Knjiga „Lekovitost” se bavi fundamentalnim pitanjem – kako proces liječenja može postati zaista ljekovit kroz unapređenje međusobnog razumijevanja, komunikacije i odnosa između pacijenata i ljekara. Autorka u svom radu nudi konkretne savjete, alate i smjernice koji premošćuju jaz u komunikaciji unutar zdravstvenog sistema.

Posebnu vrijednost priručnika čini rečnik osnovnih pojmova emocionalne pismenosti, kao i praktični predlozi i vježbe namijenjene obijema stranama u komunikacijskom procesu. Knjiga osnažuje pacijente da, njegujući asertivnost, preuzmu aktivnu ulogu u sopstvenom ozdravljenju, dok ljekarima pruža dragocjenu priliku da prodube razumijevanje svoje uloge, razviju racionalnu saosjećajnost i povećaju senzibilnost za ono što se u kontaktu dešava „između redova“.

Organizatori pozivaju zainteresovane da, uz autorku i moderatora večeri, Miloša Bulatovića, psihoterapeuta iz Podgorice, učestvuju o otkrivanju ključnih aspekata ovog inovativnog i društveno važnog djela.

The post Lekovitost – kako pomoći pacijentu da ozdravi – u četvrtak u Biblioteci promocija knjige Marije Kulović first appeared on BARinfo.

Peti roman Jasenke Lalović najavljen je kao roman o svjetlosti koja se pronalazi i u najmračnijim vremenima, posveta hrabrosti i vjeri u dobro, bez obzira na iskušenja.

„Ovaj roman se pisao drugačije od prethodnih. Čini mi se da se pisao uporedo od prvog slova mog prvog romana jer ono što je bila vodilja za ‘Zeru luče’ je ta mrva svjetlosti, nade, vjere koja nas pokreće, kojom opstajemo, idemo naprijed, koja osmisli svako trajanje”, navela je Lalović i dodala:

„U doslovce svakom liku, ma koliko da je nosio težak usud života, usađivalo se to malo svjetla koje su slijedili u najmračnijim danima njihovih života. Upravo ta zera bila je pokretač radnje, smisaono je vukla naprijed, ka razriješenju i poentiranju. Možda je to razlog što ovu knjigu izdvajam ne po obimu rada koji je zahtjevala, već po poruci koja je važna za svakog od nas. Zato ne mogu tačno reći koliko se dugo pisala. Ako gledamo na vrijeme provedeno nad tekstom, oko godinu dana, međutim motanje po glavi o sudbinama koje sam pokušala da obuhvatim, vraća me decenijski unazad. Znači, baš traje”, naglasila je Lalović.

Nakon trilogije “Brda od pelina” i “Bastadura”, u petoj knjizi, jedna od najčitanijih književnica u regionu, Jasenka Lalović napušta isključivo istorijski okvir i smješta priču u savremenost, otvarajući pitanja identiteta, nasljeđa i odgovornosti u vremenu u kojem živimo.

The post Promocija romana Jasenke Lalović Zera luče u ponedjeljak u Kući maslina first appeared on BARinfo.

Kao što mu ime govori, “Ženski glas” pronosi glas žena Crne Gore iz svih sfera društvenog djelovanja, njihov doprinos izgradnji bolje i naprednije Crne Gore. “Ženski glas”, osim što promoviše ostvarene i uspješne žene različitih radnih angažmana, interesovanja i obrazovanja, ne zaboravlja ni žene iz bogate prošlosti i istorije Crne Gore, koje su se u minulim vremenima borile za ostvarivanje svojih prava i položaja u društvu. Bez njihovog doprinosa, Crna Gora ne bi danas bila to što jeste – slobodna, nezavisna država.
Na promociji će govoriti predsjednica Programskog odbora časopisa, mr Aeta Salh, predsjednica Alijanse žena DPS, Drita Lola, preduzetnica Bojana Andrijašević, koreograf folklornog drustva “Treće doba”, Zoran Popović i članica redakcije časopisa, dr Anastazija Miranović.
Primjerke časopisa, koji postoji već sedam godina i izlazi periodično-dva puta godišnje, publika će biti u prilici na promociji dobiti besplatno.
U pratećem programu, izvedbom prigodnih kompozicija na harmonici, učestvuje Adnan Krajina, učenik VI razreda ŠOMO “Petar II Petrović Njegoš”, u klasi prof. Aleksandra Basaraba, navodi se u saopštenju iz Kulturnog centra.

The post Promocija Ženskog glasa u Zavičajnom muzeju first appeared on BARinfo.

Pored autora, na promociji monografije govorili su direktor Biblioteke za slijepe Crne Gore mr Božidar Denda i  predsjednik Paraolimpijskog komiteta Crne Gore Igor Tomić.

Na početku književne večeri, u ime organizatora , pomoćnik direktora Kulturnog centra Bar Mirko Bujišić poželio je dobrodošlicu gostima i publici i istakao da Kulturni centar Bar u sklopu kojeg radi Narodna biblioteka i čitaonica “Ivo Vučković”, već dugi niz godina ima dobru saradnju sa Bibliotekom za slijepe Crne Gore, kao i sa Organizacijom slijepih za Bar i Ulcinj, na čelu sa njenim predsjednikom Veselinom Joketićem.

“U Narodnoj biblioteci i čitaonici ‘Ivo Vučković’ u Baru, od 17.maja 2006. godine funkcioniše i audio biblioteka na CD-ovima, u mp3 formatu, koja je dostupna za sve. Uvijek smo tu da pomognemo koliko je u našoj mogućnosti i da izađemo u susret”, naglasio je Bujušić.

Autor monografije “Naša priča” Zoran Poleksić, odluku da pokuša da napravi publikaciju donio krajem novembra prošle godine.

“Povoda i razloga je bilo više. Prvenstveno saznanja koja sam dobijao od istinskog prijatelja i saradnika Biblioteke Igora Tomića, dugogodišnjeg uspješnog predsjednika Paraolimpijskog komiteta, koja su mi ukazala da je riječ o kompaktnom kolektivu koji je za relativno kratko vrijeme svog postojanja ostvario fascinantne rezultate u svakom pogledu. Kada sam u novembru  prošle godine prilikom izrade ove monografije doznao još neke fascinantne detalje, bio sam siguran da ću da uradim ovu knjigu. Sav taj potencijal i svi ti rezultati bili su mi na dohvat ruke, zahvaljujući agilnosti direktora Biblioteke Božidara Dende i svih njegovih saradnika.Kontaktirao sam i korisnike Biblioteke, i oni su o svojim izjavama oplemenili kompletno štivo”, kazao je autor.

Predsjednik Paraolimpijskog komiteta i saradnik Biblioteke Igor Tomić, zahvalio je Zoranu Poleksiću na “perfektnom djelu koja sumira veliki istorijski momenat bitisanja Biblioteka koja se čuje i čita od Podgorice do Novog Zelanda”.

“Ovo djelo je nešto što će, u kulturološkom stvaralaštvu Crne Gore i bibliotekarskoj djelatnosti, nadam se, poslužiti da i narednih 15 i 150 godina nadograđuju priču, stvaralački momenat i efekte rada Biblioteke slijepih Crne Gore”, smatra Tomić.

Direktor Biblioteke Božidar Denda je neko ko je pokrenuo cijelu priču i kako je kazao Poleksić, ni iz čega napravio “bastion” za osobe oštećenog vida – biblioteku koja je u regionu prepoznata zbog kvaliteta.

“Biblioteka je pokrenula mnoge inovativne djelatnosti, kakvih ni danas nema, ne samo u ustavnovama ovog tipa na Balkanu, nego i u Evropi. Skoro da sam ubijeđen da niko osim nas, ne radi projekcije filmova koji su prilagođeni. Jedinstveni smo i po tome sto smo zajedno sa Kulturnim centrom Homer, pokrenuli i radio stanicu, organizovali izložbe skulptura koje su taktilne, koje osobe oštećenog vida mogu da opipaju”, kazao je Denda i pozivao sve koji vole umjetnost kulturu i čitanje knjiga da nastave da se, bez ustručavanja, interesuju za usluge Biblioteke.

“Audio knjige mogu da koriste svi ljudi. Uveliko se na Zapadu, Evropi i Americi one i koriste u smislu da ih prate i slušaju recimo oni koji provode dugo vremena u saobraćaju. Dakle, Biblioteka je otvorena za sve i dalje sa željom, da sve koji vole umjetnost, kulturu i knjige, ugosti čašicom dobrog štiva i čašicom dobrog, plemenitog, ljudskog razgovora”, zaključio je Denda.

Postojanje biblioteke za osobe oštećenog vida izuzetno je važno, jer je knjiga u odgovarajućim formatima znatno manje u odnosu na one koje se štampaju za širu javnost. Biblioteka za slijepe u Crnoj Gori ima fond od 23 i po hiljade naslova i 730 korisnika.Objavljuje časopise “Glas” u audio formatu i “Tačke kulture” na Brajevom pismu. Projekat Biblioteke za slijepe je i Radio Homer.

The post U Dvorcu promovisana Naša priča Zorana Poleksića first appeared on BARinfo.

Ova dokumentarna priča zajednički je projekat Opštine Bar i Izdavačke kuće “Mediteran Multimedia”, čime je lokalna uprava, kako je kazao predsjednik Opštine, Dušan Raičević, postavila nove standarde, ne samo u kreaciji ovakvih i sličnih sadržaja, već i u njihovoj prezentaciji.

Produkcija je povjerena ekipi “Media Pro-Studio Petović”, a originalnu muziku i rad na dokumentarnim audio snimcima potpisuju članovi barskog rok benda “Akademia”.

Film je proizašao iz ideje o izložbi sa istom temom, koja je trebalo da bude upriličena povodom Dana Opštine, 24.novembra.

“Mi, iz NVO Mediteran Multimedia, planirali smo da napravimo izložbu koja bi prikazivala Bar nekad i sad, ali je rukovodstvo Opštine, na čelu sa predsjednikom, mislilo da bi trebalo da uradimo film, kako ne bi bili omeđeni prostorom Galerije i vremenom, već bi ostao i budućim generacijama. Bila je to dobra zamisao i smjela, jer mi koji smo radili na njemu, sa izuzetkom ‘Studija Petović’, nismo znali ništa o pisanju scenarija i režiji”, kazao je autor Željko Milović, koji je objasnio da je vodeća ideja bila oživjeti 100-tinjak fotografija iz prošlosti Bara, od 1878. godine do savremenog doba, snimajući ono što se nalazi na njima, na istom mjestu, iz istog ugla.

“Nismo ni slutili koliko će to biti zahtjevan posao. Ogroman problem predstavljala je činjenica da nekih lokacija više nema, te se nisu mogle fotografisati u originalu. Negdje bi našli poziciju i ugao, ali je na tom mjestu, na primjer Pristan, sada samo silos Luke Bar, a slično je bilo i sa nekadašnjim objektima Stare Topolice, sa plažama i hotelima od Bara do Sutomora. Zbog toga smo morali odustati od nekih atraktivnih fotografija. Jedno je sigurno, film ne bi postojao da iza njega zdušno nisu stali ljudi iz NVO ‘Media Pro’, odnosno ‘Studio Petović’, i u njih sam se, s pravom, najviše uzdao. Film je isto toliko njihov, koliko moj, ako ne i više. Ekipa Media Pro je dizala dron širom opštine, pela se po čukama i brdima, tumarala starim, skoro zaboravljenim putevima, ulazila u čamce, preskakala ograde, kako bismo dobili vjernu fotografiju, na čemu sam im neizmjerno zahvalan”, istakao je Milović.

Predsjednik Opštine, Dušan Raičević, smatra da je ovaj dokumentarni film veliki praznik za savremenu kulturu Bara, kako je to u njegovom uvodnom dijelu kazao i autor muzike.

“Za nama je godina puna izazova, koja nas je natjerala na jedinstvo, i prije svega, u naš krvotok upumpala jednu novu dozu toliko potrebnog lokalpatriotizma. Ovo nije priča o značajnim događajima iz burne istorije našeg grada, niti o znamenitim Baranima. Te priče su, do sada, ispisane perima uglednih istoričara i autora, među kojima je i Željko Milović, koji se prethodnih godina pozicionirao kao urednik hroničar savremene istorije našeg grada. Ovo je priča o Baru, njegovom razvoju, priča o istoriji našeg grada u vremenskom intervalu od 143 godine, kroz savremenu prezentaciju u formi dokumentarnog filma”, kazao je Raičević, koji je naglasio da film svjedoči o Baru, gradu koji se, uprkos različitim udarima turbulentne istorije, ali i elementarnih nepogoda, održao i izrastao u još ljepši i razvijeniji.

“Zahvaljujući ovom filmu, u prilici smo da posvjedočimo sjajnim događajima iz istorije grada, koji je u ovom periodu dva puta mijenjao ime, prošao kroz tri rata, tri velika razorna zemljotresa i grada koji je dugi niz godina strepio od izlivanja vodotoka rijeke Rikavac. Uprkos svim tim izazovima, uspijevao je da se, kao fenix iz pepela, vrati. Kao što je i kralj Nikola 1908. godine kazao, polažući kamen temeljac za izgradnju Novog Bara – mi danas svjedočimo transformaciji našeg grada iz jedne bašte zapuštenog i neobrađenog cvijeća, u grad koji je, kao i njegova okolina, prepoznat kao lijep i razvijen”, dodao je predsjednik Raičević, zaključivši “na ovaj način mi se odužujemo našoj slavnoj istoriji, ali isto tako pravimo jasnu legitimaciju za budućnost”.

Za govorni segment u filmu bio je zadužen poznati barski i crnogorski slikar Muharem Muratović, muzika u filmu ima ulogu naratora, a korišteni su i stari snimci iz arhiva RTCG, da se film, kako je kazao autor, Željko Milović, ne bi pretvorio u slajd šou. Zato se posebno zahvalio Televiziji Crne Gore, a kako se odlučio za drugačiji pristup, jer po pravilu svaki dokumentarni flim ima naratora, a u ovom slučaju to je bila muzika, posebnu zahvalnost duguje i članovima rok benda Akademia, koji su uradili originalnu muziku, izuzetno prijemčivu za ovaj film, ali i obradili dokumentarne audio snimke iz 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka.

Svoje viđenje Bara u filmu su dali mr Milena Lukšić Đurović, Bodin Orlandić i Katarina Marđonović, pripadnici generacije koja ne pamti dalju prošlost grada pod Rumijom.

Dokumentarni flim “Bar na vremenskoj kapiji”, zainteresovani mogu pogledati na you tube kanalu Opštine Bar. Takođe, možete ga pogledati i ovdje:

The post VIDEO: Promovisan film Bar na vremenskoj kapiji first appeared on BARinfo.

Ljubitelji šaha i pisane riječi bili su u prilici da uživaju u priči o drevnoj igri, počecima Božidara Ivanovića i sjećanjima na cijelu plejadu uspješnih šahista i crnogorskog šaha uopšte, u proteklih pola vijeka.

Na promociji su govorili Ivanovićevi prijatelji iz Bara profesor Maksim Lutovac i dr Ljubo Živković, koje je neraskidivim nitima povezala upravo šahovska  igra, a veče je vodio novinar Milan Vujović, takođe pasionirani ljubitelj ove igre i učesnik brojnih šahovskih turnira.

Veče je započelo interpretacijom pjesme “Kari Šabanovi”, Ivanovićevog oca Lesa, nakon koje je Vujović podsjetio na uspjehe najvećeg crnogorskog šahiste, koji su istovremeno bili i uspjesi naše zemlje.

Dr Ljubo Živković je u emotivnom obraćanju pred barskom publikom istakao da je Ivanović proslavio ovu igru i crnogorski šah i kao da je želio da provjeri da li je zemlja okrugla, putovao od turnira do turnira, obilazeći cijelu planetu. “U knjizi je 111 briljantnih ostvarenja. Tu su komentari, anegdote, putopisni zapisi, obilje literarno-poetskih pasaža”, kazao je Živković uz utisak da najljepši dio knjige možda čine sjećanja na Cetinje šezdesetih godina, taj, kako je naveo, “mural nepatvorene ljepote, priča o vremenu, životu i ljudima kojih više nema… Bonja je igrao svoj život, igrajući na crno-bijeloj magiji, sa najvećim šahistima našeg vremena, a možda i najvećim u istoriji šaha”.

Profesor Maksim Lutovac smatra da je knjiga “Igrati svoj život” šahovsko remek djelo. “Mi ga šahisti znamo kao neustrašivog kombinatorika i napadača, ali ova knjiga ga je predstavila kao vrhunskog odbrambenog igrača, jer je njome odbranio sebe, svoje brojne prijatelje i partnere, kao i jedno čudesno vrijeme, od najstrašnijeg neprijatelja, od zaborava. Monografija je originalno koncipirana i komponovana  sintezom šaha i literature u dvije cjeline, koje imaju svoje tematske krugove, a autor je dao prednost krugovima: Cetinje i šah”, kazao je Lutovac.

“Drago mi je što sam večeras ovdje, ove večeri koja podsjeća na neke mnogo ljepše barske dane, kada smo ovdje igrali šah, koji je pratio cijeli svijet”, kazao je pozdravljajući prisutne Božidar Ivanović, podsjećajući na osamdesete i međunarodno okupljanje najboljih svjetskih šahista u Baru.

Ivanović je objasnio da knjiga “Igrati svoj život” hronološki govori o događajima iz perioda djetinjstva, gdje je, zahvaljujući posjetama umnih ljudi koji su dolazili kod njegovog oca pjesnika Lesa Ivanovića, bio u prilici da sluša filozofske i životne rasprave, mudrosti, da uči i upija. “Kada je u pitanju šah, poslušao sam očev savjet, koji mi je kazao ne igram kafanske partije, već da čtam i da se služim knjigama, šahovskom literaturom. Problem je bio što šahovskih knjiga tada nije bilo, osim nekih publikacija, nekih ruskih časopisa, ali sam ipak uspio da doprem do nekih saznanja prije svega o Aleksandru Aljehinu, potom o Talju… Kroz vrijeme dijete odrasta, a ja sam spoznao da moram i da hoću kao dijete svog oca, da stvorim i doprinesem nešto kao sin čovjeka koga su toliko cijenili”, rekao je Ivanović.

The post Promovisana knjiga Božidara Bonje Ivanovića first appeared on BARinfo.

Bila je ovo treća stanica prve književne turneje po opštini, nazvane “Za Barane – Knjiga o Baranima”, na kojoj se promoviše knjiga o ljudima koji su obilježili Bar postojanjem, načinom života i moralnim normama drugačijim od današnjih.

“U Starom Baru je moj otac još 1931. počeo da radi kod Mitra Iličkovića kao šegrt, a onda i u svojoj prvoj kafani sa 15 godina, kod Šaba Džajovića, a mene je dovodio kao malog petkom, još pamtim lepinje i simite iz pekare, cijela ulica je mirisala. Mjesto na kome smo danas izabrali smo zbog njegovog istorijskog značaja, ali i zato jer su svi morali proći ovuda: i kapelnik Vlado Černja koji je živio izviše ulaza u tvrđavu, i pjesnik Milo Jovović sa Gretve, i dr Josip Pera do čije se kuće gore išlo kaldrmisanom ulicom, i braća Marić koja su imala uljaru dolje na Držaku, i Mitar Iličković – Adžo Mitar, čija je radnja iz početka dvadesetih još živa i zdrava u glavnoj ulici, i trgovac Omer Mekuljin Mustafić sa tekstilnom radnjom na 50 metara odavde, i dr Jovo Suđić prvi direktor Gimnazije, i slastičar Redžep Karađuzović iz Brbota, i čuveni apotekar Rikardo Gligo čija se apoteka nalazila malo niže na ulazu u ovaj plato, pa Šeko Bubić, braća Krajina, Božo slikar Martinović, Jozo Demirović, novinar Boško Milošević, Anto Radović, Rizo ćevapdžija sa Bauzihta…”, istakao je na samom početku autor dvotomne monografije Željko Milović.

Bio je ovo prvi put nakon mnogo decenija da se plato pored nekadašnje Čitaonice, osnovane još 1881. i Spomenika ispred objekta, koristi za kulturno-umjetnička dešavanja, a mišljenje da je to bio pun pogodak organizatora dijele i učesnici književne večeri i posjetioci.

Najistaknutiji govornik na ovom “književnom barskom sjedniku” bio je 90-ogodišnji profesor Milo Vukčević, savremenik i prijatelj mnogih ličnosti opisanih u knjizi, koji je iz prve ruke govorio o njihovim biografijama, ali je prije svega potencirao specifično zajedništvo Starobarana.

“Ovaj kraj je živio kao porodica. Nijesu se znale razlike, nije se obraćalo pažnja ko je ko, cijenile su se samo ljudske vrijednosti. I zbog toga je Stari Bar bio istorijski čvor. Pamtim zajedničke proslave na Uskrse, Vaskrse, Bajrame, pa kako su se muslimanska djeca tukla šarenim jajima sa hrišćanskom, a hrišćanska se nisu odvajala od njih za bajramske kolače, bilo je ovo jedinstveno mjesto u dobru i zlu. Mnoge ljude koje je Željko oživio u knjizi pamtim, prije svih narodnog dobrotvora Adža Mitra koji je pomagao svakoga ko mu se obratio i čije je bilo čitavo Polje barsko, pravog gospodina Gliga Rikarda čije su nevine sinove partizani strijeljali jer su bili apolitični i nisu htjeli u rat, Joza Demirovića mog đaka – velikog slikarskog talenta, dr Pere koji je živio u Gretvi kao i sva elita starobarska, barem smo ih tako mi gledali…“, govorio je prof. Vukčević.

Ivan Jovović, koji je skupa sa drugim govornikom, Suljom Mustafićem, među neformalnim recenzentima ovog obimnog naučno-publicističkog djela, potencirao je da je među koricama “personalizacija istorije”, namijenjena “rođenim i porijeklom Baranima, ali i onima koji se poistovjećuju s Barom i osjećaju sebe dijelom života pod Rumijom”.

“Željko je dao presjek socijalne istorije Bara, kompleksnog procesa promjene urbane, socijalne, demografske i bilo koje druge strukture opštine, od početka do kraja XX vijeka. Knjiga je naizgled pitko štivo, jer je namjera autora bila da informacije budu dostupne širokom krugu čitalaca, ali kad se dublje zađe u nju, vidi se da je u pitanju vrlo kompleksan rad. Ova knjiga Milovića pozicionira kao najvažnijeg hroničara grada, kao osobu koji je referentna da ultimativno ispriča istoriju Bara XX vijeka, bez uljepšavanja ili naginjanja na bilo koju stranu”, rekao je Jovović i potom ispričao priču o svom pretku Milu Jovoviću, prvom dječijom pjesniku Crne Gore čija baština tek treba da bude do kraja sistematizovana i objavljena.

Suljo Mustafić je naročito potencirao podnaslov knjige.

“Željko je namjerno uzeo ovaj naziv ‘(ne)zaboravljeni’, a ne ‘znameniti’, niti ‘istorijski važni’, jer je narodno pamćenje jače od svih drugih pamćenja. Narod pamti ono što dokumenta preskoče i u hronikama nema. Ovo je mozaik sastavljen od istorijskih, faktografskih, ali i u narodu nezaboravljenih sličica malih i velikih ljudi – velikih za svoje vrijeme i sredinu koji su obilježili, svaki na svoj način. To je Bar koji izranja iz prošlosti, iz sjećanja ljudi i njihovog života. Ova knjiga dokazuje bogatstvo Barana svih vjera, nacija, socijalnih kodova, i dragocjena je ne samo za današnje čitaoce, no će je iščitavati generacije u decenijama i vjekovima koji dolaze”, rekao je Mustafić.

Agron Karađuzović je govorio o rodonačelniku najčuvenije slastičarske familije Redžepu, o tome kako su počeli da se bave ovim poslom još prije 80 godina, zatim kako su uz pomoć snijega iz Mikulića pravili između dva rata prvi sladoled, o nastanku prvih bombona – Redžepovih šećera, o „crvenim jabukama“ – “ferik jabuke u šećer, koje ne voli onaj koji ih ne zna”, koje sada prave samo za Maslinijadu u čast tradicije…

“Našoj familiji je privilegija što je Redžep u ovakvoj knjizi i među ovakvim ljudima, a o njegovom životu i radu govori i činjenica da su nam prije nekoliko dana u radnju došli stariji ljudi koji žive u inostranstvu, i ispričali kako se sjećaju da su prije pola vijeka jeli prve čibuke ili bombone kod Redžepa”, istakao je Karađuzović.

Posebnu pažnju izazvalo je specifično obraćanje kapetana Vahida Vaja Sinanovića, kako ga je autor knjige najavio, “jednog od današnjih simbola Starog Bara”. On se prisjetio svog oca, krojača Muja, koji je napravio malu modnu reviju na Izložbi zanatske komore 1960. godine, i bio cijenjeni majstor što je šio komplete za gradske dame, prije no ga je “kućni prijatelj Đoko Lekić odveo od šivaće mašine”. Sinanović je ispričao nekoliko starobarskih anegdota, u kojima je ponovo oživio duh Starog Bara, grada gdje se svako poznavao, a u kome je specifičan vid šale i odnosa prema često surovoj stvarnosti činio život lakšim i bliskijim.

“I što malo ko zna, između naših kuća i kuća Jovovića je bio podzemni prolaz. Ako bi jedna vojska došla, žene Sinanovića su bježale u Jovoviće njime, a ako bi druga došla, Jovovićke su išle k nama. Komšije su se međusobno čuvale u mutnim vremenima”, zaključio je Sinanović.

Kako obično i bude na promocijama tokom turneje „Za Barane – Knjiga o Baranima”, nakon oficijelnog dijela, čule su se priče o mnogim događajima i akterima sa starobarske kaldrme.

Naredna promocija je planirana već za ponedjeljak, na Topolici, “kod Ćićovog autobusa”, u Pionirskom parku.

The post Starobarska magija na promociji knjige o (ne)zaboravljenim Baranima first appeared on BARinfo.