U susret manifestaciji “Dani dijaspore”, gosti Radio Bara i portala Bar Info bili su Ćazim Džaferović i Adžija Karastanović iz Njujorka.
***
Kada je lagano, korakom pravog gospodina, ušetao u prostorije naše medijske kuće, američki precizno, petnaest minuta prije zakazanog gostovanja, jasno je bilo da se radi o čovjeku kome vrijeme znači sve… I na kraju razgovora je priznao da je isprva mislio da će razgovor trajati 15 min, a da mu je bezmalo sat na talasima Radio Bara prošao kao tren. On je Ćazim Džaferović, iseljenik, predsjednik ”Humanitarne organizacije za podršku Crnoj Gori” iz Njujorka, čovjek velikog srca… I što je rijetkost, jedan od onih koji kada pomaže, a radi to nesebično, skoro punih 40 godina, radi to tiho i bez pompe.
“Ne volim da pričam o dobročinstvima, na to gledam kao na neki vid samoreklame. Meni to zaista nije potrebno. Tu sam i ja, ali i svi ljudi iz naše organizacioja kada treba, kome god treba i kada god možemo da pomognemo. Jednostvano, svojim trudom i radom smo došli u tu poziciju. A ima li veće sreće nego nekome pomoći kada možete, kaže Džaferović.
Kroz čitav razgovor se provlačilo malo mjesto iz Krajine, njegovo rodno selo Besa, ali i Bar u kojem je odrastao i školovao se. Nostalgija ili šta…
“Da budem iskren, i nostalgija, ali i želja da pomognem ljudima koji tamo žive. I mislim da smo na neki način uspjeli. Zajedno smo u Besi izgradili vjerski objekat, renovirali školu, Opština Bar je dosta uradila sa putevima, ali ostaju problemi… Snadbijevanje vodom je jedan od njih. Moj je plan da se izgradi veliki bunar koji bi umnogome riješio to pitanje, a drugi izgradnja regionalnog puta Virpazar-Ostros, jer je to još uvijek nedovoljno iskorišćen kraj naše Opštine. Pokrenute su inicijative, razgovarali smo sa vašim gradonačelnikom Dušanom Raičevićem, za kojeg se odmah vidi da zna šta je dobro za grad i vjerujem da ćemo uspjeti u ovom naumu”, ističe Džaferović.
Prije 50 godina, poslije niza peripetija, zahvaljujući Italijanima njegova porodica se našla u “obećanoj zemlji”. On sa svega 13 godina, maltene dječačić, ali je njegov otac koga su poznavali svi Barani Bećir Džaferović, bio taj koji je imao jasnu viziju…
“Svako ko kaže da je lako u početku, nije u pravu. Međutim, mi smo imali potporu. Otac je bio zanatlija, vrijedan, predan poslu. Čovjek kome ništa nije bilo teško da prehrani porodicu. I uz njega i njegove moralne principe sam stasavao, i on je od mene napravio čovjeka. U nekim poznim danima, kada se morao vratiti u Bar, često mi je svaki njegov telefonski savjet značio mnogo. Uticao je i na to da preko 30-40 ljudi povedemo u Ameriku, ali i da u nekim drugim firmama zaposlimo druge. Sada je lako, imam građevinsku firmu, biznis na svu sreću dobro ide, često dođem u rodni kraj, oženio sam se, otac sam dvije udate kćerke, i sina koji se oženio…”.
Mnogi ne znaju da je bio jedan od glavnih velikih donatora barskoj bolnici 2004. godine, da je pomogao izgradnju sva tri vjerska objekta u Baru, da je pomogao i referendumsku kampanju, da je pomogao znanima i neznanima, da je dobio specijalnu plaketu za doprinos iseljenika prije dvije godine…
“To nisu stvari o kojima volim da pričam. Jednostavno, to je tako. Kompletna naša organizacija je tu da pomogne sve što može. Ne želim da zvučim skromno, ali uvijek sam želio, želim i željeću da pomognem svom Baru. A kome ću drugo. Kada god nam se neko obrati, tu smo”.
Trenutno je u Baru, iako kaže da prije svega zbog porodice koja je u Americi, neće još uvijek moći trajno da se vrati. Ali “rodna gruda“ zove iz dana u dan sve više. Pogodili smo ga u dušu sa par izvornih pjesama, a njegova duša je ogromna.
“Ne još uvijek ne mogu da razmišljam o povratku. Ipak, gore mi je porodica, ali nostalgija je čudna stvar. Vidjećemo… Trenutno imam jedan projekat u Bartuli za koji sam siguran da će biti pravi hit. Od Opštine sam otkupio zemljište, doveo komunalije i planiram da izgradim etno selo. Zašto samo na sjeveru da ih ima, može i kod nas”, kroz osmijeh ističe Dzaferović. “Imam puno razumijevanje lokalne uprave na čelu sa mladim i pametnim predsjednikom Opštine, koga smo i ugostili u Njujorku. Vidjećete da će to biti prava stvar za Bar”.
I, na kraju, poruka mladima: “Treba da se okrenu pravim vrijednostima, vjeri, bez obzira kojoj pripadaju, da se okanu poroka sadašnjice, da život posvete pravim stvarima. Nema toga ko nije uspio a da je vrijedno i marljivo radio. Jednostavno je – daj životu, da bi i on tebi dao. A što se tiče inostranstva, ne znam šta bih vam rekao. Mnogi se vrate, malio broj uspije. Mlade ne treba da interesuju partije, iako, jeste bio sam jedan od donatora za nezavisnu Crnu Goru, i kako dolazim vidim da se radi, ulaže. Lako je kritikovati iz perspektive onog ko je svakog dana u Crnoj Gori, ali mi koji dolazimo svake druge, treće, četvrte godine, mi vidimo da naša zemlja ide naprijed. I neka bude tako”.
Ćazim Džaferović iz sela Besa u Krajini i Adžija Karastanović iz Kunja, kod Dobre Vode, žive pedeset godina u Njujorku.
Njihova bliska saradnja i prijateljstvo započeti su upravo u Americi, a spojila ih je ljubav prema rodnom mjestu, Baru i Crnoj Gori. I, naravno spremnost da pomognu svojim sunarodnicima.
“Pozvao sam Adžiju da mi pomogne u prikupljanju donacija za barsku bolnicu, on se bez razmišljanja odazvao i od tada je moja desna ruka i potpredsjednik Crnogorske humanitarne fondacije u Njujorku, na čijem sam čelu”, kazao je za Radio Bar i Bar Info Ćazim Džaferović.
I Adžija Karastanović sa radošću priča o počecima svoje saradnje sa Džaferovićem i pokretanju humanitarne fondacije.
“Spojio nas je isti zadatak i cilj, da ne zaboravimo svoju domovinu, svoje rođake, prijatelje i komšije, već da im pomognemo kada je to potrebno. Osim za bolnicu, sakupljali smo novac i za puteve, elektro i vodovodnu infrastrukturu, bolesne kojima je trebalo pomoći kod liječenja. Priključila se cijela dijaspora u Njujorku i na tome smo im mnogo zahvalni”, kazao je Adžija Karastanović.
“Bar to zaslužuje. To je grad u kojem postoji tradicija mirnog suživota i ljubavi naroda sve tri vjere, jedan je od najrazvijenijih i najperspektivnijih gradova u Crnoj Gori . Mi iz dijaspore smo najbolji svjedoci njegovog razvoja i napretka, jer ga sagledavamo iz drugog ugla i povremeno dolazimo. Ta multietnička sloga i ljubav i danas postoje. Sve to zajedno nas motiviše da mu se vraćamo, ulažemo i pomažemo ljudima ovdje”, kazao je Džaferović, čija porodica je veliki donator, ne samo za Bar, već i cijelu Crnu Goru. On ističe da će pokušati , zajedno sa opštinskim i državnim organima, da riješe dva najveća problema Krajine-vodosnabdijevanje i rekonstrukcija regionalnog puta Virpazar-Ostros, koji bi donio ekspanziju ne samo Ostrosu i Krajini, već i cijeloj Crnoj Gori.
“U zaleđu je Skadarsko jezero sa nestvarnom ljepotom i potencijalima, koji pružaju mogućnost za unaprjeđenje i razvoj i turizma i poljoprivrede. Mnogo su na poboljšanju uslova života i infrastrukture učinili i bivši predsjednici Opštine Žarko Pavićević i dr Zoran Srzentić, a puno sada čini i aktuelni gradonačelnik Dušan Raičević. Nadamo se da ćemo zajedničkim snagama postići značajan efekat”, naglašava Džaferović.
Adžija Karastanović je napravio kuću u rodnom selu Kunje, u Mrkojevićima i ovdje provodi 6 mjeseci godišnje.
“Kada sam napustio Bar, imao je 6.000 stanovnika, svi smo znali jedni druge, bolje radili i sarađivali, a narodi tri vjere funkcionisali su kao tri brata. Danas Bar ima 50.000 stanovnika, a naš osjećaj je isti. Želio sam da napravim kuću tamo gdje sam rođen, želim i sve više vremena ću provoditi ovdje. Redovno se, dok sam i u Americi, čujem sa svojim komšijama i prijateljima. Drago mi je što se, zahvaljujući bivšem predsjedniku dr Zoranu Srzentiću i sadašnjem Dušanu Raičeviću, koji je odlično počeo, Bar izvukao iz krize. Vjerujem da dolazi još neko bolje vrijeme, jer Bar to zaslužuje”, smatra i Karastanović.
I Ćazim Džaferović, poput Adžije Karastanovića, ističe da je željan Bara i Crne Gore kojima će se, nada se, kao i njegov prijatelj, sve više vraćati.
