U čast značajnog jubileja i 230 godina od donošenja prvog crnogorskog zakonodavnog akta – “Stege” iz 1796. godine – Petra Prvog Petrovića Njegoša, na tribini su govorili prof. dr Zoran Rašović, akademik i potpredsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, prof. dr Branislav Radulović, predsjednik Udruženja pravnika Crne Gore i prof. dr Šerbo Rastoder, istoričar i akademik CANU.

Učesnike tribine i posjetioce pozdravila je direktorica Kulturnog centra Aleksandra Grabež, a otvorio je predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević, koji je kazao da “ovo okupljanje ima izuzetan značaj, jer se održava povodom posebno važnog jubileja, 20 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore, jednog od najsvetijih datuma u savremenoj istoriji naše države”.

“Upravo ovdje, na prostoru Bara, istorija nas snažno podsjeća koliko je sloboda bila i ostala temeljna vrijednost našeg naroda. Nedaleko odavde odigrala se slavna Tuđemilska bitka 1042. godine, kojom je potvrđena državna samostalonost Duklje i njeno mjesto u evropskoj istoriji. Taj događaj simbolizuje trajnu težnju našeg naroda ka slobodi, samostalnosti i očuvanju sopstvenog identiteta. Zato Bar s pravom baštini posebno mjesto u crnogorskoj državotvornoj tradiciji. U tom duhu večerašnja tribina, organizovana povodom 230 godina od donošenja ‘Stege’ Petra Prvog Petrovića Njegoša, nosi snažnu simboliku. ‘Stega’ nije bila samo prvi pisani pravni dokument i Zakon Stare Crne Gore, već i izraz potrebe za jedinstvom, slogom i odgovornošću prema zajednici i državi.

Okupljeni pod zidinama Starog Bara, mjesta koje svjedoči burnoj istoriji i trajnosti naše kulture, podsjećamo se da narod koji poštuje svoju prošlost i svoje temelje, ima snagu da sigurno gradi svoju budućnost, danas vrlo izvjesnu u evropskoj zajednici naroda kojoj stremi”, kazao je Raičević.

„Velika je čast stajati danas ovdje u gradu pod Rumijom, gdje se vjekovi susrijeću sa morem i gdje maslina, ta mitska hraniteljka, svjedoči o trajanjanju koje prevazilazi naše pojedinačne živote”, kazao je, obraćajući se okupljenima, akademik Rašović.

“Kada je na Cetinju, u sjenci Lovćena, predvođena Svetim Petrom Cetinjskim, iznjedrena ‘Stega’, tada nije samo donesen prvi pisani zakon. Crna Gora je u dramatičnom istorijskom času rađala prve zametke moderne državnosti. ‘Stega’ nije samo prvi pisani zakon moderne Crne Gore, nego je istovremeno bila moralni ustav, kolektivna zakletva i duhovni amalgam koji je razjedinjena plemena povezao u neraskidivo državno biće. Taj duh ‘Stege’, taj vapaj za pravdom i slobodom, odjekivao je kroz vjekove, preko Cetinja i njegovih lipa, koje su upijale miris tamjana i baruta, sve do veličanstvenog 21. maja 2006. godine. Ako je ‘Stegom’ začeta moderna državnost, onda je majskom zorom ta državnost konačno i nepovratno obnovljena”, poručio je, u nadahnutom obraćanju, akademik Rašović. 

On je istakao da postoji duboka metafizička veza Između Lovćena i Rumije, između Cetinja i Bara, između Tuđemila i Grahovca, kazavši da je to vertikala crnogorske postojanosti.

“Dok Lovćen gospodari nad našim istorijskim srcem, Rumija grli more i otvara nas prema svijetu. Danas se Cetinje i Bar rukuju kroz ovaj jubilej, spajajući krš i maslinu, istorijski ponos i mediteransku širinu. Ako je ‘Stega’ ujedinila plemena u državu, Stara maslina na Mirovici nas je vjekovima ujedinjavala u miru.

Njena stabla, starija od mnogih carstava, šalju nam najmudriju poruku: korijen je dubok i zajednički, a krošnja široka za sve nas”, istakao je Rašović.

Kao što maslina zahtijeva strpljenje, trud i ljubav da bi dala plod, podsjetio je, tako i naša država zahtijeva stalnu njegu, neupitnu vjernost, patriotizam i poštovanje.

“Cetinje nam je dalo pečat i pismo, dostojanstvo vladarske kuće i nepokornost kršu. Bar nam je podario širinu horizonta, mediteranski duh i civilizacijski iskorak. Veza između Lovćena, Rumije, Durmitora i Visitora, kičma je Crne Gore. Stara maslina, brijest, lipa i borova šuma mlada, mirišu nam i svjedoče o tome. Danas, kada gledamo prema dvorcu kralja Nikole na Topolici, potvrđujemo riječju i čašću da je Bar uvijek bio kapija kroz koju je Crna Gora disala punim plućima”, kazao je akademik Rašović.

U ime Udruženja pravnika Crne Gore, njen predsjednik prof. dr Branislav Radulović je na početku izlaganja kazao da “Stega”, prvi crnogorski zakonodavni akt Stare Crne Gore, predstavlja jedan od ključnih dokumenata političkog i pravnog konstituisanja Crne Gore, koja je u vremenu stalnih spoljašnjih prijetnji i unutrašnjih podjela uspjela da okupi crnogorski narod oko zajedničkih vrijednosti, ciljeva i, prevashodno, državotvorne ideje.

“Sa ‘Stegom’ je započet prelazak sa običajnog prava na pisane zakonske tekstove i proces stvaranja državnog prava. Uprkos svom deklarativnom karakteru i skromnom sadržaju, od preambule i svega šest članova, utrla je put državotvornim inicijativama Vladike Petra i njegovih nasljednika. Kao što su bitke na Martinićima i Krusima stvorile jedinstvenu crnogorsku odbrambenu zajednicu, tako je i ‘Stega’ bila izraz izgradnje nezavisne države. Bez ‘Stege’ teško da bi došlo do stvaranja organizovane vlasti, jer sloboda više nije bila samo plemenska obaveza, već je postala kolektivna, državna vrijednost i zadaća.

Današnja Crna Gora suočava se sa drugačijim, ali ništa manje složenim izazovima, krizom povjerenja u institucije, društvenim podjelama i potrebom za novom državotvornom energijom koja će objediniti različitosti u funkciji zajedničke, nadam se, evropske budućnosti”, zaključio je Radulović.

Akademik Šerbo Rastoder je rekao da, kada je sastavljan Odbor za proslavu 20 godina državne nezavisnosti, 230 godina ‘Stege’ i 55 CANU, on dobio veoma težak zadatak, da napravi tekst o istorijskom kontekstu donošenja “Stege”.

“U pitanju je 18. vijek, kada je Crna Gora bila savez plemena, međusobno partikularno antagonizovanih. Upravo u okviru tog saveza, prvi put su uspostavljene klice zakonodavstva. U tom smislu, prihvatam da je ‘Stega’ izvorište, ako je 21. maj ishodište!”, apostrofirao je Rastoder.

Jedino što je važno jeste, podvukao je on, da ovakvi datumi, ovakva kultura sjećanja i ovakvo povezivanje različitih istorijskih datuma i istorijskih etapa u vertikalu crnogorske državnosti potvrđuju jednu najvažniju misao a to je, da je Crna Gora vječna.

Javnu  tribinu “Istorija, pravo i tradicija”, posvećenu istorijskom i pravnom značaju „Stege“, njenoj ulozi u oblikovanju crnogorske državotvorne i pravne tradicije, kao i značaju očuvanja kulturnog i istorijskog nasljeđa, organizovala je Opština Bar i Udruženje pravnika Crne Gore. Program je upotpunio prvak Cnogorskog narodnog pozorišta Slobodan Marunović, koji je čitao izvode iz teksta „Stege“, a u muzičkom dijelu nastupili su poznati crnogorski muzičari  Slaven Knezović i Dejan Škuletić.

The post VIDEO: Istorija, pravo i tradicija – Javna tribina za početak obilježavanja 20 godina od obnove nezavisnosti first appeared on BARinfo.

O putu iz prekomorskih zemalja i tragičnoj sudbini ovih crnogorskih rodoljuba, kao i o širem kontekstu samog događaja u svijetlu geopolitičkih okolnosti i vojnopolitičke situacije u Crnoj Gori, govorili su akademik dr Šerbo Rastoder, doc dr Dragutin Papović, prof. dr Ilir Čapuni i mr Ivan Jovović – predsjednik Matice crnogorske.

Panel-diskusiju je uvodnom riječju otvorio akademik Zoran P. Rašović, potpredsjednik CANU, a prigodnim slovom obratio se i predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, kao pokrovitelj skupa. Diskusiju je moderirala prof. dr Vesna Kilibarda, vanredni član CANU.

Mr Ivan Jovović je rekao da postoje neke riječi u istorijskom biću jednog naroda čiji pomen ima duboku simboliku, tako je i sa riječju “Medova”, koja u crnogorskoj istoriji oslikava svu tragiku crnogorskog XX vijeka.

“Crnogorski pečalbari su se masovno odazvali na poziv svoga kralja i položili život za odbranu Kraljevine Crne Gore, ostavši na dnu mora, ne znajući za gorku istinu da će koju godinu kasnije takozvani saveznici lišiti njihovu domovinu međunarodnog suvereniteta. Isti saveznici odnosili su se na prilično indolentan način, prema svjedočenjima aktera ovog događaja, i u akciji spašavanja preživjelih crnogorskih dobrovoljaca u Medovskoj luci, koja je bila pod upravom savezničkih snaga. Istorijski usud broda ‘Brindizi’, na kojem su se tog kobnog Badnjeg jutra 1916. godine nalazili crnogorski dobrovoljci, opredijelio je sudbinu najveće crnogorske pogibije u jednom danu, koja nije bila rezultat neprijateljskog dejstva austro-ugarske mornarice, već podvodne savezničke mine”, istakao je mr Jovović.

Kao što je to zapisao u publikaciji “Vijek sjećanja” vjerovatno najbolji poznavalac ovog događaja, nedavno preminuli Marijan Mašo Miljić, saveznici nisu blagonaklono gledali što je crnogorska vojska u julu 1915. godine u Skadarskoj operaciji zauzela luku Medova, s obzirom na oštre diplomatske reakcije saveznika, naročito Kraljevine Srbije, a što se kasnije pokazalo da je upravo ta akcija crnogorske vojske bila spasonosni potez, prvenstveno za evakuaciju srpske vojske. Dok je evakuacijom srpske vojske u luci Medova rukovodio britanski kontraadmiral Troubridge, o crnogorskoj vojsci niko nije vodio računa, što su sve bile zloslutne naznake sloma crnogorske vojske, a potom i države.

“Nažalost, dugo se čekalo na reinterpretaciju uloge, tj. tretmana crnogorske vojske u Prvom ratu, od strane saveznika odnosno pobjednika, zbog čega smo do nedavno u udžbeničkoj literaturi obrazovali generacije učenika i studenata kroz eufemizme o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom, a ne na osnovu međunarodno pravne terminologije o nasilnoj aneksiji. Tako smo svi znali i sa pijetetom učili stihove pjesme ‘Plave grobnice’, obilazili na đačkim i studentskim eksurzijama grobove stradalih srpskih vojnika duž grčke obale, dok je crnogorske stradalnike kod Medove nekako zaobišla istorija i književnost, eventualno poneki redak ili fusnota, te se o njihovom junaštvu i mučeništvu uglavnom pričalo unutar porodičnih krugova, a sjećanje na njih je polako počelo da blijedi. Da kojim slučajem nije podignut veličanstveni spomenik ‘Lovćenska vila’ na Cetinju, gotovo ne bi imali materijalno svjedočanstvo kojim se ukazuje počast vojsci Kraljevine Crne Gore u Prvom svjetskom ratu. To ujedno govori o istorijskom narativu koji je propagiran od strane zvanične ideologije pobjednika, koja se najbolje očitovala u podloj i dobro organizovanoj kampanji u zemlji i inostranstvu, tokom i nakon završetka rata, a podrazumijevala je minorizovanje uloge crnogorske vojske i navodno nedržavničko ponašanje kralja Nikole do njegovog egzila iz zemlje. Zato su do danas opstala spomen obilježja poput onog na budvanskim zidinama starog grada na kojem umjesto istorijskih činjenica nailazimo na tekst koji je napisan u skladu sa ideološkim potrebama unitarističkog karađorđevićevskog režima u Beogradu. U tom kontekstu, među stradalim dobrovoljcima u Medovi bila su trojica Ivanovića iz Budve, čiji je rođak Krsto Ivanović razvio jedini krstaš barjak na Solunskom frontu oko kojeg su se okupili crnogorski dobrovoljci. Ovaj pasaž nije bio usmjeren da bi se iko poimenično izdvojio među 392 do sada utvrđena medovskih stradalnika, već je napravljen da bi se razumio međunarodni kontekst u kojem se našla Crna Gora, pri čemu treba istaći da među ovim žrtvama je bio znatan broj Srba sa prostora Austrougarske, Dalmacije, Hercegovine i Like, pri čemu nikad ne smijemo zaboraviti kada govorimo o ovoj tragediji i na poginule članove medicinske misije iz SAD”, istakao je mr Jovović.

Po njegovim riječima, “kao društvo i država ni poslije jednog vijeka još uvijek nijesmo sposobni da objektivno sagledamo uzroke i posljedice sloma crnogorske kraljevine, što se danas reperkutuje u javnom i političkom životu u Crnoj Gori”.

“Mala je vjerovatnoća da ćemo svojevrsnu misteriju koja i dalje postoji oko potapanja broda ‘Brindizi’ razgonetnuti, s obzirom da od objavljivanja spomenute publikacije ‘Vijek sjećanja’ u kojoj je sistematizovana istorijska građa i do tada postojeća literatura, uz još neke publicističke pokušaje objavljene tokom 2016. godine, a koji se odnose na eksplanaciju ovog događaja, gotovo da cijelu jednu deceniju nemamo novih saznanja. Imajući u vidu da ovako bitan događaj crnogorske istorije zahtijeva kontinuirani fokus koji se manifestuje u njegovanju kulture sjećanja, Matica crnogorska je odlučila da sa drugim organizacijama iz zemlje i iseljeništva svake godine, 6. januara, odaje počast stradalima kod Medove, u nadi da će se u skorijoj budućnosti u tamošnjem lučkom akvatorijumu naći adekvatna lokacija za postavljanje spomen-obilježja, koje neće biti samo svjedočanstvo da se nadomak ovog albanskog grada nalazi ‘crnogorska plava grobnica’, već bi ona simbolički ukazivala na univerzalnu vrijednost rodoljublja, kao moralne dužnosti koju pojedinac ima i osjeća prema svojoj zajednici.

Obilježavanje 110 godina stradanja crnogorskih dobrovoljaca kod Medove predstavlja svojevrsnu opomenu svim sadašnjim i budućim crnogorskim vlastima, naročito u vremenu velikih geopolitičkih poremećaja u kojima živimo i kojima smo izloženi kao demografski mala država. Dosadašnje stečeno istorijsko iskustvo ukazuje na činjenicu da su naši vojno-politički saveznici, kako u prošlosti tako i sadašnjosti, gradili odnos na maksimi da su vječiti samo interesi. Zbog toga bi bilo iluzorno da nakon brojnih tragedija koje su nas pratile tokom XX vijeka budemo involvirani u globalne sukobe koji bi ugrozili biološku supstancu našeg naroda. Upravo na tragičnom primjeru medovskih stradalnika prepoznajemo kako su nerealne političke ambicije, odnosno avanturizam tadašnjeg crnogorskog suverena potkopale temelje naše državne kuće, na čiju obnovu smo čekali gotovo jedan vijek. Medova jeste simbol našeg stradanja koje je pokazalo da voskresenja ne biva bez smrti”, zaključio je mr Jovović.

The post Panel-diskusija – 110 godina od stradanja crnogorskih dobrovoljaca pod Medovom first appeared on BARinfo.

“Ova knjiga daje prikaz jednog nasilnog, protivpravnog, klerofašističkog postupanja SPC kao glavnog faktora, instrumenta projekta Velike Srbije, ‘Srpskog sveta’ na štetu Crne Gore. Po ustavu, Crna Gora je nezavisna, suverena, građanska, demokratska, ekološka i država pravde i vladavine prava. No, ona je to samo formalno. Suštinski, ovo vam je svetosavska i teokratska država. Sad smo ušli u drugu fazu – fazu Božje države, a treća faza je pravoslavni fundamentalizam, i ne znam kada ćemo doći do nje”, kazao je Belada.

On je naglasio da se u knjizi “u bilo kojem smislu ne govori protiv vjere i protiv vjerskih sloboda”.

“Ova knjiga govori o neodgovornosti institucija, urušavanju pravnog sistema, kršenju Ustava i izdaji nacionalnih interesa. Pored toga što govori o stanju duha u Crnoj Gori, knjiga je istovremeno prikaz namjere crkve i strane države da izvrše dominaciju i nad teritorijom Crne Gore. Ovo je argumentovana i činjenično potkovana optužnica i poziv budućim generacijama mi smo nemoćni na otpor i revolucionarni stav”, dodao je Belada.

Sadašnje “šminkanje” i revitalizacija stanja u sferi politike i ideologije, naveo je u svom govoru “posebno djeluju na sekularni karakter Crne Gore”.

“Moj cilj je da kroz tekstove iz ove i moje prethodne knjige podsjetim buduće generacije da sada Crna Gora nije  ustavna, sekularna i pravna država. Njene granice, suverenitet i identitet određuje oltar. Goruće pitanje u Crnoj Gori je status Crnogoraca u sopstvenoj državi. U javnom životu, Crnogorci  nemaju nikakav institucionalni uticaj. Postoji država, Crnogorci kao većinski narod, a niti učestvuju, niti odlučuju o bilo kojem pitanju društvenog života države. Paradoks je da jedan većinski narod ne učestvuje u institucionalnom životu, da crnogorski jezik ne govori većina građana, da se falsifikuje istorija tog naroda, da mu se ne priznaje crkva”, istakao je Belada.

On je iskazao strah da će, kako je kazao, nastavkom asimilacije Crnogoraca nestati suverena država.

“Ako sljedeći popis pokaže da nas ima nešto preko 30 odsto, smatram da je završeno sa Crnogorcima. U Srbiji je asimilacijom nestalo 100.000 Crnogoraca, zašto ne bi i ovdje, kad prođe jedan period, asimilacijom i 50.000 da nas pođe, i tako nestaje suverena država. Za ovo stanje su isključivi krivci Crnogorci”, rekao je, pored ostalog, Belada, koji je posebno zahvalio prof. dr Milanu Nikoliću na pomoći u organizaciji ove promocije.

Moderator prof. Neđeljko Necko Đurović istakao je da je termin promocije namjerno izabran na Međunarodni dan maternjeg jezika, te da se time želi ukazati na značaj afirmacije crnogorskog jezika i “naglašavamo da je jezik na kojem stvaramo i osjećamo, mislimo i poručujemo, veoma važan segment našeg nacionalnog identiteta i kulturnog nasljeđa”.

“I sama knjiga je posvećena očuvanju kulturnog nasljeđa i predstavlja svojevrsni pravni vodič za njegovu institucionalnu i sveopštu zaštitu. ‘Okupacija oltarom’ nije samo pisani trag o vremenu kojeg svi proživljavamo i nije samo argumentovani prikaz današnjice u kojem naša fragilna građanska zajednica doživljava svoj pad pod naletom kleronacionalizma. Nije prvi put da se Crna Gora i njen narod nalazi pred brojnim izazovima, ali smo prvi put dominantno postali ravnodušni i, kako bi rekao Gete ‘skriveni pod jezikom’. Izazovi i njene borbe odredile su milenijumsko postojanje naše Crne Gore, ali naša nezainteresovanost za njeno duhovno i kulturno nasljeđe, kao i zid ćutnje naših institucija na brojna nepočinstva protiv države i otvoreno negiranje crnogorske nacije, uveli su nas u pakleni krug borbe protiv bližnjih i protiv samih sebe”, rekao je prof. Đurović.   

On je mr Nikolu Beladu predstavio kao uglednog pravnog teoretičara i autora preko tridesetak stručnih radova, advokata i nekadašnjeg vršioca brojnih javnih funkcija, suosnivača i člana redakcije časopisa za pravna i ekonomska pitanja korporativne privrede „Akcionar“ i člana redakcije časopisa „Advokat“, glasila Advokatske komore Crne Gore, te kao koordinatora pravnog tima Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) koji “u kontinuitetu od 2005. upozorava na protivpravno djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori”.

“Ova dvojezična i tematski struktuirana publikacija, na veoma upečatljiv način argumentuje i analizira protivpravno ponašanje SPC prema državi Crnoj Gori i njenim institucijama, kao i njeno ideološko djelovanje prema crnogorskoj naciji i njenoj duhovnoj i kulturnoj baštini. Beladin rukopis na konkretnim primjerima vrši jasna raščlanjivanja spornih stanovišta i pravnički proučava otvorena pitanja, tako da u njegovoj sadržini nailazimo na upečatljive osvrte kojima se proučavaju pokušaji u kojima se istorijsko nasljeđe crnogorskog naroda nastoji povjeriti na upravljanje vjerskoj organizaciji sa sjedištem u Srbiji. Nelegalne intervencije na spomenicima kulture i vjerskim objektima, javnopravna i eksteritorijalna ovlašćenja SPC data Temeljnim ugovorom, nedefinisani pravni subjektivitet SPC i sticanje imovine bez pravnog osnova – samo su neke od obrađenih tema u ovoj knjizi”, kazao je, između ostalog, prof. Đurović.

“Iako sam saglasan sa većinom tvrdnji koje autor iznosi u knjizi, za moje poimanje ove materije pojedine tvrdnje su odviše defetističke. To se posebno odnosi na tvrdnje o mogućem nestanku Crnogoraca, a sa nestankom Crnogoraca i Crne Gore kao nezavisne države”, istakao je u osvrtu na knjigu istoričar prof. dr Milan Šćekić.

Prema njegovim riječima, nijednog trenutka ne treba smetnuti sa uma  da je Crna Gora kroz svoju prošlost imala mnogo prilika da nestane “a u različitim vremenskim periodima to se i događalo”.

“Ali, ideja o neophodnosti obnove crnogorske državnosti, na kraju je uvijek trijumfovala. I toj su se ideji povinovali i širokogrudo je prihvatali i potomci gorljivih pobornika ujedinjenja sa Srbijom, kao i djeca učesnika Podgoričke skupštine, i četnička djeca. To govori da mi nijesmo narod koji je juče stekao državnost i kome, bez obzira na naše identitetske mimikrije, prijeti nestanak. Naprotiv, Crnogorci su narod sa državotvornim iskustvom, tradicijom i sviješću koja je bila duboko ukorijenjena kod brojnih generacija Crnogoraca, a ukorijenjena je nesumnjivo i kod savremenih Crnogoraca, kao i ideja  da je na ovim prostorima  od antike do današnjih dana postojala državna organizacija. Čak i da se, kojim slučajem, opet desi neka nova 1918. godina, siguran sam da će na kraju trijumfovati ideja o državnoj nezavisnosti Crne Gore. I ne postoji ta obavještajna agencija, medijska posluga, vojska, žandarmerija, novac i služinčad tuđina koji tu ideju mogu potrijeti”, ukazao je prof. dr Šćekić.

On je naglasio da su se crnogorski suverenisti  i nakon 1918.  borili “praktično protiv cijeloga svijeta”.

“Veliki je broj Crnogoraca izgubio život i teško postradao u toj borbi, ali smo na kraju izgurali svoje. Trijumfovali smo i 1945. kada je Crnoj Gori  povraćena državnost, kao i 2006. kada je obnovljena crnogorska državna nezavsnost. Ako bude potrebno, pobijedićemo opet. I zato Crnogorci neće nestati, iako prolaze kroz težak period i teška iskušenja”, rekao je, pored ostalog, prof. dr Šćekić, ističući i da u sali večeras nije vidio “nikoga od predstavnika vladajuće većine u Baru”.

Tokm razgovora autora sa posjetiocima promocije, prof. dr Zarija Pejović ukazao je da kod pitanja crkve “ne postoje DPS Crnogorci i opozicioni Crnogorci, moramo biti jedinstveni u onome što je naše ljudsko i građansko pravo koje treba definisati”.

“CPC je nekada imala 20 odsto podrške, sada ima mnogo manje. U situaciji kada imamo vlast takvu kakva je, i veliki uticaj SPC u društvu, smatram da treba da proslijedimo Evropskom parlamentu peticiju sa nekoliko desetina hiljada naših glasova, i da nekoliko biranih ljudi sa istom tom peticijom pošaljemo kod carigradskog patrijarha, da ga pitamo da nam pomogne. Za to je bio sjajan trenutak 2022. nakon napada Rusije na Ukrajinu, kad je carigradski patrijarh ušao u sukob sa Ruskom pravoslavnom crkvom. Ovo se treba demokratski riješiti, jedna crkvena organizacija je vojno-politički instrument druge države, i to je već bezbjednosno pitanje i mi na to ne možemo da zatvaramo oči”, rekao je prof. dr Pejović.

“O ovom režimu mogu da govorim pet dana kritički, ubjedljivije od vas, ali, tvrdim da je ovaj režim direktna posljedica nemara prethodnog režima. To je istorijska i krucijalna istina. Kao što vjerujem da je ova ideja neuništiva, ona će se uvijek revitalizovati, tako isto kao neko ko se bavi naukom, znam da je za Crnogorca vjera folklor i da je ovo društvo imalo tu nesreću da iz ateizma pređe u teizam. Sociološke analize iz 80-ih godina prošlog vijeka pokazuju da su najveći ateisti u SFRJ bili Crnogorci, čak 80 odsto, a analize iz 90-ih godina pokazuju da su Crnogorci najveći teisti u bivšoj Jugoslaviji – preko 90 odsto. To znači da nema opipljive vertikale u kojoj se dešava ovaj politički proces, već da se vjera doživljava kao politički folklor”, prokomentarisao je akademik prof. dr Šerbo Rastoder.

The post Promovisana knjiga Okupacija oltarom, mr Nikole D. Belade first appeared on BARinfo.

Status istaknutog kulturnog stvaraoca priznanje je za dugogodišnji doprinos umjetnosti i kulturi, a dobitnici ostvaruju i mjesečnu doživotnu naknadu.

Među ostalim dobitnicima su Andrija Radulović, Branislav Sekulić, Darko Nikčević, Dimitrije Popović, Dragan Koprivica, Jelena Tomašević, Milutin Mićović, Naod Zorić, Novica Đurić, Radovan Radonjić, Roman Simović, Senad Gačević, Srđa Bulatović i Tomislav Pavićević.

The post Baranin Šerbo Rastoder proglašen istaknutim kulturnim stvaraocem first appeared on BARinfo.

Autorke izložbe su direktorica Nacionalne biblioteke Dragica Lompar i Milenija Vračar.

Izložbu je otvorio predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović, koji je istakao da organizator nije bio imao nimalo lak zadatak da predstavi javnosti koje su to reprezentativne publikacije, s obzirom da crnogorska prošlost ne bilježi toliko kvalitetnih izdanja iz različitih oblasti, kao što je u pitanju period od 2006. do 2024. godine.

“Tu činjenicu možemo posmatrati i kao svojevrsnu potvrdu da je obnova crnogorske nezavisnosti snažno stimulisala ukupno crnogorsko izdavaštvo, jer ovdje prezentovana izdanja jasno upućuju na zaključak da je zahvaljujući ovim naslovima Crna Gora proširila svoje horizonte samospoznaje. Pred publikom su knjige različitih izdavača, uglavnom naučnih i kulturnih institucija i ustanova Crne Gore, kao i onih izdavača koji imaju finansijsku potporu iz reda manjinskih savjeta Crne Gore, a što je sveukupno obogatilo izdavačku produkciju i potvrdilo multikulturalni karakter savremene Crne Gore”, rekao je on, dodajući da je “u svim ovim izdanjima sublimirano ogromno individualno i kolektivno znanje, manifestovano u monografskim studijama pojedinaca ili pak u okviru kolektivnih radnji, poput brojnih leksikona, koji će, nadamo se, biti podloga za finalizaciju toliko očekivanog a nezavršenog projekta Crnogorske enciklopedije”.

“Broj izloženih knjiga ne dopušta da se zasebno osvrnemo na svaku od njih, iako one svojim kvalitetom svakako zavrjeđuju, mada među izloženim primjercima treba izdvojiti, ne samo zbog simbolike nastupajućeg državnog praznika, već zbog suštine – Ustav Crne Gore iz 2007. godine i Pravopis crnogorskog jezika iz 2010. godine, gdje su zapisane temeljne vrijednosti koje svjedoče o savremenom crnogorskom nacionalnom i državnom identitetu. Isto tako, neophodno je naglasiti da je crnogorsko izdavaštvo u proteklom periodu preko fototipskih izdanja vratilo u kolektivnu memoriju, i učinilo ih dostupnim stručnoj i naučnoj javnosti stare rukopisne knjige i raritetna štampana izdanja, poput ‘Barskog glagolskog misala’, ćiriličnih inkunabula štamparije Crnojevića ili ‘Mineja’ Božidara Vukovića Podgoričanina, ‘Kotorskog lekcionara i pontifikala’ i sl., što pokazuje da je u crnogorsko kulturno nasljeđe inkorporirana glagoljska, ćirilična i latinična pisana tradicija, što zaista predstavlja osoben kulturološki iskaz nastao u minulim stoljećima na crnogorskom prostoru. Kada uzmemo u obzir i zastupljenost tradicije islama vidimo da su u savremenom kulturnom identitetu Crne Gore integrisane tekovine istočne i zapadne civilizacije”, potencirao je Jovović.

Izložba je organizovana povodom 18 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore, a organizator je Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević“. Biće otvorena do 13. jula, Dana državnosti Crne Gore.

The post Cetinje: Reprezentativna djela crnogorskog izdavaštva, među njima sedam barskih autora first appeared on BARinfo.

Akademik Šerbo Rastoder je punih 37 godina radio na Filozofskom fakultetu UCG na kojem je prošao sva univerzitetska zvanja, od asistenta do redovnog profesora, gdje je penzionisan 2022. godine. Redovni je član i utemeljivač DANU i BANU. Od 2018. godine redovni je član CANU, kao i predsjednik Odbora za istoriju CANU. Dobitnik je najviših društvenih nagrada i priznanja za naučni i rad u oblasti kulture.

Bio je mentor prve odbranjene doktorske disertacije iz istorije na Filozofskom fakultetu, 2006. godine. Profesor Rastoder bio je prvi asistent na studijskom programu (SP) za istoriju na Filozofskom fakultetu. Dao je izuzetan doprinos prenošenju istorijskih znanja studentima, što potvrđuju studentske evaluacije na kojima je uvijek bio ocjenjivan visokim ocjenama. Utemeljivač je SP za istoriju na UCG. Ostvario je važne učinke u stvaranju naučnog podmlatka, u svojoj užoj naučnoj oblasti lstorija Jugoslavije. Bio je mentor prve odbranjene doktorske disertacije iz istorije na Filozofskom fakultetu, 2006. godine.

Akademik Rastoder svrstava se u najbolje istoričare na prostoru Jugoistočne Evrope za užu naučnu oblast istorija XX vijeka. Osnovni predmet njegovog naučnog interesovanja su: Istorija Crne Gore, lstorija Bošnjaka/Muslimana, Istorija Jugoslavije XIX i XX vijeka i Teorijsko-metodološki problemi istorijske nauke.

Autor je i koautor više od 30 naučnih monografija, pisac pogovora više knjiga, koautor udžbenika istorije za gimnaziju, autor nekoliko univerzitetskih udžbenika, urednik i recenzent preko 80 posebnih izdanja, autor preko 400 naučnih priloga, članaka i rasprava i preko 350 prikaza, priloga, eseja, bilješki i osvrta. Napisao je više od 150 enciklopedijskih jedinica za Enciklopediju Crne Gore i Crnogorsku enciklopediju.

The post Univerzitet Crne Gore dodijelio Dr Šerbu Rastoderu zvanje profesor emeritus first appeared on BARinfo.

Znakovitim Proglasom knjaza/kralja Nikole, ispred Cetinjskog manastira, uoči proglašenja najznačajnijeg pravnog djela u istoriji Crne Gore – Opšteg imovinskog zakonika, u interpretaciji glumca Dragiše Simovića i pratnju hora „Antivari musica“, pod dirigentskim vođstvom mr Mira Kruščića, potpomognutog izvanrednim trubačem Urošem Sučićem i pijanistkinjom Jelenom Dobrković, sinoć je započela promocija kapitalnog četvorotomnog djela akademika, prof. dr Zorana Rašovića „Knjaz Nikola i Valtazar Bogišić“, koja je u punom smislu bila istinska svetkovina pravne misli, naše tradicije, kulture, duhovnosti i identiteta.

„ Crnogorci! Uvodeći u život ovaj građanski zakonik i dajući mu snagu, ja vam zapovijedam, svima i svakom, da mu se pokoravate. Pred ovim zakonom da umukne svačija volja, a neka se čuje samo volja njegova, volja zakona. Iz njega, neka se razlijeva pravda na sve one koji pravo čine, a nek se pod njegovom snagom krše i lome svi koji mu se opiru, koji krivo čine. On, nek’ je moćna zaštita nevinosti koja je u opasnosti da postrada, a neumoljiv bič nasilju i samovolji, koja od obijesti ili zlonamjerno, ‘oće zla da čini. Od svih vlasti, a naročito od sudija, najstrožije zahtijevam da su strogi i savjesni vršioci zakona, i da u primjeni zakonskih određenja, ne gledaju ni ko je ko, ni ko se kako zove, ni kog je roda i plemena, ni koji položaj zauzima, ni kojim se krstom krsti, ili se ne krsti“- knjaz/kralj Nikola Petrović.

Veliki vladar i naučnik svjetskog glasa, doktor filozofije i prava, Valtazar Bogišić, ostavili su nam u nasljeđe Opšti imovinski zakonik, koji je postavio temelje pravnog života u Crnoj Gori, doprinio prepoznatljivosti njenog nacionalnog i državnog identiteta i transformaciji iz zaostale u naprednu državu, približavajući je i svrstavajući je u red drugih modernih, evropskih zemalja. Akademik Rašović je posvećujući svoj plodan, višedecenijski naučni rad istraživanju djela i ličnosti Valtazara Bogišića i kralja Nikole, na čiji je poziv došao u Crnu Goru i radio na Zakoniku 16 godina, njihovim međusobnim vezama i saradnji koja je trajala gotovo četvrt vijeka, podigao spomenik zahvalnosti dvjema istorijskim ličnostima, ali i ostavio trajan legat i zavjet sadašnjim i budućim generacijama, složili su se učesnici promocije, koji su predstavili barskoj publici ovo monumentalno djelo – prof. dr Branislav Radulović, predsjednik Udruženja pravnika Crne Gore, dekanica Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore, prof. dr Aneta Spajić, akademik i prof. dr Šerbo Rastoder.

U ime domaćina, obratili su se predsjednik Opštine Bar, Dušan Raičević, zahvaljujući čijoj podršci je naš grad imao privilegiju i čast da predstavi ovo djelo i iznova, na najljepši način „iščitava“ našu slavnu istoriju, i Kulturnog centra, upravnica Zavičajnog muzeja dr Anastazija Miranović.

„Djelo akademika Rašovića je kruna izdavačke djelatnosti Udruženja pravnika, koje obilježava devet decenija postojanja, a nema boljeg i ljepšeg mjesta na kojem možemo u Baru govoriti o njemu i ovoj temi, od Dvorca kralja Nikole. Opšti imovinski zakonik je jedan od najvažnijih spomenika pravne kulture i svojevrsni temelj crnogorskog zakonodavstva, koji, uz Stegu i Danilov zakonik, predstavlja vrhunac viševjekovne zakonodavne tradicije naše države, ali i govori u prilog njene samobitnosti, suverenosti i vjekovnog trajanja Crne Gore, njene posebne kulture, osobitosti i državotvorne tradicije“, kazao je predsjednik barske Opštine, Dušan Raičević.

Dr Anastazija Miranović istakla je da Opšti imovinski zakonik Valtazara Bogišića, vrhuni na crnogorskom identitetskom pijedestalu, predstavljajući esenciju duha/bila/bića Crne Gore, kao svojevrsno kulturno dobro u bogatoj riznici naše kulturne i pravne baštine.

„U svojoj dugoj istoriji, bastalo je Crnoj Gori da fascinantno zabljesne, snažnim, identitetskim stigmatima dostojanstva, umnosti, hrabrosti i znanja, i da čojski pronosi junačke i kulturološke luče, što diviše svijet. I, baš kao nekad, kada su se u Baru, pod divljom narandžom ljetnjikovca Petrovića, kralj Nikola i Valtazar Bogišić družili, besjedili i, nerijetko, donosili značajne odluke po sudbinu Crne Gore, večeras nas je na istom mjestu, okupio akademik Rašović, da se zahvaljujući njegovom antologijskom djelu, podsjetimo ko smo i što smo, i koliki duboki zdenac pravnog i svekolikog znanja (iz kojeg bi trebalo češće da zahvatamo) su nam u amanet ostavili dvojica velikana… Opšti imovinski zakonik nije puki pravni akt koji sabira domaća i inostrana pravna znanja i iskustva, već višeslojno djelo u koje su ukorijenjeni mentalitetski kod, tradicionalne, običajne matrice ponašanja, multikulturna prožimanja i usvojeni svjetonazori. Sve je to u konačnici rezultiralo grandioznim djelom, bez kojeg ne bi bilo današnje Crne Gore“, kazala je dr Miranović.

Djelo prof. dr Zorana Rašovića, na 2.600 strana, sa preko 120 dokumenata i, do sada, neobjavljene prepiske knjaza/kralja Nikole i Vlatazara Bogišića, koji je bio i ministar pravde, jeste, kako je podcrtao predsjednik Udruženja pravnika Crne Gore, prof. dr Branislav Radulović “na neki način i svojevrsna kodifikacija cjelokupnog stvaralaštva autora”.

Dekanica Pravnog fakulteta, prof. dr Aneta Spajić, podsjetila je da je profesor Rašović kroz četiri decenije rada na fakultetu obrazovao više od 40 generacija pravnika, ali je uporedo konstantno istraživao, pisao brojne knjige, koje su najvažnija pravna literatura ne samo na našem, već i univerzitetima u regionu, a sa posebnim nadahnućem, kazala je, proučavao je ličnost i djelo Valtzara Bogišića.

„Bogišićevo djelo danas živi kroz djelo profesora Rašovića, kao posebno blago za pravničku struku u Crnoj Gori. Iako je, kao čin zahvalnosti, Valtazaru Bogišiću podignut spomenik na Pravnom fakultetu 2002. godine, najposvećeniji i najnadahnutiji postament mu je podigao upravo profesor Rašović“, istakla je dekanica Spajić, koja je izrazila nadu da će ovo izuzetno djelo, koje nam u legat ostavlja akademik Rašović, pravna struka znati da koristi kao trajnu inspiraciju za dalje istraživačke poduhvate.

„Akademik Rašović nam je, svjestan značaja Bogišićevog, i djela kralja Nikole, približio sveukupne društvene, političke, kulturne i pravne prilike u ondašnjem vremenu i do kraja rasvijetlio odnos vrhunskog intelektualca i vladara“, kazao je na predstavljanju akademik Šerbo Rastoder.

„Jedan vladar, koji je na tronu bio tako dugo i koji je u biti bio apsolutista, izabrao je najboljeg, možda i boljeg od sebe, da bude ministar pravde, radi na zakoniku i obavlja mnoge druge značajne funkcije, i tom smislu iz ovih knjiga treba da uče svi budući vladari, jer izabrati boljeg i pametnijeg od sebe, jeste umijeće vladanja. Sa tog aspekta imam izuzetno poštovanje za knjaza/kralja Nikolu, a ovo djelo profesora Rašovića je kulturna vrijednost i svojevrsna značajna kulturna činjenica“, naglasio je akademik Šerbo Rastoder. 

Autor, akademik Zoran Rašović, izrazio je posebno zadovoljstvo što se promocija djela „ Knjaz Nikola i Valtazar Bogišić“, održava u Baru i Dvorcu, u kojem su se sastajali i donosli važne odluke dvojica velikana, i mjestu gdje je po drugi put održano javno čitanje Opšteg imovinskog zakonika.

„Moje ushićenje i radost su večeras posebno izraženi, jer smo u gradu između najljepšeg mora i najljepšeg jezera, lučkom i gradu sunca, prepoznatljivom po multietničkom skladu, gradu koji je naša direktna veza sa svijetom, ispod Rumije, Lisinja, Sutormana i Volujice, gradu Pristana i Stare masline, zaštićenom Svetim Jovanom Vladimirom, gradu Ljetopisa popa Dukljanina i Barskog ljetopisa, ispred zdanja koje odiše harmonijom, tradicijom i ljepotom, u kojem su stvarane i ispričane mnoge istorijske priče. Ovdje je ministar pravde Valtazar Bogišić, sin dične dubrovačke oblasti, 1893. godine podnio izvještaj knjazu Nikoli o stanju pravde u Crnoj Gori i predložio crnogorskom suverenu niz zakona koje bi trebalo donijeti, kao i način na koji bi trebalo urediti sudove i sudske procese“, kazao je, između ostalog, u nadahnutoj besjedi profesor Rašović, koji je izrazio uvjerenje da se ovim djelom o tako moćnim ličnostima i njihovim dometima, simbolično i sadržajno povezuju crnogorska pravna nauka i kultura uopšte.

Riječi knjaza/kralja Nikole sa početka ovog  teksta, i danas moćno i opominjuće odjekuju. Nužno je podsjetiti ih se i pridržavati, jer, kako je govorio akademik Mijat Šuković „pravo mora imati, ne samo političko – socijalnu, već i etičko – vrijednosnu dimenziju“.

U tom smislu je, nesporno grandiozno djelo akademika Rašovića, još veće, i osobiti amanet savremenim i budućim generacijama, a sinoćnja promocija prvorazredni kulturološki događaj.

The post VIDEO: Djelo akademika Rašovića – amanet sadašnjim i budućim generacijama first appeared on BARinfo.

O djelu koja predstavlja značajan doprinos istraživanju ukupnog kulturnog nasljeđa barskog kraja, u moderaciji Radomira Petrića, govorili su autor i akademik prof. dr Šerbo Rastoder, jedan od recezenata knjige.

Mirsad Kurgaš je, između ostalog, osnivač NVO „Broj 19 – Number 19”, sa ciljem promovisanja i afirmacije vjerskog, kulturnog i istorijskog nasljeđa crnogorskih građana islamske vjeroispovijesti kao autohtonog evropskog naroda, a kao rezultat naučno-istraživačkog angažovanja u tim oblastima i aktivnosti na humanitarnom planu bez obzira na rasu, pol, vjeroispovijest kako u Crnoj Gori tako i van nje, objavio je i preko tri stotine članaka.

Podsjećajući na zvaničnu Kurgašovu biografiju, Petrić je, između ostalog, dodao nekoliko ličnih opservacija.

„Za prijatelje, jednostavno i kratko Mirza, neumorni građanski aktivista, iskreni i beskompromisni borac za društvo u kojem će vladati pravo, pravda, a ne sila. Takođe, u svim aspektima svog djelovanja, što je i zabilježeno među koricama ove knjige, veliki je borac za zaštitu i očuvanje životne sredine“, kazao je on.

Na značaj Kurgaševog djela za istraživanje i očuvanje impozantnog broja zadužbina iz različitih vremenskih perioda koje u cijelosti ili djelimično i danas postoje ukazao je i akademik prof. dr Šerbo Rastoder.

„Riječ je o nekoliko stotina lokaliteta u barskom kraju na kojima je autor pronašao česme, tarihe ili natpise koji stoje iznad, na osmanskom ili na našem pismu, pri čemu je svaki ovjekovječen fotografijom i prezentovan u savršenom geografskom redu barskog kraja što je, između ostalog, svjedočanstvo autorove neizmjerne upornosti“, istakao je Rastoder.

Rastoder je iskazao „divljenje prema Mirsadu Kurgašu koji je uložio vanredan napor i ispoljio toliko entuzijazma da nam predoči, opiše i približi brojne hajrate u barskom kraju vezane za česme“, istovremeno ukazujući na dodatne vrijednosti ovoga rukopisa čijim se publikovanjem „gasi žeđ onih koji su željni novih znanja i saznanja“.

U ovaj projekat, Kurgaš je krenuo sa ciljem da ispoštuje vakufe, zadužbinare, bez obzira na one koji će te česme koristiti, ko su im autori ili vlasnici.

„Čuveni putopisac Elvija Čelebija kazao je kako je Sarajevo šeher sa stotinu česama. Mi smo ih, tokom trogodišnjeg istraživanja u barskom kraju pronašli preko 130, a onda držeći hroničara Mula Mustafe i njegove izreke da sve što se pamti zaboravi se, a sve što se zapiše ostane zapisano, riješili smo da to sačuvamo jer smo vidjeli da te česme neumitno propadaju“, kazao je Kurgaš.

Iako narušenog zdrastvenog stanja, Kurgašev neumorni duh i predanost aktivizmu jasno su se oslikavali i na sinoćnjoj promociji.

„Dok smo mi uporno tragali za starim česmama, istovremeno su strani brodovi vršili istraživanje nafte i gasa u našem podmorju. Ne znam ko je bio toliko vispren da daje koncesije na prostor crnogorskog Jadrana tražeći nešto, a zaboravljajući da imamo nešto mnogo vrednije nego što je nafta i gas. A to je pitka voda“, istakao je on.

Kurgaš je pozvao i nadležne institucije da preduzmu nešto na polju zaštite ovih kulturnih dobara.

„Ovoliki broj česama nije zanemarljiv ni sa strateškog aspekta i mislim da bi, pod hitno, trebalo sačiniti katastar česama i staviti ih pod zaštitu. Jednostavno, neophodno je da se nadležne institucije pobrinu i da sačuvaju te bisere koji su neminovno nesporne vrijednosti, sa istorijskog aspekta, ali isto tako i sa geostrateškog“, rekao je Kurgaš na sinoćnjoj promociji djela koje je, inače, pripremljeno i odštampano bez njegovog znanja, od strane porodice, kao svojevrstan poklon i iznenađenje njemu.

***

Barski ljetopis se nastavlja večeras promocijom romana “Blank” bosanskohercegovačkog glumca Feđe Štukana koji je postao jedno od najčitanijih djela na prostoru EX YU u proteklom periodu.

Književno veče će se održati na platou ispred Dvorca kralja Nikole, sa početkom u 21h.

The post Knjiga Mirsada Kurgaša promovisana na Ljetopisu first appeared on BARinfo.

Djetinjstvo sam proveo u barskom Polju, u neposrednoj blizini željezničke stanice. Vozovi i piskovi lokomotiva su bili nešto sa čime sam se dnevno susretao. Imanje, od kojeg smo uglavnom živjeli je bila solidno uređena farma na kojoj su izgarali moji vrijedni roditelji i, naravno, mi kao djeca. Moja brojna familija je znala da živjeti od rada znači biti vrijedan, radan, solidaran i iznad svega posvećen poštovanju zemlje, koja te hrani i porodici koja te brani. Moj otac, nekada visoki komunistički funkcioner, bio je poput mnogih ljudi njegove generacije “inficiran” komunističkim principima društva i kao takav je bio ubijeđen da mjesto u društvu obezbeđuje “znanje” a ne “imanje”. Vjerovatno je zbog toga nas šestoro djece završilo fakultete i svako na svoj način ostvarilo karijere dostojne poštovanja.

Djetinjstvo, između rada, škole i igre, nije se mnogo razlikovalo od djetinjstva mojih vršnjaka kojih je u barskom Polju bilo toliko, da niti jedan slobodni fudbalski teren nije bio dovoljan za sve. Zato smo ih mi sami “gradili”. Sjećam se da smo uz samu željezničku prugu, na prostoru vjerovatno predviđenom za nove kolosjeke, napravili teren za mali fudbal, koji je bio nekoliko stotina metara od moje kuće. Na tom terenu su igrali i Borislav Lalević, zvani “Mujo” (po čuvenom Mustafi Hasanagiću, legendarnoj devetki “Partizana”), pokojni i izuzetno talentovani Žarko Martinić, majstor driblinga, Slavko Novaković Cale, moja mlađa braća, Bedro Rastoder, svojevremeno najmlađi prvotimac “Mornara” i Dževad Rastoder, omladinski reprezentativac velike Jugoslavije, vedeta “Mornara”, uz Marovića i Lekovića, vjerovatno najčuveniji izdanak ovoga barskog ligaša, potom fudbaler brojnih velikih klubova jugoslovenske lige od “Veleža” do “Novog Pazara”.

Zašto je fudbal tada bila toliko važna stvar u životu? Vjerovatno zbog toga što je ogromna popularnost ovoga sporta omogućavala najbržu socialnu promociju marginalcima sa društvene periferije, isto kao i onima iz središta. Otuda, svaka priča o fudbalu iz tih vremena, počinje pitanjem: gdje je meni tada bilo mjesto? Nijesam se mogao u tom smislu pohvaliti, mada nijesam zaostajao za bilo kim, što znači da je bilo malo njih koji su bili bolji, a mnogo više onih koji su bili uporniji, te je moj najveći domet dosezao do mjesta reserviste u timu “Mornara” kojeg je trenirao legendarni Dano Delibašić. Primat su mi bili “školski” turniri, prvo kao đaka škole “Meksiko”, a potom kao gimnazijalca.

Danas izgleda nestvarno ponovo evocirati sjećanja na te dane, koji su nosili toliko emocija i radosti, kao da se radilo o svjetskom a ne školskom prvenstvu. Inače, moj odličan uspjeh iz osnovne śkole, gdje mi je učitelj, pa direktor bio Milutin Kovačević, nije bio potvrđen u gimnazijskim klupama, jer sam važio za jednog od najnemirnijih đaka generacije. Pun prkosa, nestašan i hiperaktivan, bio sam problematičan za većinu profesora. Ruke na srce, i njih većina za mene. Izuzeo bih pojedince, od kojih mi na um za sada padaju Andrija Miranović, legendarni profesor latinskog i Nikola Stanišić, profesor istorije. Pošto sam čitav radni vijek proveo u prosvjeti, rano sam naučio, boraveći na studijskom boravku u SAD, da je “profesor” neko ko je plaćen da nauči đaka, a ne da mu dokazuje koliko ne zna. Njegova sposobnost se očitavala samo u tome. Zato mi je danas čudno da smo se najviše plašili onih koji bi zaredali da svakog “nagrade” sa po jednom jedinicom. Tek kasnije sam shvatio da je to najgora vrsta profesora, koja ne bi mogla raditi u niti jednom školskom sistemu.

No, ne može se osporiti da su naši profesori, neki zbog “straha”, a uglavnom  svi zbog znanja, imali ogroman autoritet, ne samo među učenicima, nego u građanstvu uopšte. Vjerovatno, današnjim naraštajima izgleda nestvarno da smo se “sakrivali“ na javnim mjestima da se ne sretnemo sa nekima od njih, ne zbog toga što bi bili možda prekoreni, što je malo bilo vjerovatno, koliko zbog potrebe da sebe prikažemo boljima nego smo bili. To znači da nam je bilo stalo do lijepog ponašanja, posebno prema onima koji su to zaslužili odnosom prema nama. Ne treba biti neiskren, pa ne reći da je bilo i onih drugih koji to ničim nijesu zasluživali, ne moram ih pominjati, jer ih moja generacija pamti. No, njih je bilo toliko malo, da ukupan utisak o gimnazijskim danima, biva ispunjen ponosom i zadovoljstvom.

Ono što bi mogli nazvati “javnim prostorom” moje generacije, to je bilo korzo ispred “Vračara”, današnja ulica M. Tita, koju bi bezbroj puta obišli s kraja na kraj u šetnji koja nije imala drugog smisla, osim “ubijanja” vremena ili eventualnog  susreta sa nekom “simpatijom” koju bi roditelji poslali do “Vračara” da kupi osnovne namirnice. Drugo “kultno” mjesto je bio bioskop (bivša konjušnica) na Pristanu. Za nas je tada izvjesni Šeko, koji je stajao na ulazu, bio važnija i poznatija ličnost od predsjednika Opštine. Jer, ako nijeste uspjeli da nažicate dovoljno para za kartu (bioskop je uvijek bio pun), onda je od Šeka zavisilo hoće li vas pustiti ili neće. Posebno ako je na repertoaru bio neki film iz tada omiljenog žanra “western filmova”. Vaspitavani na ovim filmovima i njegovim vrijednostima, moja generacija je usvajala timeljne principe života: “pravda uvijek pobjeđuje, moć leži u čovjeku a ne u njegovom materijalnom statusu, dobro uvijek pobjeđuje zlo“. Moguće da su takvi moralni obrasci, o kojima bi danima potom pričali, oblikovali naše poimanje svijeta, više od bilo čega drugog. Naravno, ukoliko Šeko nije bio dobre volje, ili jednostavno nije mogao uvijek da nas pusti da gledamo željeni film (a onih koji to nijesu, nije ni bilo), mi bismo onda smišljali neke “djetinjaste osvete” od kojih je najčešća bilo “bombardovanje” limenog krova bioskopa kamenjem sa Volujice pored koje je bio bioskop ili bolje rečeno na koju se naslanjao.

Naravno, bioskop je bio glavni “izlazak”, jer prve igranke koje su organizovane u našem kraju bile su one na Tabiji u impromizovanom Domu kulture. Skoro da se sjećam sastava prvog lokalnog benda u kojem su se izdvajali: Noco Brajović, Baća Lekavski, Zoran Vojvodić i drugi. Sjutradan bi u školi prepričavali događaje sa zabave kojima smo po pravilu dodavali pomalo “dramatike”, ne bi li tako ispali važniji u očima drugih. Gimnazijske prostorije na raskrsnici, u zgradama bivših magacina bile su pogodne za različite nestašluke, od iskakanja i uskakanja na čas kroz prozore, do jednog nestašluka, koji mi je posebno ostao u sjećanju.

Naime, dolazio je šesti čas po redu.To je bio čas latinskog. Nekome od nas (možda i meni) palo je na pamet da izvuče sulundare iz peći kako bi se učionica napunila dimom i stvorili uslovi za “zaobilaženje” časa. Toj našoj “kratkoj” pameti, stari profesor Andrija Miranović tada drži veličanstveno predavanje. Ulazi u učionicu kao da je sve normalno, naređuje da se zatvore prozori, drži i završava čas bez riječi prigovora ili pitanja. Nije ga omeo ni gusti dim, ni naš kašalj u tom dimu, niti potreba da svoje naočare povremeno protrlja u magli dima. Uz to, svaki njegov, pa i ovaj čas je trajao 45 minuta, ni sekund manje niti više. Kasnije sam kao student ređao desetke iz latinskog i divio se svom profesoru koji nas je znanjem i etikom opčinjavao. Bilo je i drugih sličnih njemu, ali niko približnog morala i etike. Zato mi kasnije, kada sam bio u prilici da nakon završenog fakulteta sarađujem sa njim u prevođenju nekih spisa sa latinskog, nije bilo jasno da ovaj profesor nije imao nikakvu nagradu za svoj rad u prosvjeti, da je njegova, više nego skromna, penzija bila tolika da mu sigurno nije ostavljala mnogo prostora za bezbrižnu starost.

Pored toga, još jedno pitanje mi je ostalo nerazjašnjeno do današnjeg dana. Naime, iako sam stekao sve u nauci što se moglo steći, sva moguća i najviša zvanja, stalno sam bio opterećen činjenicom da pored ruskog i italijanskog jezika, nijesam savladao engleski jezik. Posebno od dana kada je moj mentor, inače veliki naučnik i istoričar, prof. dr Branko Petranović, mom pokojnom najstarijem bratu, kada mu je ovaj ponio rukopis moje doktorske disertacije, rekao sljedeće: “Šteta što ne zna engleski jezik, on bi mogao predavati na bilo kom prestižnom svjetskom univerzitetu.” Od tada sam stalno razmišljao o tome, zašto ja u gimnaziji nijesam učio engleski, iako sam bio u razredu u kojem je polovina đaka učila engleski a polovina ruski.

Mnogo kasnije sam shvatio da su sva djeca komunistički značajnijih ljudi u gradu i ona koja su imala “veze”, učila engleski, a djeca radnika i običnih ljudi ruski. Tako me zapalo, da “komunističku posvećenost radničkoj klasi”, “platim” na indirektan način i tek pri kraju karijere shvatim licemjernost poretka za koji sam mislio da je besprijekoran. Naravno, logično u nekim narednim godinama, mi sa znanjem ruskog smo uglavnom preferirali zapad, a ovi sa znanjem engleskog manje-više su bili i ostali rusofili. Da li se to život poigrao sa mojom generacijom koja je, ne mičući se iz mjesta djetinjstva, živjela u četiri različite države (SFRJ, SRJ, SICG, CG) ili smo mi bili predodređeni da platimo sve “grijehove i zablude” svojih očeva  za sada ostaje bez odgovora.

No, jedno je sigurno: najljepše godine svojih života smo “potrošili robujući propalim obrascima“. Jedino što se mijenjalo na bolje, i što je bilo vidljivo svima, jeste bio grad Bar, u kojem je sve danas mlađe od nas i moje generacije, izuzev možda poslovne zgrade Luke Bar, i možda još par lokaliteta od kojih teško da je bilo koji vrijedan pomena. Valjda to treba da bude tako, i siguran sam da bi moji sinovi teško mogli da dočaraju Bar u kojem ničega što danas vide ne bi bilo, osim poslovne zgrade Luke Bar ili nekadašnjeg hotela “Rumija”. Ali svaka generacija pamti svoje “najbolje” i siguran sam da mnogo od toga nije moguće iskazati na nekoliko strana papira.

The post Akademik Šerbo Rastoder: Veličanstveno predavanje profesora Andrije Miranovića first appeared on BARinfo.

Govoreći o djelu, akademik prof. dr Šerbo Rastoder, naveo je da predstavlja veoma značajan doprinos izučavanju istorije Mrkojevića, naglasivši da “ovo nije Istorija Mrkojevića, već Prilog istoriji Mrkojevića, koji obuhvata različite sekvence iz bogatog nasljeđa ovog kraja”.

Dr Rastoder je pomenuo i knjige “Miris zavičaja” Muharema Muratovića i “Školstvo u Mrkovićima” Etema Peročevića, kao bitne za poimanje ovih prostora, ali i dodao da je ova Adžićeva “najsveobuhvatnija do sada” i da bi je “svaka mrkojevićska kuća morala imati, za danas i za budućnost”.

Knjigu čini 50 priloga koji tretiraju period od XV vijeka do danas o “jedinoj autohtonoj zajednici koja je primila islam i ostala na prostoru gdje je bila”.  

“Adžić je koristio dostupne izvještaje barskih nadbiskupa sa kanoničnih vizitacija, ali i razne turske i mletačke arhive, kao i dostupne knjige i periodiku, dakle, primarne i sekundarne izvore”, rekao je dr Rastoder.

Mr Novak Adžić je potencirao kako mu je čast što je pisao ovakvu knjigu, te da je “ljudski, časno i pošteno napravio presjek istorije Mrkojevića od dukljanskih vremena do savremenog doba”. Zahvalio se svima koji su mu pomagali i istakao da nije očekivao da će ovo djelo imati 400 strana.

Na kraju promocije, prisutnima se obratio bivši predsjednik Opštine Bar i državni funkcioner Jusuf Kalamperović, ispričavši nekoliko anegdota i zahvalivši autoru “u ime prošlih, u ime sadašnje, i u ime budućih generacija Mrkojevića o kojima ima mnogo toga još da se piše u narednim tomovima ovog djela”.

Promociji su prisustvovali i predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević, predsjednik SDP Raško Konjević, predstavnici javnog, kulturnog i privrednog života Mrkojevića i Bara…

Knjiga je finansirana sredstvima Fonda za zaštitu manjinskih prava Crne Gore, uz podršku Savjeta Muslimanskog naroda Crne Gore, a izdavaštvo potpisuje Mustafa Čantić.

Moderator večeri bio je Sabrija Vulić, koji je sa Damirom Rašketićem urednik djela.

Promocija je prenošena uživo na youtube kanalu “Glasa Mrkojevića”.

The post Promovisana knjiga mr Novaka Adžića o Mrkojevićima first appeared on BARinfo.