Naizgled ništa neobično, običan obalni zaštitni zid koji se prostirao od ušća rijeke Rikavac i hotela “Rumija” do blizu Malog dvorca.

Taj zid ili “parapet”, kako su ga Barani zvali, majstorski urađen sa crvenim kamenom sa Golog Brda u Sutomoru, bio je svjedok velikih talasa i nevremena, kao i pomahnitalog Rikavca, koji se tu, već dosta smiren, ulivao u more, noseći sve što mu se našlo na putu sa obronaka Rumije.

Gosti hotela “Dekleva”, kasnije “Rumije”, sjedjeli su na parapetu ili se kupali i uživali u kristalno čistom moru i sitnom pijesku na plaži. Zapamtio je on i stradanje zatočenika barskog logora koji se prostirao pored njega. Logoraši, kojih je bilo iz čitave Crne Gore, samo su mogli da gledaju na parapet, plažu i more; neki od njih nijesu dočekali slobodu.

Pedesetih godina prošlog vijeka, od kada ga ja pamtim, bio je glavni orijentir za mlade i starije Barane; počivalište za starije, pozornica za mlađe i zgodno mjesto za sunčanje. Roditelji su bili bezbrižni kada su im djeca išla na parapet ili se sunčala i kupala pored njega. Bio je jednostavno nezaobilazan za svakog Baranina.

Spremajući se da napišem ovaj tekst o parapetu, pronašao sam lirski nadahnuti tekst o njemu koji je početkom ovog vijeka napisao barski pjesnik Božidar Filipović, čije isječke vam prilažem da uživate u njima:

“… Kiša je, nakratko, stala. Zastajem da prepoznam nekadašnju lokaciju onog legendarnog barskog “parapeta” iz sedamdesetih i osamdesetih godina, sada već prošlog vijeka. Sa njegovim nestankom završilo se i jedno poetsko, romantično i neponovljivo vrijeme. Počinjao je ispred, čini mi se preživjele, kafane koja je nosila ime “Turist”, a imala je divnu terasu u hladu borova i čempresa… Asfaltiranom i neosvijetljenom stazom, odmah uz njega, za lijepa vremena, šetali smo, a na njemu sanjali, voljeli i ljubili ogrnuti ljetnjim sutonom. Sa njega su mladi barski pjesnici, tiho i stidljivo, recitovali svoje prve stihove i strofe zaljubljenim gimnazijalkama, a čuli su se i nevješti akordi gitare: ‘Dok palme njišu grane i cijela varoš spi…’”

Kada je odlučeno da se u prekrasnom Barskom zalivu gradi luka, a mnogo godina kasnije i marina, nestalo je mnogo toga, pa i legendarni parapet. Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka je dogovoreno da se Barska marina gradi u korjenu sekundarnog lukobrana, umjesto, kako je bilo predviđeno Planom, na ušću rijeke Željeznice – tada je bilo presuđeno i ostatku parapeta.

Kako sam bio jedan od aktera tih poslova i događaja, a imajući posebnu emociju prema parapetu, pokušao sam da se on nekako uklopi kod uređenja prostora. Nažalost, nije se moglo zbog denivelacije i uređenja šetališta.

Ipak, insistirao sam da se veći dio zida dislocira na Madžaricu kao obalni zid, u dužini od 122 metra, gdje se i danas nalazi.