RB/BI: Minja, čeka nas, vjerujem, jedno lijepo veče, druženje i promocija Vaše knjige. Zbog čega ste izabrali Bar i šta ovaj grad i ovaj datum znače za Vas?

Marđonović: S jedne strane Bar je moja kuća, pored Beograda, u kome živim i u kome sam odrasla, i pored Mostara, u kome sam rođena. Moj otac je Baranin, a 8. septembra je njegov rođendan, iako on nije živ već 25 godina. Promocija moje prve knjige je bila, kao što će biti i ove, na njegov rođendan, jer kao dužnost osjećam da mu darujem poklone. To je poimanje života i smrti – da onih kojih nema sa nama, ima ih u nama. Tako da, ovaj događaj i ovo predstavljanje drugog romana, koji sam posvetila svom pokojnom ocu, jeste zaista nešto posebno za mene. Moram priznati, generalno, u životu nemam tremu i malo čega se bojim, ali ovog puta imam određenu dozu pristojnog straha i pitanje hoće li to sve biti dobro i hoće li on zaista tog dana biti ponosan na mene i biti zahvalan na tom poklonu.

RB/BI: Koga očekujete na promociji u nedelju i da li biste voljeli nekoga posebno da vidite u publici?

Marđonović: Voljela bih da vidim sve ljude koji smatraju da na tom književnom druženju mogu nešto da čuju. Ono što garantujem, jeste da će zaista čuti nešto što je alternativnije u odnosu na ono čime se ja na Akademiji bavim, a to je alternativna politička teorija. Moram naglasiti da moji romani jesu u tom smislu politički, iako su ljubavni, životni, a ovaj prvi je i putopisan. Publike ne odvajam, kao ni gradove, naročito kad dođem u svoju otadžbinu, svaki grad mi je podjednako drag. Voljela bih da vidim i muškarce i žene, iako stalno kažu da sve radim za žene i da moje knjige jesu za žene, a to i nije baš tako. Stoga, pozivam Barane da dođu i da me razvesele i obraduju.

RB/BI: Osvrnućemo se ukratko na dosadašnja druženja s publikom i njihova viđenja Jefimije. Kakvi su bili komentari do sada i da li je bilo nekih koji su na Vas ostavili poseban utisak?

Marđonović: Neću biti skromna, jer da sam skromna, možda ne bih ni pisala knjige, pa ću reći da mi se na svakodnevnom nivou javljaju, prije svega, žene koje mi kažu da ih je Jefimija podigla i vinula tamo gdje su mislile da nikada neće biti, pa u tim momentima i kada ih nervira i kada se sa njom ne slažu, ona zaista cjeliva. Književnost je najslobodnije polje i mišljenja i djelovanja. U tom pogleda oni koji znaju da čitaju, mogu mnogo toga time da dobiju zahvaljujući knjizi. Ružne komentare ne čujem. Negativna kritika može biti stamena i jeste važna, jesam samokritična, ali, jako je važno iz kog centra to dolazi. Opet naglašavam da to o čemu pišem ima, prije svega, naučnu ekspertizu. Ja sam doktorantkinja Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Moja doktorska teza se bavi upravo heteroseksualnim odnosom, odnosno, romantičnom ljubavlju između žene i muškarca. To je ono o čemu pišem i to je ono što naglas pojmam. Tako da, i te negativne kritike kada dođu, obično dolaze iz onih perspektiva koje razumiju upravo taj akademski momenat moje književnosti, jer je ona nadasve, angažovana i trudim se da pokrećem nimalo popularne teme. Nastojim da ih na pop-kulturni, popularni način približim široj publici.

RB/BI: Kakve su reakcije muškaraca na Vaša djela i da li smatrate da ih Jefimija nervira, plaši ili joj se možda dive ili pak nešto četvrto?

Marđonović: Dok sam stvarala Jefimijin lik, imala sam mnoge sukobe, ali to je ona situacija kad morate da izađete iz autocenzure i da odvojite sebe od likova koje stvarate. Okružena sam zaista genijalnim i divnim muškarcima koji, prije svega, podržavaju ono što radim. Ne zbog mene, nego zbog shvatanja i uviđanja da je ono o čemu govorim, jednako važno i za njih, kao što je važno i za žene. Već sam na početku rekla da moja čitalačka publika jeste ženska, ali na primjer, znam da su, statistički, mnogi izdavači u Srbiji radili istraživanje i da je čitalačka publika 80 posto žena. Ispada kao da sam  istraživala tržište, a zaista nisam, samo sam išla srcem, pa sam uspjela da se obratim onima koji više čitaju. Svi muškarci koji su pročitali knjigu, zaista jesu bili odlučni da uđu u raspravu. Kada govorimo o prvom romanu, ono što mislim da muškarce intrigira je, što bi rekao jedan moj prijatelj iz Bara „Jesu li ovi ljubavnici svi tvoji“. Ta seksualna sloboda žena na kojoj insistiram, kao na jednom političkom, feminističkom zahtjevu, jeste nešto čega se, kad se susretnu, muškarci možda uplaše. Upravo je to moje razdvajanje stereotipnih postavki života i svijeta – kako je muškarac koji mijenja partnerke (erotske i ljubavne) mačoista i Kazanova, a kako je žena koja se drzne da svoju seksualnost živi slobodno i velelepno, žena sumnjivog morala. To su zapravo tačke spoticanja i politička pozadina mojih knjiga. Naravno, kad komentari nisu neprimjereni i nisu u formi uvrede, volim razmjenu stavova jer se iz konstruktivnih rasprava rađaju genijalne stvari, pa su i moje promocije uvijek otvorene i nteraktivne. Ne svode se samo na dijalog između mene i osobe koja moderira razgovor, već publika ima potpunu slobodu i da prekine, i da pita, i da kaže ono što misli i želi. Naravno, opet naglašavam da je sve dozvoljeno u granicama pristojnosti.

RB/BI: Koliko je Jefimija koja čeka, pomogla Jefimiji koja neće? Da li će biti još Jefimija u Vašem književnom opusu, ili ćete nas ostaviti u neizvijesnosti s obzirom da je i sama borba za ženska prava i dalje, nažalost, neizvjesna?

Marđonović: Jefimije, žene koja neće, ne bi bilo da se nije rodila i izrodila Jefimija, žena koja čeka. Uvijek kažem da to čekanje nije pasivna radnja, jer Jefimija čeka ljubav, a to čekanje dovelo je do toga da shvati šta zaista neće. U mom najličnijem životu, za ovih 35 godina življenja, sam shvatila da mi je mnogo važnije šta je to što neću, ne želim, ne mogu, nego ono što hoću. To naročito kada govorimo o istoriji civilizacije, jer u ovom, 21 vijek starom patrijarhatu, žene su morale ono što im je rečeno da moraju, ili što bi trebalo da budu, ili šta se očekuje da budu, i u tom pogledu i ovaj naslov ima, sam po sebi političku poruku – da mi moramo da shvatimo šta je to što, najprije, ne želimo i da ćemo kroz to što ne želimo, doći do onoga što uistinu želimo. Jako je teško sjesti i reći „ja želim ovo“, ali kada vam je nešto iz utrobe neprijatno, vrlo je lako, ali je opasno, za ženu reći „ja to neću, ja to ne želim“. Moja junakinja jeste jedna slobodna divljakuša i tu postoji autobiografski momenat. Sebe doživljavam tako – jedino u divljini i vidim slobodu. U svemu što je do besvijesti svedeno, slobode i nema, pa tako je i ženski lik kroz istoriju bio dosta sveden. Nastavljamo tim patrijarhalnim receptom da živimo, a o tome svjedoči i bolna statistika nasilja prema ženama. Evo, u Srbiji je prošle godine ubijeno 30 žena u femicidu, u ovom svijetu preko 51 posto žena gine tamo gdje bi trebalo da budu najsigurnije, a to su njihova ljubavna gnijezda, ili njihovi domovi. Tako da, Jefimija, zapravo, kroz svoj život, kroz čekanje, dolazi do toga da kaže „ja neću da živim u nasilnom društvu, ja neću da živim ovaj život onako kako su mi rekli da moram, pa da i ono što želim, rekla sam da želim, zato što su mi rekli da bi trebalo da to želim“. Ali, postoje neke više sile i kad nešto uistinu ne želiš, a kažeš da želiš, desiće se da neće biti to što nisi željela.

RB/BI: Pomenuli smo erotski momenat u knjizi, često su baš taj segment ljudi koji su pročitali knjige, komentarisali. Ali, na mene je poseban utisak, i u prvoj i u drugoj knjizi, ostavio dio koji opisuje Jefimijino prijateljstvo, ili kako ona kaze „Sestrinstvo“, posebno u  vremenima kad smo svi svjedoci nepovratnog gubitka svih vrijednosti koje su, čini mi se, većinu od nas krasile. Sad nam sve to izgleda jako daleko i nepovratno, a da li je baš tako? Divna je borba Tatjane da se ponovo približi i vrati sebi svoju sestru po duši u njenom najtežem životnom trenutku, pokazujući u svom najljepšem obliku snagu prijateljstva. Divna je, a ujedno i moćna rečenica „Sestre najbolje plaču zajedno“.

Marđonović: Filozofi kažu da je sam nastanak života apsurdan. Niti biraš da se rodiš, niti ko će da te rodi, ni gdje ni kako ni šta, ali mi svi u svom životu biramo prijatelje. To je ono na šta sam najviše ponosna. Kada, nerijetko, padnem i sebe kamenom o glavu udaram, sjetim se svih tih genijalnih ljudi koji me okružuju i kažem „možda, Marđonović, nisi tako loša kao što misliš, jer da jesi loša, ne bi ovoliko genijalnih ljudi oko tebe bilo“. Moja prva knjiga je i nastala zahvaljujući najvažnijem čovjeku u mom životu. To je moja najbolja prijateljica Tanja, kojoj sam posvetila svoj prvi roman i koji je nastao zbog toga što sam sedam mjeseci živjela bez Tanje i shvatila da, ako budem još pet bez Tanje, ostaću bez sebe. Meni žene kroz život zaista nisu bile vučice, ni vukovi. Sa ženama nemam nikakav problem, ne takmičim se sa ženama ni oko čega, naročito ne oko muškaraca, a to je uvijek ta točka spoticanja. Razlog zbog kojeg nismo solidarne jedna s drugom je zato što se stalno takmičimo koja je ljepša i koja će prva princu dopasti u naručje. Kada se to izuzme, vratimo na ono što je Aristotel govorio – da je to ona duhovna ljubav, čisto prijateljstvo (za koje smatram da je važno i kada govorimo o intimno partnerskom odnosu). Mislim da je čovjek bogat onoliko koliko ima prijatelja, to najveća vrijednost postojanja i to moramo da čuvamo kao svoje oči u glavi. To jeste ta maksima kojom se vodim i to me je dovelo do toga da mi žene nisu podmetale nogu, nego su mi mnoge otvarale vrata i srca i ovoga svijeta. Zahvaljujući, prije svih, mojoj majci, koja je i birala mog oca, koja je rodila mog brata i mene načinila spremnom da ovoj život živim i u njemu se osećam slobodno, koliko god mogu kao žena. To je taj krug koji nikad ne zatvaram, jer je beskonačan kao pravi krug ljubavi, tako da mislim da bez prijateljstva nema života.

RB/BI: Da li imate nešto da poručite našim slušateljkama i slušaocima, čitateljkama i čitaocima, zbog čega vrijedi doći i upoznati Jefimiju, jer smo svi pomalo Jefimija, složićemo se?

Marđonović: Mislim da neće biti dosadno, književne večeri koje organizujem u Jefimijinu čast nisu suvoparne, nema klasičnih čitanja odlomaka romana, interaktivne su, a nadasve, jer garantujem da će mnogi ljudi koji upoznaju Jefimiju, zbliže se, sprijatelje s njom, čuti nešto što nikada do sada nisu čuli. Ne zato što ih do sada nije zanimalo, nego zato što nisu imali priliku jer im nije bilo ponuđeno. Pozivam sve dobre ljude, još bolje volje, da nam se u nedjelju pridruže i poslušaju šta to Jefimija ima da nam kaže.

The post Marđonović: Roman o slobodnoj divljakuši koja zna šta ne želi, posvetila sam pokojnom ocu first appeared on BARinfo.

„’Jefimija, žena koja neće’ je politički roman kojim se nastavlja lično-politička storija balkanske feministkinje i pjesnikinje Jefimije, nakon njenog povratka s ostrva ljubavi – Balija. U nastavku sopstvenog života, svjesna da svaki izbor sa sobom nosi određene posljedice, Jefimija doživljava najličniji prevrat. Pakao na zemlji postaje njena realnost. Trudna, ostavljena i nesrećna pokušava da spase sebe samu, pozivajući se uporno na ljubav svojih najbližih. Na tom putu spasenja doživljava bolan duševni i tjelesni pad, ali bez ideje da zaista odustane od života. Da li je glava kruna tijela ili je tijelo nosilac glave, jeste jedno od ključnih pitanja koje Jefimija u svom nastavku života pokušava da dokuči. Svoje tijelo najzad do srži osjeća kao polje mučne ženske političke borbe za oslobođenje. Šta je majčinstvo, a šta očinstvo? Je li nesrećna žena srećna majka? Koliko nam je važna samopomoć, i da li je čovjek zaista metafizičko biće, jesu Jefimijine dileme koje nadalje raspetljavaju njeno suštinsko postojanje kog nema bez njene najličnije istorije i empirije kao djevojčice i žene. Na ivici suicida, Jefimija ipak uspijeva da se vrati među žive, voskrsne i upali svjetlo u svom mračnom tunelu.“

Minja Marđonović (@100GLAVA) rođena je 1989. godine u Mostaru. Na Fakultetu političkih nauka, u Beogradu, diplomirala je politikologiju, a na Studijama roda masterirala kulturologiju kritikom Institucije braka iz perspektive slobodne ljubavi, oslanjajući se pritom na anarhističke eseje čuvene feministkinje dvadesetog vijeka — Eme Goldman.

Doktorantkinja je kulturologije na matičnom fakultetu, s idejom da istraživački preispita konstrukciju heteroseksualne ljubavi devetnaestog vijeka.

Objavila je i svoj prvi naučno–istraživački rad na temu Feministički koncept slobodne ljubavi: Ema Goldman

Pored akademske posvećenosti feminističkoj teoriji, Minja Marđonović svoju političku borbu artikuliše kroz društveno angažovanu književnost. Usmjerena na svoj literarni, aktivistički rad, živeći neko vrijeme u Indoneziji napisala je svoj prvi roman „Jefimija, žena koja čeka“, ne bi li na taj način romantičnoj beletristici ponudila alternativniji pristup lično-političkom životu jedne žene. Svojim drugim romanom „Jefimija, žena koja neće“, nastavljajući Jefimijinu životnu storiju, nemilosrdno otvara pitanja ženskog tijela, moranja i htjenja kao najvažnija lično-politička pitanja heteroseksualne žene u višedimenzionalnom patrijarhatu.

The post Promocija romana Jefimija, žena koja neće first appeared on BARinfo.

“Ovaj roman se veoma lako čita, neopterećujući je u onom smislu da tjera čovjeka na razmišljanje, ali ga ne zamara. Često je teško suočiti se sa sadržajima koje knjiga nosi i proživjeti sve to. Ovdje nas Jefimija na Baliju, na neki lagani, ležerni način, vodi kroz svoj život i mi je pratimo u svemu tome” kazala je prof. Pavićević i dodala da je autorka u svom romanu upotrijebila i sintagmu  “živi svoj tjelesno- duševni bunt”.

“Naime, riječ je o ženi koja živi ideju slobodne ljubavi, vodeći se svojim uzorom među feministkinjama Emom Goldman, koja je i sama zastupala, pokušavala, htjela, željela i živjela tu svoju ideju” kazala je profesorica Pavićević.

A ideju “slobodne ljubavi” autorka Minja Marđonović vidi kao “politički, feministički koncept, zato što upravo nastaje kao reakcija na bračnu ljubav, na patrijahalna predanja kako je samo brak kruna heteroseksualne ljubavi”.

“Sada vidimo da i homoseksualni parovi teže za nekom vrstom priznanja, te je sada velika polemika da li je to brak ili samo zajednica. Ovo je nešto sasvim suprotno tome i instistira na uzajamnom tjelesno duševnom ne buntu, ali i buntu (i on se dijeli), odnosno, to je interakcija, razmjena između žene i muškarca, bez svih okova države, crkve, društva… Slobodna ljubav bi bila ona koja je slobodna zapravo jer ne zavisi od priznanja drugih, nego je važna za one između kojih se događa i postoji” objašnjava mlada spisateljica.

Profesorica Pavićević je istakla da je intrigantan i sam naslov “Jefimija žena koja čeka”, međutim, kako je pojasnila,  glavni lik Jefimija, u njenim očima nije žena koja čeka, već traži.

“Knjiga je već bila u štampi kad mi je moja lektorka, draga prijateljica takođe feministkinja, rekla ‘Minja ti si totalno pogriješila, ova žena, tvoja Jefimija, uopšte ne čeka – ona traži’,  ali ja sam je upitala ‘Zar onaj koji traži ne čeka?’ Čim tražimo, mi po automatizmu i čekamo da nađemo to što tažimo. Tako da, iako je glavna junakinja u romanu aktivna, neumorna, rekla bih malo i nestrpljiva, ona čeka pravu sebe, pa da tako, kroz sebe, dođe do nekih viših božanstvenih sila. Ja bih ipak rekla da čeka, mora da čeka” naglasila je Marđonović.

Ona otkriva i da je svoj prvi roman napisala s idejom da romantičnoj beletristici ponudi alternativniji pristup lično- političkom životu jedne žene.

“Kad sam ulazila u aktivistički svijet, kao i sve mlade feministkinje koje se zanimaju za taj altenativni put političkog djelovanja, naučila sam, jednu jako važnu stvar (koja kad se uči samim tim se i saznaje) a to je da je lično – političko. Odnosno, da su sva ona lična pitanja žena: od abortusa, seksualnog i nasilja uopšte, od zaljubljivanja u muškarca u patrijarhatu, do njenog reproduktivnog zdravlja pa čak i npr. rak dojke, zapravo lična i politička pitanja” objasnila je autorka.

Ovaj roman koji je, kako priznaje, počela da piše po nagovoru svog brata Danijela, potpisuje pod pseudonimom ‘stoglava aždaja’ ( pod kojim je inače poznata online) a nastao je tokom njenog boravka na Baliju, u Indoneziji.

“Generalno imam taj neki psiho-terapeutski momenat i mislim da pisanje zaista oslobađa, te da je jako važno, gdje god da se nalazimo, znali ili ne, mislili da znamo ili ne – da pišemo i da se tako praznimo. Tako sam ja na nagovor brata koji me bodrio i vjerovao u mene, krenula nešto da piskaram na Baliju, dok u jednom trenutku nisam shvatila da to što pišem ima potencijal da postane upravo neka važna lično -politička priča ” ističe autorka.

Po riječima profesorice Pavićević “ žanrovski je potpuno nemoguće ovaj roman uhvatiti “jer je i avanturistički, erotski, nevjerovatan spoj eseja, reportaže, političkih traktata, feminističke kritike… Na pitanje da li je to tako spontano, je li bilo autorkina slobodna igra ili je namjerno pravila takavu čudnu kombinaciju” spisateljica odgovara:

“Ja sam žena bez žanra i sve što stvaram volim da je bez tih etiketa. Pogotovo kad govorimo o ovoj vrsti ženskog pisanja koje angažovano. Kada me moj prijatelj glumac pitao koji je ovo žanr – odgovorila sam da je to je neka mješavina beletristike i feministički. Onda je on dao ime tom žanru belefeministika” s osmjehom je kazala Marđonović.

Ono na čemu insistira je blizak, prijateljski odnos i solidarnost između žena. Međutim, svjedoci smo kompeticije između njih koja je vrlo rijetko profesionalna ili intelektualna, već više estetska. Sastoji se u tome koja će bolje da izgleda, bolje da se obuče i ko će kojoj prići. A sve to je kako smatra autorka, ne samo kod nas već svuda, produkt masovnih medija i popularnih formata.

“U ovoj knjizi pokušavam da istaknem važnost ženske solidarnosti, koja je važna i za čitav feministički pokret. Samo zamislimo kakav bi ovaj svijet bio da su žene solidarne jedna prema drugoj i prijateljski nastrojene, kao što su to muškarci. Ne smijem ni da zamislim taj svijet. To bi bio neki raj na zemlji, sigurna sam! Jer, ovako ne može. Ljudi koji rade u nekim ženskim ambijentima, mi se žale kažu – eto vidiš da nisu te tvoje žene tako divne ko što ti misliš. Ali, mislim da se ne bavimo suštinom problema. Možda ne znamo nekom da priđemo, možda neke stvari ne razumijemo, a možda samo ne treba da kukamo nego da damo sve od sebe da to promijenimo” naglasila je Marđonović.

Njenim pratiocima na društvenim mrežama poznata je njena fasciniralnost Njegošem. Tokom večeri su se dotakle i teme uloga ženskih likova u “Gorskom vijencu” , koji autorka obožava kao i cjelokupno njegovo djelo, ali i stihova popularnih turbo-folk izvođača.

S obzirom da obožava poeziju i da je prije 5-6 godina po tome zapazila, profesorica Pavićević, koja je Minji inače predavala u školi, upitala je čemu je bliža: da li je neko ko se lakše i bolje izražava kroz stih (ma koliko bio nekonvencionalan) ili kroz prozu? Bez dvoumljenja Marđonović je odgovarila da više voli poeziju.

“Veliki sam fan lirike i poezije. Volim da je recitujem proživljam i mislim da je iskrenija. Pjesnik ili pjesnikinja ne lažu, prosto to nije forma za laž. Proza je fantastika, mašta, ima svega. Šta bih bila ja? Ja sam spoj možda da širim svoju feminističku misiju kroz liriku. Mislim da je i moj stil dosta poetičan i liričan, ima čak i nekoliko mojih pjesama u knjizi. To je neki moj problem, toliko volim da spajam nespojivo, da sam uvijek na ivici da se izgubim, ali me neko stručan vrati, tako da to ne ispadne toliko loše” zaključila je na kraju večeri Marđonović i najavila nastavak romana koji će, kako je kazala, sasvim sigurno biti “ništa manje a možda čak i više intrigantan od ovog”.

Minja Marđonović rođena je 1989. godine u Mostaru, rodnom gradu svoje majke. Zbog ratnih okolnosti na prostoru bivše Jugoslavije, svoje najranije godine života provela je u Baru, rodnom gradu svoga oca kojem je i posvetila ovo književno veče.

Uoči “Svilene revolucije” 2000.  godine, sa roditeljima se iz Crne Gore seli u Beograd, u kome i danas živi. Na Fakultetu političkih nauka diplomirala je politikologiju, a na Studijama roda masterirala kulturologiju kritikom institucije braka iz perspektive slobodne ljubavi, oslanjajući se pritom na anarhističke eseje čuvene feministkinje dvadesetog vijeka – Eme Goldman. Trenutno je na doktorskim studijama i planira da doktorira na temu slobodne ljubavi.  Pored akademske posvećenosti feminističkoj teoriji, stoglava aždaja svoju političku borbu artikuliše kroz društveno angažovano spisateljstvo i poeziju. Pored mnogobrojnih autorskih tekstova i kolumni, autorka je i kratkog dokumentarnog filma Kismet, koji je nastao u okviru projekta „Povećanje regionalne povezanosti mladih Srbije i Albanije”, posredstvom OEBS-a iz obije zemlje.

Njen rad možete pratiti na link-u https://stoglavaazdaja.rs/

The post Promovisan prvi roman Minje Marđonović – priča o potrazi za ljubavlju i slobodom first appeared on BARinfo.

Autorka Minja Marđonović poznata po svom onlajn imenu “100glava Aždaja” diplomirala je politikologiju na Fakultetu političkih nauka, da bi se kasnije posvetila feminističkoj teoriji i na Studijama roda završava master studije kulturologije kritikom institucije braka iz perspektive slobodne ljubavi.

Autorka je mnogobrojnih kolumni i tekstova, kao i kratkog dokumentarnog filma  “Kismet” koji je nastao u okviru projekta „Povećanje regionalne povezanosti mladih Srbije i Albanije“, posredstvom OEBS-a iz obije zemlje.

“Jefimija žena koja čeka” je ljubavni, putopisni i politički roman  koji govori o mladoj feministkinji, glavnoj junakinji Jefimiji, i njenom životnom putovanju na kraj svijeta, na Bali, tokom kojeg joj se dešava – život.

Kroz Jefimijino životno putovanje na kraj svijeta ,autorka oživljava najličnija pitanja kroz demimstifikaciju političkog – Jefimiija živi svoju seksualnu slobodu, dekonstruiše brak, preljubu, uz besprekoran trud da pronađe ljubav u sebi i toleranciju prema drugima.

S idejom da ponudi alternativni pristup lično-političkom životu jedne žene, Minja je napisala svoj prvi roman.Misao vodilja ovog djela mogla bi se sažeti u principima slobode, odnosno otvorenosti glavne junakinje da prihvati sve što poželi, da se izbori sa svojom sujetom, da dekonstruiše brak, da otkrije šta je muškarac, umije li da ga voli, ali i da pronađe ljubav u sebi i toleranciju prema drugome.

Promocija će biti održana u Dvorcu kralja Nikole, sa početkom u 19 sati i 30 minuta. Moderatorka večeri biće prof. Vesna Pavićević.

The post Promocija romana Jefimija, žena koja čeka first appeared on BARinfo.