Veče ispunjeno emocijama, dostojanstvom i snažnim porukama okupilo je brojne građane, predstavnike lokalne uprave, Udruženja boraca NOR-a i antifašista Bara, kao i poštovaoce antifašističke tradicije. Sa puno pijeteta oživljena su sjećanja na mlade Barane čija hrabrost i danas obavezuje da se sloboda čuva, a istorija ne zaboravlja.

„Okupljeni smo večeras u Starom Baru, na mjestu koje samo po sebi svjedoči istoriju, da se prisjetimo ljudi koji su svojim djelima ispisali jednu od najsvjetlijih stranica naše istorije“, poručili su voditelji programa, glumci Jovan Dabović i Branka Femić, podsjećajući da sloboda nije poklonjena, već izbor koji svaka generacija mora iznova da potvrdi.

Posebnu emociju donio je kulturno-umjetnički program u kojem su nastupili ženski vokalni sastav „Alata“, predvođen Zojom Đurović, sopran Olivera Tičević, tenor Petar Martinović i harmonikaš Safet Drljan. Izvođenjem partizanskih pjesama „Teče Tara“, „Mlada partizanka“, „Stan’ Neretvo, stan’ vodo“, „Po šumama i gorama“ i drugih, umjetnici su publiku vratili u vrijeme borbe za slobodu, a snažne interpretacije ispraćene su dugim aplauzima.

Okupljenima se najprije obratila članica Glavnog odbora Udruženja boraca NOR-a i antifašista Bara Branka Nikezić, ističući da se na ovom mjestu svake godine okupljaju ne zbog prošlosti koja je završena, već zbog obaveze da se ona nikada ne zaboravi.

„Slutim i čini mi se da vidim kako, zagledani u zvjezdano barsko nebo, poručuju da ih ne zaboravimo. I evo nas, tu smo. Umjesto zaborava, svake godine na ovaj tužni datum okupljamo se kao na hodočašće. Sveta je to obaveza Udruženja boraca NOR-a i antifašista Bara i Opštine Bar“, kazala je Nikezić.

Podsjetila je da u Starom Baru gotovo da nema porodice koja ne zna za tragično jutro 6. jula 1944. godine, naglasivši da su „krvave crvene košulje“ i danas opomena protiv izdaje, fašizma i zaborava.

„Ne dozvolimo da mlade generacije zaborave da bolja budućnost pripada njima, a da temelj te budućnosti leži u poštovanju prošlosti. Neka aktuelna dešavanja u Crnoj Gori budu nauk da ova država ne može dalje bez dobrih međuljudskih odnosa, bez pravde i bez antifašizma, temelja našeg identiteta i državnosti“, poručila je Nikezić, zaključivši svoj govor riječima: „Neka je vječno sjećanje na Crvene košulje i sve žrtve NOR-a i neka je vječna Crna Gora.“

Predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević naglasio je da „Crvene košulje“ nijesu samo naziv manifestacije, već simbol otpora, hrabrosti i čvrste vjere u slobodu i dostojanstvo svakog čovjeka.

„To je veličanstven spomen na djevojke i mladiće strijeljane na Belvederu jer se nijesu mirili da žive u lancima. Njihov primjer uči sve nas da nikada ne zaboravimo da mir, sloboda i blagostanje nijesu datost. Neko je za to položio život, a oni su svoju nevinu mladost obojili u crveno i zato je njihovo ime besmrtno“, kazao je Raičević.

On je poručio da sjećanje na njih mora biti inspiracija da se nove generacije uče borbi protiv svakog oblika zla, tiranije i represije.

„Bar živi takvim životom i živjeće. Kao i naša Crna Gora, ali i čitava Evropa. Sve to zahvaljujući upravo ovakvim ljudima, u čiju slavu večeras držimo plamen slobode, sa željom da makar malo ličimo na njih u toj borbi“, istakao je Raičevićt takođe poručivši: “Nek’ je vječna Crna Gora i naš Bar”.

U toku programa voditelji su podsjećali da istoriju ne čine samo datumi i pobjede, već i porodice koje su izgubile svoje najmilije.

„Kažu da istoriju pišu pobjednici, ali istoriju pamte i oni koji su izgubili nekoga. Jednu majku, jednog sina, jednog brata, jednu mladost. Svaka fotografija koju smo vidjeli večeras krije jedno ime, jedan život i jedan san koji nije stigao da bude dosanjan. Upravo zato antifašizam nije riječ iz udžbenika, već zavjet da se takva vremena više nikada ne ponove.“

Ovo, prije svega, veoma emotivno veče sjećanja, završeno je simbolično, uz pjesmu „Odiseja“ u izvođenju tenora Petra Martinovića, čime je zaokruženo još jedno tradicionalno okupljanje posvećeno onima koji su svoje živote zauvijek utkali u slobodu Bara i Crne Gore.

The post U ime crvene košulje – sjećanje na žrtvu i hrabrost mladih rodoljuba ne blijedi first appeared on BARinfo.

Program će početi u 9.30 časova polaganjem vijenca na spomen-grobnici na Belvederu, u blizini Gradske kapele.

U večernjem terminu, sa početkom u 20.30 časova, na Ljetnjoj pozornici Starog grada Bara biće održan kulturno-umjetnički program.

“Ovaj sadržaj posvećen je njegovanju kulture sjećanja na Crvene košulje i sve junake tog kraja, očuvanju istorijskog nasljeđa i afirmaciji antifašističkih ideala.

Pozivamo sve članove Udruženja, prijatelje antifašizma i građane Bara da svojim prisustvom odaju počast našim slavnim precima i daju doprinos očuvanju vrijednosti slobode, solidarnosti i zajedništva koje baštinimo”, zaključuje se u saopštenju.

The post Sjećanje na rodoljube: U ponedjeljak manifestacija U ime Crvenih košulja first appeared on BARinfo.

Na hrabrost djevojaka i mladića koji su se 6. jula 1944. godine ujedinili u otporu i žrtvi podsjetio je Vukan Vujačić, sekretar UBNOR-a i antifašista Bara.

„Bili su to ljudi od ideala, od vjere u slobodu, pravdu i dostojanstvo svakog čovjeka. Njihova mladost, snovi i neispunjene želje zauvijek su utkane u temelje slobode u kojoj mi danas živimo. Stradali su rame uz rame, kao što su i živjeli ne dijeleći se po vjeri, naciji i porijeklu. Bili su to ljudi ovog kraja, Barani, Crnogorci u najljepšem i najširem smislu riječi, ljudi koji su vjerovali u čovjeka. Oni nisu nosili puške, nisu činili zlo, njihov jedini grijeh je bio što su željeli slobodu“, kazao je Vujačić, ističući da je Bar oduvijek bio mjesto gdje se različitosti spajaju, gdje se crkva i džamija čuju jedna uz drugu, gdje komšija nije samo čovjek iz ulice, već brat, prijatelj i oslonac.

„Bar je takav i danas i neka takav ostane za sva vremena“, poručio je Vujačić . „Manifestacija ‘U ime crvene košulje’ nije samo sjećanje na žrtve, već je i svjedočanstvo da ih nismo zaboravili, jer ako prestanemo da ih spominjemo, izgubili smo vlastiti identitet“, zaključio je Vujačić.

U ime Opštine Bar, obratila se potpredsjednica Tanja Spičanović, podsjetivši da je u podrumijskom kraju bilo teških vremena, ali i gorostasnih ljudi. Prema njenim riječima, cijena slobode je uvijek visoka, a u Crnoj Gori nikad nije bilo dileme oko toga, jer se dobro znalo da su pravo na život, na mir i na čovječnost neprikosnovene vrijednosti dostojne svake cijene.

„Snove o slobodi besmrtnih junaka nije mogla presjeći niti neprijateljska, niti nebratska ruka. Ali zato je presjekla njihove mlade, tek započete živote. Mučki, kako to samo slabi rade, sasule su te zlikovačke ruke olovna zrna u njihove crvene košulje. Neprijatelji nijesu računali na to da sinovi i šćeri slobodne crnogorske zemlje ne gube ime svoje na uvoru i da će ideja slobodarstva i duh prkosa nastaviti da traje i da živi. Oni tako nevini od zanosa i opijeni idealima, privrženi svom kraju maslina i mora, sanjali su velike snove o slobodi. Ipak, njihovi snovi su dosanjani i poklonjeni nama. U slavu njihovih jedanaest mladih života, u slavu svih 855 žrtava koje je Bar položio braneći svoja ognjišta i dostojanstvo, dužni smo da čuvamo sjećanje na tekovine koje su nam podarili, da ne dozvolimo da se ugasi baklja antifašizma kao trajne vrijednosti i temelja našeg identiteta i naše državnosti“, nadahnuto je govorila Spičanović.

Posjetioci su imali priliku da slušaju pjesme iz NOB-a: „Oj, đevojko, drugarice“, „Po šumama i gorama“ „Bilećanka“, „Bella ciao“ i „Mlada partizanka“, u izvođenju hora „Vokalisti“ iz Podgorice, pod vođstvom maestra Saše Barjaktarovića. Za poetski ugođaj bio je zadužen Milan Vujović govoreći „Besmrtnu pesmu“ Miroslava Antića, „Orfeje belvederske“ Rajka Joličića i „Mala velika moja“ Izeta Sarajlića, uz gitarsku pratnju profesora Radeta Amanovića.

U okviru programa je prikazan i film-slajd fotografija iz arhiva Zavičajnog muzeja, koji su, specijalno za ovu priliku, pripremili Goran Pajović i Draginja Radonjić.

Scenario i realizaciju programa potpisuje prof. Milun Lutovac, dok su tehničku podršku projektu pružili Goran Mitrović i Zoran Andrejić iz Kulturnog centra Bar. Program je vodila Maja Tomović, koja je izrecitovala i dio poeme “Jama” Ivana Gorana Kovačića.

The post U ime crvene košulje: Mladići i djevojke sa Belvedera decenijama nakon stradanja žive u sjećanjima first appeared on BARinfo.

„Ova manifestacija predstavlja tužnu i uzvišenu priču o žrtvovanju mladosti na oltaru slobode i pravde. To je priča o mladićima i djevojkama sve tri vjere, koji su, vođeni idejom slobode i zajedništva, zajedno otišli u legendu – ostavljajući trajni zalog miru, toleranciji i antifašističkim vrijednostima koje baštinimo i danas“, naveli su iz Kulturnog centra.

U bogatom kulturno-umjetničkom programu učestvuju: hor „Vokalisti“ iz Podgorice, pod rukovodstvom Saše Barjaktarovića, dr Rade Amanović, profesor gitare, Milan Vujović, dok će program voditi Maja Tomović.

Kako su podsjetili, 6. jula 1944. godine, na Belvederu su strijeljani: Vojislav Ratković, Matija Zanković, Veliša Pavićević, sestra i brat Ljubica i Stojan Kovačević, Milenko Kirović, Rizo Isaković, sestra i brat Zorka i Đorđije Đurović i Andrija Martinović. Mjesec dana kasnije, strijeljan je i Petar Ratković. Danas počivaju u zajedničkoj grobnici na Belvederu, kao simbol trajnog pamćenja i borbe za ideale koji nadilaze vrijeme.

„Pozivamo sve građane Bara i goste grada da svojim prisustvom odaju počast nevino stradalima i daju podršku njegovanju kulture sjećanja, dijaloga i zajedničkih vrijednosti“, zaključuje se u saopštenju JU Kulturni centar Bar.

The post U nedjelju manifestacija U ime crvene košulje first appeared on BARinfo.

                                                                                                   Darko Rundek

Kratka horor priča

Imam četiri godine. Nebojša, ispričaj nam svoju priču, kaže mi naša vaspitačica, brižna i nježna, teta Beba Janjić. A ja odgovaram: „Idem ja, nema svjetlosti, nema vrata, nema prozora.“

Tereza

„Ovaj mali ne jede ništa“, to je stalna sjekiracija svih u kući. Da bi me natjerali da jedem, primijenjene su različite taktike sa promjenljivim uspjehom. Jedna od boljih ideja je bila da sjedim pored prozora i uzimam zalogaje za automobile koji prođu: „Ajde, jedan zalogaj za kola čika Sveta, čika Nova, čika Mitra, čika Raša, kuma Marka…“ Pa hvale vrijedan pokušaj da jedem za naše slavne ličnosti, sportiste, glumce i pjevače: „Ajde jedan zalogaj za Tihija i Prleta, za Miša i Olivera, za Moku i Mirzu, za gospođu Nikolajević i Milenu Dravić…“ Danas me hrane moja sestra Olja i njena najbolja drugarica, buduća kuma, Marina. Njih dvije imaju najviše strpljenja za moje štrajkove glađu, za moja protestna gladovanja. Marina mi kaže: „Ajde, Nebika, sad jedan zalogaj za Terezu Kesoviju!“

Pominjanje Terezinog imena sve je promijenilo. Za nju sam bio spreman da se žrtvujem, da uzmem još jednu kašiku, da „očistim“ tanjir, da tražim repete. Tereza je bila, tu dvojbe nema, zvučni „Beviplex“ za mene, ko može znati zašto? I dok Olja i Marina zadovoljno gledaju kako ručam poput pravog pionira, a Marina veselo komentariše: „Ajde, mali, bogoti“, sa gramofona odjekuju stihovi što se kao zraci zalazećeg sunca probijaju kroz žaluzine u topli septembarski suton: „Reka si, sićan se dobro i glasa tvog / Život je spleten od tuge i od veseja / I pamti uvik puni smo želja / Al malo se ostvari od tog.“

Dan Armije

Dan Armije, 22. decembar 1976. godine. U zabavištu vlada veliko uzbuđenje jer odlazimo u posjetu vojnicima u kasarnu JNA. Moji drugovi sa nestrpljenjem očekuju da vide topove i tenkove, puške i mitraljeze, možda i da nauče kako se puca. Ali ja, iz razloga nepoznatih, ne želim da učestvujem u svemu tome. Dok se drugovi veselo ukrcavaju u autobus, ja ostajem u zabavištu i sakrivam se u kupatilo, uplašen i prestravljen. U kupatilu me, nekoliko sati kasnije, poslije velike i filmske potrage, pronalazi moj otac Ljubo, bolno svjestan činjenice da neću nastaviti slavnu vojničku tradiciju pradede, Ilije K. Pejovića, crnogorskog barjaktara na Skadru i Tarabošu.

Ulcinj

Na starom terenu na Madžarici gledam svoju prvu fudbalsku utakmicu uživo, derbi južnog Jadrana, Mornar – Ulcinj. Utakmici prisustvuju i navijači Ulcinja, čije se navijanje ne bi moglo nazvati sportskim, da ne kažem fer i korektnim. Njima ću se „osvetiti“ mnogo decenija kasnije kad budem pročitao tekst o lažnom mesiji, Sabataju Ceviju, koji je umro u Ulcinju 17. septembra 1676. godine. Na ovu me je poučnu priču uputio moj rođak Zoran Ž. koji je enkciklopedija znanja, erudicije i duhovitosti. On uvijek voli da sa mnom podijeli mudrosti, zgode i anegdote sve od Spiča do Ulcinja, pa do na kraj svijeta. Ali sada, dok fokusiran pratim šta to navijači Ulcinja zapravo pjevaju, propuštam da vidim gol koji je dao neko od naših igrača, Ljuljić ili Pekić ili neko treći. I tada ocu postavljam pitanje: „A tata, kad će da nam prikažu usporeni snimak?!“

Crnogorsko

Moja baba Marija je stroga žena koja ne trpi nepravdu i licemjerje. Svakom kaže ono što mu sleduje, po pravdi i po zaslugama. Njena nježnost i njena ljubav za nas i za mene nemaju granica. Ali posebno mjesto u babinom srcu zauzima njen stariji brat, ujak Simo. Večeras stričevi i moj otac sa babom vode ozbiljan razgovor dok  ja uživam u „Eurokeksu“ koji baba kupuje i čuva samo za mene. Od tog šta odrasli pričaju malo šta razumijem, malo šta shvatam. Šest mi je godina i u mom svijetu ne samo Hajduk, sve živi vječno! Ipak, uspijevam da naslutim da slušam nešto važno, nešto za cio život, amanet koji baba Marija ostavlja svojim sinovima, njima trojici: „Djeco moja, ako umrem prije Sima, sahranićete me u crnogorsko, u haljini u kojoj sam se udala. Ako umrem poslije Sima, sahranićete me u onome u čemu me nađete!“ Kada smo šest mjeseci kasnije, 8. marta 1978. godine, babu Mariju ispratili u tišinu, mir i spokoj Gvozden brijega nosila je crnogorsku nošnju.

Njegoš

Našim novim Citroenom GS 1.3 Super vraćamo se iz Slovenije gdje smo kod babice (moje babe Lucije) proveli dvije nedelje. Čuli smo da je u međuvremenu u Bar uplovio novi feribot Prekookeanske plovidbe, „Njegoš“. Nestrpljivi smo da ga vidimo. Dok kolima prolazimo Ratac i hvatamo onu veliku krivinu, pogled nam pada na luku. A u njoj brod, kao da je vasionski, poput priviđenja, poput bljeska, poput stiha, boje bijele kao pjena od mora, ogroman, skladan, elegantan, sa velikom crvenom petokrakom na dimnjaku, da se zna čiji je. U kolima slavlje, kao kad Hajduk da gol Zvezdi!

Bijela pita

Na meni je sve pod konac: frizura, nokti, košulja, džemper, cipele… Danas sa ocem odlazim u posjetu časnim sestrama Svetog Križa da im u njihovoj kući u Starom Baru poželimo srećan i čestit Božić. Dočekuju nas časne sestre divnih osmijeha i divnih imena, sestre Arnolda, Klaudija, Ksavera, Bernarda, Mercedes… Na zidu u dnevnoj sobi nalazi se slika pape Jovana / Ivana Pavla II, ali nema slike druga Tita. Taman spreman da započnem ideološku raspravu po ovom pitanju, na stolu primjećujem kolače i torte koje kao da su došle sa rajske trpeze, spremljene znanjem, umijećem i ljubavlju svih časnih sestara. Među svim tim đakonijama, kolač nad kolačima – Bijela pita. Kolač koji će od tada majka uvijek spremati za moj rođendan. Kolač čiji će me nebeski ukus uvijek podsjećati na ove posebne i drugačije žene što su se odrekle svih zemaljskih dobara ali ne i dobrote, koju su nam poklanjale nesebično, bez ostatka, svom svojom dušom.

Himna

Bilo je vrijeme u osnovnoj školi kad sam znao da čitam note, znao smisao povisilica i snizilica, znao za uzdah molova i tutnjavu durova, znao za ljepotu ritma i takta. Sve je ovo bila zasluga našeg nastavnika muzičkog, Viktora Ujesa. Bili su nam to najdraži časovi. Učili smo tajne muzike, tajne umjetnosti, tajne ribolova (što je bio strastveni hobi našeg dragog nastavnika). Pamtim kako nam govori da naša himna „Hej, Sloveni“ ima i treću i četvrtu strofu. I pamtim njegovo ozbiljno, preplanulo lice i emociju na licu, njegovu dugu, već sijedu kosu i njegove duge prste dok nam diriguje. I pamtim stihove što se zlatnim slovima utiskuju u notnu svesku mog srca: „Proklet bio izdajica svoje Domovine!“

Crvene košulje

Večeras su „Crvene košulje“, 6. jul 1982. godine. Otac je održao govor koji je završio riječima: „Neka se radosne pjesmu pišu, neka iščeznu tužbalice! Neka ljudi žive u slozi, neka vojuju duhom! Mač u trnje, pero o desno rame! Slava djevojkama i mladićima sa Belvedera!“ A onda je uslijedio aplauz koji je trajao minutima. Koliko svijeta, cio Bar je došao da se još jednom pokloni pred svojih jedanaest heroja. Njih jedanaest, od sve naše tri vjere, ujedinjeni u inatu, u hrabrosti, u junaštvu. Njih jedanaest što sa Belvedera vječno čuvaju svoj grad. Njih jedanaest, od 16 do 20 godina. Njih jedanaest, djevojčice i dječaci, djeca. „Ubiše nam djecu“, jecao je i plakao očev striko Milivoje tog strašnog julskog jutra prije 38 godina. A ja, koji imam jedanaest godina, počinjem da shvatam da je zastava napravljena od njihovih jedanaest košulja, crvenih, krvavih, prkosnih košulja, jedina zastava pod kojom Bar može da raste, da cvjeta, da živi. Da postoji. I shvatam kome je pjesnik Izet Sarajlić posvetio stihove:

“Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.

Preko njihovih strijeljanih očiju.

Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.

Preko njihovih izrešetanih iluzija.

Sad bi bili očevi.

Sad ih više nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.

Mala velika moja,

Večeras ćemo za njih voljeti.“

Transfer

Ljeto je u punom sjaju, a nama su samo dvije stvari na pameti: da idemo na more i da igramo fudbal. U toku je takmičenje za nas važnije i od Mundijala: prvenstvo Topolice! Učestvuju skoro sve zgrade: Spuške, Lamele, Komgrapove, Tri kule, Pivnica, znalci iz Maršala Tita, mi iz Jovana Tomaševića 5… Uvidjevši kakva je konkurencija, shvatamo da moramo da se pojačamo. Dajem predlog da potpišemo ugovor sa mojim bratom od strica Kikom, koji je došao iz Beograda na raspust. Igor, naš selektor i kapiten, prihvata predlog. Pošto je u pitanju ozbiljno takmičenje, a UEFA je stroga, Igor sastavlja ugovor koji obije strane svečano potpisuju. Cijena transfera: 50 novih dinara! Kiko je pojačanje koje nam je trebalo, igra odlično, napadački, brz je kao vjetar, kao Zlatko Vujović. Sa njim ređamo pobjede, a ja mu stalno ponavljam, kao Đura Iliji Čvoroviću: „Nije što si mi brat al’ si stvarno genije!“

Hokej

Završile su Olimpijske igre u Sarajevu. Burno smo proslavili prvu zimsku olimpijsku medalju za Jugoslaviju: srebro Jureta Franka u veleslalomu. Ali na nas je najveći utisak ostavio hokejaški turnir. Naša je reprezentacija ostvarila jednu, ali kakvu pobjedu: svaladana je Italija, 5:1! Preko noći naši su idoli postali: Mustafa Bešić, Murajica Pajić, Cveto Pretnar, Gorazd Hiti, Blaž i Domine Lomovšek… Odlučili smo da i mi zaigramo hokej, pored mora, gde mu mjesto nije. Umjesto na ledu igrali smo na betonu, umjesto paka imali smo loptice za tenis, umjesto klizaljki imali smo patike, umjesto kaciga imali smo tvrde glave, a umjesto pravih hokejaških štapova imali smo štapove iz domaće radinosti koji su više ličili na letve, motke i močuge. Pa, ipak, igrali smo hrabro i poletno, sa entuzijazmom dostojnim olimpijske medalje. Noge su nam bile pune rana, uboja i modrica, šake žuljeva, usne podliva… Ali niko nije kukao, nije se žalio, nije plakao, znali smo da stisnemo zube, da savladamo strah. Bili smo opasna družina, mi, hokejaši sa Topolice, te olimpijske 1984. godine.

Zanimanje

Kad se zemlja poslije zemljotresa konačno smirila, Bar je počeo da raste poput Feniksa iz one močvare, iz ruševina, iz ničega. Nicale su nove zgrade, nova naselja, novi bulevari, nove škole i Domovi zdravlja. A onda se u aprilu 1984. godine pred nama stvorila nova Izborova robna kuća, to čudo imaginacije, zanosa i nadahnuća. Bili smo ponosni što imamo najveću, najmoderniju i najljepšu robnu kuću u Jugoslaviji. Naš je ponos bio još i veći jer je robna kuća bila djelo Baranina, arhitekte Batrića Mijovića, našeg Macana, čika Baća. Fasciniran ovim zdanjem, počeo sam i sam da crtam i „projektujem“ kuće i zgrade. Vidjevši moju novu opčinjenost arhitekturom, otac me pita: „Dobro, sine, šta hoćeš da budeš kad porasteš, doktor ili arhitekta?“ Odgovaram mu bez oklijevanja: „Hoću da budem čika Baćo!“

Majica

Otac i ja idemo u Podgrad starim putem pored biskupade i garnizona. Kao i uvijek, ubrzo se zaustavljamo, jer tu, pored puta, sa svojim društvom, sjedi naš prijatelj, Ibrahim Jahović. On je u invalidskim kolicima ali mu to ne smeta da uvijek bude vedar, nasmijan i pun života. Sa njim sam u stalnoj „svađi“, nikako da odlučimo i presudimo ko je od nas dvojice veći navijač Hajduka. U prošlu srijedu je bio u Titogradu, gledao je utakmicu Kupa Maršala Tita, Budućnost – Hajduk. Družio se sa igračima u svlačionici, donosi mi najnovije vijesti i zgode iz bilog tabora. A onda mi kaže: „Imam danas nešto za tebe.“ I poklanja mi bijelu majicu sa hajdukovim grbom. Od tada je prošlo četrdeset godina, a toplotu te majice i toplotu Ibrahimovog osmijeha čuvam i danas, kao drago sjećanje, kao blistavu uspomenu, kao grumen čistog zlata.

Finale

Danas je finale fudbalskog (malonogometnog) turnira osnovne škole „Blažo Jokov Orlandić“. Moje odeljenje VIII 2 igra utakmicu protiv odeljenja VII 1. Kladionice, komentatori i fudbalski znalci kažu da smo blagi favoriti. Utakmicu sudi naš nastavnik istorije, Draško Šoć, i zna se: pravila igre i ferpleja moraju biti poštovana do kraja. Vodi se rovovska borba, „ginemo“ za svaku loptu, utakmica završava neriješeno, 1:1. Odlučivaće penali. Aktuelni rezultat u raspucavanju je 3:3. Ali poslednji penal pucam ja. Ako dam gol, pobijedili smo.

Drugovi me bodre, hrabre, daju savjete, pucaj špicom po sred gola, pucaj dolje lijevo… Dok mi srce udara u ritmu tam-tama, uzimam loptu, namještam je na bijelu tačku, još jedan pogled ka golu, duboki uzdah, zalet i udarac. Pucam kao da sam Njemac. Lopta ulazi u gol ispod prečke, tačno u desne rašlje. Pobjeda! Dok slavimo, dok se radujemo, ja u publici tražim dva plava oka koja su do malo prije bila tu. Ali njih nema, i nema ih opet, tražim ih uzalud. Otišla je, a da moj penal nije vidjela, shvatam u nevjerici. I dok me drugovi podižu na ramena, ja u sebi ponavljam stihove velikog Vladike, koje kao da je napisao samo za mene:

„Što se više k vrhu slave penje,

To je viši sreće neprijatelj.“  

Polumatura

Sa mojom drugaricom Vanjom, koja mi se pomalo i sviđa, vraćam se sa polumaturske večeri. Polumaturu smo imali u školi, a proslava je završena u 22.10 h dok smo slušali i plesali pjesmu Pol Janga „Everytime you go away“ kada je jedan zabrinuti otac došao u školu i rekao: „Đeco, što je sa vama, jeste li potpuno poluđeli, pogledajte koliko je sati, a vi još niste pošli doma!“

Dok se vraćamo, Vanji pričam svoju priču radnog naziva Sudbonosni susret: „Start: Semjon Sergejevič Smirnov, sa sinonimom Simo snimatelj, skraćeno Sims, sa svog skromnog, sivog, sporog splava, snima strašnu srebrnu sabljarku. Sa svom silnom srdžbom, svom snagom, sijući smrt svojom stravičnom sabljom, spram Sima snimatelja skoči strašna srebrna sabljarka. Splav se strahovito savi, simultano spade sidro, stabilnost se sruši, Simo sa stolice skliznu. Shvativ svu svoju suludu situaciju, sasvim sam, strepeći, susprežući suze, Simo snimatelj saopšti slavodobitno sledeće: Slušaj super-sabljarko, smiri se, spusti se, stresi strah sa sebe, sve sumnje sahrani, sigurna si, Simo snimatelj samo snima. Stop!“

Vanja mi kaže: „Ajde sada da čujem priču na slovo NJ?!“ A ja odgovaram samouvjereno: „Njoj njače!“ Smijemo se na sav glas, naš smijeh odzvanja ulicom Jovana Tomaševića u ovo toplo veče na pragu novog ljeta, 12. juna 1985. godine. Jedan poljubac u obraz na rastanku čini da vijest koju saznajem po povratku kući prihvatim sa potpunim mirom: naša je reprezentacija u četvrtfinalu Evropskog prvenstva u košarci, nakon što smo bili prvi u grupi, izgubila od Čehoslovačke 91:102.

The post Dr Nebojša Živković: Crvene košulje i druge priče (1) first appeared on BARinfo.

Svečani program biće upriličen u subotu, 6. jula u 21.00h na sceni u Starom gradu, u organizaciji JU Kulturni centar  i Udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata i antifašista (UBNOR) Bara.

U programu učestvuju: Milan Vujović – recitator, sopranistkinja Bojana Pejanović, Nedeljko Pejović – gitara, Maja Antić Kalezić – violončelo. Prisutnima će se obratiti predstavnici Opštine Bar i UBNOR-a.

The post U subotu manifestacija U ime crvene košulje first appeared on BARinfo.

Sjutra u 10 sati biće položeno cvijeće na grobnici na Belvederu od strane predstavnika barskog SUBNOR-a, predstavnika Opštine Bar i porodica strijeljanih, a u 21 čas u Starom gradu organizovan kulturno-umjetnički program. Koncert revolucionarnih i prigodnih pjesama će održati poznati podgorički KIC pop hor.

Manifestacija “U ime crvene košulje” koju organizuju Kulturni centar Bar i SUBNOR predstavlja poseban događaj za sve Barane i njihove goste. “To je tužna i uzvišena priča o žrtvovanju jedne mladosti na oltar slobode i pravde, o mladićima i djevojkama sve tri vjere koji su zajedno, zbog svojih crvenih snova i crvenih košulja, otišli u legendu, kao zalog slobodi i miru”, istakli su iz Kulturnog centra Bar.

U znak odmazde za ubijenog vojnika. Njemci su 6. jula 1944. strijeljali 10 mladića i djevojaka: Vojislava Ratkovića, Matiju Zankovića, Velišu Pavićevića, brata i sestru Ljubicu i Stojana Kovačevića, Milenka Kirovića, Riza Isakovića, brata i sestru Zorku i Đorđija Đurovića i Andriju Martinovića, a nekoliko dana kasnije i Petra Ratkovića. Svi su bili starosti od 16 do 20 godina i svi sahranjeni u zajedničkoj grobnici na Belvederu.

The post U četvrtak manifestacija U ime crvene košulje first appeared on BARinfo.

Po tradiciji koja živi više od četiri decenije, manifestacija je i ovoga puta  bila emotivna i posjećena. Scenario kulturno-umjetničkog programa režirao je glumac Dragiša Simović, koji je snažnim dramskim nabojem oduševio publiku. Izvanredan doprinos dale su i glumice CNP-a, Ana Vujošević i Jelena Minić, a program je vodila Nikoleta Dabanović. Muzički pečat događaju dao je kamerni hor “Antivari musica” iz Bara, pod dirigentskim vođstvom mr Mira Kruščića, uz pratnju sopranistkinje Aleksandre Vojvodić Jovović. Hor je izvodio antifašističke i partizanske pjesme, a posebnu emociju i ustajanje publike pobudila je himna “Hej Sloveni”.

“U ime 11 mladića i djevojaka strijeljanih na Belvederu, svake godine, na ovaj tužan dan, okupljamo se kao na hodočašću. Jedanaest krvavih crvenih košulja, jedanaest sudbina, jedanaest života, opomena su iz tog vremena, do dana današnjeg, i nakon 78 godina. Sanjali su bolje dane, a onda, u zoru 6. jula, bjesomučno, zločinački, kukavički, neprijateljski rafali okončali su njihove mlade živote i njihove snove”, emotivno je govorila Branka Nikezić, potpredsjednica Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore, koja je, uz duboku počast, navela imena 11 mladih tragično stradalih rodoljuba.

Naglasila je da je ovo opomena i nauk Crnoj Gori, do dana današnjeg, da ova država ne može naprijed bez dobrih međuljudskih odnosa, uzajamnog poštovanja, hrabrosti, odlučnosti i antifašizma. “Dostojanstvo je jedina adresa za našu budućnost. Ne dozvolimo da starije generacije, savremenici vremena pravde, jednakosti, bratstva i jedinstva, odlaze razočarani, u nevjerici da je njihov trud bio uzaludan”, poručila je Nikezić. Manifestacija je juče započela polaganjem vijenaca žrtvama na Belvederu u deset časova, a završena kulturno-umjetničkim programom u Starom Baru u 21 čas.

Veče je okončano čuvenim stihovima Rajka Joličića posvećenim “Orfejima Belvederskim” i izvedbom svevremenske pjesme “Samo da rata ne bude”, odličnog hora “Antivari Musica”.

Manifestaciji “U ime crvene košulje” prisustvovali su i predsjednik UBNOR-a i antifašista Bara, Đuro Marković i potpredsjednica Opštine Bar, Tanja Spičanović.

The post Da se ne nikad ne zaboravi – održana manifestacija U ime crvene košulje first appeared on BARinfo.

“Manifestacija ‘U ime crvene košulje’, koju će Kulturni centar organizovati 6. jula u 21h na sceni u Starom gradu, zajedno sa Udruženjem boraca NOR-a i antifašista, predstavlja poseban događaj za sve Barane i njihove goste. Ova manifestacija je tužna i uzvišena priča o žrtvovanju jedne mladosti na oltar slobode i pravde, o mladićima i djevojkama sve tri vjere koji su zajedno, zbog svojih crvenih snova i crvenih košulja, otišli u legendu, kao zalog slobodi i miru”, istakli su iz Kulturnog centra Bar.

Sjutra u 10 sati biće položeno cvijeće na grobnici na Belvederu, a u bogatom kulturno-umjetničkom programu u Starom gradu učestvuju: sopranistkinja Aleksandra Vojvodić Jovović ,uz pratnju hora “Antivari Musica“, kojim rukovodi mr Miro Kruščić, glumice Crnogorskog narodnog pozorišta Ana Vujošević i Jelena Minić, te Dragiša Simović. Program će voditi Nikoleta Dabanović.

U znak odmazde za ubijenog vojnika. Njemci su 6. jula 1944. strijeljali 10 mladića i djevojaka: Vojislava Ratkovića, Matiju Zankovića, Velišu Pavićevića, brata i sestru Ljubicu i Stojana Kovačevića, Milenka Kirovića, Riza Isakovića, brata i sestru Zorku i Đorđija Đurovića i Andriju Martinovića, a nekoliko dana kasnije i Petra Ratkovića. Svi su bili starosti od 16 do 20 godina i svi sahranjeni u zajedničkoj grobnici na Belvederu.

The post U srijedu manifestacija U ime crvene košulje first appeared on BARinfo.

Program je započeo izvođenjem pjesme “Crvena zora”, ovog puta u izvedbi talentovene sopranistkinje Beate Švabauer. Pjesnik Rajko Joličić kazivao je svoje stihove posvećene “Orfejima belvederskim”, a bend “Akademia” je tokom večeri izveo neke od najpopularnijih partizansko-revolucionarnih kompozicija u pop- rock aranžmanima.

U ime organizatora obratio se potpredsjednik UBNOR-a, general JNA u penziji Špiro Niković, koji je najprije podsjetio da je proteklo 77 godina od stradanja desetoro mladih Barana i Baranki, i to u trenutku kada se u Drugom svjetskom ratu nazirala sloboda.

“Nekoliko dana ranije jedan domaći špijun, saradnik njemačkog okupatora prokazao je grupu djevojaka i mladića, koja se okupljala u kružoku, raspravljajući o dolazećim vremenima i slobodi koja se već nazirala. U toj grupi bili su brat i sestra Zorka i Đorđije Đurović, Milenko Kirović, brat i sestra Ljubica i Stojan Kovačević, Rizo Isaković, Andrija Martinović, Veliša Pavićević, Vojislav Ratković i Matija Zanković”, podsjetio je general Niković.

Oni su uhapšeni i bačeni u tamnicu, koja se nalazila u Tatarovici u starobarskoj tvrđavi. Odlukom njemačkog komandanta, potpukovnika Hartmana, ovi mladi ljudi su izvedeni na strelište u maslinjaku na Belvederu, a naredbu su izvršili saradnici okupatora.

“Krv ovih mladih ljudi, naših kćeri i sinova, naših sestara i braće, naših drugarica i drugova i prijatelja oblila je njihove grudi. Rođene su Crvene košulje, najsvjetlija zvijezda epopeje slavne antifašističke borbe crnogorskog naroda”, istakao je Niković.

Nevine žrtve Zorke, Đorđija, Milenka, Ljubice, Stojana, Riza, Andrije, Veliše, Vojislava i Matije, emotivno je kazivao Niković, “duboko su se zarile u ranjenu dušu našega naroda i istoga trena postale slavni, sastavni dio sjajnoga đerdana trinaestojulskih vatri – vječni simbol borbe za slobodu, borbu protiv fašizma i nacizma, najvećih zala civilizacije”. On je naglasio da je moderna, napredna i demokratska Crna Gora ugradila i ugrađuje Crvene košulje u antifašističke temelje svoje kuće.

“Dugo još poslije rata mislilo se da su nacizam i fašizam pobijeđeni i mrtvi. No to nije tako. Svijet je ponovo suočen sa ovom opakom prijetnjom čovjekovoj elementarnoj slobodi. Ove dvije pošasti širom svijeta ponovo suludo kidišu na čovjekovu slobodu i pravo na častan život. Danas vidimo da od nacizma i fašizma ima goreg stanja i shvatanja. To je klero- fašizam, koji svoje ideale nastranosti crpi iz mraka inkvizicije i ranije, odnosno XII vijeka. Zato su Crvene košulje u srcima naših ljudi i naše mladosti, garant naše vječnosti. Neka je vječna Crna Gora”, rekao je Niković.

Jubilarnoj manifestaciji „U ime Crvene košulje“ prisustvovao je i predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević.

„Zaista su emocije sjajne i snažne. Drago mi je da smo bili u prilici da ispratimo kulturni program u kojem su dominantno učestvovali naši sugrađani. Dijelim utiske prisutnih koji osjećaju pripadnost onome čemu smo večeras prisustvovali i svjedočili“, kazao je Raičević za Radio Bar i Bar info.

Manifestaciji je prisustvovao i gradonačelnik grada pobratima Resena u Makedoniji Živko Gošarevski, inače unuk prvoborca, pa je program kod njega probudio posebne emocije i sjećanja.

„Mnogo sam zadovoljan što sam u Baru nakon korona krize i što sam kod mojih prijatelja. Ja se osjećam ovdje kao domaći. Ova manifestacija mi je vratila sjećanja. To je nešto što treba da se njeguje i čemu treba učiti nove generacije. Nažalost, nijesam upoznao mog djeda, ali majka mi je pričala kako se ta generacija vaspitavala i to su prenosili na svoju djecu i unuke. Zahvaljujem predsjedniku Raičeviću na gostoprimstvu i na ovom divnom koncertu kao početku kulturne ljetnje sezone u Baru“, kazao je Gošarevski.

Sjajne utiske nakon programa imala je i Branka Nikezić, kćerka narodnog heroja Petra Vojvodića.

„Moji utisci su sjajni kao i svaki put kad ovim povodom dođem na scenu u Starom gradu. ‘Crvene košulje’ su nešto što svakome podigne adrenalin. I, zaista, iz sveg srca, svaki put odgledamo program. Mislim da je, posebno u ovom društvenom trenutku, bilo zaista važno i potrebno čuti sve ono što smo večeras čuli… i partizanske pjesme i govor u ime UBNOR-a“, kazala je Nikezić.

Poseban utisak na potpredsjednicu opštine Tanju Spičanović ostavio je govor generala Špira Nikovića.

„Moram priznati da u ovom vremenu, kada ponovo svjedočimo nekim ‘povampirenim duhovima prošlosti’ (za koje smo zaista mislili da su daleko iza nas- da je civilizacija uradila svoje i da smo usvojili neke savremene vrijednosti pa, prije svega, cijenimo i slobodu i ljudska prava, te ljudski život iznad svega) ovo budi snažne emocije i otpor. Tužna sam kad gledam starije generacije i čujem govor generala Špira Nikovića koji je reprezent starije generacije koja je veoma blisko osjetila i narodno- oslobodilačku borbu i sve njene tekovine. Nekako osjećam kao da smo živi svjedoci jednog vremena koje nam pred očima nepovratno nestaje. Ne znam da li mlade generacije imaju tu snagu i svijest o tome šta zapravo imamo i šta znači sloboda, i u kakvom društvu smo živjeli i treba da nastavimo da živimo“, kazala je Spičanović.

Publika na sceni u Starom gradu je gromkim aplauzima ispratila „Akademijino“ izvođenje kompozicija „Računajte na nas“, „Po šumama i gorama“, „Bella ciao“…

„To su kompozicije koje su inače dio našeg repertoara. Uvijek nam je zadovoljstvo da nastupamo na manifestacijama u našem gradu. Poznato je da što god treba, bilo koje vrste za grad Bar, mi smo tu. Ovo je večeras antifašistička priča, a napomenuću da je dobar dio nas iz takvih familija, pa je samim tim i nama veliko zadovoljstvo što smo nastupili“, kazao Božo Gagović frontmen benda „Akademia“.

Kuriozitet večeri bio je glumačko- voditeljski segment, koji je na specifičan način dao pečat ovogodišnjoj manifestaciji. Taj dio programa je povjeren Amiru Arabeloviću.

„Iznenađenje je bilo za neke, a za neke nije, to što sam se pojavio kao glumac večeras. Jer, inače sam u svojoj karijeri radio i te poslove. To je jedna od mojih prvih ljubavi. Glumio sam u nekim spotovima, serijama… Kad god imam priliku, kad me se prijatelji koji znaju za tu moju ljubav prema glumi, sjete i pozovu, znaju da ću dati makar sve od sebe, a kako će to izgledati na sceni, reći će gledaoci. Ja se nadam da sam uspio da prenesem atmosferu i emociju iz tih riječi koje su duboko vezane za narodno- oslobodilačku borbu i Crvene košulje- tragično stradanje deset mladića i djevojaka iz Bara. Moj zadatak je bio da ponovo probudim tu emociju. Moram priznati da mi je zadatak bio i relativno lak, jer ovdje u publici su mahom bili ljudi koji su upoznati sa pričom i za koje sam bio siguran da će emotivno reagovati. Ispostavilo se na kraju da su svi bili emotivno egzaltirani. Bilo im je drago što smo scenario ovogodišnje manifestacije osmislili na način da se ja kao voditelj pojavim u nekoj maloj glumačkoj roli, da budem nalik Fidelu Kastru. Nadam se da sam to iznio na pravi način“, kazao je Arabelović za Radio Bar i Bar info.

The post Ovacije publike na 40. jubilarnoj manifestaciji U ime crvene košulje first appeared on BARinfo.