Intimna atmosfera prostora, smještenog u samom srcu Crmnice, dala je poseban ton večeri posvećenoj ljubavnoj poeziji. Publika je imala priliku da, kroz razgovor i interpretaciju stihova, dublje uroni u poetski svijet autora koji je prepoznat po suptilnom izrazu i emotivnoj iskrenosti.

O knjizi su govorili istaknuti gosti iz javnog i kulturnog života. Među njima i diplomata i univerzitetski profesor Miodrag Lekić, koji je istakao značaj njegovanja savremene poezije i kulturnih susreta van velikih centara, naglašavajući da ovakvi događaji potvrđuju da književnost ima svoje vjerno uporište i u manjim sredinama.

Promociju je vodio novinar i književnik Milan Vujović, koji je o autoru govorio sa poštovanjem, ne skrivajući koliko je vezan za njegovu poeziju.

„Ne znam gdje sam sve i kada kazivao Srđanovu poeziju, od Radio Bara, Podgorice, Godinja, sale Dvorca kralja Nikole do, evo, Virpazara. Poezija tananih opisa, divnih metafora, skladnog ritma, neobične rime i često neočekivane poente“, kazao je Vujović, podsjećajući da Lekovićevi stihovi već godinama nalaze put do različitih prostora i publike.

Govoreći o vrijednosti njegovog stvaralaštva, istakao je: „To je, usudiću se da kažem i moguće pretjeram, misaono jaka, intelektualna poezija, jednog od najznačajnijih savremenih crnogorskih pjesnika. A ono što lično osjećam jeste da je Srđan Leković među dva-tri najbolja pjesnika koje znam uživo”.

Vujović je istakao da u Lekovićevoj poeziji nema kalkulacije ni površnosti: „Često govorim naglas njegove stihove. Nema tu prenemaganja, dodvoravanja čitaocima, mogućim kritičarima, bilo kome. Nema ni nepotrebnog trpanja stihova, niti rime reda radi. To je čista poezija, samo rijetkima od Boga data”.

Posebno je naglasio da je riječ o autentičnom lirskom glasu: „Srđanova poezija je nesumnjivo lirska i u tom okviru prevashodno ljubavna. Stalno se obraća nekoj svojoj muzi, sa kojom je čas blizak, čas joj se iz daljine divi“.

Uz pohvale, iznio je i jednu toplu, prijateljsku opasku, da autor nije vješt u samopromociji: „Srđan ne umije da reklamira svoje stihove. Poštovaoci njegove poezije, u koje, kao što vidite, spadam i sam, pokušavaju umjesto njega da promovišu to što izvlači iz nekih skrivenih moždanih pregrada, iz svoje crvene koštane srži, ali to je nedovoljno, zaslužuje mnogo veću medijsku i svaku drugu pažnju“.

Govoreći o njegovoj ličnosti, Vujović je dodao da Leković „ne umije ni da ćuti i gleda negdje u daljinu, pa da mislimo kako je mudar“, već da u svojoj iskrenosti ponekad kaže i ono što bi, možda, neko drugi prećutao. „Ali, to je Srđan. Živi u svom idealnom, izmaštanom svijetu, u svijetu improvizacije improvizacije“, citirao je autorove riječi o festivalu „Godinjske zvjezdane noći“, čiji je osnivač i pokretačka snaga.

Promocija je okupila brojne prijatelje, poštovaoce književnosti i mještane, među kojima je bilo i onih koji sa autorom dijele zavičajne korijene.

Veče na Virpazaru bilo je i svojevrsna uvertira u „Godinjske zvjezdane noći“, koji ove godine obilježava prvo značajno poglavlje – peto izdanje festivala pod godinjskim nebom. Upravo u susret tom jubileju, promocija drugog izdanja zbirke “Svitac” dobila je dodatnu simboliku.

„Možda Srđan nema alter ego koji noćima piše stihove, a danju mu ih servira u ovim briljantnim zbirkama, ali sigurno ima svog zaštitnika i promotera“, kazao je dr Neven Leković, takođe jedan od osnivača festivala, ističući da je Vujović autora kroz stvaralaštvo vodio na način na koji to samo on umije. Uz osmjeh je dodao da to i ne čudi, jer je, kako je rekao, „ipak pedesetoprocentni Crmničanin“.

Vizuelnu dimenziju večeri upotpunile su slike dr Miluna Lutovca, čiji su radovi dodatno oplemenili prostor i događaju dali likovnu dinamiku.

The post Zbirka Svitac zasijala na Virpazaru first appeared on BARinfo.

Srđan Leković je rođen 1970. godine u Beogradu. Osnovnu školu završio je u Sokobanji, srednju u Baru, a fakultet u Kotoru. Do sada je objavio pet zbirki poezije: „Kad je reč o tebi“ (2005), „Svitac“ (2007 / 2025 – dopunjeno izdanje), „Sveimen“ (2015), „Reč i tišina“ (2017) i „Herbarijum za sebra“ (2023).

Član je Udruženja književnika Crne Gore, Društva književnika Beograda, književne zajednice „Sokolovo pero“ iz Sokobanje, kao i nekadašnjeg književnog udruženja „Ars Antibari“ iz Bara. Njegova poezija prevođena je na dvanaest jezika. Učesnik je brojnih književnih manifestacija, među kojima su Barski ljetopis, Drainčevi dani poezije, Pjesnička jutra u Zagrebu i Rijeci, kao i Beogradski sajam knjige. Zbirka „Svitac“ promovisana je u dva navrata i na Univerzitetu Sorbona.

Leković živi na Skadarskom jezeru, u selu Godinje, gdje od 2022. godine organizuje festival kulture „Godinjske zvjezdane noći“. Promocija u Virpazaru predstavlja priliku za susret sa autorom čija poezija spaja intimno iskustvo, prostor Mediterana i savremeni poetski izraz.

The post Promocija zbirke poezije Svitac Srđana Lekovića u Virpazaru first appeared on BARinfo.

RB/BI: Ovog juna, manifestacija „Godinjske zvjezdane noći” biće održana treći put, a najvažnije pitanje jeste: da li je sve spremno?

Leković: Uglavnom jeste, počeo sam da pripremam festival od Nove godine. S ljudima je najteže raditi, ima mnogo zvanica, ali, u principu, sve je pri kraju.

RB/BI: Kad smo kod zvanica, ko sigurno dolazi, ko ne dolazi a želio si, koga ćeš pozvati, ko će, u međuvremenu, otkazati?

Leković: Tefter je pun, svake godine mi je želja da festival raste po broju učesnika, a i po kvalitetu. Mogu da kažem da je opet za jednu stepenicu bolji, a vi koji budete došli i propratili ga, kažite poslije da li sam bio u pravu ili ne. Festival traje od 7. do 14. juna. Ove godine je 90 godina od rođenja Branka Miljkovića, pa ćemo imati jednu priču o njegovom liku i djelu. Muzeolog Jovan Mladenović iz Niša će da priča o tome i trebalo bi da dođe s postavkom o Miljkoviću i divnom pričom na temu „Miljkovići, crnogorski pesnici” jer za ljude koji to nisu znali, Branko, da nije okončao ovako kako je okončao, trebao je da dođe da živi u Crnoj Gori. Imao je i kartu za Titograd.

RB/BI: Jedno pitanje koje nema direktnu vezu s festivalom: da li je Godinje glavni grad Crmnice ili je to Virpazar? Vode se neke polemike po tom pitanju.

Leković: To je diskutabilno, mi naginjemo da to bude Godinje, ali još uvijek je Virpazar, vidjećemo.

RB/BI: Koga si sve od poznatih umjetnika pozvao na festival?

Leković: Ti koje ću da navedem malo su poznatiji, odnosno više ljudi je čulo za njih, ali svako ko se penje na našu binu ima svoju umjetničku težinu i svoj kvalitet. Da podsjetim, to je festival kulture, poezije, proze, slikarstva, vajarstva. Prvi dan je dječiji dan, imamo žiri koji će da izabere tri najbolja rada, djeca mogu da rade šta žele, oni su ukras svijeta. Prošlogodišnja pobjednica, Milica Šćepanović, biće u žiriju, čiji je predsjednik, kao i prošle godine, dr Zoran Živković. Gostovaće, pored ostalih, Tanja Rađenović, moderatorka budvanske biblioteke, inače izuzetna pjesnikinja; pa Miloš Zubac, sin Pera Zubca. On je nevjerovatan i pjesnik i muzičar i doći će sa svojom drugaricom koja će da ga prati. Malo će biti poezije, malo muzike. Biće tu raznih priča, a pominjaće i oca, sigurno. Te večeri sviraće i grupa iz Podgorice, „Vrpca”.

Direktor festivala Saša Stojanović i ja radimo na tome da para bude, a jednog sponzora već imamo: naš školski drug Vlatko iz Amerike nam je poslao 200 dolara. Moram pomenuti da će toga dana doći i Lelica Milovanović, moja drugarica iz Bora koja je prošle godine bila u užem izboru za Ninovu nagradu i Nena Kostić iz Beograda, žena koja nema kad ni da piše pjesme jer je zauzeta oko posla i unučadi, a poezija joj je fantastična. Biće još i Branko Žerajić iz Budve, sa svojim rock bendom “Duhoklonuće”. Garantujem: taj 9. jun, biće fenomenalan dan. Biće i Jasenka Lalović, koja se rado odazvala. Ona je pola Crmničanka, a pola Paštrovčanka.

RB/BI: Reci mi kako će gosti dolaziti na Godinjski festival: individualno, kolektivno, organizovano, vozom, autom, pješke?

Leković: Zavisi od individue, ali biće nekih koji će doći avionom, njih je najmanje. Najviše će biti onih koji će doći autobusom ili vozom, ali biće i onih koji će doći autom. Svakako, putne troškove ću platiti svima. Kao prošle godine, imali smo 2.500 eura sponzorstva, grad Podgorica nam je dao 1.000 eura, pa smo plaćali i honorare. A moram i to da naglasim, da su se mnogi odricali honorara, iako sam ja insistirao, insistiram i dalje, jer znam šta znači umjetniku kad dobije honorar, pa bio on 5 ili 500 eura. Festival teži tome, jer to mu daje i neku težinu. Ja imam strašne planove, da još kvalitetnije ljude dovodim, a to je bez pomoći Opštine i države teško ostvarljivo. Imamo, u svakom slučaju, NVO „Godinjske zvezdane noći”, apliciramo i kod države. Ja bih i ovim putem apelovao na Opštinu Bar, ako vidi bilo kakav interes ovdje, da pomogne festival. A gledano iz mog ugla, trebalo bi da ga imaju, jer ovo je stvarno ozbiljan festival. Na kraju krajeva, jedini je i u našoj Opštini, mimo „Barskog ljetopisa”. Svakako je jedini u Crmnici. Mi reklamiramo turizam, Nacionalni park Skadarsko jezero, istoriju, evo i Mladen Zagarčanin će opet da dođe da pričamo o nekim ozbiljnim stvarima vezano za arheologiju, a naročito za taj crmnički dio.

RB/BI: Koliko će biti hendikep što prošlogodišnji direktor, Dragan Leković, neće imati konkretno zaduženje jer, kako si informisao, ima obaveza prema svom poslu, prema sajtu Press?

Leković: Mi smo rođaci, pa se redovno šalimo: on svake godine daje otkaz pa ostaje. Tako sam mislio da će biti i ove godine, iako sam znao da je dobio to mjesto direktora. Dragan stvarno fenomenalno radi, znam koliko je zagrižen za kulturu. Znam i ekipu koja radi tu, dvoje ljudi koje je on doveo. Evo, premijerno, juče, novoprimljeni član, Valentina Šuković, uradila je svoj prvi intervju, i odličan je. I to nije intervju s bilo kim, već sa suprugom pokojnog Danila Kiša. Faliće nam Dragan u svakom slučaju, ali moram pomenuti novog direktora, Sašu Stojanovića, on je priskočio u pomoć kada Dragan nije mogao.

RB/BI: Čuli smo šta će biti na otvaranju. Kaži nam šta si pripremio za završno veče, odnosno završni dan festivala? Od 7. do 14. juna, to je osam dana. Zahtjevno djeluje, očekuje te težak i veliki posao?

Leković: Ako ćete bilo šta ozbiljno da radite, tome morate i da se posvetite. Iz iskustva znam da sve treba na vrijeme da se započne. Iako nekima to djeluje čudno i pomalo megalomanski, ja znam šta će Godinjske zvjezdane noći tek da budu ako me posluži zdravlje, i naravno, ako nas prepoznaju sponzori. U svakom slučaju, glavni dio posla je završen. Još malo i samo ću da uživam i da gledam, zajedno sa gostima. Energija je godinama na ovom festivalu fenomenalna, jer su to ljudi koji vole kulturu i fino druženje. Što se tiče otvaranja, profesor Mladenović nije baš najboljeg zdravstvenog stanja tako da se može desiti da ne dođe, ali to ne bi bilo strašno, jer je svakako planiran magistar književnosti i, trenutno, najbolji kritičar u Crnoj Gori, Milorad Durutović, da istim povodom govori o Miljkoviću.

RB/BI: A ionako je moto festivala: „Improvizacija improvizacije”.

Leković: Tako je.

RB/BI: Objavio si pet zbirki poezije. Proslavila te peta, „Herbarijum za sebra”, sa kojom si obišao „pola” Jugoslavije. Da li je ovo zaista tvoja najbolja zbirka poezije?

Leković: Ne znam da li je najbolja, ne mogu to odrediti. Ono što mogu da kažem jeste da bi trebalo da je ima na polici svako ko voli poeziju. Zaboravio sam da dodam, 14. juna je zatvaranje festivala i proglašenje najbolje pjesme. Nagrada nosi naziv našeg sugrađanina i velikog pesnika, i mog druga, Miroslava Jovanovića Timotijeva. Zadnje dešavanje 14. juna biće okrugli sto, ne znam još koja je tačno tema, ali biće u stilu „kuda plovi književnost”, gdje će da bude šest ili sedam eminentnih crnogorskih kritičara. Da malo kritika kaže šta misli o književnosti danas.

The post Srđan Leković: Godinjske zvjezdane noći – treći put first appeared on BARinfo.

U ime izdavača govorila je Natalija Đaletić, vlasnica i glavni i odgovorni urednik izdavačke kuće „Ouroborus“. Ona je kazala da joj je bilo beskrajno zadovoljstvo raditi na novoj zbirci Lekovićeve poezije.

„Ono što je meni fascinanto u poeziji Srđana Lekovića jeste da niko kao Srđan ne umije i ne može da siđe u mrak i u tminu i da svoju poeziju ozari. Taj način lirskog, tananog, svilenog proboja iz mraka i tame ne postoji u poeziji Crne Gore. To je ono što mene fascinira i vjerujte da ćete od prvog do posljednjeg stiha ove zbirke uživati“, kazala je Đaletić.

Književni kritičar, esejista, novinar i pjesnik Miljan Nikolić je čitajući Lekovićevu poeziju ustvrdio da postoji tren u kome postaješ nijem. A spram toga je ono što i jeste osnova polazišta i tačka Lekovićevog pjesničkog postojanja – sve ono što nije nijemo, odnosno život koji je ovdje izjednačen sa glasom, zvukom kao manifestacijom govora, poezija kao najviši cilj komunikacije.

„Njegove pjesme u većini slučajeve su sačinjene da se usmeno prenose na pozornici, pred publikom. U tome se nalazi veličanstveni duh muzike kao osnovni element stilskog postupka Srđana Lekovića. Pjesma je cjelovita ako u sebi sublimira melodiju koja prenosi značenje riječi“, kazao je Nikolić.

Njegov osobeni karakter izražavanja nisu osjećanja, kaže Nikolić, zato dok čitamo njegove pjesme stiče se utisak kao da je pred nama likom i ukupnom pojavom, i da kazuje stihove gestikulirajući matičnom rapsodu prolasku ulicom u mimohodu.

Prisjećajući se vremena kada se prvi put susreo sa Lekovićevom poezijom, moderator programa Milan Vujović je rekao:

„Mnogo se vode iz Željeznice ulilo u more i mnogo se mora kada je plima prelilo u Željeznicu od onog dana kad smo u kafiću Adađo promovisali zbirku poezije Srđana Lekovića ‘ Sveimen’. Prije te promocije htio sam samo da ‘učinim’ njegovom stricu, dragom prijatelju, pokojnom Vesku Lekoviću, a od te promocije postao sam kako se to moderno kaže fan Srđanove poezije. Mada me je u međuvremenu ‘sokobanjski rapsod’ sa stalnim mjestom boravka u crmničkom Godinju ponekad znao da, Barani bi rekli ‘napuči’ prevashodno zbog svog preboemskog načina života i nerealnih maštanja, evo me sa osobitim zadovoljstvom na promociji njegove pete zbirke poezije ‘Herbarijum za sebra’. Ne znam gdje sam sve i kada govorio njegovu poeziju – poeziju tananih lirskih opisa, divnih metafora, skladnog ritma, neobične rime i često neočekivane poente. To je, usudiću se da kažem i moguće pretjeram, intelektualno jaka poezija jednog od najboljih savremenih crnogorskih pjesnika“, kazao je Vujović.

Stihove iz nove zbirke poezije „Herbarijum za sebra“, ali i ranijih, govorio je autor Srđan Leković i moderator programa Milan Vujović.

The post Promovisana nova zbirka poezije Srđana Lekovića first appeared on BARinfo.

RB/BI: Drage dame, neposredan povod za ovo vaše gostovanje jeste četvrta knjiga Valentine Šuković, druga zbirka poezije „Plivajući ka dalekoj obali“, poslije zbirke poezije „U svijetu nesklada“ iz 2020, kratkih priča „Razotkrivanje“ iz 2021. i romana „Buđenje Mirne Novosel“ iz 2022. godine.

Ako se slažete, ja bih za uvod u ovu priču pročitao ono što je najčitaniji lokalni sajt u ovoj našoj maloj zemlji Bar Info objavio prije mjesec i nešto: „Bez pompe, u stvari, bez bilo kakve najave, u galeriji ‘Velimir A. Leković’, održano je veoma uspješno književno veče, predstavljene su dvije knjige Valentine Šuković iz Podgorice, roman ‘Buđenje Mirne Novosel’ i zbirke poezije ‘U svijetu nesklada’, u izdanju izdavačke kuće „Ouroboros“ iz Podgorice. O stvaralaštu Valentine Šuković govorio je književni kritičar, magistar, Milorad Durutović, u ime izdavača publici se obratila urednica, magistar, Natalija Đaletić. Moderator je bio pjesnik iz Godinja, ovdje ‘nazočni’ Srđan Leković. A za muzičke numere bio je zadužen Dino Kapetanović, frontmen grupe ‘Autogeni trening’ iz Podgorice. Autorka je odgovarala na pitanja, čitala svoju prozu i poeziju, a pošto je veče bilo inspirativno i publika se uključila kazivanjem stihova”.

E, da ne idemo dalje, to „publika se uključila u kazivanje stihova“, odnosi se na voditelja ove „Promenade“, koji je sa osobitim zadovoljstvom govorio jednu pjesmu Valentine Šuković.

Valentina, interesuje me kada se očekuje zbirka poezije „Plivajući ka dalekoj obali“?

Šuković: Zbirka „Plivajući ka dalekoj obali“ je već gotova, kompletan proces je završen i trebalo bi ovih dana i da uđe u štampu. Nastajala je posljednjih 10 ili 15 godina. Prva zbirka je nastala jako davno, dok sam još bila studentkinja. Svjesno sam napravila ovoliku pauzu, to je bio neki period moga traženja, period kada sam i ja sazrijevala i kao žena i kao autorka. I nekako jedva čekam ovu zbirku, ne samo zato što dugo nisam objavila poeziju, nego mi ona veoma znači. Inače kao pjesnikinja, mnogo bolje mogu da iskažem i sebe i svoje stavove i svoj pogled na život kroz poeziju nego kroz prozu. Tako da je tu sve ono što je u meni sazrijevalo svih tih posljednjih 10-15 godina. U međuvremenu su se desile mnoge stvari, ostvarila sam se i na profesionalnom i na privatnom planu i nekako vidi se ta razlika između Valentine, pjesnikinje studentkinje, i Valentine zrelije žene, koju su promijenili i život i razne okolnosti.

RB/BI: Književnost, pisanje generalno, jeste čudo, čovjeka potpuno odvodi u jedan drugi svijet u odnosu na „obične ljude“. Pjesnici, pisci, imaju taj svoj zabran, obračunaju se sa sobom, sa životom, sa ljudima, mogu uvijek u svako dobo dana, noći, da pobjegnu u svoj svijet, da se izvuku iz ove svakodnevice, da potpuno krenu u drugu priču od one koja im se svakodnevno dešava. Mogu da izmaštaju, mogu da ispričaju svoju životnu priču, istinito ili uljepšano, svejedno, mogu o svemu i svačemu, mogu sve što niko drugi ne može i to je, zaista, velika privilegija, blagoslov.

Šuković: U pravu ste, zaista je blagoslov, barem ja to tako gledam. Ja sam veoma rano to otkrila, još kao srednjoškolka. Bile su devedesete, i bilo je ono vrijeme kada je zaista, barem za mene, bilo poželjno pobjeći iz te stvarnosti i ja sam tu svoju neku ljepšu stvarnost nalazila u knjigama. Prvo, u onima koje sam čitala, jer moram da kažem prije svega sam jako dobar čitalac, pa sam tek onda neko ko piše, i u književnosti sam uvijek nalazila spas i mir, a i neku nadu. Meni je jako drago što, eto, da li da kažem, imam taj dar. Ali, rekla bih, to nije bjekstvo od života, to je predah, i sposobnost da izmaštate nove svjetove, da stvorite nove likove, koje, ipak, vučemo iz realnosti. Pogotovo kad stvaram u prozi, uvijek nekom liku dam osobine nekog ko već postoji. A što se poezije tiče, ona je mnogo ličnija. Poezija je za mene psihoterapija, ona mi je toliko puta pomogla da prevaziđem razne životne poteškoće. I dan danas mi pomaže, i ja sam prosto zahvalna što u sebi imam tu sposobnost da sve ono što me muči, ili čak ono što je lijepo, pretočim u riječi.

RB/BI: Čini mi se da je poezija autobiografija na drugu loptu, a da je roman direktna autobiografija. I mislim da smo svi koji pišemo, neko prije, neko kasnije kao vi, krenuli od svoje biografije, ili od nečega što liči na autobiografiju.

Šuković: Pa meni poezija zaista jeste ogoljavanje duše. Ja kad pišem pozeiju, to je to, nema nekih kalkulacija, nema previše razmišljanja. Romanu znam da ostavim da odleži neko vrijeme, mogu i da ga mijenjam, mogu da izbacim neki dio za koji smatram da nije prikladan, da ubacim nešto drugo, mogu da se predomislim i da kompletnu radnju promijenim. Toga u poeziji nema. Ono što mi je toga trenutka na duši to jednostavno onako iscuri iz mene, i onako kako bude u prvom trenu na papiru, tako objavim.

RB/BI: A što je Vaša najveća sreća, a što je Vaš najveći usud u književnosti? Sad naravno mislite „šta ovaj pita, šta da kažem“? Jednostavno, mislim da je to Vaš rođak, Srđan Leković. To je, uvjeren sam, Vaša najveća muka i Vaša najveća radost?

Šuković: Srđa je, zaista moram da kažem, evo neću da ga kritikujem jer ga inače kritikujem na dnevnoj bazi, pa da ne bude da sam takva i u ovoj emisiji, po mom mišljenju, a ja sam neko ko je evo opet ponavljam, jako dobar čitalac, trenutno, najbolji pjesnik u Crnoj Gori, i meni je zaista drago što znam Srđu i što je Srđa neko ko i mene tjera da još bolje stvaram, i tjera me da se promovišem, jer ja sumnjam da bih danas bila ovdje da nije bilo Srđana. Jer ja, kao što ste rekli, jesam neko ko piše odavno, jako rano sam počela da pišem, nisam mlada po godinama ali sam mlada po ovom izdavačkom stažu. Tek sam počela da objavljujem, od 2020. godine i to je možda ono što većina ljudi nije znalo, tako da su možda bili u čudu kad su vidjeli da sam objavila zbirku poezije, jer nisu ni znali da pišem. Znali su bliski ljudi, moje kolege s fakulteta, prijatelji iz djetinjstva, porodica, ali nikad nisam bila u tom smislu kao recimo Srđa. Nisam se eksponirala.

RB/BI: Pretpostavljam da je sve krenulo od tog sudbonosnog susreta sa Natalijom?

Šuković: Pa da znate da je to bilo presudno. U srednjoj školi, tokom studija sam se zanosila time da ću da objavljujem knjige, da ću jednog dana da budem neka slavna književnica. Bila sam jako mlada i uopšte nisam znala ništa o izdavaštvu, o objavljivanju. Znala sam da postoje neke izdavačke kuće u Crnoj Gori, ali meni su već na početku neki ljudi rekli da ni ne pokušavam jer biće mi jako teško da uđem u sve to. Onda sam čak razmišljala da sama nešto izdam, znači da nađem neku štampariju koja bi onako samo odštampala, pa ostali dio posla da odradim ja, međutim, odustala sam.

Kada sam 2018. godine počela da radim u obrazovanju odraslih, upoznala sam na nekom seminaru Nataliju i počele smo da sarađujemo. A za ovo sada baš je Srđan zaslužan. Mi smo se na promociji njegove knjige srele i tu je Srđa rekao Nataliji da ja pišem i da bi ona trebalo da pogleda te moje rukopise.

RB/BI: Je li to bilo u „Karveru“?

Šuković: Da, u „Karveru“.

RB/BI: Ko mu je bio moderator?

Šuković: Moderator? Khmm.. Vi!

RB/BI: Ovo je šlagvort za ono što ste rekli, jer najgore u svemu je to što i ja mislim da je on trenutno jedan od najboljih crnogorskih pjesnika. Vi ste to možda malo rođački decidni da je najbolji, a ja mislim da je u vrhu.

Šuković: Pazite, ja sam rekla da je on najbolji, što ne znači da nema još sjajnih  pjesnika u Crnoj Gori, ali Srđi, još uvijek niko ne može da stane uz bok.

RB/BI: Mislim da je vrijeme da nam nešto kaže i Natalija Đaletić. Natalija je, da ponovimo, vlasnica i urednica izdavačke kuće „Ouroboros“ iz Podgorice. Evo prije nego što i Vi kažete kako je došlo do ovog sudbonosnog susreta, iz Vaše vizure, kažite nam nešto o Vašoj izdavačkoj kući.

Đaletić: „Ouroboros“ je nastao kao moje opredjeljenje, jer znala sam da ću se jednog dana defiinitivno baviti i izdavaštvom. Jako mi je važno da pronalazim nove, važne, kvalitetne glasove, i da ih nekako upakujem u ono što bi se nazvalo  misija izdavačke kuće. Moj prvi cilj jeste da se vrati dostojanstvo knjizi. Na koji način da se vrati dostojanstvo knjizi? Da knjiga kao glavni proizvod na tržištu bude upakovana i spakovana na način koji je dostojan teksta koji se u toj knjizi nalazi.

Najvažniji mi je tekst i materijal. Nije mi važno ko je napisao, ko je imao nešto prije toga. Znači važan mi je samo i isključivo taj materijal, kvalitet, bez imena ko stoji iza toga. Kvalitet, materijal i da li ja mogu stati kao neko ko je završio književnost, ko se književnošću bavi na profesionalan način, iza tog teksta. Znam da to nije prijemčivo i da to nije toliko prezanimljivo za čitaoca, jer volim da knjiga bude upakovana na pravi način. I uvijek govorim na promocijama da me zapada najteži dio posla, kad treba publici da predstavim ono što se tiče umjetničkog posla, kao neke teorije, a nekako mislim da bez objašnjenja umjetničkog postupka i bez kvaliteta umjetničkog postupanja autora, da nema zapravo ni umjetničkog djela. Počeli smo negdje 2019. godine i korak po korak, mjesec po mjesec, godina po godina, nakupio se jedan prilično lijep broj autora. Naš, trenutno, jedan od najvažnijih zadataka jeste da dokažemo da je upravo Srđan Leković jedan od najznačajnijih, ako ne i ono što je Vanja rekla, najvažniji i najvredniji pjesnik u Crnoj Gori

RB/BI: Valentinu ste odmah prepoznali kada je riječ o kvalitetu?

Đaletić: Naravno. Ja sam neko ko, znaju autori koji rade sa mnom, mnogo reže tekstove. Kod Valentine nisam imala nešto pretjerano posla. Kad pakujem knjigu, ne pakujem je tako brzo, to je proces. Proces iščitavanja, podrazumijeva problem lekture, sređivanja tekstova, onda dizajna a sve ono što je višak, sve što bi moglo da bude semantički višak, sve ono što bi moglo da bude podijeljeni motiv, sve ono što bi moglo na neki način da uzme na kvalitetu cijelog teksta, cijele pjesme ili dio romana, to se revidira, briše, dodaje, oduzima… Treba da se odluči šta ostaje šta ne, tako da sam tu baš posvećena. Dvije, tri, knjige godišnje se objave i to je meni sasvim dovoljno.

The post Valentina Šuković: Poezija kao psihoterapija first appeared on BARinfo.

Leković: Bard ovdašnje poezije Miroslav Jovanović Timotijev bio je gost na „Drainčevim susretima“ i rekao mi je kakvo sjajno gostoprimstvo mogu da očekujem, ali ovo je prevazišlo sva moja očekivanja. Festival pomažu i država i opština Prokuplje. Manifestacija je održana 53. put, počela je u aprilu, a krajem avgusta je bila njena završnica. Prvi put sam bio u Prokuplju, nikog nisam znao osim jednog pjesnika kojeg sam sreo dva puta. Ove godine gosti su bili pjesnici iz Crne Gore, a iduće će iz S. Makedonije. Samo sam tako bio počastvovan još jednom – na našem „Barskom ljetopisu“.

RB/BI: Kako je organizovan festival?

Leković: Sav teret organizacije je na Draganu Ognjenoviću, direktoru biblioteke „Rade Drainac“ iz Prokuplja. Mlad čovjek, aforističar, a počeo je da piše i poeziju. U Prokuplje sam stigao taksijem iz Podgorice i on je ugostio taksistu i bez riječi dao 200 eura koliko je koštao put. Ma, ja bih na tu manifestaciju otišao pješke da sam imao vremena, ali sam kasnio i morao sam da uzmem taksi.

Upoznao sam i laureata ovogodišnjeg festivala, to je Miroslav Aleksić iz Vrbasa. On je u veoma jakoj konkurenciji od 41 zbirke koja je stigla na konkurs, nagrađen za knjigu „Kafkino matursko odelo“. Možda dođe iduće godine na „Godinjske zvjezdane noći“. Doći će i Ivan Ivanović, autor čuvenog, zabranjivanog romana „Crveni kralj“, kojega sam, takođe, upoznao u Prokuplju. Iako ima 86 godina veoma je vispren i dobro se drži. On je, ako se ne varam, govorio na promociji tvog romana „Agnostik“ na jednom beogradskom Sajmu knjiga? Ivanović ne govori bilo kome, to da znaš.

RB/BI: Tako je, ali sam ga uhvatio “na kvarno” kad mi je gostovao u ovom studiju, povodom učešće na “Barskom ljetopisu”. A kad je dao riječ, nije htio da je pogazi. A kad smo već kod date riječi, mogu li da se istaknem i kažem jednu tvoju, meni omiljenu pjesmu?

Leković: Možeš.

RB/BI: Zove se “Testament”:

Ostavljam ti pticu.
Kavez nosim sa sobom.
Vetrenjače Don Kihota
i Sizifov kamen.
Ostavljam ti i barikade,
ispisane i neizrečene reči,
čokolade,
gorčinu života,
kada treba da ih otvoriš.

Ostaviću ti i nebo.
Pronađi svoju dugu.
Ja svoju nosim,
baš kao i tugu,
da je slučajno ne zaturiš.
Žmuriš danas ti!
Ja vise oči ne mogu da otvorim.
Žmurke su oduvek bile za nas, decu.

Pod saksijom ti je ključ.
Taj, od moje duše.
Da zlo ne čuje.
U fioci držim pesmaricu,
ako pesme prestanu,
i pisma,
u kartonskoj kutiji od cipela.

I čarobnu frulu ti ostavljam, sećanja,
pa zasviraj kad nagrne mećava
ili vremena postanu smešna.
Jedno srce,
jedan vetar i ružičnjak
kojeg orezivaše ruka ova grešna.
I naliv pero što ti se raduje!
Zemlju koja gladuje,
pa i onaj perjani jastuk
da mirno spavaš na krovu.

I… ne brini.
Zvezde ću popaliti nešto kasnije.
Znaš da nas zovu. 

Leković: Mogu li i ja da se istaknem?

RB/BI: Možeš. Naravno.

Leković: Htio bih, zapravo, da zaokružimo ovu priču iz Prokuplja: Radojko Jovanović, u književnom svijetu poznatiji kao Rade Drainac, rođen je u selu Trbunju nadomak Blaca, 1899. godine, a bio je pjesnik, pripovjedač, romansijer, esejist, novinar i jedna je od tadašnjih najinteresantnijih pojava u srpskoj književnosti. Neuredan način života i neadekvatno liječenje tuberkuloze umnogome su doprinijeli njegovoj ranoj smrti, u 44. godini.

RB/BI: Da li će ti ovo iskustvo iz Prokuplja pomoći da sa još više promišljanja organizuješ druge “Godinjske zvjezdane noći”, manifestaciju sa dušom, kako su je nazvali učesnici, koja je ovog ljeta izazvala pozornost ljubitelja proze i poezije?

Leković: Hoće, u svakom slučaju. Ali, prije svega, neophodno je da Opština stane iza “Godinjskih zvjezdanih noći” i ja sam uvjeren da će se to desiti. Želim da to bude pravi, iskreni festival, bez podmetanja nogu i bilo kakvih nadgornjavanja, da bude isključivo u slavu poezije. I ne samo poezije. Na prvom festival prvi dan je bio rezervisan za djecu. Dijete se vaspitava do pete godine. Do tada nauči više nego do kraja života. To ne govorim ja, nego struka. I odlično znam što znači djetetu uliti u glavu knjigu, tada i za čitav život. To je nemjerljivo.

The post Srđan Leković: Neophodno je da Opština stane iza Godinjskih zvjezdanih noći first appeared on BARinfo.

Sam tok manifestacije obilježila je nevjerovatna improvizacija domaćina i gostiju, kojima nije bilo teško da sopstvene nastupe sa zadovoljstvom prilagođavaju “rastegljivoj” satnici, uz opuštenu atmosferu skoro pa familijarnog zajedništva koje oslikava Ujevićevsko “pobratimstvo lica u svemiru”. Ako je neko očekivao spektakl – dobio ga je, ali na drugačiji, gotovo zaboravljen način, bez gužve i buke, sa čašom crmničkog vina u ruci. Tako nikome od pjesnika nije smetalo kad ga usred recitovanja prekine lavež psa koji se sklupčao pored nogu, niti je ijedan od muzičara reagovao što sav zvuk ide kroz jedan zvučnik ili bez njega, niti su se besjednici žalili što usljed nejakog osvjetljenja govore iz polumraka znatiželjnoj publici… Naprotiv, sve je to doprinosilo originalnosti manifestacije čija je zastava, sa rukom ispisanim slovima na bijelom lancunu, vijorila na obližnoj kući.

Prvu manifestaciju “Godinjske zvjezdane noći” je otvorio prof. dr Milun Lutovac, navodeći kako će ona “zaživjeti kroz jednu iskrenu i autentičnu ideju, koja će u ime ambijenta, ljudi i njihovog identiteta, jednog dana govoriti više od riječi“.

Dr Lutovac je govorio o Milošu Crnjanskom, „odškrinuvši stare Godinjske dveri“.

“Biti pjesnik, kako tada, tako i sada, isto je što i biti ratnik ‘sa zapetim lukom’… Crnjanski je uvijek bio na strani slabijih. Onih osuđenih na poraz, bez obzira da li su na strani pravde i istine. Život nije palata pravde, a i da jeste, palate su uvijek sazdane na temeljima nekog iskupljenja. Životna i stvaralačka borba Crnjanskog svjedoči o velikom odricanju i žrtvi. U njegovom djelu osjeća se, možda više nego kod drugih pisaca toga doba, velika iskrenost i želja da se kaže ono što se duboko u duši nosi i misli. Kada je kao dječak jednom bio u teškoj groznici, Crnjanski je sve vrijeme na grudima držao roman Dostojevskog. U trenucima ‘preobuke’, kada su zabrinuti roditelji htjeli dječaku da uzmu knjigu iz ruku, on je odbijao da je preda, mislio da će bez nje i on  biti izgubljen. Tako je to sa knjigama i groznicama darovitih umova”, govorio je dr Lutovac, potencirajući da “ima tajni koje nikad neće preći u jezik, ma kako on bogat bio. Tajni, čije je stanište u mitskoj tišini, kakva je godinjska, tajni kojima prinosimo žrtve u ime duha koji nas sve spaja”.

Prvi dan Festivala održan je pod sloganom “Djeca lete svijetu” i bio je posvećen najmlađima, pa su dodijeljene nagrade za poetsko i muzičko predstavljanje. U prvoj kategoriji najbolji su bili Bojana Babović, Anastasija Vlahović i Anđela Anđušić, a u muzičkom dijelu Sofija Leković, Duško Lazović i Ksenija Etenović.

Za muzički dio programa bili su zaduženi, u ime grupa “Akademia” i “Belmondo”, Božidar Gagović, Gajo Ugrenović i Boban Mijović.

Drugi dan Festivala je otpočeo razgovorom sa gostom iz Beograda Goranom Matićem. Nadahnuta moderatorka Sanja Veličković kroz dijalog sa autorom pokušala je da objasni način stvaranja kroz specifičnu poetsku metafiziku, a dotakla se i osjećaja mirnoće potrebnog za kreaciju.

“Mir je totalna tišina u mozgu, a ja ne mogu iz tog prvog nivoa da uđem u pjesme, već moram da uključim podsvijest. Pjesme ne nastaju na prvu loptu, već nakon sučeljavanja sa samim sobom, iznutra”, rekao je Matić.

Prvo autorsko veče na festivalu bilo je posvećeno Željku Miloviću, odnosno poetskom segmentu njegovog rada. Moderator Srđan Leković je kroz razgovor sa autorom, uz brojne anegdote, podsjetio na njegove zbirke poezije, ali je poseban dio večeri bio namijenjen razlogu zašto Milović već 21 godinu nije objavio knjigu poezije u Crnoj Gori, a jeste u Makedoniji.

“Knjiga poezije je u Crnoj Gori malo kome potrebna. Nema izdavačkih kuća koje se interesuju, malo ima i čitača, pa je objavljivanje poetske zbirke korisno jedino da je pokloniš nekome, za rođendan ili slavu. Nemam želju da pjesme objavim, ali ne prestajem da ih pišem, to valjda nikad ne prestaje”, rekao je Milović.

Posebnu pažnju privuklo je potom predavanje prof. Miodraga Lekića o Italiji i italijanskoj kulturi, koji je najprije, uz nekoliko kratkih priča, prisutne uveo u svijet crmničkih slikara Nikole Gvozdenovića Gvozda i Veliše Lekovića.

“Predavanje dr Lutovca o Crnjanskom koji je mnogo pisao o Toskani, a zatim naslovi poezije Željka Milovića – ‘Bandiera Rossa’ i ‘Bandiera Nera’ – vrlo su dramatičan uvod u predavanje, jer su ta crvena i crna zastava ideja vodilja u objašnjenju italijanske literature i umjetnosti uopšte. Italija je zemlja koja je simbol kulture i umjetnosti u svijetu – muzike, slikarstva… Ona je super sila u kulturi. Nastala je 1861. spajanjem malih država i postavlja se pitanje otkada se uopšte može govoriti o italijanskoj kulturi, a do kada je to bila kultura malih polisa. ‘Stvorili smo Italiju, sad još samo trebamo stvoriti Italijane’, rekao je tada Massimo d’Azeglio. Njihova svijest je bila kalabreška, napolitanska, toskanska… ali je ipak pretvorena u nacionalnu svijest koja je danas primarno italijanska, iako nikad niko nije ukinuo stepen identifikacije sa regionalnim osjećajem. Na žalost, tu uvijek možemo povući nehotičnu paralelu sa Jugoslavijom, samo sa drugim ishodom”, rekao je Lekić, posebno potencirajući period prije i poslije Drugog svjetskog rata, govoreći o umjetnicima koji su podržavali fašizam poput Gabriele D’Annunzia ili bili istaknuti ljevičari poput Federica Fellinija i Pier Paola Pasolinija.

U muzičkom segmentu priređen je unplugged mini koncert grupe “Grimm”, a Ivana Janković i Nebojša Đukanović su uz akustičnu gitaru izveli i gotovo zaboravljenu baladu s prvog albuma “Vjetar te odnosi”. Veče je zatvorila a capella izvođenjem makedonskog tradicionala “Zajdi, zajdi” Nikolina Novaković.

Centralni događaj trećeg dana Festivala bilo je izuzetno zanimljivo predavanje prof. dr Nikola Vukčevića o filmskom storytellingu, koje je zamišljeno kao interakcija sa prisutnima, u čemu se najviše istakao književnik Neven Milaković, čije je predstavljanje upriličeno neposredno prije ovog događaja.

“Storytelling ili pripovjedanje je umjetnost prikazivanja zamišljenih ili stvarnih ljudi i događaja, ispričanih u cilju dijeljenja poruke. Proces korišćenja naracije zahtijeva znanje, kreativnost i viziju, da bi bio proizveden emocionalni odgovor”, rečeno je na skupu.

Za kraj programa orgabizovano je poetsko veče u kome su učestvovali Neven Milaković, Svetozar Đurišić, Natalija Novaković, Savka Parađin, Vladimir Cerović, Darko Bulić, Ana Ivančević, Goran Matić, Sanja Veličković, Valentina Šuković Šaranović i domaćin Srđan Leković.   

“Meni se festival jako svidio jer je bio krajnje neformalan. Došao sam iz Beograda da podržim prijatelja Srđana i ta atmosfera zajedništva mi je godila, jer ne volim manifestacije na kojima se sve unaprijed zna”, istakao je za Radio Bar i Bar Info srpski pjesnik Goran Matić.  

Dodjelom priznanja za najbolje pjesme pristigle na konkurs spuštena je zavjesa na ovaj festival. Prvo mjesto pripalo je Ljiljani Zovko iz Zagreba, druga je bila Saša Milovanović, a treća Sanja Popović.

Organizator Srđan Leković na kraju nije krio zadovoljstvo postignutim: “Na početku smo puta i svakako ima puno da se dograđuje, naročito u organizacionom smislu, ali s obzirom koliki je bio budžet, odnosno da ga skoro nije ni bilo, uspjeli smo i više nego što smo očekivali. Ispoštovala su nas značajna lica iz domena kulture Bara, prije svega, ali i prijatelji iz Podgorice i Beograda. Bilo je planirano da dođu i autori iz BiH i Hrvatske, te još neki iz Srbije, ali su izostali iz opravdanih razloga. Nadam se da će ovaj festival postati lijepa tradicija, da će postati ozbiljna manifestacija, u kojoj će kultura isplivati iznad svega što je oko nas, iznad podjela i negativnih energija, iznad svega što nema puno dodirnih veza sa umjetnošću”, rekao je Leković za Radio Bar i Bar Info.  

The post Festival Godinjske zvjezdane noći – spoj spontanosti i dobre energije first appeared on BARinfo.

“Izuzetno mi je drago što sam, nakon nekoliko godina hibernacije, bio ponovo na sceni, u druženju sa publikom koja voli poeziju. Posebnu zahvalnost dugujem prijateljima i kolegama koji su iz raznih gradova Crne Gore došli u Zetu da uveličaju ovo fino veče. Pripreme oko književnog festivala su u završnoj fazi, i nadam se da će jedno od najljepših sela u Crnoj Gori biti odličan domaćin autorima iz regiona. Što se mog rada tiče, pripremam dvije zbirke poezije ‘Strašilo’ i ‘Herbarijum za sebra’, a radim i na romanu ‘Kako sam tvorio zublju’”, rekao je Leković za Radio Bar i Bar Info.

Srđan Leković (Beograd, 1970) je do sada objavio četiri samostalne zbirke poezije, a njegovi radovi zastupljeni su i u pjesničkim zbornicima i časopisima. Krajem devedesetih je bio član Udruženja književnika “Ars Antibari”, a danas je u poetskim udruženjima “Nekazano” iz Bara i “Poetika Stenka” iz Beograda.

The post Autorsko veče Srđana Lekovića u Golubovcima first appeared on BARinfo.

Izložbu je otvorila Katarina Gazdić Ilić, galerijski kustos. Naglasila je da je kod svakog autora važna njegova autentičnost, a najvažnije kod jedne slike jeste intonacija te autentičnosti.

„Upravo je to prvi utisak pri susretu sa Jovaninim slikama, one jasno odaju jedinstveni likovni izraz. 

Na njenim djelima jasno uočavamo likove i motive. Prikazuje Bogorodicu Odigitriju, Bogorodicu širu od nebesa, Tajnu večeru, Plodove Hristove strasti (odnosno stradanja) i druge. Ona ne analizira, niti kritički razmatra umetničko djelo ili koncept tradicije i kanona, već ga simulira, preuzima njegove odlike i premješta ih iz njihovog ishodišnog konteksta u svoj sopstveni.

Njena slika je projekcija one strane  nevidljive stvarnosti posredstvom poznatih simbola”, kazala je, pored ostalog, Katarina Gazdić Ilić.

Idejni tvorac ove izložbe, pjesnik Srđan Leković iz Godinja, zahvalio se upravniku galerije dr Milunu Lutovcu na organizovanju izložbe i nadahnuto kazao svoju „Izvajanu pesmu”.

Autorka izložbe, Jovana Dimitrijević, kratko se obratila publici, zahvalivši se na ukazanoj prilici da prvi put izlaže u Crnoj Gori.

U umjetničkom dijelu programa učestvovao je Novak Gvozdenović, mladi gitarista u Muzičkoj školi „Petar II Petrović Njegoš”, u klasi profesora Stefana Kostića.

The post Bogorodice Jovane Dimitrijević u Gradskoj galeriji first appeared on BARinfo.

Narodna biblioteka i čitaonica “Ivo Vučković” organizuje u utorak, 23. aprila, akciju besplatnog učlanjenja svih profila čitalaca pod sloganom “Učinite nešto dobro za sebe, budite član Biblioteke”. Upis se vrši u terminu od 7 do 19 sati.

Istog dana, zainteresovani korisnici bibliotečkih usluga mogu dobiti na poklon knjigu iz neobrađenog fonda Biblioteke.

Svoj plan aktivnosti za proslavu ovog dana prikazalo je Međunarodno udruženje književnih stvaralaca i umjetnika “Nekazano”.

U ponedjeljak, 22. aprila, od 17 do 19 sati u Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi svoje književno stvaralaštvo predstaviće Svetozar Đurišić i Srđan Leković.

U utorak, 23. aprila, od 17 do 19 sati na Šetalištu kralja Nikole, ispred Dvorca, biće organizovana prodajna izložba knjiga uz perfomans “Uzmite mikrofon i kažite pjesmu”, gdje će svi pjesnici i ljubitelji knjige moći da govore svoje ili tuđe pjesme. Od 19 do 20 sati organizuje se u Dvorcu kralja Nikole promocija trećeg broja časopisa za književnost i umjetnost “Nekazano”. Učestvuju autori zastupljeni u časopisu, pjesnici iz regiona, ljubitelji knjige, djeca PPU “Svetionik”,učenici Srednje ekonomsko-ugostiteljske škole, klapa KUD “Jedinstvo” i učenici Muzičke škole “Petar II Petrović Njegoš”.

The post U utorak se obilježava Svjetski dan knjige i autorskih prava first appeared on BARinfo.