman, zanimljivog razgovora. Zaista je bio obasut pažnjom i ljubavlju svog sina i njegove porodice. Đikan je bio oficir – kapetan u vojsci kralja Nikole. Sudbina je htjela da stari oficir, i na ovaj način, do kraja svog života, ostane vjeran svom kralju i Crnoj Gori. A specifičan i neobičan je ovaj događaj. Đedu su, kao imućnom, radili na imanju nadničari. E, kod svog oca, za nadnicu, radio je i njegov sin – moj otac. Ali, moj otac je, smatrajući da su im male dnevnice, nagovorio ostale da se pobune. Tražio je, od svog oca i gazde, da im poveća nadnice. Đed je tada, možda prvi put, popustio svom sinu i vidio u njemu nepokolebljivog revolucionara i komunistu.

Mi, djeca uz park, sebe smo prozvali kraljevskom đecom. Vjerujem, da sam zbog đeda mislila da imam više osnova ili prava na taj epitet. Dvorac, park i more su bili naše dvorište. Možda je, od tog ranog djetinjstva i kasnije u mladosti, baš to more ušlo u moju pjesmu, u stih: “….More koje miriše na Kolumbov san… / To mjesto, pored Dvorca, jeste početak mog Arijadninog konca…”

Dvije majke, koje su i dan danas prijateljice (moja Dragica i teta Ljeposava), odvele su svoje kćerke – prvake u školu (očevi su bili na poslu). Prvi i jedini put sa pratnjom, sve kasnije išle smo same ili sa starijom djecom iz komšiluka, kada je to bilo moguće. A put za prvake nije bio baš kratak. Od sadašnjeg hotela “Princess” do Raskrsnice ili kako su u lokalnom govoru zborili Krstiputeva. Tada sam postala đak u razredu kod učitelja Blagoja Markovića. Prvo sjećanje pri upoznavanju je:

– Milice, treba da ustaneš kada te prozovem. 

– Učitelju, ja stojim…

To što sam bila najniža u razredu nije bio problem, ali sam na samom početku bila najnemirnije dijete, pa je učitelj poručio da kažem Marku, mom ocu, da dođe kod njega. Kasnije sam saznala da su se dobro poznavali. Dugo poslije otac mi je otkrio da je učitelj rekao da nemirnije dijete nije do tada imao, te da me otac previše razmazio. Taj nestašluk, na sreću i roditelja i učitelja, brzo se završio – sa završenim prvim razredom. Prešli smo u novu školu “Meksiko”. Bila je opremljena, za ondašnje prilike, sa svim sadržajima. Školske priredbe su izvođene na pravoj bini sa visokim betonskim zidovima za backstage. Dok smo još bili u nižim razredima, to mi se čini posebno bitnim, ne penjemo se uz stepenice – na spratove. Sve učionice i kabineti su povezani natkrivenim betonskim stazama. Od kabineta do kabineta, nećeš se pokvasiti iako kiša pada. Uživali smo dok je trajao veliki odmor. Tu je ribnjak, zookutak, cvijeće i zelenilo, širina. Za veliki odmor mogli smo skoknuti do slastičarnice Karađuzovića (na Raskrsnici), za krofnu, burek, baklavu, šampitu ili ušećerenu jabuku – feriku…

Imam mnogo lijepih sjećanja vezanih za taj period…Ali najupečatljiviji u sjećanju je moj Učitelj. Lik tog dobrog i plemenitog čovjeka, koji naizgled nije bio strog, ali je na neki poseban način tražio i zahtijevao znanje – učenje. Zračio je ozbiljnošću i roditeljskim odnosom prema đacima. Kao da je imao nevidljivi oreol pedagoga, neki unutrašnji magnet koji usmjerava i oblikuje naše prve godine obrazovanja. Zbog Njega takvog, čini mi se, da smo svi bili bolji od sebe i da smo nastojali da naučimo što više.                         

Do Krsti puteva sam pješačila i kao gimnazijalka, sve dok nijesmo prešli u novu zgradu. Ponekad zajedno sa omiljenom komšinicom, sa najljepšom sa barske obale, Nadom Popović, profesoricom, i posebnim prijateljem. Samo žalim što mi nije predavala. Gimnazijsko doba je posebno sjećanje, za veliku priču…

I danas se ponosim što sam za profesore imala velike intelektualce (Andrija Miranović, Nikola Stanišić, Kaća Kosać, Blažo Nikitović, Ilija Lemajić i mnogi drugi…). Neki od profesora kasnije su dolazili na  promocije mojih knjiga. Njihovo prisustvo, kao i pohvale, bili su najveća moguća književna nagrada. Ove godine je obilježeno stotinu godina postojanja Gimnazije. Ogroman je ponos svih nas koji smo prošli kroz ovu obrazovnu ustanovu.

Ako  je Đ. Balašević pjevao da je u vojsci stekao druga do groba, ja mogu da kažem da sam iz gimnazijskih dana do danas stekla suštinske, provjerene prijatelje (Pake Lavrović-Lekić, Mira Pižurica-Asanović, Amira Kacila-Lakomica). 

Na maturskoj večeri, koju smo slavili na feribotu “Sveti Stefan”, dva druga mi kažu da hoće neko da me vidi. Prate me do drugog dijela brodske sale gdje su profesori. Ispred mene moj učitelj Blagoje! Zagrlio me, čestitao i zamolio da njegova princeza podigne malo haljinu (maxi dužina, haljina se vuče po podu ) da vidi kolika je štikla, koliko sam porasla.

I prvi ples na maturskoj večeri sa učiteljem!

Mnogo, mnogo godina kasnije, prolazeći kroz Polje autom, zastadoh i izađoh iz kola. Ta ulica nosi ime mog učitelja Blagoja Markovića! Nagrnuše sjećanja, zasuziše oči od sreće. Zamolih prolaznika da me slika pored te table. Opet sam bila dijete i Njegov đak.

Od Dvorca sam, preko Raskrsnice – vozom, pošla na studije u tadašnji Titograd i vikendom se opet vraćala preko Krstiputeva, pješke do Dvorca. Kada smo, desetak nas, uz veliku podršku i pomoć direktora Gimnazije Maksima Lutovca, oformili književni klub „Bar” (1976/77), naša prva predstavljanja mladih pjesnika bila su u Dvorcu.

Sve moje pjesničke knjige pored promocija u Beogradu, u Kući Đ. Jakšića i u drugim gradovima, imale su i svoje predstavljanje u Dvorcu. Takođe, u okviru „Barskog ljetopisa“ imala sam i svoje Autorsko veče na platou ispred Dvorca, kao i predstavljanje nove knjige „ITIJA – Rukopis iz sna”. Učestvovala sam i kao moderator i prikazivač knjiga nekim značajnim piscima iz Crne Gore i Regiona (Tanja Bakić, Tanja Stupar Trifunović, Jovanka Vukanović, Jasmina Janković…).

Sve ovo napominjem jer imam utisak da su mi se sve velike i sudbinske situacije odigravale tu oko Dvorca, u dvorištu mog djetinjstva, tamo gdje je jedna djevojčica umišljala da je Princeza. Dosanjala sam neke svoje snove i sad ih preko sjećanja dijelim sa vama.

Sjećanje je jedan neumorni putnik! 

The post Milica M. Vukmanović: Od kraljevskog dvorišta do Krstiputeva first appeared on BARinfo.

U ime Udruženja, obratili su se pjesnici Dejan Đonović i Goran Radojičić.

Đonović je istakao da je Udrženje crnogorskih pisaca za djecu i mlade posljednjih godina pokušalo ponovo da pokrene svoj rad, „da naprave malo čudo iako je to danas teže nego što je nekad bilo“. On je sa posebnim emocijama govorio o Timotijevom radu.

„Način na koji ja znam da je Miroslav razmišljao, živio, pisao i disao je osjećanje poezije. On je satkan od poezije, živi je i osjeća. To je nešto što teško čovjek može da dokuči. Za mene je velika čast što sam bio u prilici da ga čujem i da osjetim njegovo pjesničko biće i dušu. Miroslav ima svog anđela i njegov anđeo ima svog i ja ne mogu da razdvojim ovu skromnu nagradu. Sa puno ljubavi želim da je uručim u ime Udruženja Miroslavu i Mimi, jer znam i osjećam da ste vi jedno, pa ne možemo ni nagradu dijeliti“, kazao je Đonović, uručivši im nagradu.

Radojičić je istakao da su, nakon 17 godina, od posljednjeg 95. broja časopisa, uspjeli da obnove „Osmijeh“.

„Nadamo se da će do kraja godine izaći i taj stoti broj, da ćemo svih pet brojeva objaviti i zaokružiti tu priču. Nesebičnu pomoć i podršku radu na 96. broju ’Osmjeha’ dao je i naš prijatelj Timotijev, čije su pjesme i objavljene u ovom broju. Časopis predstavlja novi početak, zalet i zamah i uz svu tu ljubav koju osjećamo prema djeci, ali i međusobno kao kolege i prijatelji, nadamo se da će on živjeti u svima i da će uvijek biti uz sve nas“, nadahnuto je poručio Radojičić.

Povodom nagrade i priznanja obratila se Timotijeva životna saputnica, pjesnikinja Milica Vukmanović i pročitala pjesnikovu poruku.

„Otkad znam za sebe, najviše volim onog sebe u poeziji, jer poezija je ono najljepše što stoji nasuprot mojoj prolaznosti. Otkad sam počeo da pišem pjesme za djecu pronašao sam onog najboljeg sebe, onog koji se poklanja drugima. Otada se trudim da što je moguće bliže ostanem u dječjoj čistoti, u moralnom smislu. Prije 18 godina pokrenuo sam humanitarnu akciju ’Mijenjao bih životnu priču’ i do sada poklonio preko 2.000 knjiga djeci Bijele, djeci sa posebnim potrebama, đacima pješacima i njihovim školama na sjeveru Crne Gore, bolnici Brezovik, Gimnaziji, Srednjoj stručnoj školi u Baru, Likovnoj koloniji ’Street in art’, manifestaciji ’Večeri Godinjskih zvijezda’. Najnovija donacija bila je za Osnovnu škola u Virpazaru (162 knjige), ali akcija i dalje traje. A zašto knjige? Jer su one najpodesnije mjesto za susret sa svojim neznanjem. Mene su knjige više obrazovale i vaspitale od roditelja i svih učitelja. Upoznale su me sa Zbignjevom Herbertom, Lučijanom Blagom, Belom Hamvašom, Borhesom, Prustom i mnogim drugim velikim svetionicima svjetske književnosti. Zahvaljujući njima, podigao sam ljestvicu i kriterijum vlastitog stvaralaštva. Zahvaljujem se Udruženju književnika za djecu i mlade Crne Gore na ovom visokom priznanju i srećan sam što je Udruženje obnovljeno i što okuplja iskrene i poštene stvaraoce“, kazala je Vukmanović, te, uz zahvalnost, pročitala njegovu pjesmu „Dječje zapovjesti“.

The post Miroslav Jovanović Timotijev – pjesnik koji živi poeziju, dobio nagradu za životno djelo first appeared on BARinfo.

Humanitarna akcija “Mijenjao bih životnu priču”, koju je nazvao po jednom od svojih stihova, nastavljena je u OŠ “Jovan Tomašević” u Virpazaru ( gdje je poklonio 160 knjiga), Biblioteci u Virpazaru (101 naslov) i Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi u Baru (101 knjiga).

Sa današnjom donacijom, Timotijev je poklonio raznim ustanovama i institucijama 2000 knjiga: “To nije i kraj, akcija će da traje… Izuzetan je bio prijem u OŠ ‘Jovan Tomašević’, hvala direktorici Jadranki Klisić Pešić, njenim kolegama i djeci… Hvala na radosti i zahvalnosti. Ali hvala i bibliotekarki Danijeli i Neđeljku Necku Đuroviću iz SEUŠ…”

“Knjigu doživljavam na jedan poseban, veličanstven način. Kako sam se trudio da pišem i objavljujem knjige, tako sam ih i poklanjao, a sa istim žarom i čitao, naročito etablirane pisce. Svi koji me poznaju znaju da je za mene knjiga najveći poklon i da se takvim poklonima najviše radujem, posebno kada mi velikani poput dr Đura Šušnjića ili don Branka Zbutege darivaju svoju knjigu”, govorio je Timotijev. koji se prisjetio i kako je nastala ideja da poklanja knjige, kada je sa 55 godina počeo da piše i za djecu.

“Pisanje za djecu mi je otvorilo neki novi svijet, počeo sam kroz tu poeziju da se radujem, sjetio sam se i djece bez roditelja, i počeo sam kroz svoj stih ‘Mijenjao bih životnu priču’, da mijenjam svijet u sebi, oko sebe i da stihovima pokušam da drugim ljudima doprinesem radosti života. To me učinilo srećnim, ne mogu da opišem koliko sam bio srećan kada nekome poklanjam knjige. Pronašao sam najboljeg sebe, darujući drugima”, rekao je pjesnik svojevremeno za Radio Bar i Bar Info.

The post Timotijev nastavio akciju poklanjanja knjiga first appeared on BARinfo.

Fundus gimnazijske biblioteke bogatiji je za 20 knjiga- izbor iz poezije Milice Vukmanović, ” ITIJA- rukopis iz sna” i za po 20 zbirki autora Miroslava Jovanovića Timotijeva– “Trosjenka vremena” i “U ogledalu vremena”.

“S obzirom da sam maturantkinja Gimnazije školske 1975/1976. i da nosim najljepša sjećanja i uspomene na te dane, odrastanje, obrazovanje i druženje, željela sam ovim gestom da čestitam prestižnoj obrazovnoj ustanovi rođendan i čitav vijek postojanja.Takođe, nosim lijepe uspomene na divne profesore koji su obilježili naše važno životno razdoblje- Andriju Miranovića, Nikolu Stanišića, Kaću Kosać, Blaža Nikitovića, Iliju Lemajića, Maksima Lutovca… Želim da ova škola iznjedri još mnogo uspješnih generacija, a da ove knjige dođu u ruke sadašnjih  profesora i učenika, možda i na nekoj od svečanosti koje će biti upriličene povodom jubileja”, kazala je za Radio Bar i Bar Info, Milica Vukmanović, koja se na toplom prijemu zahvalila direktorici Gimnazije “Niko Rolović”, Mariji Đonović.

Podsjetimo, najpoznatiji barski bračno- poetski par, Milica Vukmanović i Miroslav Jovanović Timotijev, u sklopu humanitarne akcije “Mijenjao bih životnu priču” (koju je pokrenuo Timotijev) do sada su donirali preko 1.500 knjiga- Dječjem domu “Mladost” u Bijeloj, djeci sa posebnim potrebama u OŠ “Jugoslavija”, đacima u OŠ “Meksiko”, te brojnim školama na sjeveru Crne Gore, ali i bolnici u Brezoviku i crnogorskim bibliotekama, i na taj način, osim raskošnom poezijom i duhom, dodatno i trajno oplemenjuju naše prostore i ljude.

The post Poklon Milice Vukmanović Gimnaziji povodom značajnog jubileja first appeared on BARinfo.

Kroz razgovor sa moderatorkom mr Anom Pejović, autorka je publici približila tri decenije dugo stvaralaštvo i nadahnuto govorila stihove iz svoje nove zbirke poezije “ Itija- rukopis iz sna” koju je Kulturni centar Bar objavio 2019.godine.

Naziv Itija, kovanica je same autorke i zapravo je spoj izraza “ i ti i ja”. Pjesnikinja je navela je da ta riječ za nju ima brojna značenja.

“Kad se kaže Itija čitalac prvo pomisli na ljubavnu dimenziju mog poetskog stvaralaštva. Itija nije samo to. Itija je i misaona, refleksivna i poezija koja je posvećena, sa određenim toponimima moga grada ili zavičaja. Volim da kažem da je Itija moj pjesnički kontinent. Itija je moja pjesnička boginja, ime koje sam ja stvorila. To je ono vječito sjedinjavanje ‘I ti i ja’, ono traženje svoje ravnosuštene polovine. Mogu da kažem da je Itija pronalaženje Boga u meni traženjem pjesme. To je vjerovatno dio mog ostvarenog i životnog i poetskog sna”, objasnila je Vukmanović.

Da Itija jeste njena pjesnička preokupacija, utočište i ishodište njene inspiracije, svojevrsni stvaralački lajt-motiv, govori i lako uočljiva činjenica da se i njena zbirka iz 1993. godine zove upravo tako – „Itija“.

“To je kao da imate dijete pa mu nadjenete ime koje nema nijedno drugo na svijetu; a dobro je, lijepo je. Tako i Itija. Svaka moja buduća knjiga nosila bi taj prefiks. Možda sam ja jedna od onih pjesnika koji pišu jednu knjigu čitav život. Kao Dostojevski, kao Kolundžija, kao mnogi drugi. Odnosno pišu i dopisuju tu jednu knjigu. Tako ću ja nastojati da, ako bude novih pjesama, a već ih ima, to bude Itija u nekom drugom obliku, ali svakako Itija”, dodala je autorka.

Recezent knjige i moderatorka večeri mr Ana Pejović kazala je da obimno poetsko tkivo Milice Vukmanović, stvara nove ikoničke i indeksne kodove, koji zahtijevaju detaljniju i iscrpniju lingvostilističku analizu.

“Nije pjesma ono što pročitate već je pjesma ono što u vama propjeva kada zatvorite oči za tren ili za vječnost,svejedno. Ova zbirka poezija zaista ima tu moć, pročitajte je…zatvorite oči i oslušnite vječnost u vama “ poručila je mr Pejović.

Milica Mima Vukmanović rođena je u Baru 1956. godine. Objavila je nekoliko knjiga poezije: „Sveti grijeh“ (1990), „Itija“ (1993 ), „Plač vinskog mjeseca“ (1994), „Itija rukopis iz sna“ (2019 ). Njena poezija je zastupljena u mnogim zbornicima, izborima i u tri antologije: „Snevne Evine kćeri“, „Antologija pjesama o vinu“ i „Antologija pjesama o maslini“.Poezija joj je prevođena na ruski, rumunski, makedonski, slovenački, engleski i italijanski jezik.Učesnica mnogih književnih festivala u Crnoj Gori i regionu, a njeno stvaralaštvo je nagrađeno brojnim priznanjima.

U nastavku „Ljetopisa“ večeras u 20h na Ljetnjoj pozornici Doma kulture počinje besplatna projekcija Spilbergovog poznatog, Oskarom višestruko nagrađivanog filma „E.T. Vanzemaljac“.Nešto kasnije, u 21h, na platou pokraj Dvorca kralja Nikole, kroz razgovor sa Milanom Vujovićem književnikom i novinarom Radio Bara, svoj prvi roman „Let plavog safira“ predstaviće poznati barski pjevač, kompozitor, tekstopisac i vođa čuvene grupe „Katapult“, Goran Pejović Gula.

The post Na Ljetopisu promovisana nova zbirka pjesama Milice Vukmanović Itija – rukopis iz sna first appeared on BARinfo.

Barska poetesa, koja je poslije dvadeset i šest godina objavila novu knjigu, “ITIJA – rukopis iz sna”, objasnila je zašto je u tišini stvarala i pisala, što je za nju poezija i ITIJA, motiv koji se od početka provlači u njenom stvaralaštvu, ali i govorila o životu i ljubavi sa poznatim crnogorskim pjesnikom Miroslavom Jovanovićem Timotijevim.

Bar Info: Vi ste pjesnikinja osobitog senzibiliteta i snage poetske riječi. Zašto ste nakon četvrt vijeka odlučili da ponovo sa publikom podijelite “pogled duše i dodir srca”, kako kaže jedan vaš stih…”tražih pjesmu”?

Milica Vukmanović: Poslije prve ITIJA, objavljena je moja knjiga “Plač vinskog mjeseca”, ali od nje jeste prošlo četvrt vijeka. Ja nisam pjesnik koji ima obiman opus. U međuvremenu sam stvarala poeziju i birala ono što je najbolje. Tako je nastala nova knjiga “ITIJA – rukopis iz sna”, koja, u stvari, predstavlja izbor iz moje prethodne tri knjige i nove pjesme. Mislim da nijesam pogriješila, jer kako je rekao Volter “Malim prtljagom se putuje u vječnost, a ja se nadam da će ovo biti jedan mali prtljag za neku budućnost, da ne kažem za vječnost”.

Bar info: Što je ITIJA, lajt motiv vaše poezije i što ona predstavlja?

Milica Vukmanović: To je ono vječito trganje za drugom polovinom. Kada je izašla ITIJA 1, mnogi književnici i književni kritičari bili su oduševljeni tim nazivom i morala sam ga zadržati. To je moja poetska boginja , za prethodne i sve buduće knjige. Možda će neka naredna zbirka imati dodatak, ali ITIJA, kao prefiks, ostaće zauvijek, jer, možda, svi pjesnici pišu samo jednu knjigu. Možda sam ja kao Cernuda, pa ću se uvijek vraćati na taj način ITIJI, bila ona “Rukopis iz sna” – ITIJA – san koji sebe piše, ITIJA – razgovor sa Timotijevim, život sa Timotijevim i slično…

Bar info: Vaša poezija je i lirska, misaona, metafizička, ali u ovoj zbirci prvi put imate i ciklus posvećen istorijskim ličnostima , poput Jelene Savojske, Majke Tereze, Vladimira i Kosare… Zbog čega i kako ste ih birali?

Milica Vukmanović: Biralo ih je srce i ono što oni predstavljaju meni, i uopšte, u istoriji i vremenu. Kako sam odrasla u knjaževom dvorištu, još kao djevojčica bila sam zamišljena princeza. Njihov život, njihovu prošlost, iz njihovih stopa, odnijela sam mojim odrastanjem i prenijela u pjesme. Tako su nastali stihovi o Jeleni Savojskoj, Vladimiru i Kosari, toj najvećoj ljubavi po meni, i na kraju, ljubavi koja je ugrađena u temelje naše države. Sretna sam što postoji ta pjesma u “ITIJI-rukopis iz sna”, što je tu i Majka Tereza, ali i ljubav gradu, ljubav čovjeku sa kojim dijelite život, ljubav roditelja, zavičaju, maslini, ali to su one više uopštene ljubavi, a ove nekolike su konkretne. Mogu reći da sam veoma zadovoljna tim pjesmama.

Bar info: Poezija je, čini se, suština vašeg bića, živite poeziju, ali živite i sa našim poznatim , velikim pjesnikom – Miroslavom Jovanovićem Timotijevim. Je li to bilo sudbinski, i potvrda one maksime da slučajnosti ne postoje-spajanje i srastanje dva pjesnika, dva pjesnička i ljudska senzibiliteta?

Milica Vukmanović: To jeste sudbinski, to je Božji dar, a poslije i poetski dar. U Miroslavu imam najstrožijeg kritičara, a onda dvije polovine “I JA i TI”, ta ITIJA je našla otjelotvorenje u životu sa Timotijevim, već dvadeset i osam godina. Sada mi pade na pamet, razgovarajući o tome, misao Jursenar: “Teško je pred drugima biti ono što sam pred Bogom. Ja sam sretna što pred Timotijevim mogu biti onakva kakva sam pred Bogom, u svakom obliku-poetskom, ljudskom, ženskom, drugarskom…”

 I, za Timotijeva, život sa pjesnikinjom Milicom Vukmanović jeste Božji dar.

Bar info: Mima je rekla da ste njen najstroži kritičar, a ja vas ne bih pitala o vašem kritičarskom odnosu prema njenoj poeziji, jer teško je kritikovati i objektivno prosuđivati kada se radi o najbližima, već upravo o toj bliskosti i ljubavi o kojoj je i ona govorila.

Miroslav Jovanović Timotijev: Brodski je rekao da je poezija najviša forma jezika, a ja bih mogao to modifikovati i reći da je poezija najviša forma života. Milica je kazala da nas je sudbina častila, da je to Božji dar, a ja bih dodao i da sam imao divnu sreću da upoznam takvog čovjeka i takvog pjesnika u Milici, koja je uspjela da u meni pronađe najboljeg mene i da mi ga pokaže. Zato sam ja mogao, ovo vremena koliko se poznajemo, da budem pravi pjesnik i da živim pjesnički život, jer imam suprugu koja nije ljubomorna na moju ljubav, požrtvovanost i odanost poeziji. Naša zajednička prijateljica i recenzentkinja Mimine zbirke, mr Ana Pejović je poslije večeri u biblioteci “Radosav Ljumović” u Podgorici, na kojoj je promovisana “ITIJA”, kazala  da je srećna što je dio te priče i dodala: “Divim se pjesnikinji Milici Vukmanović i osjećam da sam manja od njene pjesme”. Ja bih mogao da kažem da sam rastao uz ljubav moje Milice, da sam rastao zahvaljujući njenoj ljubavi, ali sam i danas svjestan da sam ja, uvijek, manji od te ljubavi. O Milici i njenoj poeziji pisali su i drugi, značajni književnici, književni kritičari – dr Gordana Leković, Ljiljana Šop, Miodrag Šijaković, Dragomir Brajković, Ranko Jovović ,a njenu poeziju govorili su Jelena Žigon, Mihajlo Janketić, Vico Dardić… Milica je imala, ne brojne književne večeri, ali one su se pamtile, jer su bile sadržajne, bogate i značajne. Zbilja je u pravu što nije brojala svoje knjige, već je poklonila sebe poeziji i dobila od poezije na dar ono što je i očekivala.

Timotijev ističe da često, uz kafu i čaj, čitaju poeziju jedno drugom, a ovom prilikom govorio je dio pjesme koju je posvetio Milici kada su se upoznali.

Milica Vukmanović i Miroslav Jovanović Timotijev, čestitali su novogodišnje i božićne praznike sugrađanima, slušaocima Radio Bara, koji je uvijek uključen u njihovoj kući, i čitaocima Bar infa.

The post VIDEO: U gostima kod Milice Vukmanović i Timotijeva first appeared on BARinfo.

Pozdravljajući okupljene, Zorica Crnčević, sekretar Crvenog krsta Bar kazala je da je veoma zahvalna prije svega prosvetnim radnicima, bez čijeg angažovanja bi odaziv na konkurs bio mnogo slabiji. Ona je istakla da su literarne radove ocjenjivali pjesnici Miroslav Jovanović Timotijev i Milica Vuksanović Jovanović, a likovne Milena Koprivica, nastavnik likovnog obrazovanja. Tema za literarne radove za osnovce bila je “Ulica u kojoj živim”, a za srednjoškolce “Moje i tvoje ja”. Kada su likovni radovi u pitanju, tema za osnovce bila je “Selo” a za srednjoškolce “Jezero”.

Na likovni konkurs pristiglo je 97 radova iz tri osnovne škole- “Jugoslavija”, “Kekec” i “Meksiko”. Učestovale su i sve tri barske srednje škole, sa ukupno 16 radova.

U kategoriji osnovaca, za nabolji, izabran je likovni rad Anđele Đokvučić, IX-1 OŠ “Meksiko” čiji je mentor bila Vesna Radovanović. Drugo mjesto podijelile su  Milica Marković, VIII-3 OŠ “Meksiko”, mentor Vesna Radovanović  i Andrea Joksimović VII-4 OŠ “Jugoslavija”, mentor Danijela Drobnjak.  Treće mjesto podijelili su Nikolija Đukić i Luka Dujović, VIII razred OŠ “Kekec”, a mentor im je bio Goran Ćetković. Specijalna nagrada pripala je Milici Marićević, VI-5 OŠ “Jugoslavija”. Njen mentor bila je Danijela Drobnjak.

U kategoriji srednjih škola, najbolja je bila Anđela Čabarkapa IV-3 iz Ekonomsko-ugostiteljske škole, a njene mentorke bile su Mirjana Savićević i Ivana Kecojević. Drugo mjesto podijelile su Zana Barjaktarević, I-2 Gimnazije “Niko Rolović”, mentor Snežana Brajović  i Jelisaveta Levčenko III-5 Srednje Ekonomsko-ugostiteljske škole. Njene mentorke bile su Mirjana Savićević i Ivana Kecojević.  Treće mjesto pripalo je Isidori Radulović III-5 Gimnazije “Niko Rolović”, mentor Snežana Brajović i Marija Tufegdžić, III-5 Srednje Ekonomsko-ugostiteljske škole, mentori Mirjana Savićević i Ivana Kecojević. Specijalna nagrada pripala je Sandri Veličković III-6, Srednja Stručna škola, mentor Jakša Ćalasan.

Pjesnik Miroslav Jovanović Timotijev kazao je da je ove godine iz pet osnovnih škola pristiglo ukuppno 29 radova. 

“Od 29 radova, skoro da nije bilo lošeg rada, ni promašene teme” istakao je on. Iz srednjih škola pristiglo je 17 radova, a najmanje iz Gimnazije, za koju je istakao da se nada “da će povratiti stari sjaj”.

“Godinama sam predlagao da se oformi Klub mladih pisaca, koji bi nosio ime Božidara Filipovića Fića, s obzirom na ot koliko je talentovanih mladih pisaca”, kazao je on.

Prvo mjesto za najbolji literarni rad na temu “Moja ulica i ja” dobila je Hristina Krgović IX-1 OŠ “Anto Đedović”, mentor Danijela Boljević. Drugo mjesto podijelile su Sofija Mitranić, VI-1 OŠ “Jugoslavija”, mentor Jelena Boričić i Elmedina Duraković IX-2 OŠ “Mrkojevići”, mentor Snežana Pejović. Treće podijelili su Amina Peković VI-a OŠ “Srbija”, mentor Željka Truš, Helena Krgović IX’1 OŠ “Anto Đedović” mentor Danijela Boljević  i Aldijan Bahović VIII-2 OŠ “Meksiko” mentor Vehbo Agović.

U kategoriji srednjih škola, prvo mjesto pripalo je Melani Taraniš, učenici Srednje stručne škole. Njen mentor bila je Živanka Krgović. Drugo mjesto podijelile su Anđela Krgović iz Srednje Ekonomsko-ugostiteljske škole, mentor Branislava Radulović i Dunja Jovanović iz Srednje stručne škole, mentor Živanka Krgović. Treće mjesto podijelile su Ines Brkanović iz Srednje stručne škole, mentor Živanka Krgović i Isidora Radunović iz Gimnazije, mentor Vesna Pavićević.

Specijalna nagrada dodijeljena je razrednom starješini V-5 odjeljenja OŠ “Jugoslavija” Radi Višnjić.

Timotijev je istakao da su mladi pisci uputili značajne poruke, a kazao je da ga je na početak njegove ljubavi prema pisanoj riječi, koju je u njemu probudio profesor u srednjoj školi, davne 1968. godine, podsjetio broj nagrada koji su osvojili učenici mentoa Živanke Krgović, kao i uspjesi njenih kćeri, učenica OŠ “Anto Đedović”.

The post Dodijeljene nagrade za najbolje radove na konkursu Crvenog krsta first appeared on BARinfo.

“Iz asketski ogoljelog predjela duše, iz esencijalne nutrine složenih psihičkih procesa, umjetnički libido pjesnikinje Vukmanović započinje svoj suptilni ples zavodeći veličanstvenim metaforama i različitim tematskim inscenacijama kako podijum pjesme, tako i hronotop trajanja sa svim svojim bremenitim oscilacijama emocije, vođena prvenstveno snagom ljubavi, tom bezrezervnom poklonjenom istinom, o sebi ponuđenoj, o sebi predatoj, o sebi rezigniranoj, lucidnoj, razigranoj i pomalo izgubljenoj”, kazala je na večeri jedna od recenzentkinja mr Ana Pejović, koja je svoj kritički osvrt na poetsko stvaralaštvo Milice Vukmanović naslovila stihom iz jedne njene pjesme koji glasi: “Ljubav je kad i smrt u meni pjeva”.

Pjesnikinja je govorila svoje pjesme na oduševljenje publike, a u razgovoru sa voditeljkom, novinarkom Vesnom Šoškić , otkrila je zašto je više od dvije decenije bila u sjenci, što je “Itija”, njena boginja poezije, zašto su neke  pjesme, nekarakteristično za stvaralački opus ove autorke, posvećene nekim značajnim ličnostima, poput Jelene Savojske, Majke Tereze, Vladimira i Kosare. Govorila je i o svom odnosu prema poeziji i o sebi kao pjesniku,ali i o tome zašto je “Itija” njen pjesnički lajt motiv.

“’Itija’ je to vječito traženje one druge polovine, da i ‘Ti’ postane ‘Ja’. Tako ’Itija’ traži duhovnu, poetsku, ljubavnu i svaku drugu ravnosuštvenost. Zato je i ’Itija’ ostala zauvijek”, kazala je Milica Vukmanović.

Na večeri je pročitan i kritički osvrt na zbirku dr Miluna Lutovca, drugog recenzenta knjige.

“Mudra i osjetljiva, na neki, samo svoj tihi način, Milica M.Vukmanović po stihovanoj srči ’Itije’ kreće se na prstima i lebdi na onoj tananoj niti koja dijeli misao od osjećanja. Njen pjesnički jezik nema oštre ivice, već se kao vino iz molitvene čaše stapa s riječima, dajući im nešto od svog višeznačnog i bogougodnog tona. Nad ambisom jezika, gdje se, kako sama kaže, ‘ispod zemlje ukazuje kao crkva’, misao začas može da se pretvori u nešto što nije osjećaj, nije pjesma. Zato Milica neprekidno, od prve do izabrane, bdi nad svojom pjesmom s pogledom.

“Ako bih tražila pjesmu / tražila bih je opet

s pogledom duše / i dodirom srca

koji ne mijenjaju / u njoj tek začeti san”.

Knjigu “Itija – rukopis iz sna” objavio je KC Bar, u ediciji “Barski ljetopis”.

Na poetskoj večeri u podgoričkoj biblioteci “Radosav Ljumović” u muzičkom dijelu nastupio je Sari Šaćiri, na violončelu.

The post Promocija knjige Mime Vukmanović u Podgorici first appeared on BARinfo.

Izdavač je Kulturni centar Bar, u okviru biblioteke „Barski ljetopis“.

„Obimno poetsko tkivo Milice Vukmanović strukturirano kroz sedam ciklusa, sa preko stotinu, tematski i kompoziciono različito interpoliranih pjesama, konfiguriše se u centralni makrohroprotonski konstrukt (Univerzum Itije), unutar kojeg egzistira skoro zapanjujući broj mikrohronoskopskih jedinica, što na jednom širem planu stvara nove ikoničke i indeksne kodove koji zahtijevaju detaljniju i iscrpniju lingvostilističku analizu. Ovo, do sada napisano, predstavlja samo minoran osvrt na poetiku Milice Vukmanović, jer nije pjesma ono što pročitate, pjesma je ono što u vama propjeva kada zatvorite oči, za tren ili za vječnost, svejedno. Ova zbirka poezije ima tu moć. Pročitajte, zatvorite oči i oslušnite vječnost u vama“, napisala je, između ostalog, mr Ana Pejović u recenziji knjige.

Milica Mima Vukmanović do sada je objavila tri knjige poezije – „Sveti grijeh“, „Itija“ i „Plač vinskog mjeseca“. Njena poezija zastupljena je u velikom broju zbornika i antologija, a pjesme su joj prevođene na ruski, rumunski, makedonski, slovenački, engleski i talijanski jezik. Učestvovala je na mnogim književnim festivalima u Crnoj Gori i regionu, dobitnica je više književnih nagrada i priznanja.

The post Nova knjiga poezije Mime Vukmanović nakon 25 godina first appeared on BARinfo.

Poznat u poeziji za odrasle kao jedan od najeminentnijih stvaralaca tzv. “grobljanske poezije”, M.J.Timotijev se okrenuo stvaralaštvu za djecu u 55. godini života.

Razgovarajući sa studentima o razlozima takvog literarnog preokreta, pjesnik se osvrnuo i na vlastito viđenje dječije književnosti, ali i na važnost poezije uopšte, u osmišljavanju egzistencije.

Razgovor s njim je vodila prof. doc. dr Svetlana Kalezić Radonjić, a sa studentima je, povodom Timotijevljevih stihova, svoje impresije podijelila i njegova životna saputnica, barska pjesnikinja Milica Vukmanović.

The post Timotijev govorio na nikšićkom fakultetu first appeared on BARinfo.