Stasita Rumija nadnijela se na Livare, pokrila ih ovog reskog popodneva svojom sjenkom, pa selo utonulo u sivilo.
Domaćica Andrije Markolovića očito mrzi tu crnu, ledenu planinu.
Odmahuje rukom prema njoj kao da bi time htjela da odagna od sebe nekakvu napast, muku. Napreže se da što jasnije sroči misao.
“Đavo, more, đavo je ta planina. Svu je znam, prokletnicu. Da ti pričam – nije bilo ovdje mlina. Metnem ja vreću kolomboća na pleća, pa nosim do Bara. Šest sati hodam preko Rumije do mlina i natrag. Bogami, često tako. Vreća na plećima – dijete u trbuhu! Hajd’, reci ti sad meni, je li taj hljeb bio sladak? Ne, vala, već gorak ka’ čemerika”.
Domaćica čisti prstom krajičak usana. Hoće, vidi se, još nešto da kaže, ali joj to ne polazi za rukom.
“Rumija – krš, tu – krš… razabiraš?”
Pa se obraća mužu: “Zbori, more, i ti…”
Andrija se poprisloni uz plot.
“Znam što će ona da kaže“ – sređeno i razgovjetno poče Andrija – “Jest, ovdje krš, pa nam sađenje duvana teško, mnogo teško padne. I sva ona druga rabota oko toga. A kilo samo pet dinara mogu da prodam. Malo, je li? Imamo i luka, ali kako da ga ponesem na pijacu – daleko je. Jeftino prodaš, a u gradu moraš da platiš spavanje i sve ostalo. Teža dara no mjera – pravo reci. U koštanje vidiš udarila guba. Po stablima niču velike guke – koliko dinje. Raste to čudo brzo. Zlo…”
Domaćica vrti glavom i huče.
Andrija joj se priokreće: “Neka ti sad… No malo naroda ostalo u Livarima. Mladići – puno njih – otišli za Njemačku. Na rabotu, za nafakom. Neki i da uče. Sin mi uči Trgovinsku školu u Titogradu. Dobar đak, blago meni”.
Ženi zacakliše oči.
“Ja vazda zborim da se sve radi polako, pa će sve biti dobro. Ne može sve odjednom. Dobili smo put od Virpazara preko Livara za Ostros. To je jedno naše dobro. A sad će se on spojiti sa onim od Ulcinja. Izlaz na dvije strane. Drugo dobro – je li? Imamo i ambulantu i školu – opet dobro veliko. Pa prodavnicu…”
“Škola nema vodu” – upade u riječ domaćica.
“Tako je, trče djeca za vrijeme odmora po selu da traže vode. Ja se nadam da će se i to napraviti. Polako, polako. Stiže nam i elektrika. To će tek biti pravo dobro. A kad dođe elektrika… hoću, znaš, da kupim veliki radio, da svira, da se čuje do Rumije. I to je dobro, a? Istina je prava da zlo mnogo brže dođe nego dobro. Кao što je bio došao onaj zemljotres. Dobro se s mukom rađa. Treba biti strpljiv, pa ga sačekati, misliš li i ti tako?”
Domaćica pokazuje rukom da će sunce uskoro zaći za planinu.
Nudi nas da uđemo u kuću.
“Ovamo, more, hladno je”.
(“Pobjeda”, 14. mart 1971)
