„Odakle ti taj sjajan sat? Dao mi ga djed…
Lagani svjetlucavi ples sunčevih zraka na satu prenosio ga je u zamišljeni svijet sirena, gusara i blaga, svijet koji je odlučio da pronađe čim odraste dovoljno da može otići od kuće…
Posmatrajući druge ljude otkrio sam ko sam. Brine me da neću biti toliko dobar kao što oni misle da jesam, ali vjerujem da tako svi misle o sebi. Žalim i što nijesam toliko loš kao što oni misle da jesam, ali ni o tome ne brinem previše; neka misle što im je volja. Tokom pisanja ovog dnevnika konačno sam prihvatio da sam dovoljno hrabar da se bojim i jasno vidim samog sebe. Sada se osjećam dovoljno sigurno da bih bio nesiguran. Primijetio sam kako ljudi često pokušavaju da prenesu sopstvenu nesigurnost na druge, baš kao što mi prenosimo svoju nesigurnost na njih. Pokušavaju da nas smanje jer se sami osjećaju sićušno. Pokušavaju da nas prestraše jer se osjećaju nesposobnim da ostvare nešto. Međutim mene je Lisabon naučio da odrastem. Ploviti se mora, živjeti ne…
Imaš lijep sat..
Pripadao je mom djedu.
Bi li ga prodao?
Kako to mislite?
Čuj, to je zbilja lijep sat, a sudeći po stanju tvoje odjeće, mogu da pretpostavim da je to jedina vrijednost koji posjeduješ. Ne znam kako si stigao do njega i nije me briga…
Hajde reci svoju cijenu. Očigledno umiješ da se cjenkaš.
Uopšte se ne cjenkam. Jednostavno ne mogu da ga prodam.”
Izvod iz Kueljove priče o satu.
Mnogo je onih koji na svojoj ruci nose sat. Motivi su različiti. Nekima je duh i priča oko tog sata neprocjenjiva. Nekima služi da stignu vrijeme koje mora stići i razmišljaju o vremenu koje je upravo prošlo. Nekima je važna samo cijena. Neki su od malena nosili sat i družili se s njim. Neki su preko noći došli do neke čuke čija je cijena na google jedna i pozamašna, ali oni, trljajući zadovoljno ruke, do njega su došli po drugoj. Važna je marka. Njihova ukočena ruka ili grč u laktu govori nam kojiko su spontani, diskretni, nenametljivi, opušteni, ali ipak najviše namučeni u želji da nam prikažu svog novog ljubimca. Srećni su oni koji nose sat na desnoj ruci. Njome mlate kao kosom sigurni da im se neće desiti kakav feler. Ovakvima su najzadovoljniji inteligentni šaneri koji imaju sigurno tržište i zagarantovanu prodaju. Znaju oni kad treba poneki i da poklone.
Pojam vremena raznim je filozofima, počev od Heraklita i Aristotela, pa do danas, bio predmet interesovanja i vječita enigma. Vrijeme su stavljali iznad svega tako da smo dobili toliko njegovih definicija da se pogubiti u tom vremenu može lako. Sjajnu definiciju vremena dao je filozof, teolog i svetac Augustin: „Što je, dakle, vrijeme? Dok me niko ne pita, ja znam; kad bi pak, valjalo da to objasnim – ja ne znam.”
Koliko je vrijeme bilo intriganto, toliko su i satovi kao sprave koje su trebale da uhvate to vrijeme, bili ne manji izazov za izumitelje. Duga je njihova istorija. Kao da su se filozofi sa svojim definicijama vremena utrkivali sa kreatorima tih izuzetnih sprava. Neki smatraju da sprava koja je nađena na grčkom ostrvu Antikitera, stara preko dvije hiljade godina, najviše podsjeća na satni mehanizam. Iako do kraja nerazjašnjena, smatra se prvim satom. Od tada kreće njegova evolucija. Prva računanja su bila od izlaska do zalaska sunca, a onda sunčani, pješčani, vodeni, zvučni, mehanički, opružni, električni, kvarcni i tako u nedogled. Koliko li se samo proizvođača zaigralo na njihovom tržištu. Sigurno je jedno da prvi dizajnirani ručni sat datira iz 1810. i bio je namijenjen kraljici Napulja, inače najmlađoj sestri Bonaparte.
Malo je gradova koji nemaju svoje gradske satove. Služe za ponos sugrađanima, a izazivaju i posebnu pažnju posjetilaca i putnika namjernika. Nema toga ko se ne zadrži podno tog sata i čuje njegovu sagu o načinu nastanka. Često su sudbine onih koji si ih pravili bile interesantne, nerijetko i tragične. Po njima su se navijali drugi satovi. Bili su mjesta raznih okupljanja. Položaj kazaljki često je određivao trenutak najtoplijeg zagrljaja zaljubljenih. Ajde ako smiješ, zakasni. Udari zvona razastirali su zvonke note krovovima gradova.
Ne može se zamisliti grad bez gradskog sata! Širom svijeta postoje satovi koji su poznati po svojoj veličini, atraktivnosti, osobenosti. Svi oni imaju neku vrijednost: duhovnu, estetsku, kulturološku, vizuelnu, umjetničku, istorijsku.
Njujorški Times Square je možda najatraktivnije mjesto na svijetu. Šljašteće i blješteće reklame i izlozi privlače na desetine miliona posjetilaca tokom godine, da bar na tren osjete tu atmosferu. Digitalni sat koji odbrojava vrijeme i posebno atraktivna svijetleća kugla koja svojim spuštanjem označava kraj odnosno početak svake nove godine, izazove ciku, vrisku, ushićenje i radost svih koji ugrabe da se izmjeste bar na tih par trenutaka iz svakodnevne zbilje.
Mjesto u kojem su se donosile, za svijet, značajne odluke u jednom istorijskom periodu, bila je Vestminsterska Palata. Neko ko se izvanredno uklopio i predstavlja skladnu cjelinu tog Neogotičkog zdanja je Clock Tower ili Big Ben, nazvan po zvonu koji se nalazi na bezmalo stotinumetarskom tornju. To je najveća sat kula na svijetu i trenutak kada vam se prikaže pred očima, hipnotiše i ostavlja bez daha. Triježnjenje nastaje kada njeno zvono zazvoni na samo njegov karakterističan način.
Moglo bi se o takvim satovima pričati u nedogled. Oni koji bi se mogli svrstati u sami vrh, zbog svoga istorijata i nastanka, a ujedno i programa koji izvode figure na njihovim fasadama uz neprestanu zvonjavu moćnih zvona, mogli bi biti Orloj iz 1410, koji se ubraja među tri najstarija astronomska časovnika na svijetu i koji se nalazi na staroj gradskoj kući u Pragu. Drugi je zvonik na bazilici katedrale Santa Maria Assunta u Mesini. Dvadesetominutni spektakl koji se odvija na njemu je vrijedan svake pažnje. To se može gledati dok iz obližnjeg kafea ispijate dobar espreso i sladite se originalnim kanolijem.
Crna Gora obiluje gradskim satovima. Herceg Novi se diči svojim simbolom, sat kulom na ulazu u stari grad. Sat u Kotoru na trgu od oružija sa svojim stubom srama, svojevrsna je atrakcija. Stari djelovi gradova – čaršije nikšićka i podgorička, imaju svoje sat kule. Svi oni uglavnom datiraju iz perioda Austrougara ili Osmanlija. Sigurno je nekima poznato da su njihovi carevi i sultani, svjesni da vlast nije vječna, za svaki slučaj u cilju preživljavanja, znali po jedan zanat. Uglavnom je to bio juvelirski – zlatarski, a nerijetko i urarski – časovničarski.
Gradski satovi su, uglavnom, njihova mezimčad. Kao oko svakog mezimčeta, mora se voditi dužna i povećana briga. Časovničari, plemeniti, časni i neobični ljudi, bili su ti koji su često iz istinske ljubavi, nerijetko bez ikakve nadoknade, vodili brigu o tim zahtjevnim mehanizmima. Jedna od takvih je poznata stara kotorska urarska porodica Homen. Vero Redžić je popravljao i manastirski sat u Nikšiću.
Nijesmo ni mi, Barani, izuzeti iz tog društva. Sunčani sat koji se nalazi na gradskom trgu, mogao bi da bude po mnogo čemu jedinstven. Nema njih puno, ali nažalost, nije predmet velikog interesovanja. Mnogi koji prođu ne udostoje ga ni pogleda. Žardinjera koja čini skladnu cjelinu vapi za ljudskom rukom.
Sat sa kule na zidinama Starog Bara, dominira sredinom. Moćan i naočit, dobaca pogledom do plavetnog horizonta. Dugo nije davao znake života, ali čim su mu pružili malo nježnosti i topline, oglasio se svojim zvonkim glasom u znak zahvalnosti.
Imamo mi i nešto što niko nema. Nešto čime možemo reći da smo originalni u svjetskim razmjerama. Nešto što dobro govori o nama. Na ulaznim vratima, u naš grad, na željezničkoj stanici sa jedne strane i na graničnom prelazu, gdje pristaju trajekti i gdje je zborno mjesto kruzer putnika, stoje onako drčno, podkočeno, nadobudno, provokativno, iritantno, dva sata. Sve bi mi to njihovo hirovito ponašanje i podnijeli, da oni rade.
Nego oni ne rade i izgleda da im ne pada na pamet. Oni tako decenijama, tvrdoglavo i uporno, ama baš ništa ne rade. Ajde da je jedan pa bismo to nekako i podnijeli, nego četiri, na četiri strane svijeta okrenuti, da svi to dobro vidimo. Sa te njihove visine žele svima da pokažu da sat može i da ne radi. Zašto bi radio? Što da se muči. Zakovali su četiri različita vremena na četiri strane svijeta prema četiri kontinenta. Možda žele da podupru onu tezu da među satovima koji kasne, žure, najtačniji su oni koji ne rade. Makar dva puta u dvadeset i četiri sata pokažu tačno vrijeme. Trčeći između porta i željezničke u želji da uhvatite tačno vrijeme, uhvatiće se i dobra kondicija. Četiri sata puta dva, puta dva puta tačno vrijeme jeste šesnaest puta tačno vrijeme u toku dana. Malo li je. Ima onih koji bi rado gledali uvijek tačno vrijeme, ali neka oni to negdje drugo. Mogli bi oni da simbolizuju, nekom zlonamjerniku da je u ovom gradu vrijeme davno stalo,ali će se brzo razuvjeriti kada vide, jedan dinamičan grad između ta dva cinična sata.
Svako jutro, kada ustanem i izađem na terasu moga stana, pored svih ljepota koje mi se pružaju u vidokrugu, mjesto kamenčića u cipeli, meni kao trun u oku nađe se jedan od ova dva sata. Drugi bi već bio previše. Taman da me i to snađe. I pored toga što mi je pred nosem, nijesam memorisao kada je postavljen. Bolje što nijesam. Sigurno je da su desetine godina u pitanju. Svako čačkanje po njihovoj mučnoj istoriji, bilo bi razočaravajuće i ponižavajuće za onog ko ih je postavio, a i sve one poslije njega. Mnogi od njih su prolazili pored tih sramnih stubova, koji bi za njih mogli biti, stubovi srama. Da mogu da pričaju, ništa lijepo ne bi im mogli reći. Možda su i one njihove karakterne osobine samo reakcija na one koji su to i zaslužili.
Ni danas nije ništa bolje. Kako prije desetke godina, tako i danas pokazuju isto vrijeme, stalo vrijeme u gradu koji želi da živi neko burno vrijeme. Misle odgovorni, ako uopšte misle, da mogu to uraditi, popraviti u bilo koje vrijeme, ne shvatajući da to nikad ne bude urađeno.
Mora da ima neko ko ima sat koji je dobio od djeda ili oca. Gledajući u njega sigurno će se vratiti u neka vremena sjetom omotana, svjestan da dolazi neko novo vrijeme. Naš grad bi želio da pogleda u svoj sat koji mu je neko poklonio. Koji će ga vratiti u neka vremena prošla i povesti u vrijeme buduće.
Želi on da bude što treba da bude. Da radi što treba da radi. ‘Oće da bude sat!
